Deep Purple u Zagrebu oduševili na putu prema beskraju (2017)

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Zagreb / Arena / Hrvatska
Datum koncerta: 16.05.2017
Broj posjetitelja: 8000
Cijena ulaznice: 42,00€ (parter) / 56,00€ (golden ring)

Legendarni rock velikani Deep Purple ove su se godine zaputili na koncertnu turneju pod nazivom ‘The Long Farewell Tour’, koja bi trebala označiti početak njihova oproštaja nakon što su objavili da će »Infinite« (2017) vrlo vjerojatno biti njihov posljednji album. Na sceni su izdržali dulje od gotovo svih svojih težokrockerskih vršnjaka, predvođenih Black Sabbath i Led Zeppelin, pa je nekako teško povjerovati da ozbiljno misle s najavljenim umirovljenjem. Iduće godine slavit će pedeset godina otkako su se pojavili na sceni sa svojim prvim singlom »Hush« i ako ostvare svoje najave, učinit će to u najprikladnijem trenutku, nakon što su u rock glazbi u pet desetljeća postigli praktički sve što se dalo postići. Zdravstveni problemi jedinog originalnog člana, bubnjara Iana Paicea, potaknuli su ih da uspješnu priču polako zaključe, iako većina sljedbenika dakako još uvijek vjeruje da će se iduće godine predomisliti. Uostalom, trenutačna postava Deep Purple, koja je zajedno od 2002. nadalje, najstabilnija je u cijeloj njihovoj karijeri, pa se nekako ne čini nevjerojatnim da bi odlazak, odnosno umirovljenje samo jednog člana te postave značilo kraj slavne skupine. Tijekom aktualne turneje javili su se i u prijestolnici naših južnih susjeda te na svoj prepoznatljiv način priredili nezaboravan koncertni spektakl.

Za dobro raspoloženje u zagrebačkoj Areni prvi su se pobrinuli bosanski teški rokeri Divlje jagode pod vodstvom neukrotivog gitarista Zeleta Lipovače, koji su za ovu večer sa sobom doveli dva posebna gosta, kultnog pjevača Tonyja Martina (ex-Black Sabbath) i gitarskog majstora Andyja LaRocquea (King Diamond, Death). Ova dvojica pridružila su im se na pozornici tek u završnom dijelu nastupa, kad su izveli energetski katalizator »Headless Cross« s istoimenog albuma i besmrtnu baladu »Dying for Love« s albuma »Cross Purposes« (1994), dva Black Sabbath klasika iz razdoblja s Martinom u postavi. Dok je Larocque briljirao na svojoj gitari, Martinov vokal više nije ono što je nekoć bio, pa mu je kod refrena trebala obilna pomoć Livija Beraka, trenutačnog pjevača Divljih jagoda. Dobro raspoloženi bosanski prvaci teškog rocka, koji su najveću popularnost doživjeli u zadnjem desetljeću nekadašnje zajedničke države, nastup su zaključili izvedbom evergreena »Motori«, uz koji im se u pjevanju refrena ne baš najsretnije pridružio i Martin. Iako je on tijekom godina pjevački poprilično oslabio, njegovi su suborci obje Black Sabbath klasike izveli sigurno i mnogi su poželjeli da su iz tog nepravedno zaboravljenog razdoblja legendarne skupine te večeri čuli još koju izvedbu. Kao zanimljivost može se navesti da su Divlje jagode 1987. na svojoj jedinoj ploči na engleskom jeziku surađivale sa sadašnjim klavijaturistom Deep Purple i nekadašnjim klavijaturistom Rainbow Donom Aireyem.

Nakon Divljih jagoda na pozornici su se pojavili Kanađani Monster Truck, koji se kunu u poprilično glasnu mješavinu hard rocka, southern rocka, blues rocka i stoner rocka. Relativno mladi bend, koji postoji od 2009. nadalje, sigurno je odsvirao svoje najreprezentativnije skladbe, no nije pretjerano oduševio, jer sličnih grupa poput Monster Truck lako ne manjka. Energični Kanađani su na domaćem terenu navodno prilično popularni, a njihova je glazba našla put i u priličan broj popularnih video igara, ponajprije onih s hokejskom tematikom poput omiljene serije Electronic Arts NHL. Većina njihovih kompozicija napravljena je ‘po istom kalupu’, pa je sve zajedno polako počelo dosađivati, no nedostatak energičnosti i zalaganja uz sigurno odsvirane skladbe posljednje je što bi im se moglo zamjeriti. Možda je pomalo zanimljivo to što njihova glazba sadrži i hammond orgulje, što je za slične bendove razmjerno neuobičajeno.

Deep Purple su iznenadili i prije nego što se bend uopće pojavio na pozornici, jer su se pobrinuli za dojmljivu scenografiju s čak tri velika ekrana za bogate projekcije koje su pratile izvedbe pojedinih skladbi. Najprije su nas oduševili domišljatom grafičkom slikom ledene gore s uklesanim licima članova benda, što je više nego očito bila posveta njihovu kultnom albumu »Deep Purple in Rock« iz 1970. Nesalomljivi rockeri naposljetku su prokoračili na pozornicu i udarili punom snagom s novom skladbom »Time for Bedlam«. Legendarni pjevač Ian Gillan bio je te večeri u odličnoj formi, uzme li se u obzir njegova dob i dobro poznata činjenica da već dugo ne može pjevati vokalno zahtjevnije pjesme poput, primjerice, »Child In Time«. Ništa manje legendarni Roger Glover na basu i Paice na bubnjevima također su bili izvrsno raspoloženi na svojim instrumentima, a ionako im godinama ne nedostaje obijesnog raspoloženja. Gitarski virtuoz Steve Morse i klavijaturistički čarobnjak Don Airey već su dugo motori trenutačne ekipe, što su dokazivali na svakom koraku, ne samo tijekom epskih solo točaka koje na Deep Purple koncertima već po tradiciji nikad ne izostaju.

