Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 26.07.2017
Broj posjetitelja: 11.000
Cijena karte: 160,00€ (tjedna ulaznica) / 140,00€ (trodnevna ulaznica) / 60,00€ (jednodnevna ulaznica)
Srijedno koncertno događanje počeli smo rano poslijepodne sa slovenskom trojkom Srd, Shotdown i Morywa, među koje se ubacila talijanska SF thrash postava Vexovoid. Srd su slovensku glazbenu scenu uzburkali izvrsnim prvijencem Smrti sel, glas o kojem se pročuo i izvan naših granica. Vjerojatno je i zbog toga skupinu dočekala nešto brojnija publika, a dečki pod vodstvom Gorana Slekovca u odličnom su svjetlu predstavili svoj pogled na black metal, koji mjestimice začine black ‘n’ roll uletima, a krase ga i promišljene gitarske linije te još sirovi, ali razgovijetan Goranov vokal. Taj je ponovno najjače zasjao u komadima sa slovenskim tekstovima, a naravno, i zbog lokacije, nije smjela izostati desetominutna pjesma Soči, koja je ispala fenomenalno.
Mnogo, mnogo lakši pristup izabrali su primorski heavy metalci Shotdown, nastali na zgarištu Shutdown. Zato je zapravo bilo opravdano očekivati da će većinu odsviranog činiti komadi s albuma Heavy as Metal & Hot as Hell, no dečki su iznenadili. U dobrih pola sata predstavili su isključivo materijal Shotdowna, koji je nekakav logičan nastavak heavy metal priče Shutdown, no nova skupina dopušta si poprilično više žanrovskih skretanja. Tako su Shotdown mjestimice otplutali čak do skaja, duba i reggaea, što je na tren djelovalo zabavno i privlačno, ali je brzo postalo suvišno. Inače, dečki scensko pozerstvo vladaju do srži, pri čemu prednjači frontmen Egzi, a ne zaostaju ni ostali članovi, dok su gitarističke eskapade Martyja Faventa prava paša za oči i uši. Energičan i zabavan nastup, a Shotdown su svakako upozorili da ih treba pratiti.
Točno negdje na polovici nastupa Shotdown trebalo je hitno odjuriti na New Forces pozornicu. Pa, barem za fanove bendova poput Voivod, Vektor i Obliveon, jer su iz svemira u Tolmin doletjeli talijanski progresivni thrasheri Vexovoid. Ako za talijanske (metal) bendove, uz rijetke iznimke, već poslovično vrijedi da su posvađani s kvalitetom, bilo je veselje čuti da su Vexovoid među tim iznimkama. Trio se snažno napaja iz ostavštine vječnih Voivod, a još više iz tehničkog thrasha u stilu Vektor, ali to im nikako ne ide upisati u manu. Dečki naime točno znaju koga su uzeli za uzor, s poštovanjem diraju te korijene, ali kažu i dovoljno svojega da ne bude riječ o čistoj kopiji. Vexovoid su tako uvjerili thrashom brzine svjetlosti, punim »čudnih« rifova kojih se ne bi branio ni Piggy, svemirskom tematikom, dobrim vokalima i šarenim te razigranim komadima. Između gitarskih solaža nastajala je praznina koju sam bas nije uspio pokriti, ali su Vexovoid u lijepom svjetlu predstavili EP Heralds of the Stars i nove komade za koje se nadam da će ih uskoro u međuzvjezdje poslati u obliku studijskog dugosvirajućeg albuma.
Na glavnoj pozornici ubrzo zatim stupila je i posljednja domaća postava dana, celjski teškaši Morywa, kojima je uspjelo pod pozornicu namamiti zaista lijep broj slušatelja. Dečki su u rano poslijepodne zarokali i zatresli osmerožičanim gitarama te Metaldays pogazili groove slaninom, koja unatoč tome iznenadi razgovijetnošću rifaže i potresnošću izvedbe, što nije daleko od tech/death savršenstva nekakvih Decapitated. Odličnim se pokazao i izbor novog bubnjara, Nikite Hermana, koji je u već poznato bubnjarsko tresenje unio nekoliko novih i zanimljivih zahvata. Morywa su više nego očito bili svjesni izazova velike pozornice, ispit su prošli bez problema i bez sumnje dobili i nove fanove.
