Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 15.07.2017
Broj posjetitelja: 13.000
Cijena ulaznice: 109,00€ (trodnevna ulaznica)
I treći je dan nad Balingen donio hrpu podžanrovskih devijacija unutar metal glazbe, iako se osjećao naglasak na tradicionalnoj veštini stare škole i power metalu, što je potvrdio i sam završni dio programa s nastupom švedskih HammerFall. Ne treba više posebno naglašavati da je festival Bang Your Head!!! festival za sve one s tradicionalnijim glazbenim ukusom i staroškolskim sklonostima prema rocku i metalu.
Tako je počeo i treći dan, kad su na pozornicu stupili veterani teutonskog thrash metala iz njemačkog Düsseldorfa Assassin. Kvintet, koji ponovno aktivno djeluje od 2002. nadalje, zapravo je uskočio u program u zadnji čas, jer su umjesto njih trebali svirati Paradox, koji su nakon 28 godina obećavali poseban koncert na kojem bi se okupili u originalnoj postavi, no ponovno pogoršano zdravstveno stanje šefa grupe i gitarista Charlieja onemogućilo je skupini nastup. No Assassin su doslovno dokazali da su na Balingen uskočili u pet do dvanaest. Bili su naime na moč raštímani i neuigrani. Od originalnog članstva u ekipi je danas ostao samo gitarist Jürgen Scholz. Očito ne nastupaju puno, ili između nastupa imaju višemjesečne pauze. U svakom slučaju vokalist Ingo Bajonczak pokušao je sve te male peripetije sanirati dugim najavama i humorom, no na trenutke se doista vidjelo da bend ne vlada velikim pozornicama, kojima su se doslovno štorasto koristili. Bend je na koncertu predstavio točke aktualnog studijskog albuma »Combat Cahtedral«, a koncert otvorio i zaključio skladbama s prvijenca »Upcoming Terror«, i to Fighjt (To Stop the Tyrant) te Assassin.
Znatno više ozbiljnosti na pozornicu su unijeli Vain, koji su nakon fijaska nastupa Vincea Neila, ne baš najuvjerljivijih Slaughter, fenomena glam rocka i glam metala te benda Sunstrip zapravo spasili čast festivala. Vain su naime isporučili izvrstan nastup, baš kao i prije tri godine, kad su u Balingenu uopće prvi put nastupili u karijeri. Jasno je da je Davy opet bio »nacvrcan«, pa je cijela pozornica posljedično opet bila puna njega. Cijelo je vrijeme izvlačio pozorničku šou-teatar tako da je detaljno promatrao pripadnice nježnijeg spola, dijelio im komplimente, a nije nedostajalo ni ostalih »sočnih« začina njegove bujne mašte. Uz izvrsnu vokalnu interpretaciju koju Davy u svom mangupluku i danas posjeduje, treba istaknuti da ga prati vrhunska četa glazbenika. Iako je bend ove godine izdao vrlo dobar novi studijski album »Rolling With the Punches«, dobro je znao da ljudi očekuju starije točke iz njihova djelovanja. Silno energičan i naoštren nastup izvrsne egzekucije ispratili su izvedbom Who’s Watching You, zaključnom Bite the Bullet, 1000 Degrees, Icy, Greener, Secrets,, Quick Step To Love i No Respect. Bolje Vain kao headliner BYH festivala nego Vince Neil. Definitivno.
Raven su trojica vječnih zvučnih uzurpatora, recimo im kar zvučni teroristi, zapravo trio otrovne starokopitne speed metal brzine kojim zapovijedaju neuništiva braća Gallagher. Skupina iz vremena NWOBHM uskrsnuća, pravi veterani na sceni. I nevjerojatno je što na pozornici mogu napraviti samo troje ljudi. Tri paklenjaka. Zapravo sve. Slabih sat vremena Raven eksplozivnosti i podivljalih rituala braće Marka i Johna. Zadnji studijski album, više nego izvrsni »Extermination« još uvijek živo odjekuje, iako je star dvije godine, a bend je s njega odradio samo jednu skladbu, inače je set listu podredio albumima »All for One« i »Rock Until You Drop«, s kojih je odsvirao polovicu cijele set liste. Pozornica je nostalgično oživjela, a Raven su potvrdili svu svoju izvrsnost i nepopustljivost. Baš kao i 2013., kad su ovdje nastupili u dvorani. Bend je odsvirao sljedeće skladbe: otvarajuću Destroy (jedinu s aktualnog »Extermination«), All Monsters, Hell Patrol, All For One, Hung, Drawn & Quartered, Rock Until You Drop, Tank Treads (The Blood Runs Red), Faster Than the Speed of Light, On And On, Break the Chain i, s obzirom na opsežan diskografski opus, poprilično nepotrebnu zaključnu Mars Bonifre obradu Born to Be Wild. Potonji čin odnosno izbor vrijedi i kao jedini (manji) minus tog nastupa.
