Autori: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik, Primož Novak
Fotografije: Sebastijan Videc, Nina Grad
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 26.07.2018
Povratak Brutart na domaću metal scenu u pravom je trenutku zapravo svjetlo i nada na kraju tunela za domaću metal scenu, koja je u posljednje vrijeme konkretno posustala, odnosno presušuje. S prvijencem »Mimic« iz 2007. Brutart su se, u vrijeme kad je slovenska metal scena dosezala vrhunac svog procvata, poput meteora ispalili među najzanimljivije domaće sastave. Gorenjski kvartet je tako prošlog travnja prvijencu dodao nasljednika »Wear My Skin«, malo nakon dva popodne uskočio na drugu pozornicu tolminskog festivala i odrokao kremen nastup. Kao umjetnici kvartet raste, a na novom izdanju djeluje još fokusiranije, angažiranije, izbrušenije. Nevjerojatno prodorna smjesa teško kidajućih i lomećih doom rifova, drsko spojenih s brutaliziranim upadima deathmetalskih dionica, a sastav nadograđuje i osjećaj za podizanje atmosfere trenucima koji vuku na post metal. Znaju uskočiti i u vode sludgea. Prodornost i pronicljivost. Više nego posrećena kombinacija dvaju kontrastnih vokala donosi novu umjetničku nadogradnju. Šteta što im rani termin nastupa nije priuštio širu publiku, koju Brutart zasigurno zaslužuju. Bend koji zaslužuje svu pažnju i bend koji mora snimati i stvarati dalje. Nadajmo se da će ih »Wear My Skin« odvesti i na šira pozornička prostranstva međunarodnog metal univerzuma.
Nakon domaćeg napada slijedili su londonski metalcoreovci Exist Immortal, kojima se isplatilo prisluhnuti, usprkos tome što stvaraju u žanru koji je već poprilično izlizan. Englezi naime metalcore osnovu nadograđuju masivnim grooveom, snažnim refrenima i prije svega spretnim radom gitarskog dvojca, koji se brine za obilnu dozu kompleksnog rifanja i moćnih melodija. Vokalno Exist Immortal ne donose ništa novo, jer pjevač Meyrick izmjenjuje generične čiste i grube vokale, ali se od jedva slušljivih metalcore bendova razlikuju barem po tome što znaju osnovu sasvim ugodno zakomplicirati tehnički zahtjevnijim zahvatima i ne umaraju previše breakdownima.
U poprilično sličnim ritmovima drugu su pozornicu nastavili Harakiri For the Sky. Iako sami sebe svrstavaju u žanr post black metala, moja su uši prije zamijetila izrazito moderan (hipsterski, ako hoćete, hehe) smjer, kojim uglavnom zapovijeda vrišteći i pretjerano patnički JJ-jev vokal. Taj je uživo ispao najlošije, jer je brzo postao jednoličan do te mjere da je postao smetnja, dok su instrumentalisti uvjerili dobrom izvedbom, koja je pak bila žanrovski posve formulaična, tj. ultra dugačke skladbe pune melankoličnih melodija preko jednostavnih srednje brzih rifova, između njih ugurana solidna ritam sekcija s puno blast beatanja i monoton vokal.
Firtan su u pola pet popodne počeli divljati na glavnoj pozornici festivala. Njemački kvartet iz grada Lörrach (savezna zemlja Baden-Württemberg) djeluje od 2010. i u džepu ima dva studijska albuma. Među njima je aktualni »Okeanos«, koji je izašao svega 14 dana prije nastupa u Tolminu, pa je i u repertoaru bio izdašnije zastupljen. Tekstove u pravilu skladaju na njemačkom jeziku, a njihova black metal usredotočenost dobiva elemente »pagan« metala. Bez ulizivanja i kiča. Samo oštar, usredotočen šut. Bend je tako izvodio novi materijal i odsvirao skladbe Seegang, Tag Werveil te Uferlos i Siebente, a mjesta u set listi našlo se i za EP »Innenvelt«, s kojeg su izveli Im Licht meiner Sonne. Među skladbama prvijenca našla se Wogen der Trauer, a koncert su Firtan uvjerljivo zaključili izvrsnom (također starijom skladbom) Seelenfänger!
