Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: San Daniele del Friuli / Piazza Vittorio Emanuele / Italija
Datum koncerta: 23.06.2017
Broj posjetitelja: 500
Cijena ulaznice: 0,00€ (slobodan ulaz)
San Daniele Del Friuli furlanska je prijestolnica pršuta. Upravo u petak, 23.06.2017., grad je po godišnjoj tradiciji ponovno upriredio veliki dan posvećen slavljenju te, i Slovencima vrlo dobro poznate poslastice, koji si zbog toga ne razbijaju glavu, jer predobro znaju da se pravi pršut naravno nalazi na slovenskom Krasu. Kako god, izlet u taj grad zasigurno je zanimljiv i s gledišta potpunog oportunizma, jer se njegov stari dio nalazi na brežuljku. Okružen je gradskim bedemima, a unutra je i kompleks dvorca. Dakle, čak i ako se tamo nađeš slučajno, imaš što vidjeti. No, ovaj put bio je petak, a budući da je ovogodišnji lipanj bio koncertno prilično jadan, utoliko je veselija bila vijest koju sam dobio tek usred istog dana, da tamo nastupaju veliki veterani talijanske scene simfonijske i progresivnorockerske kulture. To su naravno Premiata Forneria Marconi ili skraćeno PFM. Vrijedi spomenuti i to da je taj petak bio jedan od najgorih lipanjskih dana ove godine, što se tiče dnevne žege i spare.
Jedna od središnjih postava golemog vala progresivnog rocka, koji se kao posebna razvojna grana bujao na tlu Italije kroz sedamdesete, dakle, još uvijek djeluje. Uz šačicu svojih suvremenika, kao što su Le Orme (oni nastupaju u obližnjem Lignanu, 03.08.2017.), pa New Trolls, odvojci sastava Goblin. Premiata Forneria Marconi se u 2017. na pozornicama pojavljuje kao septet. U ekipi je od originalnih i osnivačkih članova naravno još uvijek bubnjar i vokalist Franz Di Cioccio, koji je 1970. osnovao PFM na zgarištu prethodne postave I Quelli. Godine 1974. sastavu se pridružio basist Patrick Djivas, koji Cioccu stalno pravi društvo i u današnjim PFM-ovima. Njegova je izvrsnost dobro poznata i Ramazzottiju, jer je Djivasa izabrao u pratečku ekipu jedne od svojih prošlih svjetskih turneja. Na glavnoj gitari sastavu se nakon umirovljenja markantnog Franca Musside pridružio izvanredni virtuoz Marco Sfogli, dok violinu (i povremeno klavijature) i dalje drlja stari znanac grupe Lucio Fabbri. Potonji je svirao u PFM-u od kraja sedamdesetih do druge polovice osamdesetih, pa se sastavu 2002. ponovno pridružio. Novi PFM povremeno se pojavljuju čak s tri klavijaturista (uključujući povremene usluge Fabbrija). Na pozicijama dvojice stalnih klavijaturista tako su svoja mjesta u ekipi našla mlađa glazbenika, i to Alessandro Scaglione (također Moog, Hammond, električni klavir) te dodatni klavijaturist, gitarist i glavni vokalist Alberto Bravin. A da se Di Cioccio tijekom koncerta može razmahati po mili volji i opušteno se s bubnjarske pozicije prebaciti na mjesto glavnog vokalista, PFM su u svoje redove integrirali još i dodatnog bubnjara i udaraljkaša Roberta Gualdija. Na pozornici su tako bila postavljena dva seta bubnjeva i gotovo pravo nepregledno more raznoraznih klavijatura.
Prizorište na trgu Piazza Vittorio Emanuele bilo je nabijeno do posljednjeg mjesta. Pozornica je bila stisnuta u kutić trga, pred njom se natrpala masa od kojih 500 slušatelja, pri čemu su stvorili »zamašek«, jer je rijeka prolaznika nahrupljivala iz pozadine i čas slijeva čas zdesna neprestano pritiskala sve one koji su željeli poslušati koncert. Tome treba pribrojiti još i nepodnošljivu vrućinu, koju je dodatno pojačavala snažna scenska rasvjeta i naravno mnoštvo tijela koja su se pred pozornicom (htio ne htio) »stiskala« zajedno.