Kod NWOBHM vremena je i ostalo. Na pozornicu su naime stupili Diamond Head, koje danas vodi jedini originalni član ekipe i gitarist Brian Tatler. Bend je stabilnost našao osobito nakon dolaska izvrsnog danskog kričača Rasmusa Bom Andersena te je tako prošle godine snimio novi studijski album »Diamond Head«. Tako pronađena stabilnost ponovno im je širom otvorila vrata koncertnih pozornica. Kad na pozornicu izađu Diamond Head, jasno je što se od njih traži. Materijal iz osamdesetih. Što više njega. Bend je to jasno znao i tako odradio svoj koncert. Uz izuzetak dviju novih (Bones, Diamonds) sjekli su klasik za klasikom, počevši sa starom Wild on the Streets, koja je tek u devedesetima našla mjesto na albumu »Progress And Death«, a potom odmah zaokret na album »Borrowed Time« i naslovnu skladbu. Slijedile su još Lightning to the Nations, The Prince, In the Heat of the Night, Shot Out the Lights, obvezni It’s Electric i Helpless (obje pred kraj koncerta) i svakako zaključna Am I Evil?, bez koje pravog Diamond Head koncerta naprosto ne može biti. Bend je nemalo iznenadio integracijom skladbe Starcrossed. Riječ je o starijoj skladbi koju je tek prošle godine počeo prvi put izvoditi uživo. Diamond Head su dakle kompaktna i čvrsta jedinica, a pravi zamah ekipi daje izvrsno raspoloženi vokalist Rasmus Bom Andersen, koji je neprestano ludovao po pozornici te izveo i nekoliko nevjerojatnih pozorničkih akrobacija. Da ne govorimo o njegovu vokalnom učinku. Izvanredno. Bend dolazi iduće godine na Metaldays festival u Tolmin! Svakako legende kojima vrijedi posvetiti pozornost ako se samo pruži prilika. A to je dobro znala još davno i Metallica.
Bilo je vrijeme da se netko sjeti i staroškolske verzije američkog speed/thrash metala osamdesetih. Na pozornici su naime stajali Vicious Rumors. Bend je prošle godine izdao novi album »Concusion Protocol« i njime dokazao da još zdaleka nije rekao zadnju riječ. Izvrsni novi album predstavljao je na jesenskoj turneji zajedno sa sastavom Dirkschneider po Europi. Došlo je vrijeme ljetnih festivala, a poznato je i da je Horst Franz veliki privrženik ove skupine, pa su Vicious Rumors posljedično vrlo česti gosti Bang Your Head!!! festivala. Prije ovogodišnjeg ljeta veliki vođa skupine Geoff Thorpe ponovno je napravio nekoliko rokada u ekipi. Na mjesto glavnog vokalista tako se vratio Brian Allen, izvrsni vokalist zarazne karizme. Upravo je te karizmatičnosti, koju bi trebala posjedovati pojava vokalista u svakoj skupini, nedostajalo kod Vicious Rumors nakon što je Allen privremeno napustio skupinu. Sad je opet tu. I Brian je svoju teatralnost više nego opravdao. Thorpe je na poziciju drugog gitarista uključio i mladog i nadobudnog Gunnara Dügreya, koji se vrlo istaknuo s nekoliko solaža. U cipele Taena Rasmussena ne može stati svatko. Mladić dakle dokazuje da je od pravog tijesta. Bend je pripremio pravu staroškolsku set listu. Već sam uvodni dio počeo je sanjalački, s materijalom njihova kultnog i najprepoznatljivijeg studijskog izdanja »Digital Dictator«, kad su Vicious Rumors rušili sve pred sobom i redom pucali klasike Worlds And Machines, Digital Dictator te Out of the Shadows. Izvanredno raspoložena ekipa dakle, koja je djelovala kao da su se stari prijatelji ponovno našli zajedno nakon dugo vremena. Naravno, i mi Slovenci stisnuli smo šake, jer je po pozornici divlje trčao i vitlao svojom Spector bas gitarom naš Tilen Hudrap. Na bubnjevima u ekipi naravno ostaje Thorpeov nerazdvojni drug Larry Howe, koji je opet isporučio izvrsnu bubnjarsku predstavu. Zanimljivo je da su Vicious Rumors posve izostavili materijal s novog albuma, a u set listu vratili dva izvrsna komada s »Razorblade Killers«, Let the Garden Burn i Murderball, koji su Allenu posebno pisani na kožu. Bend je iznenadio i