Dirkschneider s novom olujom Accept klasika u Beču (2017)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Beč / Szene / Austrija
Datum koncerta: 27.10.2017
Broj posjetitelja: 350
Cijena ulaznice: 35,00€

Dvije su godine otkako su se njemački metalci U.D.O., koje predvodi legendarni bivši prvi vokal njemačkih titana metala Accept Udo DIrkschneider, preimenovali u Dirkschneider i odlučili da na budućim koncertima sviraju strogo samo Accept materijal. Ništa drugo osim Accept. Već se prva koncertna turneja pokazala nevjerojatnim uspjehom, a Dirkschneider su zbog velikog zanimanja (i hrpe potpuno rasprodanih koncertnih prostora) posljedično potvrđivali sve nove i nove termine. Tako su 2016. i 2017. izašla čak dva koncertna dokumenta (iz njemačkog Memmingena i češkog Brna). Godina 2017. bliži se kraju, a Dirkschneider su krenuli na posljednju turneju na kojoj sviraju Accept. Nakon naših posjeta dvama koncertima Dirkschneider, i to u sklopu festivala Bang Your Head!!! i u Brnu prošle godine, pokazalo se da je Dirkschneider vrijedilo pogledati i treći put. Iz jednostavnog razloga. Koncertni su repertoar naime posve okrenuli naglavačke i ubacili u njega neke skladbe koje Accept već godinama uporno izbacuju iz koncertnog repertoara.

Ali idemo redom. Koncert su otvorili austrijski Garagedays, skupina iz tirolskog grada Rattenberga. Bend koji djeluje od 2005. izdao je hrpu demo snimaka i dva studijska albuma, »Dark And Cold« (2011) i »Passion of Dirt« (2014). Bend je uskočio kao predgrupa Dirkschneideru na samo tri koncerta ove turneje, kao zamjena za kultne NWOBHM metalce Raven, koji inače prate Dirkschneider na ovoj turneji. Upravo je bečki koncert pao na jedan od termina bez Ravena. I koliko god da nam se žudjelo za legendarnim Raven rifovima, Garagedays su se doista svim srcem potrudili, odsvirali izvrstan nastup i dali sve od sebe. Osjeti se da skupina svira zajedno već jako dugo i da su veze među članovima ekipe čvrste. Bend je naravno istresao vreću rifova koji su predstavljali neku vrstu prljave doze teutonskog heavy metala. Ta je s jedne strane crpila inspiraciju iz dostignuća europskog metala, predvođenog starom hamburškom/bochumskom špurom bendova, a ne malo trenutaka vukla je i na nostalgično koketiranje s prvim albumima sastava Metallica i/ili Megadeth. Bend je djelovao silno snažno. Uigrano, kompaktno, uvjerljivo. Ponajviše zahvaljujući čvrstoj neprobojnoj pojavi i stupu zapovjednika ekipe, pjevaču i gitaristu Marcu Kernu, koji je uz čvrsto ritmičko fraziranje grlenim, grmećim glasom brinuo za uvjerljivu vokalnu izvedbu kakva paše glazbenom usmjerenju skupine. Lijepo, samouvjereno i zagrijano. Bend koji je u svemu opravdao svoju ulogu predgrupe.

Slijedila je dvosatna doza Accept glazbe. U novom razdoblju Dirkschneider (i ujedno U.D.O.) imaju jednu promjenu u svojim redovima: finskog gitarista Kasperija Heikkinena zamijenio je Amerikanac Bill Hudson, čovjek pun iskustva, jer je prije toga surađivao s Trans Siberian Orchestra, Power Quest, Circle II Circle, Nightrage, a još uvijek surađuje i s John Oliva’s Pain.

