Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Seebronn / Festivalgelände / Njemačka
Datum koncerta: 29.07.2017
Broj posjetitelja: 5000
Cijena ulaznice: 109,00€ (trodnevna ulaznica)
Eto. Drugi dan ovogodišnjeg Rock of Ages festivala na pozornicu je doveo devet izvođača, a program su u pola dvanaest otvorili njemački heavy/hard rockeri Sons of Sounds. Riječ je o triju koji predstavljaju braća Roman, Johann i Hubert Beselt. Iako je sat već bio »normalan« za uživanje u koncertima, taj sam nastup ipak preskočio. No pozorničko se razuzdavanje dovoljno lijepo čulo sve do šatora u kampu, iz čega se dalo zaključiti da Sons of Sounds zapravo razvijaju svojevrsnu mješavinu stare hard rock škole u koju upleću i tržišne fraze. Sastav koji djeluje od 2006. pokazao se vrlo prikladnim izvođačem uz kojeg je drugi dan počeo dobivati prave stilske zvučne glazbene obrise. Stara škola u novim vremenima, dakle. Bend je nakon završnog nastupa kanadskih art rock legendi Saga odradio još jedan nastup, i to pod golemim šatorskim platnom usred kampa, u kojem su smješteni restoran i bife. Tamo je bilo dovoljno prostora da se postavi i manja pozornica. Nijemci jednostavno misle na sve i sve to i izvedu! Osobito su u tom drugom nastupu istoga dana Sons of Sounds svirali dugo prema ranim jutarnjim satima trećeg dana festivala i ispalili cijelu hrpu obrada klasičnih hard rock i heavy metal izvođača, uz nekoliko simpatičnih fuševa koji su bili više posljedica velike angažiranosti triju i tek potvrđivali izniman žar sastava da repertoarom publici priušti potpuno uživanje.
No već drugi izvođač može se pohvaliti znatno bogatijom poviješću djelovanja. Osobito u ranom razdoblju. Riječ je o britanskim AOR veličinama Dare, koje vodi pjevač i multiinstrumentalist (poznat ponajprije kao bivši klavijaturist Thin Lizzy, a pomagao je i kod Ten i Asia) Darren Wharton. Autoru ove recenzije napokon se ostvarila želja da vidi nastup sastava u komadu, bez preklapanja s drugim izvođačem, kao što je bio slučaj prošlogodišnjeg nastupa Dare na Bang Your Head festivalu. Taj je bend krajem osamdesetih objavio kultni i nezaboravni studijski prvijenac »Out of the Silence«, koji se i danas smatra pravim malim remek-djelom i udžbenikom AOR glazbe. No Dare su municiju s tog albuma sačuvali za sam kraj nastupa. Whartonu društvo drži izniman gitarski virtuoz Vinnie Burns, koji je u usporedbi s prošlogodišnjim nastupom sastava na Bang Your Head festivalu i s prije tri godine, kada smo ga gledali na Frontiers Rock festivalu (na ekskluzivnom i jedinom nastupu projekta Three Lions), izgubio nekoliko suvišnih kilograma. Čovjek je tako opet dobio na pozorničkoj gipkosti i, očekivano, briljirao svojom ručnom finom mehanikom koja ga ni na tren nije ostavila na cjedilu. Wharton s sunčanim naočalama, koje je tijekom nastupa rijetko skidao, uz potporu svoje ekipe bio je izuzetno vedre naravi i dobrog raspoloženja. Cijelo je vrijeme pogledima komunicirao s publikom, dijelio osmijehe i općenito zračio pozitivnim vibracijama. Bend je koncert otvorio skladbom Sea of Roses (album »Beneath the Shining Water«, 2004), u početnom dijelu koncerta ispalio tri točke s novog albuma »Sacred Ground«, i to Home, I’ll Hear You Pray te Days of Summer, a negdje u sredini koncerta poklonio se i liku i djelu sastava Thin Lizzy obradom klasika Emerald. Njega je bend izveo u gotovo baladnoj i napola akustičnoj maniri. Dare nisu zaobišli ni svoj drugi studijski album »Blood From Stone«, s kojeg su odjeknule Wings of Fire i We Don’t Need A Reason, a potom, kako rekoh, finalni krešendo s trojcem briljanata s »Out of the Silence«, počevši s grabežljivom Abandon, pa dalje Into the Fire i završnom Return the Heart. Wharton u iznimno lijepoj i solidnoj vokalnoj formi, Vinnie ostaje Vinnie – veliki gitarski heroj, a ostatak trojca, basist Nigel Clutterbuck, bubnjar Kev Whitehead i klavijaturist Marc Roberts, također je izvrsno odradio svoje zadatke. Prekrasan nostalgičan trenutak za sve ljubitelje AOR glazbe na festivalu.