integracijom klasike s »Welcome to the Ball«, Dust to Dust, koju je u karijeri izvodio na pozornicama silno rijetko, a inače je set listu popunio još skladbama albuma “Vicious Rumors”: Hellraiser, Down to the Temple i zaključnom Don’t Wait For Me. U set listi nije izostala obvezna Soldiers of the Night (s istoimenog prvijenca). Super nastup, super ekipa. Vicious Rumors ostaju neprobojna pozornička tvrđava. Nastup je bio znatno intenzivnije obojen i energijom i emocijama i strastima u usporedbi s nastupom u prosincu u Brnu, kad su morali svirati kao kvartet, bez jednog gitarista. Nadajmo se da se bend uskoro vraća u Europu. Na novu klupsku turneju naravno. Usput, VR su napravili ljubaznu promociju i našem web portalu kad je sam bubnjar Larry Howe pred kraj nastupa među mnoštvo bacio nekoliko Rockline trzalica. Ovu nevjerojatno intenzivnu predstavu na Bang Your Head!!! Vicious Rumors snimili su s namjerom izdavanja prvog službenog DVD-a u povijesti skupine. Izaći će u posebnom paketu 2019., kad će skupina slaviti 40 godina djelovanja, a snimala ga je ista snimateljska ekipa koja je upravo ovdje 2015. snimila nastup sastava Accept. Potonji su početkom ove godine tu snimku izdali u obliku DVD-a “Restless And Live”. Stoga ne čudi da su pozornicu posebno za ovaj događaj Vicious Rumors opremili čak s dvadeset gitarskih kabineta. I set lista je za ovaj događaj doživjela jednu posebnost. Skupina je prvi put u karijeri otvorila koncert s Worlds and Machines, a ujedno i zadnji put. Takav je događaj dakle za Vicious Rumors povijestan, a sjećat će ga se još niz godina i okupljena masa, koju je nastup skupine zasigurno tresnuo ravno među oči, kao grom iz vedra neba. Dobili su naime više nego što su se potiho nadali. Bend je na pozornici ostavio ne samo znoj, nego i krv, pri čemu onaj “salto mortale” našeg Tilena vrijedi kao priča koja će kroz godine postati, ako ne mit, a ono barem legenda.
Prvo pravo razočaranje na festival su donijeli Dokken. Svakako, to uopće nije ni bilo razočaranje, ako znaš da Don Dokken nije onaj Don Dokken iz zlatnih vremena skupine. Vokalist je tijekom godina stekao lijepu hrpu kilograma, no to uopće nije bitno. Problem je u tome što mu je vokal izgubio na prepoznatljivosti, pečatu, karizmi i posve je pretvoren u vodu. Don Dokken bez tako vrhunske pratnje kakvu ima vjerojatno danas više ne bi nastupao. Ti mu momci pružaju nevjerojatan oslonac. Osobito kad je riječ o izvanserijskom gitaristu Johnu Levinu, koji je bio glavna atrakcija i figura nastupa skupine. Njegove briljantne i tehnički besprijekorno urezane solaže oduzimale su dah, a jednako tako i nevjerojatna okretnost i agilnost tog gitarista, koji je povrh svega još i vrlo spretno izvodio prateće vokale. Ti su naime nadobavezni. Osobito uz današnju okrnjenu vokalnu formu šefa skupine. U ekipi s Donom ostaje originalni bubnjar Mick Brown i »zasanjana ljepotica« Chris McArvill, čija narcisoidna zaljubljenost u samoga sebe, prije ili kasnije, posve odbija. To pali kod kakvih parodičnih Steel Panther, pa i to mora biti teatralno zrežirano, ali ne kod Dokken. No Don je inače vokalno toliko usahnuo da je već na početku koncerta uz Kiss Of Death publika u refrenu gromoglasno nadglasala pjevača. Ta se skladba kasnije pokazala jedinom točkom albuma »Back For the Attack«. Bend je pripremio dobar repertoar, set listu podredio impozantnim klasicima osamdesetih »Tooth And Nail« (skladbe: Don’t Close your Eyes, Alone Again, Into the Fire i zaključna Tooth And Nail) te »Unchain the Night« (In my Dreams, the Hunter, Dream Warriors). Bend je set listu posolio još izvedbom naslovne skladbe albuma »Breaking the Chains«. Ukratko. Sve je stajalo kako treba, uz izuzetak vokalne oslabljenosti Dona Dokkena,. Zato ne bi bila ni velika šteta kad bi čovjek skupinu trajno umirovio.
