Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Bohinjska Bistrica / Dvorana Danica
Datum koncerta: 03.02.2018
Winter Days of Metal prošle se godine prvi put održao u Bohinjskoj Bistrici i pokazao se kao vrlo ugodan festival s popriličnim potencijalom. To je na svom drugom izdanju samo još potvrdio, a ove se godine i publika odazvala u puno većem broju nego lani. To je bilo očito prije svega drugog dana, kad je headlinere Dropkick Murphys pratila otprilike osamsto glava velika masa. Ovogodišnji festival, koji se iz cijelog tjedna dobrodošlo skratio na tri dana, a zbog vremenskih prilika ove je godine opravdao i svoje ime, posjetili smo posljednjeg, subotnjeg dana, koji je opet potvrdio ugodnu, domaćinsku atmosferu festivala.
Posljednji dan festivala otvorili su britanski Novacrow, koji su se slovenskoj publici prvi put predstavili još na prošlogodišnjem Metaldays, što mi je otkrio tek Google, iako sam ih čak i pogledao. Budući da tada nisu ni najmanje uvjerili, utonuli su u zaborav, a još će brže biti zaboravljeni nakon ovog nastupa. Novacrow su na pozornicu dvorane Danica stupili oslabljeni, jer je bubnjar štorast u vodenom parku u Bohinjskoj Bistrici i zbog ozljede je morao svoje mjesto prepustiti ritam mašini. Prema viđenom i čutom, bend koji vodi pjevačica i gitaristica Kittie zato je sve skupa shvatio olako i koncert shvatio više kao šalu nego kao ozbiljnu stvar. Kvaliteta izvedbe bila je naime izrazito podređena scenskom šovu pretjerano nastupaške Kittie te basista, koji je po pozornici divljao kao pobjesnjela majmun i bilo ga je skoro više ispod pozornice nego na njoj. Pritom mu je instrument manje-više služio kao ukras, jer uopće nije bio uključen. Inače, Novacrow zvuče kao malo tvrđi gitarski pop, pa je njihov nastup bio još najviše gledanje na sat kad će završiti.
Nešto bolji bio je nastavak sa španjolskim Immorgon, barem što se tiče izvedbe, jer je bila na puno višoj razini nego kod prethodnika. No prije toga mnogo je više isticalo da se dečki iz Barcelone očito bore s teškom krizom identiteta, što je bilo vidljivo već kad su na pozornicu umarširali u verižnim košuljama i s rogovima za pivo. Da, Španjolci pjevaju o Vikinzima, još gore, takav pokušavaju ostaviti dojam i cjelokupnim vizualnim identitetom, što je otprilike kao da bi se bend iz Maribora odijevao u nindže i pjevao o katanama. Inače su Immorgon, usprkos dobrom zvuku i sigurnom nastupu, zvučno previše podsjećali na Ensiferum i, koga drugog, Amon Amarth.
Zbog stanja na cestama prethodne večeri svoj su nastup otkazali talijanski Hour of Penance, a nažalost su isti put odabrali i norveški black metalci Endezzma, zbog čega je otpao i njihov nastup. Nakon duže stanke na pozornicu su zatim stupili njemački »nautički« funeral doom metalci Ahab, jedno od najcjenjenijih imena žanra, koji su u dobrih sat vremena dokazali zašto je tome tako. Ime benda naravno je nadahnuo kapetan Ahab iz Melvilleove književne klasike Moby Dick, a skupina je morsku tematiku odlično povezala sa sporim, mučnim i prijetećim doom metalom. Ahabu je, usprkos prilično teškoj naravi njihove glazbe, koja nije za svačiji ukus, uspjelo uspostaviti prekrasnu atmosferu, koju su gradili šarolikom dinamikom inače ultra sporog dooma. Nijemci naime točno znaju kad iz spore hipnotičnosti odjeka iz tamnih dubina mora gurnuti usred brutalnog i neumoljivog oceana. To im uspijeva prije svega izmjenjivanjem melodičnih gitarskih linija i čistog vokala s jedne te masivnih akorda i životinjskog growla s druge strane. Osobito potonje publiku bez milosti obuhvati poput pipaka divovske lignje, a Ahab su je iz svog zagrljaja pustili tek s posljednjim odsviranim tonom.
U novi još brutalniji stisak prihvatili su nas nositelji završnog dana festivala, legendarni Nizozemci Asphyx, koji su se u Sloveniju vratili prvi put nakon Metaldays 2014, a ujedno je to bio i njihov posve prvi koncert u 2018. Već izdaleka se vidjelo da je nizozemska četvorka gladna pozornice i gušenja publike sirovim i masnim death/doom metalom. Na Metaldays su Asphyx tada predstavljali još svježi Deathhammer, ovaj put na repertoaru je bio i prekjučer izdani Incoming Death, a bend je zadivio i super izborom s Death… The Brutal Way te željeznim klasicima iz ranih devedesetih. Uz odličnu zvučnu sliku lijepo su na vidjelo izbili izopačeno prljavi rifovi Paula Baayensa te bolestan vokal izvanrednog van Drunena, koji ni nakon svih godina nimalo ne gubi na snazi i uvjerljivosti. Povremeno se doduše čulo da su dečki na svoj prvi ovogodišnji nastup i malo nazdravili, jer su kroz nekoliko komada projurili još nekoliko puta brže nego inače, ali nakon vrhunskih himni a la Deathhammer, Scorbutics, Last One on Earth te završnog M.S. Bismarck vrat je sljedećeg jutra patio kao već dugo ne. Headliner kakav treba biti!
Za stvarno posljednji oproštaj od Winter Days of Metal 2018 pobrinuli su se njemački grind jarići Milking the Goatmachine, ali se publika do tada već umorila i posljednje nastupajuće pratilo je puno manje ljudi. Inače Milking the Goatmachine ne nude ništa više od prosječnog grinda i mene osobno brzo počnu dosađivati. I ovaj put dublji dojam na mene nisu ostavili, ali je završetak Winter Days of Metal 2018 ipak bio pravi. Festival u razvoju naime je i ove godine ostavio lijep dojam i samo još potvrdio svoj veliki potencijal te dokazao da je više nego dobrodošla poživljavanje ranozimske koncertne scene, koja je inače više-manje mrtva. Samo da festivalu u budućnosti napokon uspije svladati još prepreku, koju uglavnom predstavlja činjenica da je u ranim zimskim mjesecima na turnejama poprilično malo grupa.
Setlista
ASPHYX:
1. Vermin
2. Candiru
3. Division Brandenburg
4. Wardroid
5. Death the Brutal Way
6. Asphyx (Forgotten War)
7. Deathhammer
8. Scorbutics
9. We Doom You to Death
10. Wasteland of Terror
11. Forerunners of the Apocalypse
12. The Rack
13. Last One on Earth
— dodatak —
14. M.S. Bismarck
Galerija slika
