Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 13.07.2018
Broj posjetitelja: 12.000
Stigao je drugi dan velikog Bang Your Head!!! festivala. Tog je dana ulogu glavne zvijezde preuzeli legendarni Accept, koji su povodom 20. obljetnice festivala pripremili ekskluzivu i obećali spektakularan šou. I nekoliko drugih više nego zanimljivih slatkiša našlo se na popisu nastupajućih, poput, među ostalima, ameriških metal veterana iz Colorada Jag Panzer, sve vrućih speed/thrash metal revitalista iz Kanade Striker, »blago osvježenih Gotthard« u režiji CoreLeoni, tu su se našli legendarni Overkill te sam vrag na gitari osobno, to jest Jeff Waters sa svojim Annihilator. Ukratko. Obećavao se još jedan vrlo zabavan dan festivala.
Tog je dana festival počeo rajati s jednosatnim pomakom. U pola dvanaest mir i tišinu prekinuli su njemački metal revitalisti Alpha Tiger, koji na ovom festivalu nisu nikakva nepoznanica, a nastupili su već i na tolminskom Metadays festivalu. Jedva prepoznatljivi na izgled, jer su frizure izgubile nešto duljine budući da su ih posjetile škarice, a usto su dečki posve odbacili žuto-crne pruge iz svog outfita, što je pametan potez, jer je to trik koji je na sceni prije toga već bio previše puta iskorišten. Sjetimo se samo Stryper. Benjamin Jaino novi je vokalist, koji je u vrijeme prije izlaska aktualnog »Alha Tiger« albuma zamijenio prethodnika Stephana Dietricha. Novi je album velikopotezno djelo, definirano na čak dva CD-a. Bend ga je zdušno predstavio i pokazao da mu iskustva s velikim pozornicama ne manjka. Zašećereno otvaranje drugog dana, dakle.
Znatno više prašine nastavno su podigli kanadski Striker. Prije nekog vremena narasli su u kvintet i doslovno »ubili« okupljenu publiku svojim otrovno nabrijanim pristupom, u kojem nije bilo ni trenutka mirovanja na pozornici. Svih petero bilo je u punom pogonu i udaralo je s velikom žestinom. Odlična vokalna izvedba pjevača Deana Clearyja te izvanredna poskočnost obojice gitarista, osobito glavnog Chrisa Seggera, koji su opčinjavali izvanrednim solističkim poslasticama, zasuli su nas serijom iznimno zaraznih i oštro odjevenih thrash/speed rifova. Bend je u izvrsnom teatru punom bijesa i neukrotive akcije čvrsto držao publiku uz sebe te u dobrom satu nanizao niz skladbi dobro uravnoteženog repertoara sa svih pet albuma. Striker nisu zaboravili premijerno odsvirati ni posve novu Heart of Lies. Odsvirali su sljedeći repertoar: Former Glorym, Born to Lose, Pass Me By, Lethal Force, Crossroads, Too Late, Out for Blood, Heart of Lies, Full Speed or No Speed, Phoenix Lights i Fight for Your Life.
Monument su nastavno na pozornicu donijeli osjećaje N.W.O.B.H.M. rekreacije, osobito lika i djela Iron Maiden. Kod njih pjeva White Wizardov pjevač Peter Ellis. Kričač koji je do u detalj proučio sve pozorničke trikove i sam stil Brucea Dickinsona, i to u Dickinsonovim najboljim danima, dakle osamdesetima. To nije sve. Monument pišu rifove koji su trenutačno već i previše otrovno nalik onima iz zlatnog doba Iron Maiden pa u tom smislu već prilično opasno guraju prste u autorska prava legendarnih veterana metala. Spandex, hitovi te sam karakter scenske igre ponovno donose čisti revitalizam klasičnih dana heavy metal škole. Bend je vrhunski uigran i naravno već gotovo poslovično zarazan, upravo zbog jurećih eskapada u kojima se isprepleće mnoštvo harmonija u tercama. Bend je u svibnju ove godine izdao svoj četvrti studijski album naslovljen »Hellhound«, s kojeg je predstavio, uz naslovnu (uvodnu) skladbu, još: Attila, The Chalice i Wheels of Steel (kako bujna mašta), a tome dodao starije Carry On i Fatal Attack (album »Renegades«) te s albuma »Hair of the Dog« i: Olympus, Imhotep (the Higher Priest) – gdje je uklapanje arapskih ljestvica ponovno vuklo na nešto što bi moglo pritjecati s Maiden albuma »Powerslave«, a nastup su zaključili skladbom Lionheart. Fanovi Iron Maiden bili su oduševljeni. Korektno, ali kako rekoh. Previše nalik originalima i uzorima.