Slovenski Dekadent oduvijek vrijede kao bend koji je sinonim za veliki glazbeno-umjetnički perfekcionizam. Dekadent su nas u 40 minuta hipnoze ponovno očarali. Bend kojeg teško sretneš na pozornici i bend koji je u posljednje vrijeme sve uzeo u svoje ruke te tako postao sinonim za neovisnost i apsolutnu samostalnost. Ako njihovu glazbu okarakteriziraš kao simfonijski ili atmosferični black metal, sastav uspješno integrira hrpu raznovrsnih glazbenih finesa, od spomenute simfo-atmosferične hipnoze, koja se vihori nad užarenim, kao britva oštrim i pakleno brzo razlomljenim rifovima, do akustičnih umetaka. Arturov vokal zadržava izuzetnu prodornost, a njegovo grcanje savršeno se veže u elementarno zlokobno i poguban, ali epski i svečan teatar, koji razvija crna misa nastupa sastava. Ništa drugačije nije bilo ni u Tolminu. Drsko i hrabro u komponiranju, što donosi neprestano sazrijevanje sastava iz albuma u album, i ništa manje drsko, oholo i samouvjereno na pozornici. Bend koji te u tren uvjeri da nosi sebi svojstven karizmu, hoda uspravno i ponosno, i za kojeg znaš da će te već prvim udarenim rifom, svojom posebnom glazbenom avanturom, u trenutku preuzeti i zavesti. Očarati. Skladba poput Pasijon budi osjećaje čestite magije. Briljantno. Uključujući i ambijent u kojem su svirali. Taj se naime ne bi mogao bolje uklopiti u glazbeni dosje sastava.
Black metal priča s domaćim Dekadentom nastavila se na pozornici Boško Bursać, a na pozornicu Lemmy popeo se bend koji najviše odgovara njezinom imenu. Zašto? Jer su to Asomvel i sviraju rock ‘n roll baš kao njihovi najveći i očiti uzori, jedni i jedini Motörhead. Jednu vrhunsku (re)inkarnaciju legendarnih britanskih pankera nakon Lemmyjeve smrti u Tolminu smo već vidjeli u obliku odličnog Abbathovog cover benda Bömbers, koji je prošle godine pokazao kako bi trebali zvučati tribute bendovi, a ove smo godine (u stilu Gruesome, koji oponašaju kultne Death) dobili britanski trio Asomvel, koji slavi ostavštinu vječnog Lemmyja Kilmistera. Englezi to nimalo ne kriju, jer legendarne pankere oponašaju od a do ž; s trapericama na zvono, zaliscima, kožom, brčićima i Rickenbacker basom povrh svega. No Asomvel samo izgled nadilaze, jer su iznenadili snažnim skladbama, punim brujećeg basa, seksi solaža, udarnih bubnjeva i od Marlboro crvenih »umornog« vokala. Skladbe su zapravo toliko uvjerljive da ih se ne bi branio ni sam Željezni kancelar. Brzo pamtljive rock ‘n roll himne poput World Shaker i The Nightmare Ain’t Over pokrenule su publiku, a Asomvel su zbog svoje prljave i zarazne energije još dugo odzvanjali u ušima.
Čim su Dekadent zaključili svoj nastup na drugoj pozornici, na glavnoj pozornici, na kojoj su prije toga već dodobra izbušili i podigli prašinu Asomvel, brzinski su počeli trčati Monument. Okupljeni oko pjevača White Wizzarda Petera Ellisa, britanski Monument su gotovo vrsta Iron Maiden parodije. Zapravo ih mjestimice već toliko opasno kopiraju da bi ih Iron Maiden mogli izravno pitati tko vam je, dovraga, dao pravo na autorska prava da Monument skladbe mogu zvučati tako prokleto slično pravim Iron Maiden. Vokal je izgrađen, do nule uvježban, eksplozivan, autoritativan. Iz srednjih u više i najviše registre, nosi svu razvijenu snagu s perolakom lakoćom. Izvanredno pjevanje. Karizma i gluma. No istodobno i izvanredna kopija Brucea Dickinsona u onim davnim Number of the Beast vremenima. Spandex, high-top tenisice, osamdesete. Revitalizam. Bend je ovog svibnja izdao svoj četvrti studijski album naslovljen »Hellhound«, s kojeg je predstavio, uz naslovnu (otvarajuću) skladbu, još: Attila, The Chalice i Wheels of Steel (kakva bujna mašta), a tome pripeo starije Carry On i Fatal Attack (album »Renegades«) te s albuma »Hair of the Dog« i: Olympus, Imhotep (the Higher Priest) – gdje je uvođenje arapskih ljestvica ponovno vuklo na nešto što bi moglo pritjecati s Maiden albuma »Powerslave«, a nastup su zaključili skladbom Lionheart. Fanovi Iron Maiden bili su oduševljeni. Bend s bore malo sebi svojstvene autorske karizme definitivno je podigao publiku.