Slijedio je nastup kanadskih melodičnih death metalaca Kataklysm. Oni su u žanrovskom pogledu predstavljali korjenit odmak trećeg dana festivala. Zapravo toliko velik da skupina tijekom nastupa nikako nije uspjela izvući od publike nikakav poseban feedback. Klijentela festivala je naime starija i sluša drugačiju glazbu, ne toliko sastave koji pripadaju death metalu, a Kataklysm čak spadaju među mekše – to jest lakše dostupne predstavnike svog žanra. To je bila zrcalna slika onoga što možeš doživjeti na nastupu ove skupine u sklopu tolminskog Metaldays festivala, koji su Kataklysm inače posjetili već nebrojeno puta. U sklopu nastupa na BYH festivalu nije se vidio ni jedan crowd surfer, a na njihovim nastupima u Tolminu rijetko ćeš sresti nekoga tko ti poslije koncerta ne bi rekao da se na Kataklysm crowdsurfalo. Nikakve posebne povratne energije od publike dakle, osim pristojnog aplauda . Doduše, publika pred pozornicom se i malo desetkovala, i premještala, no najnaoljenijih fanova skupine bilo je tek šaka. Ipak su Kataklysm na pozornici djelovali posve opušteno, zavzeto i naravno standardno dobro. Bend je intenzivnije predstavio aktualni studijski album »Of Ghosts and Gods«, a ostatak set liste popunio skladbama starijih studijskih albuma. Maurizio Iacono i ekipa ostaju izuzetno uigrana i kalibrirana pozornička ekipa. Kataklysm puno nastupaju, iza njih je mnogo iskustva i kilometraže. Nažalost, ovaj put nisu imali uz sebe tu svoju pravu publiku.
Napokon je počelo pucati i u dvorani. Tamo su program otvorili The Unity, nova skupina dvojice Gamma Ray članova, i to Henja Richtera te bubnjara Michaela Ehrea. The Unity su sekstet i njeguju tipični power metal inspiriran simfo-operetnom muzikalnošću. Ostali graditelji skupine su još Stef E. (gitara), Jogi Sweers (bas gitara), Sascha Onnen (klavijature) i pjevač talijanskog podrijetla Gianba Manenti, koji je na pozornici zapravo bio sveprisutan. Vokalist posjeduje izniman vokalni raspon. Snage nigdje ne gubi, ni u ekstremnim visinama i djeluje doista kao operni pjevač. Kakvi Rhapsody Of Fire ili Vision Divine odmah bi ga posvojili i uzeli za svog. The Unity su predstavljali svoj studijski prvijenac istog naslova i imali sat vremena više nego dovoljno za njegovu besprijekornu promociju.. Doduše, riječ je o prepakiranju klišeja i momci ne izmišljaju toplu vodu, no očito je da su Gamma Ray napravili dulju pauzu. Hansen je snimio solo album, nastali su Unitiy. Ako si okoreli privrženik svega što miriše po power metalu, The Unity bit će tvoji u tren oka. U rujnu možeš skočiti do Münchena i pogledati ih kao predgrupu Edguy. The Unitiy su pred kraj ipak odsvirali nešto od Gamma Ray. Bila je to skladba Send Me A Sign, a inače su koncert zasuli skladbama autorskog podrijetla, i to: Rise and Fall, Firesign, No More Lies, God of Temptation, Close to Crazy, Calm before the Storm, Killer Instinct i Never Forget.
