Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / C.M.A.K. / Slovenija
Datum koncerta: 05.05.2018
Broj posjetitelja: 80
Cijena karte: 4,00€
Mali uvodni intermezzo. Kako uopšte dobiti dozvolu za rušenje kuće koja je dio staroga gradskog središta? Tko to odobrava i je li za takvu dozvolu dovoljno samo biti vlasnik takve kuće i ništa više, pa onda rušiš po mili volji? Nije li zgrada poput one u kojoj se u Cerknom nalazi klub C.M.A.K. dio slovenske kulturne baštine? Cerkljanski C.M.A.K. nedavno je naime bio na udaru da izgubi svoj prostor, čime bi ionako općenito pothranjena i osiromaena slovenska klupska glazbena scena dobila još jedan težak udarac. Nije to više nikakva novost, ova je država maćeha, osim ako nisi ljubitelj harmonike i polke. Dobro, C.M.A.K. je za sada odbio prvi udarac, a pitanje je hoće li odbiti i ostale. Za sada dakle još stoji.
Tako je ove godine postao dio programa festivala “Im memoriam prof. Peter Hafner” i u sklopu njega ugostio kombo od tri izuzetno zanimljiva sastava. Dva slovenska i jedan hrvatski. Glavni nositelji večeri bili su ljubljanski Jegulja, koji za sebe kažu da sviraju masni zvučni metal. Barem onoliko masan koliko je masno meso jegulje. Posebna atrakcija ovaj je put stigla ravno iz Železnika, odakle su došli Disdrug (This Fuck), koji djeluju još od davne 2000. godine. Objema skupinama društvo su pravili zagrebaški noise šund post rock alternativci Nemeček.
C.MA.K. već dugo nije bio tako pun. Navodno u njega stane 80 ljudi kad je krcat. Zapravo je ovaj put taj broj bio blizu 80. Malo iza deset navečer na pozornicu su nahrupili Disdrug This Fuck. Bend čini trio “muzičista” (ako mi dopustite da se izrazim po cerkljanski), koji sviraju posve instrumentalnu glazbu. Matija Žumer, Andrej Podlipnik i Anže Krajnik momci su koji su se pobrinuli za pravu humoresku uvodnog čina koncertne večeri. Lako bi u nekoj drugoj priči bili izrazito pronicljiv parodijski bend, jer im ideja za vrhunski crni humor ne manjka. Već su sami naslovi skladbi ponekad toliko bizarni da bi mogli dobiti i oznaku “gore”, kao npr. Razstrup ta drek ili Sjebao me bog. No s dečkima nema šale. Koliko god da su šaljivdžije, toliko sviraju prokleto dobro. I više. Njeguju samonikli dosje koji je samo njihov. Kompleksni su i prije nego alter, gotovo progresivni. U svoju glazbu miješaju sve moguće ritmove, a najradije one uz koje ne ide baš nikakav plesni korak. Samo uvrnuti gležnjevi i pokidani koljenski ligamenti. Izvedbeno znaju iznenaditi. Više puta. Kad naime glođu kroz skladbu, ritmove mijenjaju više puta unutar nje, a i fraziranje je vrlo šareno, začinjeno i složenim prijelazima. Možemo reći da im jazz momenta u tim instrumentalnim jamovima nikako ne manjka. Čak se i balkano-arabeske prikradu u glazbu i neću se dvaput ugristi za jezik ako ne i koja šaka kalipsa. Bend koji se nakon gotovo dva desetljeća djelovanja ipak mora barem toliko uozbiljiti da izda album. Barem jedan u karijeri, pa makar na njemu bila cijela diskografija skupine nastala do danas u osamnaest godina. Komadi su naime dugi po tri minute i malo više pa bi se vjerojatno sve moglo nagurati na jednu plošicu. Još ovo. Tijekom slušanja nisam se mogao riješiti dojma da su dečki svojedobno dosta slušali Rush, osobito njihov glazbeni dosje druge polovice sedamdesetih. Dakle. Po potonjem i sami možete zaključiti da koliko god da su dečki groteskni, toliko to kompenziraju izuzetnom kvalitetom koja uz poveću dozu humora isporučuje vrhunsku svirku.