Četvrti i tog dana posljednji bend s oznakom revival bili su Night Demon. Budući da je organizator pozvao Accept na festival, u paketu s njima dobio je i Night Demon. Potonji su naime s Accept bili na opsežnoj turneji ove zime po Europi. Night Demon su trio. Očekivano, polovicu repertoara zastupao je aktualni album »The Darkness Remains«, jer su Night Demon s njega izveli pet skladbi: Black Widow, Dawn Rider, Life on the Run, Stranger in the Room te Welcome to the Night. Bend je nemalo iznenadio integracijom The Scorpions obrade izvornika skladbe In Tranzit. Ulje na vatru ponajviše je dolilo središnje djelo nastupa, kad su se pjevač i basist pomalo groteskna izgleda Jarvis Leatherby te gitarist Armand John Anthony postavili posve na rub pozornice. Tamo je Jarvis postavio i stalak za mikrofon. Lijep dio koncerta Night Demon su tako još izdašno intenzivirali te vrlo uspješno kapitalizirali paklensku energiju koja karakterizira njihovu sirovu i svučenu heavy metal pojavu, s konkretnim osloncem na pionirstvo nekih poput Thin Lizzy. Njemačka publika grupu vrlo dobro poznaje pa je kemija s bendom bila vrlo po volji. Bend je obavezno odsvirao i The Chalice, gdje se na pozornici pojavila maskota grupe (smrt s kaležom u ruci), a nastup stupnjevao s Black Widow, sve do završne Night Demon, koja je na više nego »elegantan« način zaključila inače bijesan, iznimno čvrst, suveren i kompaktan nastup trojca.
Posebno atraktivan za ljubitelje klasičnih dana metala bio je dolazak grupe Jag Panzer na festival. Ne zato što bi bili glazbeno bog zna kako posebni. Jednostavno ih je teško uloviti na pozornicama. U Europi se pojavljuju posve sporadično. Usto ih zadnjih godina muči blaga nestabilnost u postavi, kao i povremene stanke. No zadnji album »The Deviant Chord« ponovno je izvrstan i to posve opravdava dugi staš ove izvrsne klasične metal postave, koja iznenađujuće u repertoaru nije izvela nijednu točku sa svog kultnog »Thane to the Throne«, kao ni s njegova nasljednika »Mechanized Warfare«. No Jag Panzer nisu zaboravili album »Casting Stones«, kad je negdje na polovici odjeknula Achllles. Kako god, super nastup. Bend je naime opteretio repertoar skladbama kultnog prvijenca »Ample Destruction« (1984), kad je izveo: Harder Than Steel, Generally Hostile te Warfare. Ulje na vatru dolile su dvije obavezne točke nezaboravnog »The Age Of Mastery« (1999), i to uskoro na početku nastupa Chain Of Command te u sredinu uguran epska i bombastična Iron Eagle. Ne smije se previdjeti ni integraciju kultne Black s albuma »The Fourth Judgement«. Postava? Obavezno šef i vođa grupe te njezin gitarist i glavni skladatelj Mark Briody! S njim ustraje njegov dugogodišnji drug na bas gitari John Tetley. Tu je naravno Harry Conklin na vokalu, koji je u posljednje vrijeme izgubio konkretan dio tjelesne mase, pustio kosu te vidno osijedio. Isto tako više nije okružen mnoštvom golemih lanaca i drugih »zvončićavih« rekvizita koji su nekoć visjeli s njega. Jednostavno. U isprenoj majici kratkih rukava i trapericama. Jedva prepoznatljivom Conklinu zato nije oslabila vokalna snaga i izvanredan raspon po kojem je oduvijek slovio, a time ni albumi grupe. Kvintet popunjavaju još bubnjar Rikard Stjernquist te gitarist iznimnih virtuoznih vrlina Joey Taffola. Isti je čovjek u karijeri pomagao Grahamu Bonnetu, pa i Hardline, a u posljednje vrijeme je pri ruci ameriškim metal veteranima Leatherwolf. Briody je oduvijek pazio da u ekipi ima žestoke solere. Prije Taffole to je bio, recimo, Chris Chirs Broderick. Koncert pun osjećaja nostalgije koji je oduševio. Jag Panzer nisu izgubili dinamit, čar i oholost.