Još goru ludnicu, jednu od većih na ovogodišnjem izdanju festivala, u međuvremenu su pripremili vrući barcelonski thrasheri Crisix, kod nas doduše manje poznati od njihovih španjolskih kolega Angelus Apatrida, ali to će se nakon njihova nastupa na Metaldays sigurno promijeniti. Crisix ne krasi neka luda originalnost, koju se u thrash metalu ionako ne može izumiti, ali je njihova velika prednost zaista luda energija koja bljuje na sve strane. Publika je to odmah prepoznala pa je od samog početka nastupa Crisix cijelo vrijeme moshala i glasno sudjelovala, a točku na i Crisix su dodali kad su baš svi članovi benda (osim bubnjara naravno, bilo bi to još luđe vidjeti, hehe) sišli s pozornice i zajedno sa svojim instrumentima odsvirali komad kar u circle pitu. Ludo!
Još više letenja između pozornica uslijedilo je tijekom sljedeće četvorke izvođača. Svojim atmosferičnim folk/black metalom na Boško Bursać pozornici u tamu su zavili rumunjski Dordeduh, koji ovaj put nisu sjeli kao norveški progresivni power metalci Triosphere. Ovi su uvjerili prije svega zbog odlične izvedbe te snažnog i prodornog vokala basistice Ide Haukland. Da je vrijeme dopuštalo, sigurno bih im posvetio još nešto više pažnje, ali mučila me znatiželja što će ponuditi talijanski gothic/doom metalci The Foreshadowing. Zbog popodnevnog umora Rimljani sa svojim doom metalom obojenim gothic elementima nisu baš najviše uvjerili, ali su dali do znanja da ih se isplati provjeriti, jer njihov doom, koji se ugleda na bendove poput Paradise Lost, My Dying Bride, November’s Doom i Katatonia, uopće nije zvučao loše.
U međuvremenu je pod Lemmy pozornicom već vladala ludnica začinjena mirisom čeških fekalija u obliku goregrindera Gutalax. Otprilike što se sprema, dale su naslutiti već horde posjetitelja koje su se pod veliku pozornicu slijevale s WC-četkama, daskama WC-školjki, toaletnim papirom i drugim potrepštinama. Česi su na pozornicu u bijelim kombinezonima umarširali uz zvuke naslovne teme Ghostbusters, a potom nanizali hrpu skladbica posvećenih prijenosnim zahodima, rektalnim otvorima, prdcima, guzicama i fecesu u ovom ili onom obliku. S obaveznim prasećim vokalom pjevača Matyja. Zabavno za komad-dva, a i to ponajviše zbog publike našemljene u tisuću i jednu stvar koju teško sretneš čak i na noć vještica/maškare.