Sljedećeg je izvođača najavljivala sama publika. Dobro, neki pojedinci koji su počeli skandirati: »Oli, Oli, Oli…!« Tko drugi nego Oliver Hartmann sa svojim sastavom Hartmann. Oliver nipošto nije zelenaš. Riječ je o izvrsnom pjevaču i gitaristu koji je i vrlo vješt skladatelj. Svoje je talente Oliver u prošlosti darovao sastavima kao što su, među ostalima, Edguy i Helloween, a na prošlogodišnjem Rock Of Ages festivalu stajao je na pozornici kao jedan od dvojice glavnih gitarista nastupa Avantasie. Između 1999. i 2002. bio je dio sastava At Vance, a uz to nevjerojatni radoholičar predvodi i tribute sastav Pink Floydu, Echoes. Da mjera bude puna, s hrpom vrlo kvalitetnih melodičnorockerskih izdanja pod okriljem Hartmanna samo je potvrdio svoju umjetničku izvrsnost. Tako se razvijao i njegov nastup. Oliver je s ekipom izvodio pretežno autorski materijal sastava Hartmann. Kroz glavninu trajanja središnju je ulogu naravno preuzimao upravo Oliver, i to ne samo svojim izuzetno lijepim, blago hrapavim i za melodični rock nevjerojatno prikladnim vokalom, nego i s većinom solaža koje je plasirao u mid-eight pasažama. Ostatak trojca, bubnjar Markus Kullman, basist Armin Donderer i gitarist Mario Reck, spretno mu je svojim vještinama cijelo vrijeme »čuvao« leđa. Tako su se u većini redale točke s aktualnog novog studijskog albuma »Shadows And Silhouettes« (2016), i to: Irresistible, High On You, pa singl When Your Mama Was A Hippie. Letting Go te starije Don’t Give Up Your Dream, After the Love Is Gone i Listen to Your Heart. Bend je što se tiče klavijatura koristio zvučnu matricu. Oliver je za posljednju točku pustio u prvi plan Maria Recka, koji je pokazao od kakva je tijesta taj gitarist. Do te je točke Reck marljivo i mirno igrao ulogu statista, a onda se u produženoj solo točki raspalio i izvukao nekoliko nevjerojatnih gitarskih eskapada koje zahtijevaju, naravno, poveću količinu treninga i vježbe. Suma sumarum, vrlo lijep i visokokvalitetan nastup!
Nastup Fair Warning važio je za svojevrsnu atrakciju cijelog festivala, jer je taj sastav, za nekoga tko živi u podnožju Alpa, i povrh toga još na njihovoj sunčanoj strani, silno teško uloviti na koncertnim pozornicama Europe. Kad priredi koncerte, oni su smješteni vrlo na sjeveru. Tamo gdje su gradovi poput Hannovera, Berlina… I još više. Bend je zapravo velik u Japanu, gdje redovito obilazi turneje i to po dvoranama koje se mogu napuniti i s nekoliko tisuća ljudi. Jednu od posljednjih turneja u Japanu Fair Warning su odradili ovog travnja, gdje je znatan dio repertoara činila iznova snimljena klasika prva tri albuma, koji su izašli prošle godine na albumu »Pimp Your Past«. Fair Warning su kvartet koji od samog početka djeluje u nepromijenjenoj postavi, i to: Tommy Heart (vokal), Helge Engelke (gitara), Ule W. Ritgen (bas-gitara) i C.C. Behrens (bubnjevi). Na pozornicu festivala Rock Of Ages Fair Warning su stupili u nešto proširenoj verziji. S dodatnim gitaristom i klavijaturistom. Tako su za pomoć na pozornici u postavu uvrstili još izvrsnog gitarista Niklasa Turmanna, čije smo talente divili i na posljednjem posjetu Uli Jon Rotha u Villachu u Koruškoj (Turmann je odradio i nekoliko gitarskih solaža) te klavijaturista Torstena Lüderwaldta. Dvojica pomažu sastavu na pozornicama već posljednje četiri godine, a naravno da na taj način i višeglasne vokalne harmonije funkcioniraju bravurozno. Bend je izvrsno odradio predstavu, a pozornost je naravno privlačio karizmatični Tommy Heart, koji spada u ligu vokalnih veličina (nažalost prerano preminulog) pjevača Gotthard Stevea Leeja i Jona Bon Jovija. Dinamična predstava. Helge Engelke, gitarist s jednim od najsmješnijih imena na rock sceni, naravno sa svojom čuvenom ručno izrađenom gitarom futurističkog izgleda! Zvučne karakteristike optimalne. Funkcioniranje skladbi na pozornici izvrsno. Kao što rekoh. Revizija rane ere. Udarili su odmah s Angels of Heaven (uzeto s istoimenog EP-a, izdanog 1996.), a potom su se redale: Save Me pa I’ll Be There (obje s albuma »Go!