Vrijeme je za osvježenje ostavštine švicarskih hard rock prvaka Gotthard. Za to se pobrinula nova grupa šefa Gotthard i gitarista Lea Leonija. »Jednostavno« nazvana CoreLeoni. Tako bi se naime pisao Leoni da je šef mafije u filmu »Kum«. Zašto se Leoni odlučio za takav potez, pokazat će vrijeme, jer ga načelno nije trebao, osim ako mu nije dugo vrijeme i ostalim kamaradima iz Gotthard se ne da nastupati barem u razdoblju sljedeće dvije godine. Ako pozoveš na suradnju tako izvrsnog pjevača nove generacije kakav je Ronnie Romero, koji perjanom lakoćom oživljava vokalni domet pokojnog Stevea Leeja, pri čemu ne treba zanemariti da je taj simpatični i nevjerojatno karizmatični Čileanac pjevao kod Blackmoreovih Rainbow, to je posve opravdan razlog. Romero ubija svojom snagom, autoritativnošću i eksplozivnošću. Leoni je bubnjarske usluge pronašao kod Gotthard kamarada Henija Habeggera te »reaktivirao« dvojicu naizgled »umirovljenih« glazbenika. Prvi među njima je kosmati i nakovrčani Igor Gianola, koji je dugo vremena svirao za U.D.O. te tako nastupio, slično kao Leoni s Gotthard 2005. godine, nekoć čak i u Ljubljani. Ako me sjećanje ne vara, bilo je to 24.05.2004. Drugo i posve nepoznato ime je basist Mila Merker. Zasigurno Leonijev dugogodišnji drug, koji je kopanjem po basu u cijelosti opravdao Leonijevo povjerenje. Nastup postave bio je čista fantazija i jedan od najboljih tog dana festivala. Uz jedinu autorsku skladbu koju su CoreLeoni do tog dana napisali, a to je Walk On Water i koja je »izrezbaren Gotthard komad«, CoreLeoni su s vehementnom gipkošću nizali Gotthard klasik za klasikom, uključujući uvodnu Higher, pa dalje Stanidng in the Light, Downtown, Fist in Your Face, Firedance, In The Name, Tell No Lies, Make My Day, a u završnom dijelu dolili ulje na vatru krešendom u režiji uzastopne izvedbe trojca Mountain Mama, She Goes Down te ultra zaraznog hard rock šrapnela Here Comes The Heat. Dok je Romero već spomenuto naprosto fantastičan vokalist, Leoni na pozornici djeluje kao malo dijete koje je dobilo novu igračku. Sav je bio pun elana. Zračio je izvanrednom strasti i žarom. Takav je bio cijeli nastup grupe. Pitanje je gdje danas Leoni više uživa? S CoreLeoni ili s Gotthard? To će pokazati vrijeme. Ovaj je nastup pak donio neke klasike grupe Gotthard koje oni već dugo ne izvode na svojim nastupima. Gotovo bogohulna je pak misao da je Romero znatno karizmatičniji od sadašnjeg Gotthard pjevača Mica Maedderja. No za te bi me riječi Leoni mogao linčovati. Ukratko, bomba od nastupa i nadajmo se da će prvijencu »The Greatest Hits Vol. 1« uskoro slijediti i drugi dio te još više koncertnih nastupa grupe. Usput, zna li netko među vama za koji termin u blizini Slovenije?