Malo prije nego što je glavna festivalska pozornica zapalila sama presvijetla gitarska božanstva Michael Schenker, u dvorani su sa svojim materijalom počeli lomatati njemački deathmetalski teškaši i mračnjaci Disbelief. Postava Karsten “Jagger” Jäger (vokal), Jochen “Joe” Trunk (bas gitara), Alex Hagenauer (gitara), David “Dave” Renner (gitara) i Fabian “Fab” Regmann (bubnjevi) zapravo je na festivalu isporučila ono što su na istoj poziciji prije godinu dana isto tako povratnici na sceni i njemački deathmetalci sličnog kova Warpath, samo što su Disbelief posve stabilna ekipa i zato u karijeri nisu napravili nikakvu pauzu. Za njihov death metal moraš biti naviknut. U Njemačkoj su po opusu izuzetno cijenjena skupina. Zato za vrijeme koncerta u dvorani nije bilo malo posjetitelja, iako se bend poklapao s MSG-om, što je zapravo bila velika šteta. No netko jednostavno mora biti žrtva. Ovaj put to su morali biti Disbelief, koje su podupirali ponajviše mlađi ljubitelji teških zvukova koji slušaju ekstremne grane metalskog žanra kao da dišu zrak. Bend je ove godine izdao novi studijski album naslovljen The Symbol of Death, a s istoimenom skladbom albuma i započeo svoj nastup. Bend se ne šali i do srži je otrovan kad grmi na pozornici. Izvrsno je uigran. Od glave do pete. Karsten je u trenu preznojio samoga sebe i djelovao kao mokra krpa dok je glodao svojim grkljanjem poeziju skupine. Među gitaristima Renner je preuzimao inicijativu, a sve se naravno vrtjelo oko izvanredne kompaktne i rušilačke ritmičke kinetike koja izvrsno funkcionira u skupini. Koncert sam morao prestati gledati, jer je bilo vrijeme da se probijem do foto pita pred glavnom pozornicom, gdje je organizator obećavao posebno poseban nastup jednog od najmarkantnijih gitarista ere rock’n’rolla.
Michael Schenker s tri različita pjevača i napokon bez korumpiranog Francisa Bucholza. Čuveni gitarski as, jedan od najvažnijih rock’n’roll gitarista koji su ikad hodali planetom i vječna inspiracija mnogih gitarista iz generacija koje su slijedile ovog velikog gitarista! Nakon nekoliko godina vratio se na Bang Your Head!!! U ulozi potporne postave glavnom nositelju. Schenker je na pozornicu stupio sa svojom čuvenom crno-bijelom Flyin’ V gitarom, a društvo mu je u početnom dijelu na pozornici pravio od vokalista Gary Barden. Schenker je uz sebe okupio izvanredno društvo, i to basista Chrisa Glena te bubnjara Teda McKennu, dok je za ritam gitaru skrbio Steve Mann. U prvom dijelu Schenker je s ekipom i raspoloženim Bardenom nizao klasike prva dva albuma (Let Sleeping Dogs Lie, Victim of Illusion, Attack of the Mad Axeman, Armed and Ready). Potom je slijedilo uključivanje komada Coast to Coast (Scorpions), gdje su se Bardenu pridružili još Robin McAuley te Graham Bonnet, koji je ostao na pozornici za tri »Assault Attack« skladbe, i to Dancer, Desert Song i Assault Attack. Slijedi još Captain Nemo s Bardenom na vokalu, a onda napokon opet izlazi na pozornicu i Robin McAuley, koji je ostavio poseban dojam svojim izvanrednim vokalom baršunastih finesa. Taj zadržava izuzetnu svježinu i ekspresivnu snagu i u zrelim godinama. Pjevač je sa Schenkerovom ekipom nadasve suvereno začinio nastup kad se prihvatio triju klasika McAuley Schenker Group: Love Is Not A Game, Bad Boys i Save