Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Wiener Stadthalle / Austrija
Datum koncerta: 27.11.2017.
Broj posjetitelja: 7.500
Kad se koncertna godina primakne kraju, uvijek se počne žuriti. Jesen je uvijek dobro opskrbljena njima. Koncertima, naravno. Pogotovo u inozemstvu. Svake godine se mora pojaviti konkretan koncertni alibi za nekadašnju dnevnu koncertnu avanturu u Češku. Ove se godine taj alibi pojavio kao trostruki koncertni posjet Češkoj, Slovačkoj i za veliko finale još i Austriji, gdje smo u ponedjeljak, 27.11.2017., u Beču uhvatili koncert jedinstvenog redatelja rock’n’roll srhljivki i strahota, neuništive rock ‘n’ roll ekselencije Alicea Coopera. A njegova stanka u austrijskoj prijestolnici bila je što je još posebnija jer su pred njim koncertnu večer otvorili legendarni švedski hardrockeri Europe.
Dan prije smo si pogledali koncert sastava Helloween u slovačkoj Bratislavi, a na mjesto događaja smo ovaj put kasnili za nokat. Ležernost i opuštenost koju nije teško pokupiti dok obilaziš Češku i Slovačku, malo te »uspava«, što nije najbolje pri ulasku u urednu, uvijek preciznu i po pravilima »uglačanu« Austriju. Jednostavno se ponekad pokaže da bi u takvim kriznim trenucima, kad na putu otkaže orijentacija u glavi, bilo bolje uključiti pravu navigaciju (odnosno je prvo nabaviti). Kad je riječ o noktima, riječ je o noktima, i ne kažu uzalud da sreća prati lude i hrabre. Na kraju je sve bilo u najboljem redu.
Dvorana Wiener Stadthalle već je zavidno puna. Gornje tribine ostale su zatvorene, prekrivene zastorom. Na mjestu događaja moglo je biti nekih 7.000 ljudi. Europe su dobili konkretnih tri četvrt sata i odstrijeljali repertoar koji je mješavina starog i novog. Sastav proživljava novo proljeće, a stilski se u zrelim godinama više nego ikad prije zagledao u elemente stare škole hard rocka, u kojoj još intenzivnije izražava utjecaje pionirskih rock sastava, od Deep Purple i Rainbow do Thin Lizzy. Bend stvara iznimno lijepe i kvalitetne studijske ploče i u novoj eri, a najnoviji uradak »Walk the Earth«, koji se ponosi izrazitom atmosferičnom dubinom i mrakobnošću, odličan je nastavak inače izvrsnog prethodnika »War of Kings« (2015). Bend u postavi John Norum (gitara), Joey Tempest (vokal, gitara), John Leven (bas-gitara), Ian Haugland (bubnjevi) i Mic Michaeli (klavijature) uzeo je pun zalet i otvorio koncert, kako se i očekivalo, uvodnim dvojcem novog albuma, i to Walk the Earth i The SIege. Joey Tempest se odmah razmahao na pozornici i zagospodario svojim tipično autoritativnim držanjem na pozornici, koju je u tren oka posve ispunio. Agilni i nevjerojatno poskočni pjevač i vokalno se izvrsno drži pa tako iznova i iznova dokazuje kakav je odličan frontman i zapravo glavni i temeljni magnet grupe. Prednji redovi silno uživljenih hordi obožavatelja jeli su mu iz ruke. Joey je odradio svoj zadatak s mnogo scenskog karizma, ali i rutine i nevjerojatno bogatog iskustva. Publika ga je cijelo vrijeme u stihovima silovito podržavala. Europe u izvedbenom smislu ostaju iznimni. Bez obzira na bogato iskustvo, kilometražu i rutinu kojima su opasani, cijelo vrijeme u njihovoj igri osjećaš još uvijek puno srčanosti i žarećeg žara, što potvrđuje da momci i u zrelim godinama izuzetno uživaju u scenskim radostima. Ponajprije je, kao i uvijek, ponovno osupnuo standardnom veličinom svog doprinosa jedan od najimenitijih gitarista svoje generacije, a to je gitarski as i veliki čarobnjak John Norum, kojemu dinamita, profinjene mekoće i prodorno začinjenog općenja sa žicama ni ovaj put nije ni na tren nedostajalo. Čovjek ostaje veliki gospodin i tutor šestožičane biblije. Europe su svoj nastup, kako se i očekivalo, začinili plimom nezaboravnih hitova. Već na poziciji »broj tri« odlučili su baciti publiku na koljena s Rock the Night, tu je bila uvijek iznova invazivna Superstitious, Wing Of Tomorrow, »cvjetić« Wasted Time, pa Cherokee i završna te očekivana zimzelena velikanka The Final Countdown. S takvom formom, izraženom scenskom egzekucijom i žarom, Europe ni u novim vremenima ne mogu poći nikako po zlu. Nadajmo se novom što skorijem susretu s tim neprocjenjivim majstorima švedskog hard rock vizionarstva stare škole. Bend je na ovoj turneji i prvi put isprobao kako na pozornici funkcionira nova skladba GTO. U Beču ju je uopće prvi put odsvirao.