Tijekom koncerta CoreLeoni počelo je grmjeti u susjednoj dvorani Volksbankmesse. Tamo su naime počeli dozivati iz podzemlja samog vraga nizozemski veterani death metala začinjenog porivima blacka, God Dethroned, odnosno ono što je nekoć ostalo od te karizmatične postave. U njoj je od izvornih članova danas samo još vokalist i gitarist Henri Sattler. Ostala trojica su zapravo prema njemu mlijekozubci, što vrijedi i za bubnjara Michaela Van Der Plichata, koji ima malo dulji staš. Gitarist Mike Ferguson je u ekipi od 2015. nadalje, basist Jeroen Pomper pak godinu dulje. Te je godine Sattler ponovno reaktivirao grupu. Grupa koju su u karijeri potresale neprestane izmjene članova te razdoblja mirovanja tako je prošle godine ipak izbacila novi studijski album naslovljen »The World Ablaze« (2017). Tako se i otvorio koncert. S naslovnom skladbom novog albuma. No publika koja je umjesto hardrockera CoreLeoni uživala u ekstremnom metal mračnjaštvu, mogla je nastavno uživati, jer je bend preskočio na klasiku »Ravenous« kad se prihvatio skladbe Villa Vampiria. Dublje u povijest nisu zalazili. S repertoarom su ostali isključivo u post-milenijskim izdanjima te uz dvije nove Escape Across the ice (the White Army) i Annihilation Crusade nanizali još Nihilism, No Man’s Land, Poison Fog, te u završnom dijelu Boiling Blood i Storm of Steel. Karizma je ostala, Henrijev vokal također. Zlokobno i srhljivo. God Dethroned zadržavaju suverenost, a novi album potvrđuje kreativnu zrelost i svježinu. Dugo se čekalo, ali je fanove za to čekanje tako i nagradio.
Kad se koncert God Dethroned prevalio u finale, poziciju na glavnoj pozornici festivala zauzeo je jedan jedini. Abbath naravno. Posjetiteljima lanjskog izdanja tolminskog Metaldays festivala Abbath se osobito upisao u srca. Po njemu se naime odsad zove i sočška padina iznad festivalskog prizorišta tolminskog festivala, kao »Abbathov klanec«, gdje je svemoguć norveški gorštak iz Bergena, nakon rukovanja s fanovima tijekom svog nastupa teatralno uzeo zalet, u vihornom koraku zahvatio krtičnjak te nehotice strmoglavio. No nešto takvo nismo doživjeli na Bang Your Head!!!. Abbath je u Balingenu uživao već nekoliko dana, jer je ovdje već nastupio, i to dva dana prije sa svojim Bombers. Tada je svirao Motorhead, a sada će morati svirati Immortal i to u pravoj Immortal opravi! Abbath je buršak i djeluje kao da se netko od članova Manowar preobukao u black metalca. Ta karizmatičnost i do određene mjere parodijska groteska koja ga je obuzela posljednjih godina zahvalno vuče njegove koncerte prema gore. Specifične grimase, mrđenje, na milju prepoznatljiv corpse painting.. Jezik cijelo vrijeme vani kad god je to moguće, izbuljene oči ništa manje. Abbath su tako uvodno odsvirali tri skladbe s studijskog prvijenca Abbath, i to To War!, Winterbane te Ashes of the Damned, a zatim gotovo cijeli repertoar začinili samo sviranjem skladbi ostavštine Immortal. Slijedile su naime Warriors, In My Kingdom Cold, Tyrants, Nebular Ravens Winter, The Rise of Darkness te One by One. Vjerojatno bi ga publika linčovala da je bilo drukčije. Koncert je zaključila Abbath skladba Count the Dead. Posve korektno i suvereno. S obzirom na niz anegdota, posjet Abbathovu koncertu danas je zapravo prilika da se prije nasmiješ, nego da ti se uz njegovo »blackmetalstvo« slučajno nakostriješe dlake.