«), s albuma »Rainmaker« izveli su Burning Heart, Desert Song, Don’t Give Up, Get a Little Closer (završna točka), Pictures of Love, Rain Song, a s albuma »Fair Warning« skladbe Hang On, Longing for Love, One Step Closer, Out on the Run i When Love Fails. Izvrstan nastup odličnog sastava. Odrađeno iz petnih žila i s nevjerojatnom sigurnošću i samopouzdanjem. Bend je na Rock of Ages ovim nastupom zapravo isporučio ekskluzivni jedini ljetni europski koncert ove godine! Jednom ih svakako treba uloviti na nekom klupskom špilu!
Peti izvođač drugog dana festivala stupio je na pozornicu pet minuta prije četiri poslijepodne. Bili su to Hardline, koje od originalnih članova u novim vremenima predstavlja samo još pjevač Johnny Gioeli. Zahvaljujući njegovu zamahu i entuzijazmu Hardline su uopće opet aktivni pa su u razdoblju između 2009. i 2016. nanizali tri nova studijska albuma, među kojima su aktualni »Human Nature« i prethodnik »Danger Zone« više nego solidni, ako ne i vrlo dobri. Bend je u novim vremenima jako promijenjen što se tiče postave. Na gitari je Portorikanac Josh Ramos, koji je već 2002. ponudio Gioeliju svoje usluge za Hardline album »II«. Za klavijature brine svestrani Alessandro Del Vecchio, za bubnjevima sjedi aktualni bubnjar Primal Feara Francesco Jovino, a na bas-gitari je trebala svirati Anna Portaluppi, koju je ovom prilikom zamijenio drugi basist, čije mi ime nikako nije uspjelo uhvatiti. Ukratko. Bend je uz izvedbu točaka s aktualnog albuma »Human Nature« u velikoj većini repertoara isporučio točke s kultnog prvijenca »Double Eclipse« (1992). Nevjerojatno, ali gotovo cijeli taj album Hardline su obradili u nepuni sat koncertnog nastupa. Redale su se Dr. Love, Everything, Hot Cherie, I’ll Be There, In the Hands of Time, Life’s a Bitch, Rhythm from a Red Car, Takin’ Me Down. Mokri san za ljubitelje tog albuma i sastava. Naravno, nije se moglo očekivati ništa drugo nego novu izvrsnu predstavu Johnnyja Gioelija, koji je baš kao prošle godine, kad je ovdje nastupao s Axelom Rudijem Pellom, opet bio krajnje nabrijan i skakutao od jednog do drugog člana sastava kao kuglica u »flipperu«. Je li čovjek prije nastupa nešto progutao i nešto “pušio” (ili ne), nije ni jasno, ali ga je nevjerojatno trgalo i bacalo kroz koncert. Pjevao je briljantno, što je ujedno i bit. Smetala je samo jedna stvar. Johnny ne zna stihove. .No kad se nekoliko puta gotovo teatralno počeo vješati na stalak mikrofona, s nogom na jednom od monitora, to je u trenucima postalo već i smetajuće, nakon čega je svaki posjetitelj uz malo više pažnje bez većih poteškoća mogao ustanovljiti da zapravo škilji u listove papira zalijepljene na podu, uz stalak mikrofona. Za teleprompter, kao Judas Priest i Black Sabbath, Hardline naprosto nemaju novca. Dr. Love bila je jedna od takvih točaka »zaboravljenih stihova«. Inače, ni nastupu Hardline nije se moglo zamjeriti baš ništa. Riječ je o vrhunskim glazbenicima koji okružuju Johnnyja i taj su koncert odradili s velikom odlikom. Bend je u ostatku materijala svirao i novi album te isporučio otvaranje koncerta s Where Will We Go From Here, a nastavku izveo još i naslovnu skladbu novog albuma te Take You Home.
