Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 24.07.2017
Broj posjetitelja: 11.000
Cijena karte: 160,00€ (tjedna ulaznica) / 140,00€ (trodnevna ulaznica) / 60,00€ (jednodnevna ulaznica)
Prvi službeni dan Metaldays 2017 pozdravili smo s domaćim Hellcrawler, koji su na novoimenovanoj Boško Bursać pozornici (u čast lani preminulom legendarnom tonskom majstoru) zarokali švedski zvučećim HM-2 gitarama nabrijanima na 11. Goričani su u dobrom svjetlu predstavili oba studijska izdanja i publiku gurnuli u postapokaliptični svijet kojim vladaju nemrtvi gladni ljudskog mesa i jukeboxovi iz kojih riče odličan black/crust/death’n’roll.
Ubrzo nakon toga Tolmin je pogodilo i drugo, jače nevrijeme dana, koje je s Lemmy pozornice isplahnulo irske folk metalce Na Cruithne, no britanski The Crawling na drugoj su pozornici ionako bili puno prikladniji takvoj atmosferi, pa su ionako mučnu atmosferu uspješno još više zamorili konkretnim udarom death/doom metala. Taj je The Crawling, ponajprije u sporijim dijelovima i zbog vokala koji je podsjećao na Aarona Stainthorpea, poprilično približio sunarodnjacima My Dying Bride. Što naravno ne može biti loše. The Crawling su tako u dobrom svjetlu predstavili svoj ovogodišnji prvijenac Anatomy of Loss i upozorili na sebe taman toliko da se isplati obratiti pozornost na njih.
Kao što je već spomenuto, događanja ispred glavne pozornice trebala su se tek dobro zahuktati kad su se na nju popeli irski folk metalci Na Cruithne iz grada Galwaya. Mješoviti, dakle muško-ženski sekstet, opremljen bouzoukijem i piščaljkom, taman je počeo razotkrivati bit svoje glazbene vizije i kreativnosti, koja je mješavina ekstremnih glazbenih žanrova (back metal) u koju upliću elemente tradicionalne škotske, irske, ali i bretonske glazbe, kad se rasprsnuo oblak i nemilosrdno pljusnulo po festivalskom prostoru. Ljudi su se masovno razbježali i raspršili, a bend je ništa manje vedro i brzo otrčao s pozornice. Ona je ponovno oživjela tek u devet navečer, kad su na nju stali Iced Earth. Tko je ljubitelje kožuhovine s Irske ovaj put shvatio ozbiljno i želio pogledati punokrvni nastup, a vrijeme mu je pokvarilo planove, morat će potražiti drugu priliku, a oni od vas koji ste skupinu u društvu zanimljivih Mongola Nine Treasures i slovenske nade Halcyon Era možda uhvatili u Orto baru usred ovogodišnjeg lipnja, u tome su možda pronašli barem tračak utjehe.
Jaka oluja nažalost nije poštedjela ni ostale izvođače na velikoj pozornici, pa su nakon već ranije otkazanih Xandrii veliki gubitnici bili i finski thrasheri Lost Society, čiji je nastup otkazan, dok su japanski heavy metal veterani Loudness s velike pozornice premješteni na drugu.
Srećom se vrijeme koliko-toliko smirilo prije nastupa novopečene nizozemske senzacije Dool, koju između ostalih čine nekadašnja ritam sekcija The Devil’s Blood Micha Haring (bubnjevi) i Job van de Zande (bas) te Goldov gitarist Nick Polak, a predvodi ju karizmatična vokalistica i gitaristica Ryanne von Dorst. Dool na neki način logično nastavljaju priču The Devil’s Blood, koji su se raspali nakon samoubojstva idejnog vođe Selima Lemouchija, no u svojoj glazbi možda još spretnije miješaju utjecaje hard rocka, heavy metala, popa i psihodelije, sve skupa spretno zamotano u nihilističku atmosferu black metala. Tako vražje dobru energiju kakvu su Dool dali od sebe na pozornici nisam vidio već poprilično dugo, a Ryanne je sa svojim »au naturel« androginim izgledom (cura jednostavno ne voli depilaciju, jebi ga) doista odlična predvodnica i vokalistica. Dool su odsvirali veći dio svog prvijenca Here Now, There Then, no nažalost se upravo usred njihova nastupa, tijekom kataričnog Oweynagat, nebo ponovno apokaliptično otvorilo i dobro natopilo publiku ispod pozornice. No pročišćavajuća priroda vode svemu je skupa dala još veću težinu.