Deep Purple brzo su se vratili u ‘stara dobra vremena’ i oduševili razuzdanim verzijama evergreena »Fireball«, »Bloodsucker« i »Strange Kind of Woman«. Potonju je u pozadini pratio relativno erotičan ‘spot’, koji je dodatno začinio jedan od njihovih najvećih hitova. Zatim su uslijedile izvedbe triju novijih skladbi, »Johnny’s Band, »Uncommon Man« i progresivnorockerske poslastice »The Surprising«, koja za mnoge predstavlja vrhunac njihova novog albuma »Infinite«. Gillan, koji je već nakon prve izvedbe skinuo jaknu i pomalo šašave naočale, te je večeri izvalio nekoliko šala više nego inače i povremeno, između izvedbi evergreena, prizivao uspomene na mlađe dane. »Lazy« je, kao što je to već nekako i tradicija, bio pošteno produžen, ovaj put uz pomoć pompoznog klavijaturskog introa. Nakon dvaju suvremenih standarda, »Birds of Prey« i »Hell to Pay«, uslijedila je Aireyeva solo točka, koja je kao i uvijek bila puna iznimno ugodnih improvizatorskih iznenađenja, a nakon nje pobjednički prijelaz u klasik »Perfect Strangers« s istoimenog ‘okupljačkog’ albuma. Morseove solo točke, zanimljivo, ovaj put nije bilo, ali ju nitko nije stvarno ni propustio, jer je dobio više nego dovoljno prilika za demonstraciju svojih divljenja vrijednih virtuoznih vrlina.

Izuzetno se sretno te večeri pokazao i uvijek vrtoglavi »Space Truckin’«, pri čemer je Gillan iz sebe iscijedio sve raspoložive vokalne ‘atome’, dok je vrhunac i završetak redovnog dijela, nekako očekivano, predstavljao najveći Deep Purple hit »Smoke on the Water«. Njega su u pozadini pratile iznimno slikovite i gotovo dirljive projekcije Franka Zappe, dima nad Ženevskim jezerom, goruće dvorane i prizor lista s naprisko naškrabanim tekstom tog velikog hita. Na dodatak nije trebalo dugo čekati, jer je riječ o bendu koji se sa sljedbenicima nikad nije igrao ‘skrivača’, nego je vjernu publiku uvijek iznimno cijenio i znao je primjereno nagraditi. Deep Purple vratili su se na pozornicu s vokalno uvijek zahtjevnim »Highway Star«, u kojem se Gillan prilično dobro izvukao, dok je »Hush«, njihov prvi hit, i ovaj put bila jedina izvedba iz rijetkih razdoblja u njihovoj povijesti kad za mikrofonom nije bio Gillan. Za finale je uslijedila pomalo iznenađujuća Gloverova solo točka s improvizacijama na bas gitari i nekako očekivani klasik »Black Night«, koji je nastup Deep Purple u Zagrebu zapečatio na vrlo uspješan način.

Mnogima u zagrebačkoj Areni bilo je žao što je nastup neuništivih rock starina, dok su uživali u neponovljivim Deep Purple evergreenima, prošao u tren oka, jer su prekaljeni glazbeni majstori još jednom potvrdili da im nema ravnih kad treba stvoriti vrhunsku koncertnu atmosferu. Deep Purple su tijekom cijelog nastupa dvoranu punili izuzetno pozitivnom energijom, pa je čak i pisac ovih redaka tijekom praćenja njihova nastupa gotovo ozdravio, nakon što je preboljevao tešku viroze i cijelo se vrijeme borio s dosadnom vrućinom. Deep Purple su još jednom potvrdili da spadaju u elitu onih grupa čija glazba ima iscjeljujući učinak na tijelo i dušu i koje je najbolje doživjeti ‘uživo’. Nekoć, početkom sedamdesetih, važili su za najbolji koncertni bend na svijetu, a i sada, nakon gotovo pet desetljeća, s te im se strane može približiti vrlo malo glazbenih vršnjaka. Ozvučenje je tijekom cijelog nastupa bilo iznimno pristojno, pa ni s te strane nema nikakvih razloga za bilo kakvu zamjerku. Od većih hitova iz klasične ere te su večeri nedostajali samo »Speed King« i, iz razumljivih razloga, »Child In Time«, dok većih iznenađenja, osim možda »Bloodsucker«, ovaj put nije bilo. Od novijih skladbi, gdje je naglasak bio na »Infinite« i prethodniku »Now What?!« (2013), odabrali su neke od najboljih stvari, pa se nitko nije žalio na njihov pretjerani broj. Staro je izuzetno uspješno spojeno s novim kad je riječ o izboru izvedbi, dok su ‘stari mačkovi’ naprosto prštali od vitalne energije, pa se vrlo teško pomiriti s mišlju da je aktualna turneja najvjerojatnije njihova posljednja.

Setlista

DIVLJE JAGODE:
1. Let na drugi svijet
2. Divlje jagode
3. Želim da te imam
4. Ciganka
5. Kap po kap
6. Headless Cross (Black Sabbath priredba)
7. Dying for Love (Black Sabbath priredba)
8. Motori

MONSTER TRUCK:
1. Why Are You Not Rocking?
2. Old Train
3. Don’t Tell Me How to Live
4. The Enforcer
5. She’s a Witch
6. For the Sun
7. Sweet Mountain River
8. The Lion

Galerija slika