Glavnina vremena te koncertne večeri pripala je ljubljanskom eksperimentalno instrumentalnom triju Jegulja. Već sam pogled na dečke u majicama Stevena Wilsona i Franka Zappe najavljivao je da se na pozornicu penju glazbeni čudaci. No, ako vam riječ čudaci zadaje probleme, onda recimo radije glazbeni posebnjaci. Jegulja su trio. I kakav trio? Kao Van Der Graaf Generator. Trio bez basista. Jedna je gitara dakle niže intonirana, ima sedam žica i podešena je pomalo šrederski, druga je nekoliko nijansi preciznije zvučno postavljena i odzvanja malo više »jecavo«, kad to želi. Zajedno pak obje gitare tvore izuzetno posrećenu zvučnu pasiju, vrlo lijepo uspostavljen zvučni krajolik. Masivni zvučni zid, zvučnu ispunjenost, po kojoj se penje i uspinje neukroćena bubnjarska narav Jana Prosena, koji inače važi za izvrsnog gitarista. Jan je nekoć svirao gitaru među ostalim u Down Patrol i Dr. Evil. Gitaristi Jan Kozel i Jure Gašper izvrsno se razumiju. Cijelo su vrijeme na zajedničkoj valnoj duljini pa tako krepko udvostručuju ornamente u pasažama. Cijelo se vrijeme u kompleksnom instrumentiranju pojavljuje hrpa finesa. Hrpa onih malih trikova koje oba gitarista dodaju iznad fraza i prijelaza. Jegulja su sve prije nego lagana kost za glodanje. Nabrijan i masan groove usisa te u trans, ali za to moraš biti lagano isključen. Jegulja dakle stavljaju slušatelja na kušnju. U glazbenom pogledu riječ je o izvrsnoj fuziji više žanrova. Hmmm…. post metal, stoner, ponekad zamiriše i na sludge, ima i psihodeličnih pasaža. Jegulja su vidno uživali u sviranju. Imali su podosta minutaže i doista su htjeli iz sebe izvući najbolje što mogu i znaju. I tako je i bilo. Bend je doista isporučio briljantan nastup koji je isijavao izuzetnu zanesenost, a bio je i manifestacija golog instinkta, čulnosti. Jure, čovjek koji je i član sastava Uroš, u jednoj je stanci rekao da za C.M.A.K. mogu svirati i tri dana zaredom ako treba, da se u CMAK uvijek rado vraćaju i da se tu naravno uvijek odlično osjećaju. Prije koncerta su me poznavatelji grupe upozorili da Jure jako voli govoriti. Pa ako već ne može pjevati između skladbi, barem puno kaže u stankama. Da. Upozorili su me i na opsceno zahodski jezik, no Niki iz Godscard na svom je umjetničkom vrhuncu, u toj maniri, uvijek s lakoćom odnio prvo mjesto. To nije ni bitno. Važna je samo glazba, a svaki glazbenik ima svoj pristup obraćanju publici. Juretov je dakle silno nadražujući. Jegulju se obavezno gleda! Sviraju odlično, mogu se pohvaliti izuzetno karizmatičnom ekspresijom svoje glazbene art kulture. Kompleksni metal jamovi dakle. Jedan za drugim, svaki svojeglav i samosvojan. Progresivno, nema što. A ona Janova žuta Frank Zappa »Weasels Ripped My Flesh« (1970) majica, samo nagovještava mogućnost da se Jegulja umjetnički kroz godine razmahnu još konkretnije i tako još odlučnije prekorače žanrove metala.
Bilo je kasno kad su Jegulja završili svoj nastup. Na pozornicu su se konačno popeli još i zagrebaški Nemeček. Publike je sada bilo malo manje pred pozornicom, jer je sat bio kasan, a organi ravnoteže također konkretno načeti. No Zagrepčani su naišli na lijep odziv okupljene mase. Od sve tri skupine okupljene te večeri u Cerknom, Nemeček su bili još najmanje instrumentalni, jer neke skladbe imaju i kraće tekstove, koje je međutim teško razabrati zbog ekstremno vrištećeg vokala, što ide uz naglašenu noise konturu glazbenog izraza grupe. Ovako kako je »škripalo« i brujalo na koncertu Nemeček, kod prve dvije skupine nipošto nije. Groove je tu. Nešto jednostavnije koncipirane skladbe u odnosu na prethodne dvije skupine, ali izuzetna ritmika. Bend ima »beat« u malom prstu lijeve ruke. Rifovi teški i krepki, kvartet pak silno dobro raspoložen. Tako je isporučio izuzetno dinamičnu predstavu. U svakom pogledu od sve tri skupine zacijelo se najviše istjelovježbao, a i oznojio.
S obzirom na oštećenja osobnog mozgovnog procesora, koji je u odabranom društvu u vrtu iza zgrade nekadašnjeg Hotela Porezen između 8.00 i 18.00 sati neprestano morao skenirati mnoštvo kadavera smrznutih patagonskih lignji, koje su ga tijekom njihova ručnog čišćenja nemilosrdno slali u asocijacijski korteks fotoreceptori, nije išlo drugačije nego da se ipak spremim na počinak. Tako sam pozornicu napustio prije vremena i koncert nisam pogledao do kraja. Čudo da me s obzirom na moje godine nije slomilo prije. C.M.A.K. je dakle pobijedio »na pune«! Takvih si skupina u klubu samo možeš poželjeti!
Galerija slika