Drugu su pozornicu zatim osvojili grčki thrash metal revitalisti Suicidal Angels iz ništa manje grčke Atene. Bend je prošle godine izdao aktualni studijski album »Division of Blood« i tome primjereno podredio i repertoar, u kojem je naglasak bio na sviranju novih skladbi. Kod Suicidal Angels nema zavaravanja. Dobivaš točno ono što vidiš. I kroz godine se ne udaljavaju previše od svog zacrtanog glazbenog smjera. U njihovim se kompozicijama izdašno osjeća utjecaj thrash metal titana Slayera. I bend je krenuo odmah s čak tri skladbe s albuma »Divison Of Blood«, koje su odsvirali uzastopce. Počevši u svom stilu. Razorno i beskompromisno. »Samoubilački«. Capitals Of War, Divison of Blood i Image of the Serpent kotrljale su se jedna za drugom, a posjetitelji su brzo pronalazili brojne simpatije prema agresiji i bljuvanju vatre koje je dolazilo s pozornice te tako sustvarali izvanrednu kemijsku interakciju s inače krajnje podivljalom skupinom. Jedino što smeta kod Suicidal Angels je šturo korištenje engleskog i trenutačno kronična doza generičnosti, koja povremeno zapuhše iz njihovih gitarskih fraza. Bend je na pozornici predstavio i novog gitarista Gusa Draxxa, koji je prošle godine zamijenio Chrisa Tsitsisa. Suicidal Angels inače su izvanredno uigrana skupina. Više je nego očito da redovito nastupa na pozornicama Europe i svijeta. Ako nije uključena u turnejski paket s više bendova, redovito se pojavljuje na ljetnim europskim festivalima. Dakle, krcat raspored velikih radnika iz redova grčkog thrash metal revitalizma. Bend je u četrdesetak minuta »veseloigre« nasuo još Beggar of Scorn, Bleeding Holocaust, Reborn in Violence, Bloodbath, Mooshing Crew i Apokathilosis.
Kultni američki black, odnosno kako sami kažu »mythological occult« metalci Absu bili su veliki »dužnik« slovenske publike. Prije dobrih pola godine, i to ne svojom krivnjom, u Šiški su odsvirali samo pola sata na samom kraju ionako dugog večera. Vjerojatno su i zbog toga ovaj put dali doista sve od sebe. Legendarni Proscriptor McGovern ponovno je po bubnjevima udarao kao Animal iz Mupetovaca, a uz to je još i režao i vrisnuo kao bijesna lisica. Još je puno bolje kad Proscriptora za bubnjevima zamijeni roadie, a bubnjar se pretvori u frontmena odjevenog u crveni ogrtač s kapuljačom te, naravno uz spomenuto režanje, izvodi najkul plesne pokrete, geste i grimase u black metalu, s kojima se možda može mjeriti samo još Abbath. Teksaški trojac inače na pozornici djeluje kao dobro nauljen stroj i nadam se da njihova ponovna koncertna aktivacija znači da će album Abzu, star već šest godina, uskoro dobiti svog nasljednika.
Zbog promiješanog rasporeda Loudness su ubačeni prije Absu, a ja sam se odlučio da radije u cijelosti pogledam Iced Earth, već prave veterane tolminskog festivala. Legendarni Amerikanci na pozornicu su stupili s akademskim zakašnjenjem i publiku pozdravili novotarijom s upravo izdanog studijskog albuma Incorruptible, odom vikinSkim hordama Great Heathen Army, koja se uživo pokazala bolja nego na albumu. No nažalost je od prve do posljednje skladbe zvuk bio očajan, što se najvjerojatnije može pripisati tehničkim problemima s opremom zbog obilja kiše. Zvuk se od skladbe do skladbe doduše poboljšavao, ali je bio odlučno pretih, a loše ozvučeni bili su povremeno i pojedini instrumenti. Iced Earth se inače nisu dali previše smetati i zapravo su izvanrednom setlistom pripremili jedno od ljepših iznenađenja festivala. Nasuli su naime hrpu neočekivanih klasika, počevši s Burning Times, gotovo pola odsvirane kultne ploče The Dark Saga (Dark Saga, I Died For You, Vengeance Is Mine i zaključni ep The Hunter) te se s vrhunskim Pure Evil vratili čak na Night of the Stormrider. Cijelo je vrijeme, unatoč lošem zvuku, s odličnom vokalnom formom oduševljavao izvanserijski Stu Block, Schafferova desna ruka bila je pouzdana kao i uvijek, Jake Dreyer solaže je izveo nadasve pouzdano (provjerite njegov matični bend Witherfall!), a za bubnjevima je bilo divno nakon duljeg vremena ponovno vidjeti Brenta Smedleya. Koljena su ponovno zaklecala uz uvijek divnu Watching Over Me, a bend se oprostio s nezaboravnom The Hunter. Jedina mana Iced Earth špila uz loši zvuk? Nažalost za petnaestak minuta skraćen set.