Mali klub Szene prima do 500 ljudi. Publike je bilo manje. Možda dobrih 300 posjetitelja. S obzirom na već pomalo poslovično slab odaziv austrijske publike na ovakve koncerte, tim se više isplatilo doživjeti nastup sastava Dirkschneider i to usred potpune klupske scene te iz neposredne blizine (treći red). Kao zanimljivost dodajem da smo koncert sastava Dirkschneider u Brnu u prosincu 2016. gledali s tribina. Taj je usred košarkaške dvorane bio potpuno rasprodan, a na mjestu događaja okupilo se tada 6.500 posjetitelja. Dirkschneider su u Beču iznenadili set listom. Ona je bila usredotočena na izvedbu materijala koji je Udo Dirkschneider doduše snimio s Accept, ali u kasnijem razdoblju svoje suradnje sa skupinom. Tako je već na početku potpuno iznenadio publiku kad su Dirkschneider krenuli s »Death Row« razbijačem zvanim The Beast Inside. Slijedilo je iznenađenje za iznenađenjem. Među ostalim, čak četiri »Objection Overruled« klasika (Bulletproof, odmah za njom Slaves To Metal, a u drugoj polovici koncerta izvrsna balada Amamos la Vida te naslovna skladba). Uz The Beast Inside, Dirkchneider su izveli i drugu »Death Row« skladbu, Stone Evil. Iz repertoara nije izostala ni Hard Attack, koja otvara među Accept obožavateljima pomalo omraženi Accept album »Predator«, a bend se nije othrvao ni izvedbi »Eat the Heat« klasika X-T-C (tu su skladbu U.D.O. davno snimili za jednu od »tribute to« Accept kompilacija). Ali iznenađenja time nikako nisu presahnula. Iz jednog od najpoznatijih trenutaka Accept karijere, albuma »Balls To the Wall«, Udo je nanizao dva koncertno vječno zanemarena trenutka, Love Child i Fight It Back, a nadalje si vjerojatno nitko nije usudio zamisliti da će ikad uživo čuti skladbe Can’t Stand the Night iz kultnog albuma »Breaker« te uz Aiming High s albuma »Russian Roulette« još jedno izvrsno iznenađenje set liste, skladbu Another Second to Be.

Ukratko, šok za šokom. Do obaveznog bisa, gdje su Dirkschneider doveli koncert do apsolutnog raspoloženjskog vrhunca i nanizali nadobvezne Accept favorite. Upravo je za bis Udo namjerno razvukao Princess of the Dawn, Metal Heart i Balls to the Wall kako bi iz publike iscijedio sve atome snage dok je ona divlje pjevala refrenske napjeve. U Fast As A Shark Udo je pripremio publiku da sama otpjeva njezin uvodni dio.

Spomenimo da je Bill Hudson bez većih problema uskočio u obuću prethodnika, već na početku odstrijelio dva vodeća sola u skladbama The Beast Inside i Aiming High, a u nastavku je djelovao kao posve ravnopravan član postave, pri čemu su si s Andreyem Smirnovim ravnopravno podijelili vodeće solaže unutar skladbi. Zvuk briljantan. Snare bubnjeva Svena Dirscscneidera djelovao je atomski, bas linije Fittyja Weinholda intenzivno su grabile dok je čovjek, koji po tome kako se kreće po pozornici pomalo podsjeća na Matta Sinnera, divlje kopao po svojoj bas gitari. Bas noga doista je svom žestinom držala okosnicu gitarskih rifova. Naravno, sve su oči bile uprte u legendarnog pjevača, nevjerojatno karizmatičnog tipa vječno »namrgođenog« lica, a to je naravno Udo Dirkschneider. On je još jednom potvrdio da njegov glas nije izgubio ni trunku čuvene vrištavo visoke grlenosti kojom je nekoliko puta zatresao Szene do temelja i kojom je udahnuo nezaboravan pečat klasičnim Accept albumima te na neki način posredno i cjelokupnoj slici svjetske metalske karte. I na ovom je koncertu Udo potvrdio da još uvijek pjeva s velikom odlikom, a njegov vokal za njegovih, reci i piši, 65 godina djeluje sačuvano, svježe, potentno i autoritativno. S takvim nastupom suvereno odzvanjaju i svi Accept klasici kojih se skupina laća na svojim koncertima. Dinamita dakle legendarnom pjevaču ne nedostaje. Po onome što smo čuli i vidjeli, Accept klasici u rukama sastava Dirkschneider djeluju čak uvjerljivije nego u koncertnom repertoaru današnjih Accept. Jednostavno. Vokal odlučuje. A Udo u tome i dalje ostaje prvo Accept grlo, iako ne pjeva za Accept. Tako će očito ostati zauvijek. Vokalom još uvijek postiže takve visine koje aktualni Accept pjevač Mark Tornillo jednostavno ne može, a to, uz Udovu poznatu vokalnu boju, naprosto odvaguje.

Nova koncertna predstava odrađena s najvećom odlikom. Bez kočnica, samo izvedbom punom snagom. Neprobojno! Koncert nabijen erekcijom klasičnog heavy metala teutonske škole! Avantura tragovima Accept pionirstva na koju dolaziš po potpuni užitak i njega, u više nego punom iznosu, i dobivaš. Nakon ove turneje Dirkschneider se preimenuju u U.D.O. i tako nastavljaju svoju karijeru kao U.D.O. Najavili su već i novi studijski album. Ali kao i uvijek. I U.D.O. na svojim koncertima izvode konkretnu dozu Accept favorita. Bit će zanimljivo pratiti hoće li se ikad više u karijeri preimenovati u Dirkschneider. Da odvezu počasni krug čistokrvnog repertoara Accept klasika.