Ipak, te nimalo drage okolnosti za uživanje u glazbi uživo nisu utjecale na inačešnju izvrsnost i vrhunskost koncertnog nastupa koji su priredili PFM. Kroz dug i opsežan repertoar, koji je odmjerio preko dobra dva sata čiste svirke (oduzmemo li dulje komentare u pauzama između skladbi inače razdraganog i »jezičavog« Franza), odsvirali su većinu djela iz početnog razdoblja svoje karijere, a to je bilo ključno za svakoga tko traži tehničku kompleksnost, briljantnu uigranost i zna se prepustiti u njedra mistične atmosfere, koju nadograđuje i šaka stalno šaljive i iskričave svirke, satkane u mediteranskom okružju, zabijeljene s mnoštvom izvrsnih improvizacijskih točaka. I one su zauzimale posebno mjesto u koncertnom repertoaru. Tako smo mogli uživati u produljenim eskapadama violine, briljantnim istrgnućima solaža električne gitare i udvostručenom bubnjarskom umetku Di Cioccia i Gualdija.
PFM su razveselili posjetitelje, među kojima su u publici dominirali naravno oni s godinama rođenja od 1955. nadalje do četrdesetih, i to tako da su izveli seriju točaka sa svojih klasičnih albuma. Malo više pozornosti posvetili su osobito albumu »Photos of Ghosts« (1973), s kojeg je već u početnom dijelu koncerta odjeknula naslovna skladba, a njoj su u nastavku društvo pravile još i Promenade The Puzzle i Mr. 9 Till 5. S »L’isola di niente« (1974) PFM su već uvodno odsvirali izvrsnu mističnu La luna nuova, a repertoar su izdašnije optdefinitivno opteretili materijalom sa studijskog prvijenca »Storia di un minuto« (1972) tako da su izveli oba dijela skladbe Dove… quando…, koja su se prelila (u tiho očekivanu) La Carrozza Di Hans, a nakon toga odsvirali su još i Impressioni Di Settembre. S drugog studijskog albuma« Per un amico« (1972) PFM su izveli samo jednu skladbu (Il banchetto), a izvedbom skladbe Paper Charms nisu zaobišli ni album »Chocolate Kings« (1975).
Bend je iskoristio trenutak za izdašno uživanje u klasičnoj glazbi kada je na svojstven način priredio umetak glazbe Prokofjeva za balet Romeo i Julija. U drugoj polovici koncerta PFM su se poklonili i pokojnom talijanskom kantautoru Fabriziu De Andréu izvedbom dvaju njegovih djela. PFM i De André naime su u prošlosti dosta surađivali na pozornicama. Otuda i izdanje koncertnog albuma »Fabrizio De André e PFM – In concerto« (1979) te “In concerto – Volume 2” (1980). Aha, bend nije zaobišao ni šaljivi Maestro della voce (»Suonare suonare«, 1980) te je koncert očekivano i nadasve furiozno i gromoglasno zaključio skladbom Celebration (album »Photos of Ghost«, 1973).
Bend je kroz koncert razvijao strastven zvuk, koji se prelijevao od preljevenih emocija, a istodobno su PFM u trenucima razvijali pravi orkestralni zvuk i djelovali kao pravi simfonijski orkestar, što ne čudi kad zbrojiš sve zvučne zavjese koje su u povremenom društvu supostvarivale trostruke klavijature.
Ukratko, bio je to u svakom pogledu izvrsno začinjen koncert, izveden s nevjerojatnom doktrinom, ostavštinom i velikim znanjem, rutinom i iskustvom. Nad svime je pak kraljevao izniman osjećaj za sve čega su se glazbenici laćali. Karizmatični poglavica Franz Di Cioccio i ekipa ostaju veliki perfekcionisti u svom glazbenom zanatu, koji ništa ne prepušta slučaju. Svakom svom činu pristupa sa stopostotnom predanošću i usredotočenošću. Te su večeri priredili nezaboravan koncert, satkan od nevjerojatnog vrtuljka skladbi iz zlatne ere svog velečasnog djelovanja. PFM ostaju grupa koja se u svim tim dugim godinama prkošenja trendovima i unatoč napunjenih punih četrdeset i sedam godina, u srcima i na pozornici nisu ostarjeli ni za pedalj. Zato posjet njihovim koncertima ostaje iznimno preporučljiv čin za svakoga tko rado sluša glazbeni perfekcionizam, koji druži kompleksnost i muzikalnost komponiranja u svojstven, ali nevjerojatno dopadljiv konglomerat. Za prave progrokerske sladokusce pak odlazak na koncert PFM-a i u 2017. zapravo je posebna vrsta rituala i duhovni imperativ.
Galerija slik