Abbath je tek dobro krenuo prema sredini koncerta kad su u dvorani Volskbankmesse na pozornicu stupili njemački power metalci Mob Rules. Dugovječna grupa koja djeluje od 1994., pri čemu je od izvornih članova u postavi danas samo još pjevač klaus Dirks, na Bang Your Head!!! festivalu izvela je jedan od rijetkih ljetnih nastupa. Mjesec dana prije izlaska novog studijskog albuma »Beast Reborn«. Bend je pun koketiranja s pompom i bombastikom, a takvi su naravno i refrenski napjevi, u koje nije teško uključiti se pjevanjem. Klaus je navukao na sebe nešto baroknog »kušluka«, čime je malo intenzivirao sam teatar, a bend svira odlično. Grupa je nastup zaključila skladbom Hollowed Be Thy Name s istoimenog studijskog albuma koji je izašao davne 2002., a u repertoaru su svoje mjesto među ostalim pronašle i: Children’s Crusade, posve nova i premijerno predstavljena Ghost Of A Chance, pa Children of the Flames.
Nastupi Overkill uvijek vrijede kao svojevrsna atrakcija. Jednostavno. Toliko su dobri njihovi koncerti. Overkill na pozornice još uvijek donose pravi olujni udar, pravi pravcati thrash metal tornado. Zadržavaju scensku vehemenciju, neukroćenost i nesputanost. Zapovijedanje je ponovno preuzeo jedinstveni Bobby Blitz, koji uz pokazivanje srednjaka nije zaboravio popljuvati cijelu pozornicu. To nije bit, to je činjenica i dio obavezne Overkill folklora. Ludi pjevač ostaje lud i u kasnim pedesetima. Vriješti i riče nesmanjenom snagom, a svojim ludorijama i huliganstvom dodaje onu pravu, ako ne i savršenu mjeru zabave. Ljudi su se razletjeli, a bilo je bolje koncert promatrati s nekakve sigurne udaljenosti. Njemačka je drugi dom grupe. Kvintet se odlično osjećao i doista donio novi vrhunski nastup te dokazao da ne poznaje zahrđalost. Overkill neće tek tako sići s papučice gasa. Izražavaju iznimnu zanesenošću i žar. Pritom naravno glavninu pozornosti preuzimaju Bobby i drugi originalni član u ekipi, to jest njihov »vampirolog« i basist D.D. Verni. Mnogo prostora za mrđenje tijekom koncerta na pozornici ima i ritam gitarist Derek Thaier, dok izvrsni solist Dave Linsk u članstvu grupe zadržava ponajviše scenske ozbiljnosti i prizemljenosti. Bend je sjekao skladbu za skladbom, iskazivao izvanrednu uigranost, nevjerojatnu kompaktnost i radnu kemiju, u kojoj se Overkill doimaju kao da su u transu. Uvodna nova Mean, Green Killing Machine s novog »The Grinding Wheel«, kojoj se na sredini pridružila Goddamn Trouble, od novijih točaka društvo su pravile još skladba Electric Rattlesnake (»The Electric Age«, 2012) te Ironbound (»Ironbound«, 2010), a inače cijelo vrijeme zlatne osamdesete i šetnja kroz skladbe: Rotten to the Core, There’s No Tomorrow (obje prvijenac »Feel the Fire«), nadalje Coma, Infectious (obje »Horrorscope«), Elimination (»Years of Decay«), In Union We Stand (»Taking Over«) te Hello From the Gutter (»Under the Influence«). Bend je nastup zaključio očekivano. S Fuck You!!! (orig Subhumans), u koju je uklopio Dead Boys obradu Sonic Reducer i tako podsjetio na svoje punkrockovske korijene. Overkill ostaju, skromno rečeno, rušilački!