Blues Pills bili su među onim festivalskim posebnjacima koji načelno odstupaju od općeg stilskog okvira koji stoji iza naziva i lika festivala. No to ne znači da ovaj sastav slučajno nije bio silno atraktivan što se nastupa tiče. Upravo suprotno. Blues Pills nikad ne razočaraju. Osnovni katalizator i pogonski motor koji njihovim koncertnim predstavama daje nevjerojatan energetski voltaž i adrenalinsku nabijenost izvanredna je i nevjerojatno karizmatična pjevačica Elin Larsson. Bend ima vani jedva dva albuma, pa je set listu naravno sastavio kombinacijom oba, uz veći fokus na izvedbu aktualnog »Lady In Gold«. Blues Pills su vrlo dobro uigrana ekipa. Sve što vidiš na pozornici je rustikalno, pa i pozornički »outfit« sastava. I tako zvuči i sastav. Retro-zvučno. Što je moguće više »analogno«, to jest »razodjeveno« i bez tančice kiča i šljokica. Što vidiš, to dobiješ. Kvartet je prošle godine zatražio koncertne usluge Rickarda Nygrena, koji je tako, kao dodatni koncertni član, svirao Hammond orgulje, a povremeno prihvatio i gitaru kojom je držao ritmičku pozadinu osobito na dijelovima gdje je Dorian Sorriaux bio »osuđen« na soliranje. Elementarna zvučnost i posebno zvonka mješavina stare škole koja živi s generacijom novih vremena. Posebna mješavina elemenata psihodeličnog rocka, starog rocka odnosno hard rocka, odlučno prelivena elementom bluesa. Elin je opet kraljevala svojom već gotovo poslovičnom proživljenom i osjećajnom pozorničkom predstavom, u kojoj joj nije nedostajalo »grlene municije« kojom je cura tako briljantno zaokruživala bogat dosje svojih vokalnih improvizacija. Kad joj je bilo dosadno, uzela je u ruke »shakere« i tamburin i zabavljala se njima, a inače je vokalno djelovala kao da ju je opsjeo duh neke crnkinje pjevačice, a svojom snažnom pozorničkom prisutnošću, interpretacijom i općenito proživljenošću nerijetko je uspjela dozvati iz sjećanja i bezvremenski duh pokojne Janis Joplin. U nepun sat redale su se sljedeće točke: Lady in Gold , Black Smoke, Elements and Things (inače obrada Tonyja Joea Whitea), You Gotta Try, High Class Woman, Somebody to Love (obrada Jefferson Airplane) i završna te posebno navijena, zarazna Devil Man. Izvrstan izbor završetka. Blues Pills tog dana sigurno nisu nikoga na festivalu ostavili ravnodušnim. To je bend koji doista uvijek isporuči punokrvnu predstavu. Sastav inače nisam uspio uloviti na tolminskom Metaldays festivalu dva dana prije njihova dolaska na Rock Of Ages, upravo zbog preklapanja termina. Srećom, stigli su, kao i autor članka, i sami u Seebronn. Bend je trebao nastupiti sredinom ovogodišnjeg ožujka u Trstu, ali je koncert otkazao jer se tada Elin razboljela. Nadajmo se da će se uskoro iskupiti »rezervnim« tršćanskim koncertom! Suma sumarum, super predstava.