Ako s nekim u istoj rečenici možeš napisati izraz death metal, onda je to zasigurno stric Speckmann. Paul Speckmann osnovao je davne 1983. kultne Master, koji su tada bili čak suvremenici Schuldinerovih Mantas i sličnih ranih prljavština. Schuldiner je malo kasnije s Death ispisao povijest, a Speckmann je s Master ostao u dubokom podzemlju i zapravo nepravedno jako previđen. No unatoč tome Speckmann do danas ostaje nezaustavljiv underground ratnik, koji sa svojim Master (uz poneku kraću stanku) nemilosrdno ruši već tri desetljeća. Svoju je neumoljivost Speckmann dokazao na pozornici, gdje unatoč 54 godine djeluje svježe i vitalno, a još više njegov bljuvajući vokal, epska brada i nemilosrdno premlaćivanje basa. Vrhunac kompleksnosti Master nikako nisu, jer su njihove trominutne skladbe u svojoj biti posve sirove i primitivne, ali je američko-češka trojka pouzdano pokazala kako mora zvučati old school death metal. Divlje, prljavo, otrovno i kaotično.
Na pozornicu New Forces predzadnjeg su dana festivala pozvani meksički melodični death metalci Orcus O Dis, headlineri treće pozornice četvrtog dana festivala. Kako biblijski to zvuči. Kako god, Orcus O Dis su u tri četvrt sata predstavili glavninu svog prvijenca IX iz 2013. i ponudili konkretan udar melodičnog death metala, koji se snažno ugleda na göteboršku scenu s ranim Dark Tranquillity na čelu. Orcus O Dis tako su nanizali hrpu vrlo ukusnih i ugodnih gitarskih melodija, podloženih udarnom ritam sekcijom i suverenim vokalom vrlo energičnog i uvjerljivog Alfreda Roche. Cjelinu je pomalo pokvario samo lošiji, poprilično zamućen zvuk, koji je posve progutao klavijaturski rad Jesusa Fuentesa.
Nažalost, cijeli nastup Meksikanaca nije bilo moguće pogledati, jer se pod pozornicom Boško mudilo na drugom kraju svijeta i daleko najpozitivnije iznenađenje cijelog festivala. Trio tinejdžerskih klinaca s Novog Zelanda, koji su ime nadjenuli po (modernoj) sf klasici District 9. Alien Weaponry. To je za trojku, koja dolazi iz gradića Waipu na Sjevernom otoku, bio uopće prvi europski festivalski nastup i bolje svoj posao nisu mogli odraditi. Vjerojatno i suprotno vlastitim očekivanjima Ethan Trembath (bas) te braća Henry (bubnjevi) i Lewis de Jong (gitara, vokal) posve su napunili prostor pred pozornicom Boško i uprizorili pravu novozelandsku oluju, kakvu nismo ni približno zamišljali. Alien Weaponry u osnovi sviraju neku vrstu modernog thrash metala, koji se temelji prije svega na debelom i masivnom grooveu, a solaže zamjenjuju masni rifovi i breakdowni. Ništa posebno originalno, rekli bismo, ali tu Alien Weaponry zasjaju i dižu se iz prosjeka, jer u svoju glazbu unose utjecaje svojih maorskih korijena. Više od polovice skladbi naime je otpjevano na tradicionalnom jeziku te reo, ne manjka ni ratnih poklika, tzv. haka, i iako osim nekoliko novozelandskih posjetitelja festivala ostali nismo razumjeli ni riječi, cijela stvar djeluje naprosto zapanjujuće. Pogotovo kad lijepo tečne vokalne linije naprosto eksplodiraju, kad troje tinejdžera (momci još nemaju ni 20 godina) na pozornici do crvenila viču napjeve čija je svrha protivniku utjerati strah u kosti. Momci su bez sumnje uprizorili jedan od najenergičnijih i najdinamičnijih nastupa cijelog tjedna te stvorili tako bučnu i ratobornu atmosferu da se i pod pozornicom zapalio pravi rat mosha i circle pitova, kojima kraja nije bilo na vidiku. Pa i koji wall of death napravili su za šalu. Alien Weaponry su neposredno prije festivala izdali svoj prvijenac Tū, s kojeg su odsvirali dobar dio skladbi, a u najljepše sjećanje urezali su se prije svega epski napjevi poput Ru Ana Te Whenua, Kai Tangata i Urutaa. Pred kivijima je, prema viđenom i čutom, još svijetla budućnost i oni su jasan dokaz da se za budućnost metala nema čega bojati. Pa još jedan detalj, odnosno sitnica, koja mi se čini naprosto divnom. Momci tijekom svojih nastupa nose isključivo majice svojih novozelandskih glazbenih kolega i tako na lijep način promoviraju svoju metal scenu i bendove poput Dethnir, Carcosa, BlurRuin, Jörmungandr Bulletbelt i druge.
Pa smo dočekali još jedan nastup Girlschool u Sloveniji. Zašto još jedan? Jer su cure, no, danas već rock’n’roll bake, prvi put nastupile u Sloveniji još 1986. u ljubljanskoj Hali Tivoli, i to zajedno sa Škotima Nazareth. Nakon pomalo nesretnog nastupa prije nekoliko dana na festivalu Bang Your Head!!! očekivali smo tako popravni ispit sastava. Četiri glazbenice dakle, koje su preživjele sve rock’n’roll, punk i N.W.O.B.H.M. oluje dobrih starih dana, a njihov kleni staž inače navodi na retoričko pitanje zašto ne pripaze doma svoje unuke. No ne. I dobro da ne. Konkretna publika bila je okupljena kod glavne pozornice! Revno je zurila što se događa. Pogotovo starija festivalska gospoda, koja je napokon u kasnim popodnevnim satima ipak dopilila do pozornice, jer je bilo jasno tko su njihovi glavni favoriti tog dana (Judas Priest). Girlschool su malo govorile i puno svirale i nalupale konkretnu žetvu svojih klasika (Demolition Boys, C’mon Let’s Go, Hit And Run, I Spy, The Hunter,…) te dodale i nove (Take It Like A Band, Come the Revolution). Ovaj put bez zvučnih peripetija i tako i bez ikakve suzdržanosti. Na kraju su dolile ulje na vatru očekivanom Race with the Devil, legendarnom klasikom Gun, koju su svojedobno rado izvodili i takvi kao što su Judas Priest. Toj je slijedila nadobvezna završna Emergency, željezni i nezaboravni zajednički izlet Girlschool i Motörhead. Girlschool Lemmyja ne mogu zaboraviti. Kim McAuliffe obično uvijek ima na sebi majicu koja budi sjećanje na željeznog kancelara rock’n’rolla. Bez ikonične bubnjarke Denise Duffort nikako ne ide, basistica Enid Williams ponovno je impresionirala svojom poskočnošću i koketiranjem, dok je gitaristica Jackie Chambers, kao za šalu, podarila nekoliko elementarnih solo gitarskih izleta, koji mogu biti pravi pravcati poduk u traženju aksioma »manje je više«. Odsvirane su bile i : Screaming Blue Murder, Never Say Never, Future Flash, Kick it Down, Watch Your Step. Zaključak? Kad legenda oživi!