Kome sve to nije bilo previše po volji, mogao je u međuvremenu odvihoriti u dvoranu, gdje su nastupali Švedski glam metal revitalisti Crazy Lixx. Dvorana je bila nabijena, a bend je čak poslužio i pirotehničkim umetcima. Danny Rexon je u novim vremenima obrijao pola lubanjskog svoda, a tijekom koncerta je teatralno navukao na sebe zatvorenički masku. Naravno u suglasju s »trinaestim petkom«. Nova skladba XIII dakle i novi album »Ruff Justice«, koji je bio jače zastupljen u setlisti. S njega su odsvirali još Killer, Walk the Wire te Wild Child. No prvo je mjesto odnio materijal s albuma »New Religion«, kad je bend svirao Blame It on Love, Children of the Cross, Lock Up Your Daughter, Rock and a Hard Place te zaključio koncert s 21 Til I Die. Crazy Lixx su glam metal revival bend, međutim znaju uzavrijeti i punkoidno i »razdrapano«, što otkriva nadahnutost Motley Crue, Guns’N’ Roses, Skid Row, pa i Kiss. Bend je na pozornicama savršen. Ne griješe. Pogrješaka nema. A postali su nevjerojatno popularni. Barem u Njemačkoj. U dvorani si naime tijekom koncerta jedva hodao. Zacijelo ih je u njoj bilo kojih 2000 glava. Bend je odsvirao još: Hell Raising Woman (»Crazy Lixx«), skladbe Riot Avenue te Whiskey Tango Foxtrot (obje album »Riot Avenue«), uskoro u početnom dijelu koncerta pa prikvačio i skladbu Girls Of the Eighties. Osamdesete u revitalizmu švedskog perfekcionizma gotovo da ne mogu funkcionirati bolje. I to je ponovno potvrdila i pozornica. Izvrstan šou, izvrsna žurka!
A sada veliki Accept. Accept sviraju cijelo vrijeme. A snimaju gotovo isto tako. Lani je ponovno izlo studijski album. Ovaj su put ga naslovili kao »The Rise of Chaos«. U ulozi glavnih zvijezda drugog dana pozornicu su maksimalno iskoristili. Na njoj se blistala »The Rise Of Chaos« kulisa, po uzoru na naslovnicu albuma. Apokalipsa! Bend je za ovogodišnje izdanje festivala dakle pripremio ekskluzivan koncert, koji je bio nešto duži od inačešnjih set lista ljetnih festivalskih nastupa grupe. Čak si na stolu sa službenim suvenirima mogao kupiti službenu majicu grupe, koja je stajala svega 15,00€. Pisalo je uz nju: »Posebna cijena, samo uz 20. obljetnicu BYH!!! festivala« No morao si biti oprezan. Na leđima su naime bili otisnuti datumi jesensko-zimske turneje 2017/2018. Ako si na njoj uhvatio koji od Accept koncerata, tu se kičastu majicu zacijelo isplatilo nabaviti. Accept su izvanredno dobro uhodan stroj koji ne pristupa samo rutinom, nego nabrušenim profesionalizmom, u koji je upet osjećaj za perfekcionizam i urođena njemačka žudnja za besprijekornoscu, ako ne i nepopustljivošću. Legende ustraju i na pozornici ne izgleda da bi im godine došle do živog. Accept su bili nevjerojatno razigrane i nestašne naravi. Izražavali su znatno manje prividne rutine nego što se to dogodilo tjedan dana kasnije na tolminskom Metaldays festivalu. Pa neka netko proturječi zlatnom pravilu da se njemačke bendove gleda prvenstveno u Njemačkoj! Wolf Hofmann, koji za svoj ego uvijek zahtijeva najviše prostora i reflektorskih snopova, već je uz treću skladbu (i prvo iznenađenje repertoara) Starlight pustio k sebi Uwea Lulisa. Zajedno su dokorakali sve do ruba catwalka. I inače je Lulis imao dopuštenje da je mogao više puta stati na lijevu stranu do Hoffmanna, gdje su rame uz rame jahali po klasičnim Acccept rifovima. Promaša nije bilo. I suvereni Tornillo nije skrivao veliku rutinu i iskustvo. Najviše je položaje spretno zaobilazio i mjestimice ih lukavo prilagodio, pojednostavio, a ostalo je umjesto njega obavila publika, koja je pjevala refrene kao u transu. Svakako nikad više nećemo biti svjedoci rođenju magije koja bi bila moguća samo s Dirkschneiderom na vokalu, ali to je druga priča. Tornillo je prilično drukčiji pjevač. Taman toliko drukčiji i još uvijek dovoljno sličan. Odlično njegov vokal pristaje temeljnim karakteristikama Accept glazbe. Stare i nove.