Legende japanskog hard rocka Loudness trebale su svirati na glavnoj pozornici malo iza pet popodne. No zbog jake oluje premješteni su na drugu pozornicu, a vrijeme koje je ostalo iskorišteno je da se na glavnoj pozornici do tančina pripremi sve potrebno za nastup Iced Earth. Nastup Loudness tako se pomaknuo na pola deset navečer i posljedično se preklapao s nastupom Iced Earth. Ti šment. i Ovaj je put trebalo žrtvovati dvije trećine gledanja izvrsnih američkih heavy metalaca, jer je pitanje hoćemo li Loudness uopće još ikad moći vidjeti diljem Europe, a kamoli na pozornicama Slovenije .Dakle, nastup Loudness vrijedio je kao jedna od prvorazrednih atrakcija ovogodišnjeg izdanja tolminskog festivala Metaldays, stvar koju se nikako nije smjelo propustiti. Osobito ne ako ste ludi za starom školom. Nakon uvodnih problema, kad je gitaristu Akiri Takasakiju crknuo jack na gitari, bend se ipak složio i počeo s koncertom pet minuta kasnije..U Loudness su danas trojica originalnih članova, koji zajedno postoje već od 1981., kad je skupina osnovana,. Uz izvanrednog gitarskog virtuoza Akiru Takasakija, to su još vokalist Minoru Niihara i basist Masayoshi Yamashita, dok bubnjeve svira Masayuki Suzuki, koji je 2009. u ekipi zamijenio pokojnog (i originalnog bubnjara) Munetaku Higuchija. Uz iznimku povremeno preglasne gitare, nastup skupine možemo ocijeniti riječju izvrsno. Istina je da Minoru nema takvu eksplozivnost na vokalu kao nekad, ali svejedno. Sa svojim specifičnim vokalnim pristupom, gdje pač moraš uzeti u zakup da često nije jasno što Minoru zapravo pjeva na engleskom (a to je problem svih japanskih sastava kad se late engleskih stihova), čovjek se više nego suvereno držao kroz minutažu nastupa. Bend je krenuo prema očekivanju s klasikom Crazy Nights s kultnog albuma »Thunder in the East« i kod spomenutog albuma ostao još za sljedeće dvije skladbe te tako na uvodu nanizao još Like Hell i Heavy Chains. Loudness su posljednji studijski album u karijeri izdali prije tri godine. Naslovljen »The Sun Will Rise Again«, to je ukupno već 26. studijski album u njihovoj dugovječnoj karijeri. Bend je s tog albuma u drugoj polovici koncerta predstavio naslovnu skladbu izuzetno pjevnog i zapaljivog refrenskog napjeva. Loudness su tijekom koncerta zračili vedrim raspoloženjem i bili dionici konkretne podrške publike, a u svoj (već gotovo poslovičnoj japanskoj) skromnosti i uljudnosti gotovo pretjerano su zahvaljivali masi koja ih je bodrila tijekom nastupa. Takasaki ostaje majstor bez premca. Izvanredan virtuoz. Nevjerojatne tehnike, ultrazvučne brzine, pravi mali japanski Malmsteen, pun gitarskog neoklasicizma. Sviranje gitare koje oduzima dah. A glazba naravno duguje inspiraciji Rainbowom. Bend je koncert zaključio prema očekivanju s »Hurricane« klasikom S.D.I., a nanizao je još i skladbe In the Mirror, Rock Shock i Crazy Doctor. Nastup je bio intenzivan, pun emocija. Legende japanskog hard rocka ne gledaš svaki dan! Bomba, oluja, munja i još štogod! Dakle, s istoka. Nadajmo se da ćemo se nekim čudom još kad sresti s njima.