Jedva smo se oporavili od silovitog maorskog napada, a na pozornicu Lemmy već su stupili floridski death metal veterani Obituary i uprizorili jedan od najvrućih death metal koncerata Metaldays 2018. Obituary su usprkos svom imenu žive legende i uvijek kad stupe na pozornicu slušati ih je čisto uživanje. Amerikanci su na pozornicu stupili po očajnoj, kasnopopodnevnoj žegi, no to vokalista Johna Tardyja nije omelo da po staroj navici na pozornicu ne umaršira u puloveru. No unatoč tome je opet dokazao da je frontmen s jednim od zvjerskijih i prepoznatljivijih vokala u death metalu. Obituary su ovaj put, usprkos ne baš najpovoljnijem »slotu«, posve opravdali status legendi žanra, dokazali da su na pozornici vražje »tight« (to je, ako se ne varam, čak bio i zadnji europski koncert sastava s bubnjarom Donaldom Tardyjem, koji je turneju prijevremeno napustio zbog obiteljskih razloga; nakon toga ga je zamijenio Lee Harrison iz Monstrosity, što bi inače također bilo lijepo vidjeti), publiku, koja je usprkos vrućini ustrajala i pod pozornicom čak revno moshala, bez problema su nasjeckali skladbama Turned to Stone, Sentence Day, A Lesson in Vengeance s aktualnog, samonaslovljenog albuma te željeznim klasicima Visions in My Head, Don’t Care i vrhunskima Threatening Skies i Find the Arise. Obituary su za kraj dobacili još miks Chopped in Half i Turned Inside Out te se od Metaldays oprostili željeznom himnom Slowly We Rot. Životinjski!
Wiegedood, belgijska black metal postava iz grada Ghent, u kojoj su ujedinjeni iskusni članovi sastava Amenra i Oathbreaker, nastupili su u vrijeme pomalo nezahvalnog preklapanja s nastupom floridskih old school death metalaca Obituary, koji su već temeljito zarogovilili na glavnoj festivalskoj pozornici. Unatoč tome, naš je usputni skok u sjenovit prostor druge pozornice bio više nego nagrađen. Bend, koji je ove godine, u razmaku od svega tri godine, izdao i treći dio trilogije »De doden hebben het goed«, piše i pjeva na domaćem jeziku. Sve skladbe su silno dugačke! Atmosfera je glavni fokus sastava. Njezino stvaranje! Crna ispovijest sastava, nadahnuta korijenima norveških legija black metal pionirstva, pak dobiva u svom karakteru osjetne elemente zbog kojih joj možemo smisleno prikvačiti žanrovski prefiks »post«. Tijekom koncerta me presjekla asocijacija na susret s Harakiri for the Sky, koji su također nastupali na ovogodišnjem festivalu Metaldays. Uvjerljivo i izvanredno. Tri tipa dakle i to samo s dvije gitare i naravno bubnjevima. Dovoljno blasfemično!
Uz nastup Black Star Riders oživio je duh rock’n’rolla sedamdesetih. To je bend koji se prije nekoliko godina preimenovao u Black Star Riders upravo iz imena Thin Lizzy. Kako molim? Neka veza mora dakle postojati. Da. To je gitarist Scott Gorham. Sijedi karizmatični, ako ne i šarmantni gospodin, i u zrelim godinama brine da ostavština legendi nikako ne ugasne i ne umre. Uz sebe je okupio izvanrednu ekipu, a kvintet Black Star Riders, kojeg uz Gorhama zastupaju još istaknuta imena svijeta rocka i rolla, a to su: Ricky Warwick (gitara, vokal), Damon Johnson (gitara), Robert Crane (bas gitara) i Jimmy DeGrasso (bubnjevi), ovog se ljeta tako zaputio na zajedničku turneju s Judas Priest, na kojoj je zato dospio i u Tolmin. Iako je njihov još uvijek aktualni »Heavy Fire« izašao prošle godine, bend se u repertoaru usredotočio na skladbe studijskog prvijenca »All Hell Breaks Loose« (Before the War, naslovna otvarajuća skladba, Bound for Glory, Bloodshot, Kingdom of the Lost). Tome je dodao novije Heavy Fire i When the Night Comes te pripeo još tri skladbe s drugog albuma »The Killer Instinct« (naslovna skladba, Finest Hour, Soldierstown). Svakako, publika je ipak življe zatopotala kad se bend već ubrzo na početku prihvatio (očekivane) izvedbe Thin Lizzy klasika Jailbreak. Zanimljivo je da u repertoar nije uvršteno više Thin Lizzy skladbi. Tek pred kraj bend je udario i s The Boys Are Back In Town. Znatno manje ljudi nego tijekom nastupa Obituary, što je odraz generacijskog jaza između novog vala metalaca, koji brojčano prednjače na festivalu i u to su vrijeme već brusili zube za Hatebreed, i stare garde metal i rock zanesenjaka. Poprilično ljudi, koji su sa sastavom bili slabo upoznati, bilo je moguće aktivirati i prije koncerta već samom činjenicom da je npr. Damon Johnson nekoć svirao s Alice Cooperom. Bend je izvanredno dobro nabrušen, uigran i kompaktan! Ricky Warwick spretno budi esenciju Phila Lynotta, koja živi dalje u gitarskim frazama Black Star Riders. Nostalgično.