Uši naviknute na ozbiljniju glazbu zato su brzo pobjegle na Bobanovu pozornicu, gdje je već čekao novi thrash metal kaos s američkim veličinama Warbringer. Ovi su prije nekoliko mjeseci s mega energijom gotovo srušili Orto bar pa su i ovaj put očekivanja bila golema. Warbringer su ih opravdali, iako su se odlučili za zanimljiv, ali hrabar potez. Vokalist John Kevill naime je nakon prvog odsviranog komada, Silhouettes, koji je publiku zaista spalio u pepeo poput udarnog vala eksplozije nuklearne bombe, najavio da će u cijelosti, od a do ž, odsvirati aktualni album Woe to the Vanquished. Nikakvih iznenađenja dakle nije bilo, ali su Warbringer svojom sirovom snagom i eksplozivnom energijom opet osupnuli. Takav thrash udar nismo doživjeli već poprilično dugo, na čemu treba zahvaliti ponajviše Kevillu, koji se iz nevjerojatno ugodnog i načitanog sugovornika na pozornici pretvara u psihopata s bjesnoćom. Tenkovske gusjenice Warbringer dakle su pregazile publiku komadima Remain Violent, Shellfire, Spectral Asylum te Divinity of Flesh, a najteže se očekivalo kako će se uživo snaći desetominutni ep o Prvom svjetskom ratu, When the Guns Fell Silent. Taj polako razvijajući i stupnjevajući masakr, koji crpi atmosferu Iron Maiden i Bathory epova, uživo je djelovao mnogo bolje nego na ploči, a zbog okoline u kojoj je odsviran djelovao je još autentičnije. Warbringer su ponovno dokazali da su bez sumnje jedan od boljih, ako ne i najbolji thrash metal bend nove generacije!
Zbog izvrsnosti Warbringer teško se bilo odlijepiti od druge pozornice pa smo ujaka Abbatha uhvatili pred kraj njegova seta. Ništa novo u državi na sjeveru, ali to ne znači ništa loše, jer je Abbath ponovno ponudio »pure holocaust« norveškog black metala o hladnoći i zimi. Bez klasičnih Abbath poza naravno nije išlo ni ovaj put, malo je smetala samo setlista, koja je opet bila posve klasična i pred kraj (pre)puna Immortal komada. Šteta, jer je prvijenac Abbath izniman. Abbath se naravno pobrinuo i za posrećena i humora puna obraćanja, a na kraju i za novi metal meme, koji je postao viralan već nekoliko minuta nakon incidenta. Pri kraju koncerta Abbath je naime skočio s pozornice i otrčao na vrh brijega, gdje se slikao s fanovima. Abbath naravno ne bi bio Abbath da svoj potez nije pokušao i u obrnutom smjeru, kad je s gitarom u ruci potrčao niz brijeg i pritom se strovalio koliko je dug i širok. Nakon pada je naravno, kako i dolikuje »mighty ravenu«, ustao i pozirao dalje kao da se ništa nije dogodilo. Neprocjenjivo.
Jedno od ugodnijih i neočekivanih iznenađenja među ovogodišnjim najavama svakako su bili britanski veterani death metala Cancer, koji su karijeru započeli davne 1987., izdali najmanje dva kultna albuma (To the Gory End i Death Shall Rise), ali ostali u sjeni sunarodnjaka poput Benediction, Bolt Thrower i Carcass. Cancer su na Metaldays nastupili u trio sastavu John Walker (vokal, gitara), Ian Buchanan (bas) i Carl Stokes (bubnjevi), koji je snimio spomenuta albuma, i privilegij je bio vidjeti starine britanskog death metala u vrlo dobroj formi. Nažalost energije s pozornice nije bilo baš napretek, a ni zvuk nije bio najbolji, što se vjerojatno može pripisati i činjenici da je trio svirao s posuđenim instrumentima (Walker čak s gitarom Davida Vodopivca iz Sober Assault!). Unatoč tome bilo je lijepo čuti kultne klasike krvi i gnusobe poput Tasteless Incest, Death Shall Rise i Hung, Drawn and Quartered.