Uloga glavnog nositelja festivala na glavnoj pozornici prvog dana festivala pripala je ikoni glazbene ekscentričnosti i šok provokacije. Marilyn Manson je čovjek koji je kroz godine razvio izuzetnu mješavinu prepoznatljive i jedinstvene art kulture. Unikatna smjesa alternativnog rocka, alternativnog metala, u kojoj obvezno svoje mjesto zauzimaju utjecaji industriala, s špekom teatra i mračnjaštva, a u sve to upliću se elementi »crnog«, ako ne već »gotičkog« glama. Izvrsno »iskrivljen« rock’n’roll pun pokvarenih umjetničkih devijacija nisko i masno ugođenih gitarskih fraza, poduprt dodatnim podritmičkim uzorkovanjem, koje stvara hipnotičku omamu u kojoj publika u pravilu, kao za šalu, jede iz ruke karizmatičnom liku prošlog Mansona. No sve opisano, što je trebao donijeti Brian Hugh Warner sa svojom ekipom na tolminski Metaldays festival, ovaj put nije bilo realizirano kako se inače očekuje (i zahtijeva) od takve glazbene institucije. Bend, koji je upravo izdao novi i ukupno već petnaesti studijski album naslovljen »Heaven Upside Down«, na pozornici u Tolminu predstavio se u obliku seksteta. Mansonu u koncertnoj postavi društvo prave »vječni« Twiggy Ramirez, koji je za nova vremena skupine prebacio s gitare na bas gitaru, pridošlice na gitarama Paul Wiley i Tyler Bates, klavijaturist Daniel Fox te bubnjar Gil Sharone.
Istina je da su Marilyn Manson bili proglašeni apsolutnim umjetničkim posebnjakom programa na ovogodišnjem Metaldays festivalu i da se izrazom udaljuju na milju od onoga po što dolazi velika većina posjetitelja na ovaj festival, no skupina se, bez obzira na mlak povratni odziv ionako brojne publike koja je pratila koncert, ipak ne bi trebala ponašati tako zvjezdački, oholo i uzvišeno. Koncert se naime zaključio nakon dobrog sata. Manson se neko vrijeme blago trudio svojim tipskim zahvatima razbuditi i probuditi publiku, ali uzalud. Odziv je doista bio mlak, iako je publika inače vidljivo uživala kroz koncert. Marilyn Manson je tu mlakost brzo osjetio i počeo se ponašati iznimno formalno. Taman toliko koliko je potrebno da u džep »spremi« još jedan koncert i nekoliko šuštećih zelenja. S porivima gole profesionalne rutine. Scenografija je donijela na pozornicu divovsko prijestolje, po kojem se Manson autoritativno penjao i šetao, a uz sve to nije izostalo ni ponovno »obračunavanje« sa stalkom za mikrofon. Nastup, kao cjelina, nije bio ono što smo od Mansona očekivali. »Zvjezdan« ga je dakle skratio. Nakon što je zaključio regularni dio nadobveznom obradom sastava Eurythmics Sweet Dreams, vratio se po obvezni dodatak odjeven u crvenu odjeću, i to za svega jednu skladbu. Beautiful People. Nakon njezina kraja bez riječi je naglo napustio pozornicu. To je učinio tako iznenada da je zbunio čak i svoje pozorničke suradnike, koji su nekoliko trenutaka nepomično stajali na pozornici, a tek potom shvatili da se njihov vođa trajno uputio u backstage. O korektnosti i suverenosti takve poze prema posjetiteljima ovdje ne bismo raspredali, ali čovjek si očito može dopustiti takve stvari. Koncert koji će brzo potonuti u zaborav i nastup koji je donio jedno od većih razočaranja cijelog festivala. Jasno je da Marilyn Manson mogu pružiti više i bolje. No morat će se pričekati jesenski dio turneje u sklopu koje posjećuju i austrijski Beč. Više zabave i sreće dakle drugi put. Uza sve to Marilyn Manson, koji je nakon rehabilitacije i pročišćenja stekao konkretan paket suvišnih kilograma, ostaje iznimno poseban, upečatljiv i karizmatičan umjetnik, koji svojim genijem i vizionarstvom i dalje isporučuje izvrsnu glazbenu provokaciju.
Za zapravo neupitni vrhunac prvog dana pobrinuli su se poljski misteriozni black metalci Batushka, što potvrđuje činjenica da su nastupili pred krcatim auditorijem druge pozornice. Navodno je poljsku liturgiju pogledalo čak šest tisuća ljudi. No unatoč tajanstvenim ogrtačima, anonimnosti članova benda (po glasinama u skupini inače sviraju članovi poljskih bendova poput Hate, Mgla i Behemoth) i prividnoj nespojivosti pravoslavne ikonografije s black metalom, Batushka su oduševili već ovogodišnjeg siječnja u Cvetličarni, gdje su dokazali da su više od samo »gimmick« benda. Ovaj put su to samo još potvrdili, jer je snaga njihova black metala isprepletenog s pravoslavnim napjevima pod vedrim nebom došla do još većeg izražaja. Batushki u prilog govorio je i vrhunski zvuk, ponajprije zvuk gitara, za sve prste polizati. Ako se ne varam, skupina je odsvirala i nekoliko novog materijala, koji će svoje mjesto naći na nadolazećoj studijskoj ploči, a inače su ponovno posluživali glavninu odsviranog prvijenca Litourgiya i pravoslavni black metal napjevi odzvanjali su još dugo u noć u ušima brojne publike.