Za dozu čudaškog grinda, koji je postao obvezni dio repertoara pozornice Boško, pobrinula se švedska grind mašina Birdflesh. Šveđani su u tipičnoj grind maniri u slabih sat vremena odsvirali kojih trideset, četrdeset jedno do dvominutnih skladbi, koje odlikuje prije svega otkačeni humor sa skladbama kao što su Skyrat, External Wounds of Vagina Power, Anal Misery, The Flying Penis, Wheelchair Impaler, Morbid Jesus i Fight Fire With Fireman. Žanrovski su trenutno snažno podsjetili na američke serijske ubojice Macabre, inače su uprizorili dobar grind show, na kojem nije manjkalo ni maski ni ženskih haljinica. I na pozornici i ispod nje. Takvog divljanja i cirkusa kao češki grind bendovi Gutalax, Spasm i Rectal Smegma proteklih godina nisu izazvali, ali je njihov grind u usporedbi s češkim, kojeg osobno nikako ne razumijem (i ne podnosim), mnogo, mnogo kvalitetniji. Od ovogodišnjih grind bendova vjerojatno najbolji bend (Rotten Sound smo nažalost propustili) i svaka čast bubnjaru Smattru, koji uz sve to blastanje može još i vrištati i kruliti.
Poznato je da vokalist švedskih Shining već neko vrijeme živi u Ljubljani, pa je bilo samo pitanje vremena kada će sa svojim bendom opet nastupiti i na Metaldays. Ove su godine Shining u Tolminu nastupili prvi put nakon 2013., ovaj put s novim albumom, izdanim početkom godine, X – Varg Utan Flock. Pozornicu su u skladu sa svojim mračnim stilom odjenuli u plava i/ili crvena svjetla, maglu i stroboskope, a pozadinu je krasila jednostavna, ali učinkovita zastava. Šveđani su Metaldays pozdravili rušilačkim Han som lurar inom i već na samom početku pokazali da će se njihov nastup odvrtjeti u snažnom, nihilističkom ozračju. Niklas je odmah dao do znanja da je većeg pozorničkog mizantropa teško naći, jer nije manjkalo obveznog pljuvanja, pokazivanja fakova i verbalnog vrijeđanja publike te pucanja iz zamišljene puške. No ako zanemarimo te gluposti, Shining su odsvirali jedan od boljih black metal koncerata ovogodišnjeg festivala, kojeg je odlikovao prije svega odličan zvuk, dobra Niklasova izvedba i čistih i odkričanih linija te izvanredna instrumentalna predstava. Uvjerile su prije svega rockerske solaže i učinkovito izmjenjivanje mirnih, mračnih, zasanjanih dijelova s black metal šutevima, a točku na i dodalo je još i odlično gostovanje Gorana iz Srd u jednoj od skladbi.
Američki zametalizirani hardcore sastav Hatebreed nije potrebno posebno opisivati, jer je riječ o starim znancima festivala. Hatebreed su svojim udarnim zaraznim skladbama uvijek napravili pravi žur. Sastav je odsvirao svoj set stalnica, u kojem su se isticale To The Threshold, Destroy Everything, Doomsayer, This Is Now, Live For This itd. Svakako skladbe koje su naprosto tjerale obožavatelje sastava na divljanje. No u vrlo kratkom se vremenu pokazalo da Hatebreed nemaju više toliko snage kao nekoć. Pogotovo vokal karizmatičnog i energičnog Jameyja Jaste nema više pravu snagu i djeluje poprilično suzdržano. Pa je i ostatak sastava koncert odradio poprilično rutinski. Nastup Hatebreed može se ocijeniti kao solidan, ali u odnosu na prošle nastupe to je bilo tek prosječno.