Odmah zatim na Lemmy pozornici uslijedio je još jedan konkretan death metal udar, također pomalo obojen britanski. Sa švedskom death metal superskupinom Bloodbath naime već tri godine djeluje vokalist Nick Holmes (Paradise Lost), koji je duboko u sebi opet pronašao želju za rikanjem i death metalom. Album Grand Morbid Funeral, koji je snimio s Bloodbath, nije baš remek-djelo pa očekivanja nisu bila baš visoka, ali su Bloodbath uvjerili već prvim ubojicom Let the Stillborn Come to Me. Još više nego u predstavu benda sumnjao sam u Holmesovu predstavu, no i on je već prvim brutalnim krikovima svim sumnjičavcima začepio usta. Odjeven u redovničku kutu i kao njegove kolege prekriven krvlju rokao je skoro kao u vremenima Lost Paradise, a iznenadio je i dobrim raspoloženjem i dobrim starim engleskim crnim humorom. Već na samom početku našalio se na vlastiti račun jer je nosio sunčane naočale noću te da Bloodbath dolaze iz Švedske, iako sam odlično govori engleski. Bloodbath su oduševili gitarskom mesorezačom uljepšanom zvukom švedskog death metala, napokon je i bend na velikoj pozornici zvučao nešto glasnije, a za prste polizati bio je i izbor komada, koji je bio zdrobljen i izrođen sa sva četiri studijska albuma. Najbolji death metal koncert ovogodišnjeg Metaldays, da im tu »titulu« nije oduzeo bend dan kasnije.
Grave Digger, dugovječni predstavnici stare škole teutonskog heavy metala iz Bochuma, neuništivi grobarski drvosječe koje vodi nezamjenjivi pečatni rikač (danas u postavi) jedinog osnivača i originalnog člana te šefa skupine Chrisa Boltendahla, nagrnuli su na drugu pozornicu festivala s novom pločom u džepu pod nazivom »Healed By Metal«. Naslovnom skladbom te ploče kleni je kvartet i otvorio koncert. Zapravo su Grave Digger sastavili set listu po ukusu gorućih fanova jer je glavninu činila izvedba klasika iz tzv. trilogije predvođenih Excaliburom, The Roundtable (oba s albuma »Excalibur«, 1999.), nadalje Tunes of War (1996.) klasika In the Dark Of the Sun, obavezno Rebellion (The Clans Are Marching), iznenađenje i balada Mary the Queen of Scots, pa »Knights of the Cross« (1998.) klasici Lionheart te Knights of the Cross. Tek pri repu repertoara Grave Digger su zaokružili jednosatno veseljačenje očekivanom Heavy Metal Breakdown. Ništa s albuma »The Reaper« (1993.) te »Heart of Darkness« (1995.). Priča izlizanih set lista skupine dakle se ponavlja. Šteta. Koncert je bio odrađen na razini, osobito što se tiče vokalnog karizme Chrisa Boltendahla, kojemu je rikanje ovaj put dostojno služilo i u zahtjevnijim, višim registrima (refren skladbe Knight s of th Cross). Jedini koji je malo razočarao bio je gitarist Axel Ritt, zbog nekih gotovo nedopustivih šlamperaja u sviranju gitare, kao što je vrijedilo za posve nesretnu solažu u skladbi Knights of the Cross te silno aljkavo odsviran uvod u skladbu Lionheart, a priuštio si je i nekoliko netočnosti i tijekom ostatka koncertnog materijala. Ritam sekcija Arnold /Becker i ovaj je put djelovala u punom galopu, Stefan je uopće ponovno upozorio da ostaje jedan od glavnih vladara dvostrukih bas bubanj pedala na suvremenoj europskoj sceni power i heavy metala. Nema šta. Suma sumarum. Lijepo novo druženje s legendama.
Trećeg dana na glavnoj pozornici događanje je zaključila znamenita kraljica metala Doro Pesch sa svojom postavom Doro. Cijenjena dama ostaje besprijekorna u svom poslu. Zadržava izniman emotivnost i proživljenost. Svega čega se laća, laća se s neslućenom strašću i zamahom. Kao da joj nije skoro šezdeset. Doro već niz godina ostaju u nepromijenjenoj postavi i to se naravno odražava u izvrsnom, preciznom i usklađenom sviranju, pri čemu naravno ističe markantni vokal svjetlokose pjevačice, koja zadržava sav pečat i snagu i u zrelim godinama svog dugovječnog stvaranja. Naravno, u set listi prednjačile su klasike nastale još u vrijeme djelovanja Doro u postavi Warlock, a dinamična predstava pobrinula se da su koncertne minute silno brzo prolazile. Dakle: I Rule the Ruins, Burning the Witches, Fight for Rock, East Meets West, Für Immer, u dodatku pak Metal Racer, Without You (posvećeno svim preminulim ikonama rock glazbe predvođenim Lemmyjem) te zaključna Earthsaker Rock. Warlock naravno. Ni All We Are nikako nije izostala. Publika je bila zamijesena od nešto drugačijeg tijesta nego dan prije, kad je cijeli festival »grmio« tijekom nastupa Amon Amarth. Odziv je bio nešto mirniji, a pred pozornicom i znatno manje gužve. Možda je treći dan već polako pokazivao znakove umora širokih metal hordi, koje se pač na ovom festivalu predaju punom razvratu.