Yourself. Naravno, Schenker nije zaobišao ni trenutke s UFO, kad se koncert prevagnuo u završni dio, i to s Rock Bottom i zaključnom Doctor, Doctor. Michael je Michael. Samo on ima takav dodir i samo njegova gitara tako zvuči. Jedinstveno. Tako jedinstveno jeca da ta jedinstvena jecavost odmah izaziva nabranu kožu po tijelu. Takvih je gitarista malo bilo u povijesti rock’n’rolla. Jedan od njih je primjerice Richie Blackmore. Michael se cijelo vrijeme koncerta uljudno smiješio publici, djelovao je izuzetno raspoloženo, vedro i zavzeto. Vidno je uživao u iznimno bučnoj i snažnoj podršci koju je primao od publike. Michael je pokazao svu svoju majstoriju, svoj izniman osjećaj za nevjerojatnu kontrolu nad tonovima, koje je bojao izuzetnom filigranskom profinjenošću. Uz sve to bili smo i svjedoci njegovih čuvenih pozorničkih poza, kojima je oduvijek oduševljavao mladu gardu gitarista. Izvanredna predstava izvanredne ekipe koju bih slušao i slušao, da minutaža nije ograničena i da dan nema samo 24 sata. Michael Schenker je sa svojim glazbenicima priredio jedan od najboljih koncerata na cijelom festivalu, a ako bi mu netko nadjenuo oznaku da je to bio najbolji koncert, kažem ti da je to posve neskromno rečeno i da se pri takvoj tvrdnji nije baš previše pogriješilo.
HammerFall su prije točno dvadeset godina nastupili na, piši i reci, drugom izdanju Bang Your Head festivala, koji se tada još održavao u manjoj dvorani usred grada Tübingena. S HammerFall su tada nastupili još Gamma Ray, Demon, Virgin Steele, Sinner, Flotsam And Jetsam te Sacred Steel. Dvadeset godina prošlo je i od izdanja studijskog prvijenca skupine naslovljenog »Glory to the Brave«. No HammerFall su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu i nakon gotovo 25 godina djelovanja uživaju velik ugled i kod mlađih generacija i kod onih koje su odrasle uz metal osamdesetih. Bend je prošle godine izdao zadnji studijski album »Built To Last«, koji je također bio izdašnije zastupljen u set listi , no Hammerfall su ovaj put obećali poseban koncert na Bang Your Headu. Okej, bio je opet opremljen hrpom dimnih zavjesa i bljuvanjem vatre, kao 2010., kad su zadnji put nastupili u Balingenu. Pirotehnike dakle nije nedostajalo tijekom koncertnog nastupa. Bend je u prvoj polovici nizao skladbu za skladbom u svojoj uigranoj maniri, gdje je precizno preštudirana svaka minuta i sekunda na koncertu. Točno se naime zna tko u ekipi zauzima koju poziciju i gdje u tom trenutku stoji na pozornici. Kiksevi su rijetki, bend je nevjerojatno rutiniran i iskusan. Okej, istina je da Dronjak još uvijek ne zna dobro svirati gitaru, no to ostaje minorna primjedba. Oscar je jednostavno takav i takav će ostati, i upravo zato je Oscar tako »kvlt« i drugačiji ne smije ni biti. Oscar inače uz sebe ima jednog od najimenitijih gitarista svoje generacije. U njemu uživa izuzetnu potporu. To je naime Pontus Norgren, nekadašnji Malmsteenov gitarski tehničar, koji važi za izuzetnog virtuoza i nedavno se priključio i sastavu Panzer. U prvom dijelu momci su nanizali redom skladbe Hector’s Hymn, Riders of the Storm, Blood Bound, Any Means Necessary, Renegade, Dethrone and Defy, Last Man Standing, Let the Hammer Fall i Built to Last. U odnosu na veljačku set listu, iz nje su izostavili samo Bring It!