U jedanaest navečer cijela je vesoljna Slovenija dočekala povratak i novi nastup živih metal okamina, a to su birminghamski Judas Priest, koji su davno, 25.02.1991., prvi put sišli na slovensko tlo i zasvirali u ljubljanskoj Hali Tivoli. Potom su godine prolazile i Judas Priest smo sve do ovog ljeta zvali u Sloveniju uzalud. Kako god, Judas Priest smo i u razdoblju nakon reaktivacije s Halfordom na vokalu gledali nekoliko puta. I ne govore uzalud da godine prolaze šutke. Tako se u vrijeme dok smo čekali da se Judas Priest ponovno vrate u Sloveniju K.K. Downing 2010. umirovio, Halfordu su s vremenom u postmilenijskom razdoblju čujno popustile vokalne moći, a godine nisu poštedjele ni Glennu Tiptonu, koji se morao, zbog napredujuće Parkinsonove bolesti, odreći svih ljetnih nastupa sastava. Tako Tiptona zamjenjuje iskusni britanski gitarist Andy Sneap, koji si je ime zacementirao kao vrlo traženi i cijenjeni producent brojnih albuma priznatih izvođača metal univerzuma. Richie Faulkner, koji je preuzeo Downingovo mjesto, ima dakle duži staž u Priest nego Sneap i tako je na pleća preuzeo zapravo sve soliranje. Dakle? Jedini originalni član današnjih Judas Priest tako ostaje basist Ian Hill, kojem po stažu tijesno za petama slijedi Rob Halford, dok je bubnjar Scott Travis uskočio u Hollandove cipele u vrijeme snimanja albuma »Painkiller«. Rulje su navirale na prostor festivala. Iz svih krajeva i mjesta. Mnogo ih je bilo koji su došli isključivo na jedan dan festivala. Samo toliko da vide Judas Priest. Pritom je povremeno kljucala u svijest pomisao da Judas Priest gledamo možda zadnji put. Upravo zbog malo prije zapisanih činjenica.
Judas Priest su svoj koncert započeli tako da su uvodno publici odbrusili pet minuta dok se vrtjela War Pigs (Black Sabbath). Zatim pak u album »Firepower«, i to kar s naslovnom skladbom. Pozornička kulisa ponovno u stilu sastava. Pretežno crvena reflektorska rasvjeta. No u usporedbi s prijašnjim turnejama nadogradili su projekcije u pozadini, koje djeluju znatno manje »kockasto«. Halford, ponovno brižno pokriven sunčanim naočalama, dobiva mnogo pomoći s miksete i kao uvijek zauzima većinom središnju poziciju na pozornici, jer je »prikovan« uz čitanje tekstova pomoću teleprompterja.
Faulkner i Sneap odradili su sve kako treba. Pokazali su izvanrednu uigranost. Pritom se Faulkneru osjeti da ga polagano hvata pozornička oholost i blagi napuh, što je (uz Tiptonovu odsutnost) novost i naravno šteta, ali tako pač idu stvari. Hill ostaje strogo prikovan u pozadinu uz svoje monitore i jedva ga primijetiš na pozornici, Travis si dopušta samo dulji bubnjarski uvod, koji se polagano prelijeva u Painkiller. Halford je inače još uvijek korektan, uz svu inače prisutnu pomoć s miksete zadržava vokalnu suverenost, no osjetila se njegova skrhanost pogotovo u završnom dijelu koncerta. Kad ovako gledaš sastav, koji inače još uvijek odlično svira, no uz pogled da na pozornici nema više ni jednog od dvojice gitarista koji su činili legendarni gitarski dvojac, obuzme te nezahvalan osjećaj da nedostaje točka na »i«.