Za veliko finale trećeg dana festivala »Boško Bursać« pozornicu su stresli još norveški glazbeni »usekanci«, prvorazredni i posebni glazbeni fuzionisti Shining. Avangardni metal kvintet iz Osla predstavom je isporučio jedno od najintenzivnijih koncertnih druženja cijelog festivalskog programa. »Crni jazz« je definitivno nevjerojatno pogođena oznaka kad govorimo o glazbi ove skupine. Shining su svojom nevjerojatnom fuzijom mnogobrojnih žanrovskih premisa, potkrijepljenom moćnim grooveom tvrde i čvrste ritmičke kinetike, punom bučno ispunjenom zvučnom slikom, koju su vozili teški i masni gitarski riffovi, eskapadama na saksofonu, integracijom podritmičkih uzoraka i staroškolskih sintesajzerskih šminki autentičnog izgleda komercijalne glazbe osamdesetih, neprestano iznenađivali. Očekuj neočekivano. I spontano. I punu torbu prvorazrednog duhovitog zafrkavanja začinjenog »skandinavski«. Da. Shining uz sve scenske eskapade, čiji je jedan od glavnih pogonskih motora spretni jezični doktor i ekscentrični vokalist Jørgen Munkeby, imaju i prepunu mjeru sarkazma i lucidne zafrkancije. Zato su jednostavno osupnuli i ponovno očarali! Skupina koje se ne možeš nagledati.
Nina Grad (foto): Srd, Shotdown, Crisix, Triosphere, Dordeduh, The Foreshadowing, Cancer, Abbath, Bloodbath, Grave Digger, Doro, Shining
Rok Klemše: Srd, Shotdown, Vexovoid, Morywa, Crisix, Dordeduh, Triosphere, The Foreshadowing, Gutalax, Warbringer, Abbath, Cancer, Bloodbath
Klemen Udovč (foto): Vexovoid, Gutalax, Warbringer
Aleš Podbrežnik: Grave Digger, Doro, Shining
Setlista
GUTALAX:
1. Intro/Anus Nanuk (Anus Ice Cream)
2. Toi Toi Story
3. Shit of It All
4. Fart Fart Away
5. Assmeralda
6. Asshole Ghost – Wishmaster
7. Total Rectal
8. Fart and Furious
9. Sucking a Cock of a Vietnam Veteran
10. 20 litru vyvaru z vyzlukleho bedaru
11. Robocock
12. Brown Bukkake
13. Swallowing the Seeds of An Elderly Deer
14. Strycek Donald farmu mel (Old MacDonald Had a Farm)
WARBRINGER:
1. Silhouettes
2. Woe to the Vanquished
3. Remain Violent
4. Shellfire
5. Descending Blade
6. Spectral Asylum
7. Divinity of Flesh
8. When the Guns Fell Silent
BLOODBATH:
1. Let the Stillborn Come to Me
2. Mental Abortion
3. So You Die
4. Breeding Death
5. Anne
6. Ways to the Grave
7. Cancer of the Soul
8. Weak Aside
9. Church of Vastitas
10. Soul Evisceration
11. Like Fire
12. Outnumbering the Day
13. Mock the Cross
14. Eaten
Galerija slika
