Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Kanal ob Soči / Klub kanalske mladine / Slovenija
Datum koncerta: 24.02.2018
Broj posjetitelja: 35
Cijena karte: 5,00€
Došao je na red i valjan alibi za odlazak na koncert u Kanal ob Soči. To je prelijepi primorski gradić usred soške doline. Kao što mu i samo ime nalaže, kroz njega se vijuga bučna Soča, a sam je kraj “zavaljen” između Banjske planote i Kanalskog Kolovrata. Kanal je tako rekuć idiličan gradić s izvanrednom arhitekturom i impozantnom poviješću, krasi ga i ništa manje impozantna mostna konstrukcija. Vikend opet i ahhh,… točno dvanaest godina od osnutka RockLinea. Skok iz Breginjskog kota u Kanal. Sjeverna Primorska bila je tog vikenda »posijana« koncertima. U Cerknom Raggalution, u Tolminu El Kachon i Bluesback, a za ljubitelje distorziranih zvučnih perverzija posjet Klubu kanalske mladine, gdje su svoj nastup potvrdili Nuclear Aggressor iz talijanske Gorice, postojnski tehnički death metalci Licence To Hate te tolminski thrash/death metalci Devil’s Bridge, bio je više nego zgodan, ma što više – grijeha vrijedna, napast.
Koliko je “omiljen” ljubljanski dijalekt u Kanalu ob Soči, naslućuju dva bliska susreta s osobljem kluba, odnosno posjetiteljima. Prvo pitanje glasilo je naime: »Jeste li vi iz Sazasa?«, a malo kasnije me je netko ogovorio čak na engleskom pitanjem odakle uopće dolazim. Kad sam se nakon tog hladnog tuša malo zamislio, to me uopće ne čudi. Kad čovjek polako susreće Abrahama, mogao bi te večeri u klubu u ulozi kruto strogog roditelja posvojiti barem 90% svih prisutnih. Razlika u godinama jednostavno je tu. Te se večeri u klub skupilo svega tridesetak glava, prije koja manje nego više, a i to su većinom bili posjetitelji iz Italije, koji su došli bodriti svoje sunarodnjake Nuclear Aggressor. A kad stigne i Boco, sama njegova pojava nosi težinu barem dodatnih sto posjetitelja koncerta! Pozor, pivo košta 2,50€, što je skuplje nego na Metelkovi, pa odsvjetujem lakomislenost. »Šestorka« u prtljažniku vašeg osobnog automobila u takvim slučajevima može biti vrlo koristan rekvizit, ako tražite praktičniji način gašenja žeđi.
Idemo na glazbu. Simpatično uređeno prizorište. Od glave do pete. Klub kanalske mladine je super plac koji bi trebao ugošćivati više ovakvih koncerata. Oko pola jedanaest navečer na pozornicu su se popeli tolminski Devil’s Bridge Pečatan nastup. Dečki imaju kilometražu, kao i iskustvo. Voditelj grupe, vokalist i gitarist Luuka Trpin, kremenito je “trpinčio supatnike” nevjerojatnim growlom. Fraze su sirove, elementarne, staroškolski thrasherski obojene. U trenucima bend (i ritmikom) prisloni čak nekoliko sadržaja koji se zaljubljeno ogledavaju u ostavštinu ranog američkog speed metala. Kompaktno, samouvjereno i rušilački. Stara škola. Bend razvija svoj prepoznatljiv glazbeni karakter. Bez šminkerije. Samo šus. Naletljivosti i dinamike dečkima na pozornici ne nedostaje, a doista je fascinantno gledati koliko se dobro, i u zvučnom iskorištenju, međusobno slaže trio. Čvrsta ritmička kinetika kojom su briljirali bubnjar Saša Kokošar i basist Mitja Markič davala je izvanrednu potporu Luki, pa je on uspio iznimno učinkovito i uvjerljivo braniti boje vokalista i gitarista u jednoj osobi. Isto tako i kad je riječ o fascinantnom soliranju. Bend je pripremio repertoar autorskog podrijetla i naravno odsvirao jedini službeni studijski dokument, EP »He Is Crossing« izdan davne 2011., pri čemu je skladbu Why Are We Here uštedio za sam završni dio svog više nego uvjerljivog i dopadljivog sparingiranja sa zadnjim Luciferom. Dečki, neću se ponavljati, ali vrijeme je da napokon izdate i studijski prvijenac.