Alice Cooper je prhnuo na pozornicu s pratećom ekipom koju je predstavio prije dobre godine dana na koncertu u Ljubljani. Dakle, pozornica u uvodnom pucketanju iskri, slično kao u Ljubljani, članovi grupe bez Coopera već su zauzeli svoje položaje, pri čemu su se Chuck Garric (bas-gitara) i Ryan Roxie (gitara) držali zajedno lijevo od podija ispred bubnjeva Glena Sobela , a Nita Strauss (gitara) i Tommy Henkriksen (gitara) s desne strane. Alice je tek nakon kakve minute svečano stupio na pozornicu, odjeven u tamnu mantiju, pri čemu nije zaboravio uperiti zlokoban i hladno mrk pogled u prostranu dvoranu, u kojoj je već kipjelo kao u stršljenovu gnijezdu. Alice se ubrzo »razgrnuo«, uzeo u desnicu štap i počeo njime »vješto dirigirati«. Obećava se slatko strašan teatar. Besprijekorno. Ekipa je strašno uigrana. Nevjerojatno je što uspostave trojica gitarista na pozornici ako ih znaš pravilno iskoristiti. Uz topovsku ritam sekciju, u kojoj je Garricov Thunderbird žvrljavo trgao okove i bjesnili su topovski zamasi Sobelovih rolinga, Alice Cooper Band uspostavili su izniman zvuk u Stadthalle i? Posljedični kontakt s publikom, u kojem su kemijske silnice neprestano silovito preskakivale. Kamo god si se postavio, bio si počašćen iznimnim zvučnim karakteristikama, a egzekucija je pogađala u bit svoje esencije te je tijekom praćenja koncerta posljedično izazivala žmarce. Nevjerojatna ubranost, neprestana izmjena sva tri gitarista u solo točkama, pri čemu je inicijativu preuzimala vražja Nita Strauss, koja kipi od nevjerojatne energije, opuštenosti i radosti življenja. Tu je kralj šok teatra Alice Cooper opasan svim zloćama i opsesijama krajnje opscenih djela, koja u teatru djeluju, dakako, namjerno bizarno. Briljantno.
U set listi ugodno je iznenadila klasika The World Needs Guts, koju sastav godinama nije izvodio uživo, a inače je repertoar prilično sličan ljubljanskom od prije godinu dana, samo što ovaj put postava nije izvodila obrade nekih klasika rock’n’rolla. Od točaka najnovijeg studijskog uratka »Paranormal« u drugoj polovici koncerta odjeknula je samo Paranoiac Personality. Naravno, vrhuncima svakog Alice Cooper spektakla vrijede točke koje su opremljene dodatnim scenskim show teatrom, poput vječne Feed My Frankenstein, pa druženje u luđačku košulju okovanog Coopera sa sadomazohističkom medicinskom sestrom, pri čemu Cooperu tijekom Killer na giljotini napokon odrubu glavu. On ju je poslije teatralno zavitlao među Sobelove bubnjeve. Plastičnu repliku, dakako.
Šou koji ti ne dopušta disati i doslovno te veže za sebe. Sa svom svojom intenzitetom i domišljatošću, pri čemu u dirigiranju svojim scenskim »orkestrom« Alice Cooper često slijedi zahvate svog velikog učitelja Franka Zappe. Svaka je sekunda točno izračunana u tome što će se u njoj dogoditi, a to znači da osoblje tehničara mora neprestano biti silno koncentrirano kako bi Alice Cooper sa svojom družinom mogao izvesti koncert nabijen spektakularnim činima, na visokoj razini te ga sretno dovesti pod krov. Pirotehnike, dimnih zavjesa, iskričavih pucketavih umetaka nije nedostajalo, a u završnici se Alice Cooper naravno laća još i School’s Out, kad se s pozornice zakotrljaju golemi baloni puni konfeta, koje je Cooper teatralno probadao svaki put kad bi mu se neki od njih približio bodežu.
Vincent Damon Furnier, kako je pravo ime Alicea Coopera, koji će u veljači napuniti okruglih sedamdeset godina, ostaje dakle i dalje garant svega što zahtijeva dobar rock’n’roll spektakl. Taj je nabijen slikovitim začinom scenskih kulisa, činova »otrježnjavanja« publike šok terapijom ekscesa na granici realnog te duhovitom bogatom zalihom humoreski. Apsolutna zabava, bez kočnica. Nažalost, takvi se spektakli u pravilu završe silno brzo jer su iznimno intenzivni u podavanju svih informacija. Onaj tko prati koncert Alicea Coopera cijelo je vrijeme do srži zaposlen upijanjem svega teatra koji se vrti pred njegovim očima. Istodobno je nad svim tim scenskim teatrom i dalje briljantna egzekucija najvidljivijih trenutaka bogate Cooperove karijere, predvođena njegovim nezamjenjivim i pečatnim vokalom te prisutnošću golemog i gorostasnog karizma i opčinjavajućeg šarma, što mu na širokoj rockerskoj karti osigurava jedinstvenu poziciju kultne rock ikone i persone!
Setlista
EUROPE:
1. Walk the Earth
2. The Siege
3. Rock the Night
4. Last Look at Eden
5. GTO
6. Superstitious
7. Wasted Time
8. Cherokee
9. War of Kings
10. Hole in My Pocket
11. Days of Rock ‘n’ Roll
12. The Final Countdown
ALICE COOPER:
1. Spend the Night (taped intro)
2. Brutal Planet
3. No More Mr. Nice Guy
4. Department of Youth
5. Pain
6. Billion Dollar Babies
7. The World Needs Guts
8. Woman of Mass Distraction (Nita Strauss gitarski solo)
9. Poison
10. Halo of Flies (Glen Sobel bubnjarski solo)
11. Feed My Frankenstein
12. Cold Ethyl
13. Only Women Bleed
14. Paranoiac Personality
15. Ballad of Dwight Fry
16. Killer
17. I Love the Dead
18. I’m Eighteen
—dodatak—
19. School’s Out
Galerija slika