Potom su na pozornicu došla trojica glazbenika koji čine skupinu Draupner. To su Henning Andersson s pet-žičanom violinom, Görgen Antonsson s normalnom violinom i Tomas “Limpan” Lindberg, koji inače svira buzuki, mandolu i akustičnu gitaru. Također Švedani, što nije bilo teško pogoditi, zar ne? No, oni su najprije izveli instrumental Between Two Worlds, a nakon toga im se na pozornici priključio Joacim Cans i zajedno su izveli baladu I Believe. Kad su na pozornicu stupili i ostali iz HammerFall eskadrona, osam glazbenika odsviralo je vijenac skladbi albuma »Glory to the Brave«, i to samo glavne gitarske fraze skladbi: Stone Cold, Unchained, The Metal Age, HammerFall, Steel Meets Steel te naposljetku samo upali u The Dragon Lies Bleeding, koju su izveli u cijelosti. Na klupskoj turneji svirali su samo dio te skladbe. Jedan od vrhunaca bila je himna Glory to the Brave, koju je zapravo pjevao cijeli Balingen. Izuzetna energija u tim trenucima na festivalu. Emotivno. Dirljivo. Dodatak s Hammer High, pa Bushido i dugo očekivana Hearts On Fire, gdje je opet ludovao cijeli festival sa skupinom u pravoj atmosferskoj krešendo. Doista poseban koncert skupine. U svakom pogledu. Momci su se doista potrudili i pripremili za ovaj koncert, iako smo potiho nadali da izvedu cijeli »Glroy To The Brave« album.
Kome su HammerFall bili presporo i previše melodični, taj je radije otišao u dvoranu i poslušao belgijske speed metalce i revitaliste Evil Invaders. Koncert četvorice paklenjaka opet je isporučio vratolomno iskustvo teško opisivog brzinskog razvoja svih događaja. Fotografi su (smo) imali s njima opet problema, a usto su nas »zabavljali« još hrpom pozorničke magle. Doista atraktivna predstava ispunjena izuzetnom potencom, željom za dokazivanjem, izvrsnom uigranošću i čvrstim fokusom. Glavnina materijala bila je sa skladbama Pulses of Pleasure, Fast, Loud ‘n’ Rude, Shot to Paradise, Master of Illusion i Starway to Insanity usmjerena na izvedbu još uvijek aktualnog zadnjeg studijskog albuma »Pulses of Pleasure« (2015), no bend je predstavio i dvije posve nove skladbe Mental Penitenciary te otvarajuću As Life Slowly Fades. Luda predstava! I isti Evil Invaders pojavili su se deset dana kasnije i na tolminskom Metaldays festivalu!
Nakon završnog vatrometa kojem smo svake godine svjedoci nakon nastupa glavnog nositelja trećeg dana festivala, veliko finale festivala preselilo se u dvoranu, gdje su ovogodišnje izdanje festivala zaključili legendarni Axxis. Kod Axxis su danas jedini originalni članovi pjevač Benrhard Weiss i klavijaturist Harry Oellers, a društvo im prave još Stefan Weber (gitara), Rob Schomaker (bas gitara) i Dirk Brand (bubnjevi). Budući da je aktualni »Retrolution« zaokret hard rockovskim korijenima (bend je s njega odsvirao Somebody died at the party, Heavy Metal Brother i Queen of the Wind), slijedila je obrada repertoara sa staroškolskom set listom, gdje se ekipa nije stidjela izvedbe skladbi kultnih »Kingdom of the Night« (Living In A World, Kingodm of the Night), »II« (Touch the Rainbow, Little Look Back) pa čak i s »Big Thrill« (Little War). Axxis pak nisu ignorirali ni svoju powermetalsku eru i začinili su repertoar i točkama albuma »Paradise In Flames« (Tales Of Glory Island), »Utopia« (Heavy Rain) i »Doom of Destiny« (Blood Angel). Bend djeluje pun energije i pun zaleta i u Balingenu je isporučio silno lijep, opušten i angažiran nastup, gdje su svi akteri (uz izuzetak Weissa naravno) predstavili i svoju solo točku, što nije bilo ni nužno.
Trodnevno skakanje od pozornice do pozornice uzelo je svoj danak, zato smo malo skratili gledanje sastava Axxis i uputili se prema šatoru i u kamp na zasluženi odmor. 21. izdanja festivala tako je polako bilo gotovo. Opet je donijelo izuzetno raznoliku zbirku izvođača, među njima mnogo takvih koje se rijetko može sresti na pozornicama. Govorim u ime nekoga tko obitava u geografskom dijelu Europe, nedaleko, a ipak južno od Alpa. Budući da činjenice ostaju činjenice, na Balingen ćemo odlaziti svake godine. Hodočastit ćemo tamo uvijek iznova, jer drugačije jednostavno ne može biti, a dušu treba nekako nahraniti. Odbrojavanje dana dakle je već počelo!
Galerija slika