Pretty Maids, legendarne danske hard rockere, koji su prošlog studenog objavili svoj posljednji studijski album »Kingmaker«, RockLine je dolaskom na Rock of Ages festival samo ove godine uhvatio na koncertnim pozornicama ukupno treći put. Dvaput u sklopu ranoproljetne turneje po Europi, kad su otvarali koncerte ispred Gotthard. Pretty Maids ostaju pozornička konstanta. Nedavno su se pojačali švedskim glazbenikom Chrisom Laneyem, koji svira klavijature i gitaru te izvodi prateće vokale. Tako su zadržali sliku kvinteta, a na tim su koncertima ujedno isprobali i novog bubnjara, svog danskog sunarodnjaka Allana Sørensena, koji je svojedobno išao po poduke k Mikkeyju Deeju (Scorpions, Motörhead, King Diamond). Organizator festivala veliki je ljubitelj ovog sastava, a Pretty Maids su tako već nekoliko puta nastupili i na BYH-u i na ROA festivalima. Ronnie je primjerice prošle godine nastupio u sklopu ROA festivala kao posebni gost nastupa projekta Avantasia. Kad smo već kod Ronnieja Atkinsa, valja istaknuti da je i ovaj koncertni nastup izveo opet na visokoj razini, jer ga već nekoliko godina tišti činjenica da mu vokalna snaga peša odnosno polako jenjava, a to se osjeti osobito pri izvođenju visokih pjevačkih linija. Ovaj je put Ronnie iz svog vokala izvukao maksimum. I inače su Pretty Maids isporučili novi izuzetno dobar nastup, u kojem su odbrusili svoj klasični repertoar. Bez posebnih iznenađenja. To je samo potvrdilo da sastav nastupa neprestano. I to na brojnim pozornicama. Zato je i pozornička forma izvanredna. Tako su se u jednosatnom nastupu redale sljedeće točke: Mother of All Lies, Kingmaker, Back to Back, Red, Hot and Heavy, Yellow Rain, Rodeo, I.N.V.U., Bull’s Eye, Little Drops of Heaven te završna i općenito očekivana Future World. Pretty Maids ostaju sastav koji na koncertnim pozornicama naprosto ne može i ne zna razočarati.
Potom sat i pol druženja s jedinstvenim Marillion. Bend potpuno samosvojeg kova za milju je odstupao od svih nastupajućih, a istodobno su se zapravo upisali u program festivala kao jedini, uvjetno rečeno, »progresivni« rock bend. Danas ih najbolje možemo opisati kao jedan od najimenitijih art rock sastava koji su ikad gamizali Zemljom, a još uvijek ostaju jedna od najbolje čuvanih glazbenih tajni Velike Britanije. Zapravo imaju izuzetno vjernu i zagriženu bazu obožavatelja, čija opsesija već graniči s vrstom psihoze, koja se ipak ne može usporediti s bolesnom opsesijom američke »Rush-o-manije«. Na Rock Of Ages je, za razliku od delirija u prvih nekoliko redova veronskog amfiteatra, gdje smo ih gledali prošlog rujna, bilo mirno. Nijemci znaju što je dobra glazba i dolaskom Marillion na pozornicu postali su doslovno hipnotizirani. U trenutku kad je Steve Hogarth posve mirno prošetao do stepenica koje su vodile prema catwalku i sjeo na njih, a kažiprstom prekrio usta, što je bio znak publici da je sve pod kontrolom.