Licence to Hate imaju iza sebe sličnu kilometražu kao Devil’s Bridge. Postojnčani, koji su odnedavno kvartet i djeluju od 2010. nadalje, u glazbenom su smislu zamijesili od drukčijeg tijesta i u svirci se osjeti da se njihova glazbena nomenklatura oslanja na dobitke staroškolski otesanih elemenata tehničkog death metala s Floride. No s brutalnošću i kompleksnošću u granicama »normale« (zaboravite usporedbe s kojim Nile). U granicama sljedivosti. Bend je pristupio vrlo proživljeno, a posebno je sve nakon reda kidao gitarist Bajot, koji je imao nekoliko problema sa zvukom pa je usred koncerta sišao s pozornice i pokušao osjetiti kako zapravo Licence To Hate uopće zvuče te večeri u klubu kad staneš među slušatelje. Izgleda da dečki rado općenju s likom i djelom grupa Possessed, Death, Cannibal Corpse, Deicide, pri čemu je kaotičnost kojih Slayer gotovo rudimentarno pravilo. Vokalni karizma grdosijastog Grege, u kojeg staviš za šalu dva “Interceptorska Čulka”, funkcionira izvrsno. Više je nego pisana na kožu razornoj energiji nesvetog skrnavljenja svega što bi odašiljalo makar kvant svjetlosti. Bend je 2016. izdao demo »Sick Of All That Bleeds«. Očito je da stvari za Licence To Hate idu na pravo mjesto i s obzirom na to da se priprema pravi teren za nastanak studijskog prvijenca.
Za finale pa još Nuclear Aggressor. Trio, koji je nekoć bio i kvartet, također je osnovan 2010. Dakle, te smo večeri dobili sve tri grupe s istom godinom rođenja. Bend zastupaju slovenski bubnjar Luka Laurenti, koji je prije bubnjao za sastav Lintver, posve novi basist sastava s nadimkom Sioba te voditelj, to jest pjevač i gitarist, Hellvis (orig. Elvis Masut), koji već neko vrijeme hoda naokolo s posve obrijanom frizurom. Potonji se nije zaboravio ni teatralno namazati po licu, tako da je ostavljao dojam zombija. Nuclear Aggressor unijeli su nekoliko “glazbenih fantazija” po uzoru na staroškolsku ostavštinu njemačkih teutonskih thrash metal sastava, predvođenih Kreatorom. I histeričan, ali prodoran i pečatan vokal razjarenog i razuzdanog Hellvisa povremeno je podsjetio na Petrozzu. Riječ je o bendu koji je izvanredno dobro ugođen, uigran i koji ima i nešto više iskustva, jer se može pohvaliti i izdašnijom konzistencijom vlastitih autorskih izdanja. Tako je nakon niza EP-ova i 2013. izdanog studijskog prvijenca »Condemned To Rot«, preklani izašao još jedan dugometražni uradak grupe naslova »Slow Dismemberment«. Dakle, bez potresnih udara u smislu glazbene inovativnosti, ali kao i obje grupe prije, s izvanrednom srčanošću, strogim fokusom i zalaganjem! Bend je cijelo vrijeme podžigala i mala skupinica “prevrćućih se zvjerkica”, točnije talijanskih metalskih zanesenjaka i simpatizera ekstremne glazbe, što je bilo vrlo dobrodošlo jer je tjeralo onaj neugodni osjećaj da je klub te večeri ostao posve prazan i zaboravljen.
Kanalci su dobro »ulaufana« ekipa i izveli su događaj na doista visokoj organizacijskoj razini. Koncertni događaj zaslužio bi veću podršku publike i veći posjet. Zašto ljudi u novim vremenima više ne dolaze na koncerte ni subotom navečer, ostaje dakle i dalje nerješiva zagonetka. Možda će biti nešto bolje 30.3.2018., kad ovdje nastupaju crnomaljski glazbeni posebnjaci Broken Lock, koji razvijaju osebujnu glazbenu postavu s kojom bi mogli otvoriti i koncert kojim Mastodon, a društvo će im tada praviti rijetki psycho-math rockeri Flip Flop Fatality.
Galerija slika