Bend je pripremio izvrsnu set listu. Uz obvezne klasike željeznog repertoara osobito je razveselio svoje ljubitelje integracijom »izgubljenog i pronađenog« klasika s albuma »Stained Class« Saints in Hell, čime je obilježio 40. obljetnicu tog kultnog albuma svoje karijere. Silno vješta bila je i integracija himne s albuma »Screaming For Vengeance« Bloodstone, pa mamljiv slijed dvaju klasika s albuma »Defenders of the Faith«, i to baladne Night Comes Down te odmah iza nje brzinskog rugača Freewheel Burning. U set listu su se nakon dugo vremena ponovno vratili klasici s albuma »Sad Wings of Destiny« The Tyrant i The Ripper (ispala je Victim of Changes), »British Steel« je uz nadobvezni trojac MetalGods, Breaking the Law i Living After Midnight dočekao rokadu između The Rage i Grinder, silno je godila Sinner (»Sin After Sin«, 1977). Zanimljivo je bilo da se bend nakon dugo vremena odrekao izvedbe Electric Eye. Lijepo je bilo i to da su Judas Priest s albuma »Firepower« odsvirali vjerojatno njegovu najbolju skladbu, dramatičnu Rising From the Ruins.
Kikseva gotovo da nije bilo. Upravo kod Rising from the Ruins, prije prvog ulaza u refren, jedna od dviju gitara udarila je polutonski »zdrs«, Faulkner je pritom naglo pogledao prema Sneapu, a drugi jedva vrijedan spomena kiks dogodio se Faulkneru u vrijeme završnog rajanja i razuzdanosti tijekom Breaking the Law, kad koncentracija već malo popusti. Gitarist je to ispratio samo usputno namrštenim čelom. Inače pak (uzimajući u obzir »kozmetiku« koja je dolazila s miksete), izvrsno i kredibilno, to jest korektno, odsvirana špil.
Judas Priest smo na pozornicama susretali u boljim vremenima. O tome nema nikakve sumnje, no zvijer, koja je zapravo začela metal bibliju, posve se suvereno progrizla kroz sat i pol dugo propovijedanje. Zvuk izvrstan, energija ništa manja. Vibracija je isijavala žar i strast. Samo je onaj osjećaj magije, koji je na pozornici bio prisutan barem s nevjerojatno karizmatičnim Tiptonom, bilo moguće zamijetiti da nedostaje.
Sastav zasigurno još neće prestati s djelovanjem. To je sigurno. Ako se pak za to Judas Priest ikada odluče, bit će to posve smisleno i na mjestu. Svoje su postigli. Dokazivanje im ne treba. Sad je samo pitanje koliko se energije, kreativnih sokova, volje i žara još pretače u žilama legendi.
Predzadnji dan festivala na pozornici Boško Borsać zaključili smo nastupom Myrkur, projekta u Danskoj rođene umjetnice Amalie Bruun. Myrkur je na pozornicu ukrašenu smrekovim granama umarširala gotovo u nekakvoj bijeloj vjenčanici i tako odmah uspjela uspostaviti zasanjanu, mističnu i gotovo fantazijsku atmosferu. Myrkur bi u osnovi trebali svirati black metal, ali od black metala nije bilo gotovo ni traga ni glasa, tek pjevačičin krik ili dva. Moje je uho (možda nepravedno) očekivalo barem malenkost više black metal elemenata, a tako je Myrkur čak i preko blast beatova pjevala nježnim, anđeoskim mezzosopranom. Myrkur su barem ovaj put žanrovski bili bliži folku, gothic metalu, Myrkur je imala mnogo prilika za čisto a cappella pjevanje, a od tradicionalnih instrumenata kojima draži u svojim videospotovima ovaj je put nažalost upotrijebila samo bubanj. Nastup sastava bio je inače vrlo lijep i glazbeno bi lako svoje mjesto našao u seriji Vikings. Pozdravljam još poneki takav žanrovski odmak u narednim godinama, primjerice s Wardruna.
Nina Grad (foto): Brutart, Exist Immortal, Harakiri for the Sky, Dekadent, Master, Girlschool, Alien Weaponry, Obituary, Black Star Riders, Hatebreed, Judas Priest
Sebastijan Videc (foto): Firtan, Asomvel, Monument, Orcus O Dis, Wiegedood, Birdflesh, Shining, Judas Priest, Myrkur
Rok Klemše (tekst): Exist Immortal, Harakiri For The Sky, Asomvel, Master, Orcus O Dis, Alien Weaponry, Obituary, Birdflesh, Shining, Myrkur
Primož Novak (tekst):
Aleš Podbrežnik (tekst): Brutart, Firtan, Dekadent, Monument, Girlschool, Wiegedood, Black Star Riders, Hatebreed, Judas Priest
Galerija slika