Bend je odlučio odsvirati cijeli aktualni studijski album “F.E.A.R.” (Fuck Everyone And Run), koji je sve prije nego lagan glazbeni zalogaj i zahtijeva mnogo vrtnji i prepuštanja, ali kad ti uđe pod kožu, to je jedan od onih tvojih najdražih albuma. Što je, tu je. Marillion su oduvijek isporučivali onaj rock s velikim mozgom i duboko sažetim porukama. Zvuk koji su uspostavili bio je kao iz kutijice. Tijekom koncerta mogao si čuti i slijetanje najmanje mušice. Isto tako izvedba. Sve je bilo točno ondje gdje treba biti. U kombinaciji s projekcijama na platnu rodila se magija! Šteta je bila samo što se koncert nije odvijao nakon devet navečer, kad bi se pozornica posve zaogrnula noći i reflektori došli više do izražaja. Unatoč tome, majstori stvaranja i dozivanja mistike očarali su pozornicu svojom veličanstvenošću i nesluđenim perfekcionizmom. Hogarth je briljirao svojim grlenim kameleonstvom, svojom krhkošću, mekoćom, u trenucima već i nježnošću, punom melankolije i čežnje. Već u sljedećem trenutku gromoglasno je bjesnio, a atmosfera je time dosegla posve novu dimenziju. »H« je uza sve to i vrstan dramski glumac. Pritom svira gitaru, klavijature, a na pozornici je imao poseban instrument koji je podsjećao na citre, iako to ni izdaleka nisu bile citre. Mosley opet potpuno opskrbljen činelama, tako da čovjeka nisi vidio iza bubnjeva. Slično je vrijedilo za Marka Kellyja, okruženog plejadom klavijatura. I Trewavas je, uz svoje imenitno i profinjeno sviranje bas-gitare, povremeno morao prihvatiti dodatne klavijature, dok je Steve Rothery još uvijek nevjerojatna kombinacija trojca Gilmour-Hackett-Latimer. Briljantni gitarski velikan opet je pokazao kakav je profinjen majstor držanja tonova, kako ih nevjerojatnim osjećajem oblikuje i iz njih vuče svu izražajnost, strast i emocije. Keltska melankolija! Kemija koju Marillion grade na pozornici doista je vrijedna divljenja. Instrumenti u ravnoteži i osjećaj je da kvintet još uvijek neizmjerno uživa izvodeći svoju glazbu i družeći se s publikom odnosno dijeleći svoju magiju s publikom.
Sat i pol bilo je odlučno premalo, jer se koncert okrenuo u tren oka. Čuli smo, dakle, cijeli album »F.E.A.R.«, a potom je sastav u nastavku isporučio još dva komada s prethodnog albuma »Sounds That Can’t Be Made«, i to Power te naslovnu skladbu, a novi odličan nastup zaključio je točkom King s »Afraid Of Sunlight«.
Uloga glavnog nositelja na ovogodišnjem Rock of Ages festivalu pripala je legendarnom kanadskom art rock sastavu Saga. Njemačka je druga domovina ovog sastava. Tu su ulogu učvrstili, osobito nakon komercijalnog zalaza sastava u devedesetima, pri čemu su Saga u karijeri snimili samo jedan doista loš album (»Pleasure And The Pain«). Kad im je bilo do noktiju, Saga su prešli pod okrilje njemačke etikete SPV Records i počeli nizati seriju izvrsnih studijskih postignuća kojima su se vratili svojim stvaralačkim korijenima s kraja sedamdesetih i kroz osamdesete. Koncertne turneje sastava Saga sve su godine bile velika konstanta na tlu Njemačke, većina koncerata bila je uvijek rasprodana, a bend je gotovo redovito objavljivao i koncertne dokumente s tih svojih postmilenijskih epopeja. Ove su godine Saga dali izjavu da neopozivo završavaju karijeru pa su u travnju i svibnju već odradili europsku turneju, koja je uz 40. obljetnicu djelovanja bila oproštajna. Njihov nastup na Rock of Ages festivalu zapravo je ekskluzivan i zapravo povijesno posljednji odsvirani koncert na tlu stare europske celine (Vraga, koliko je već daleko onaj Čakovec iz 1982.?).