Tko je uživao u energetskoj škrtosti ovogodišnjeg Mansonova šouа i koga ni nastup Batushke još nije do kraja utješio, morao si je obvezno priuštiti gledanje staroškolskih NWOBHM zvučnih terorista Venom Inc. Da. To su Venom »s greškom« u imenu, a ipak Venom. U ovo vrijeme postoje naime dvije skupine Venom, a u objema se nalaze osnivači i originalni članovi skupine, koji su i sukoautori kultnih klasika te skupine. Dok Venom vodi Conrad Lant poznat kao Kronos, druge Venome zovu Venom Inc, a u ekipi potonjih su od izvornih članova Venoma gitarist Jeff Dunn a.k.a. Mantas i bubnjar Anthony Bray a.k.a. Abaddon. Treći »grješnik« te ekipe upravo je onaj koji je za tri albuma skupine Venom 1989. zamijenio Kronosa na poziciji basista i pjevača. To je Tony Dolan a.k.a. The Demolition Man. I taj je trio doista isporučio briljantnu i vrhunsku zaključnu koncertnu poslasticu prvog dana festivala. Od prve do posljednje sekunde su ređali klasiku za klasikom sastava Venom. Dolan ostaje izvrstan Kronosov približak. S obzirom na pozornicko kretanje, gestikulaciju, facijalne grimase (kreveljenje), koje izvodi na koncertu, uključujući neprestano isplaženje jezika, do naravno nevjerojatnog vokalnog približavanja Kronosu, punog grlenosti te napokon izvrsne opremljenosti s autentičnim crnim humorom, kakav susrećeš samo na Britanskom otočju. Trio je bio odjeven i u staroškolski pozornički »outfit« i sam nastup je raznio prizor doslovno u početak osamdesetih, kad je metal bio mlado dijete glazbenog svemira. Autentičnije od toga gotovo da nije išlo.
Naravno, dečki su rezali klasike prvih dvaju albuma Black Metal (Leave Me in Hell, Black Metal, Don’t Burn The Witch, Buried Alive, Countless Bathory) i Welcome To Hell (Sons Of Satan, Live Like an Angel (Die Like a Devil), In League With Satan, Witching Hour), a tome dodali nekoliko drugih slastica, poput uvodne Rip Ride s trećeg albuma »At War With Satan« te izgubljenih klasika iz razdoblja nastajanja spomenutog albuma, to su Warhead i Seven Gates Of Hell, kao i obje strane singla »Bloodlust« izdanog 1982. (Bloodlust, In Nomine Satanas). Skupina, koja će 11.08.2017. izdati svoj studijski album naslovljen »Ave«, tako je predstavila i posve novu skladbu Ave Satanas. Pakt s vragom dakle drži i te krvne te bratske zavjete ne dotiče ni trunka starosne hrđe ni plijesni. Trio razvija smrtonosnu pozornicku otrovnost. Izvrstan staroškolski zvuk. Briljantna komunikacija. Tijesna suradnja publike s trojcem. Do posljednje sekunde nastupa. Publika je sastav prizvala čak triput natrag na pozornicu i noć je djelovala kao da neće nikad kraj. Ljepši zaključak prvog dana Metaldays festivala 2017. gotovo da se ne bi moglo poželjeti. Osobito branitelji tradicionalnih tekovina staroškolskog i danas u pogledu opusa skupine Venom, kultnog metalskog zanata. Neka žive pakao i sotona!
Nina Grad (foto): For I Am King, Evil Invaders, Sanctuary, Macabre, Katatonia, Amon Amarth, Mgla
Rok Klemše: Hellcrawler, The Crawling, Dool, Absu, Batushka, Iced Earth
Klemen Udovč (foto): Avven, Vasectomy
Aleš Podbrežnik: Na Cruithne, Suicidal Angels, Loudness, Marilyn Manson, Venom Inc.
Setlista
ICED EARTH:
1. Great Heathen Army
2. Burning Times
3. Pure Evil
4. Vengeance Is Mine
5. Seven Headed Whore
6. I Died For You
7. Dark Saga
8. Slave to the Dark
9. My Own Savior
10. Dystopia
11. Watching Over Me
12. The Hunter
MARILYN MANSON:
1. Revelation #12
2. This is the New Shit
3. mOBSCENE
4. The Dope Show
5. Great Big White World
6. No Reflection
7. Sweet Dreams
8. Disposable Teens
9. We Know Where You Fucking Live
10. The Beautiful People
11. Coma White
Galerija slika