Bend je za ovaj nastup pripremio izvrsnu set listu, koja je bila znatno izmijenjena u odnosu na njihov prošlogodišnji nastup, također na Rock Of Ages festivalu, samo što tada nisu nastupali u ulozi headlinera. Tako su Saga napunili repertoar s bogatim osloncem na svoje klasične dane, osobito na prva tri studijska albuma: »Saga«, »Images At Twilight« i »Silent Knight«. Obavezno su se dotaknuli i albuma »Worlds Apart« s tri klasika Wind Him Up, Time’s Up i On the Loose (nijedan od njih ne smije nedostajati u repertoaru), iznenadili integracijom skladbe Take A Chance s albuma »Behavior«, dok su skladbe s albuma »Heads Or Tales«, uz izuzetak superiorne Scratching the Surface, u kojoj je u prvi plan događanja naravno stupio klavijaturist Jim Gilmour, sačuvali za bis. Od novijih skladbi bend je nakon dugo vremena opet vratio u repertoar točke s blago previđenog, ali izvrsnog albuma »Network« (2004), i to On the Air Tonight i Keep It Reel, kao i skladbu Book Of Lies s albuma »10.000 Days«. Saga su iznenadili već na početku, kad su koncert započeli spomenutom skladbom Take A Chance s albuma »Behavior«. Nakon duljeg vremena vratili su u set listu i nekoliko drugih klasika sa “Silent Knighta”, kao što su Help Me Out, Someone Should te What’s It Gonna Be?, a uz njih nisu previdjeli ni preobvezne Careful Where You Step te Don’t Be Late (Chapter 2). Album »Saga« također je snažnije bio zastupljen u repertoaru. Uz obaveznu Humble Stance, Saga su s njega isporučili još tri »bombončića«, i to Give ‘Em the Money, How Long te Will It Be You? (Chapter 4), pri čemu potonja vrijedi kao apsolutno iznenađenje. »Images At Twilight« donio je obaveznu You’re Not Alone te izvrsnu Mouse In A Maze. Publika zna refrene napamet. Osobito su točkama koje su »postale narodne«, kao što su On the Loose, Don’t Be Late, Wind Him Up, Careful Where You Step, You Are Not Alone, i pjevaču Michaelu Sadleru posjetitelji doslovno jeli iz ruke. Sadler je tijekom godina naučio i nešto njemačkog i za Kanađanina ga čak vrlo spretno naglašava. To je samo podžigalo publiku. Negdje na polovici koncerta s pozornice se nad publiku ustro tuča golemih balona, s kojima su se tijekom ostatka koncerta svi »loptali«. Bend, zaštitari i naravno publika. Ian Crichton ostaje veliki heroj i jedinstveni gitarski akrobat kojem nema para na planetu. Svojom je jedinstvenošću kroz sve te godine udahnuo neizbrisiv pečat liku glazbe sastava. Jedan je od onih gitarista na kojima u sastavu sve raste (i pada). I ovaj put nije mu nedostajalo već poslovične briljantnosti, usredotočenosti i filigranske preciznosti. Riječ je o jednom od najnepravednije previđenih gitarista ere rock’n’rolla. Ulogu klavijaturista uz Gilmoura preuzimali su i Jim Crichton te Michael Sadler. Gilmour je Sadleru opet izvrsno krio vokal svojim pratećim vokalom. Ukratko, Saga su te večeri u Seebronnu naprosto kraljevali.
U prvom bisu odsvirali su izvrsnu The Flyer, koju je Sadler većim dijelom opet prepustio publici u refrenu, a nakon nje, kako se i očekivalo, (jedini) nedostajući zimzeleni Wind Him Up. Potom se bend oprostio. Izgledalo je kao da je svemu kraj. Nakon duljeg stanke na pozornicu je stupio organizator Horst Franz i dao publici do znanja da se Saga vraćaju. Pozvao je na pozornicu bubnjara Mikea Thornea, i to samo po imenu. Ne znam što su Saga u pauzi premišljali u backstageu, ali domislili su se silno dobre podvale. Umjesto njega na pozornicu je znatiželjno stupio Michael Sadler. Pa Mike i Michael, nema nikakve razlike. Horst je i dalje tražio bubnjara. Sadler je slegnuo ramenima i otišao natrag u backstage. Pojavio se Mike Thorne. Nadalje je Horst pozvao na pozornicu klavijaturista Jima. Ni ovaj put nije došao pravi Jim, nego Jim Crichton, kojeg je Horst opet otjerao natrag u backstage. Obojica su naime Jimovi. Ukratko, genijalna šala za veliki finale. Na pozornici se kvintet dakle posljednji put okupio i udario s apsolutnim iznenađenjem večeri, i to skladbom Social Orphan s albuma »Heads Or Tales«, a potom, nakon dobrih dva sata i deset minuta, svečano izrekao posljednji pozdrav i definitivno se oprostio.
Horst se zatim vratio na pozornicu i rekao da je u fazi dogovora da bi Saga možda jednom izdali DVD s tog njihova posljednjeg europskog koncerta. Naglasio je da postoje velike mogućnosti i da je menadžment već pokazao naklonost samoj ideji. Tako je završio drugi dan. Bio je nabijen plejadom samih nastupa izvrsnih sastava i doslovno nam nije dao disati ni jednu jedinu sekundu. Ostao je dakle još jedan, to jest posljednji i treći dan festivala!
Galerija slika