Accept su razveselili dugogodišnje obožavatelje zaista odličnom set listom. Tako su »Restless And Wild« standardno Fast As A Shark te Princesss Of the Dawn ovaj put društvo pravile Ahead Of the Pack te Demon’s Night (s potonjom su zaključili redovni dio), dok je zanimljivo da je naslovna skladba tog kultnog albuma ispala iz repertoara (nju su primjerice odsvirali kasnije na tolminskom nastupu). Put na set listu ekskluzivno su pronašle i dvije »Objection Overruled« klasike, i to naslovna skladba te Slaves To Metal. A zatim još T.V. War iz »Russian Roulette«! U ostatku naravno željezni standardi, predvođeni skladbama s »Metal Heart« Up to the Limit i Metal Heart, znamenitim »Jaja o zid« (»Balls to the Wall«), pa već spomenuta Starlight te završni rock’n’roll zapaljivač Burning (obje »Breaker«), nadalje I’m A Rebel (»I’m A Rebel«). Aktualni album »The Rise Of Chaos« bio je zastupljen s Die By The Sword (otvaranje koncerta), pa izuzetno zabavnom Koolaid, nadalje No Regrets te za sve one koji još uvijek ne želite »pametne« telefone, Analog Man. Najbolja trenutka albuma »Blood of the Nations«, Pandemic i osobito Teuthonic Terror, također su očito postala dio obaveznog željeznog repertoara grupe.
Dio koncerta morali smo izostaviti, jer se »nesretno« preklapao s koncertom kanadskih Annihilator, koji su bili najavljeni u susjednoj dvorani. Annihilator posljednjih godina ponovno djeluju kao kvartet. Vokale je ponovno preuzeo na svoja pleća jedinstveni Jeff Waters, čovjek koji je krajem osamdesetih potresao svojim genijem kad je grupa izdala nezaboravni studijski prvijenac »Alice In Hell«. Jeff je već uvodno prekipijevao od dobre volje. U svom stilu, odnosno u svom karakterističnom »vražjem« plesu, često s poskakivanjem na jednoj nozi, nije prestajao »vijugati« po pozornici. Sad desno, sad lijevo, pa opet kod mikrofona i na sredini! Godine ga se ne primaju. Djeluje kao huligan. I to »nakostriješen« huligan s kratkim irokezom. Inače bi Jeff nužno trebao imati još jednog člana u ekipi, a to je čovjek koji bi isključivo samo pjevao, vriještao i tulio. Ne šulja se samo za Randyjem Rampageom, nego i za Joe Comeauom. Jeff pač nije pjevač, ali je dovoljno tvrdoglav i uvjeren u sebe da je vokalno dovoljno dobar i da može voditi glavni vokal. Dobro. Neka mu bude. Otvaranje dakle s novom točkom aktualnog »For the Demented« nazvanom One for the Kill, a nastavak s naslovnom skladbom albuma »King of the Kill« (s tog je albuma bend nastavno odsvirao još Fiasco). Iznenađujuće je bend u set listu uvrstio skladbu No Way Out s albuma »Feast«, koju je došao odbubnjati posebno za tu priliku bivši Annihilator bubnjar Randy Black. Taj je te večeri dogovorio još posljednje detalje s budućim poslodavcem Schmierom oko priključenja Destruction. Schmiera smo te večeri naravno ponovno susreli na festivalskom prizorištu. Redovni je posjetitelj festivala. Tu je bila posve očekivana klasika Set the World On Fire, a kao i uvijek nestrpljivo smo čekali točke prva dva albuma. Osobito prvog. Allison Hell je standard uz koji se uvijek nakostriješe dlake, a društvo su joj s prvijenca pravile još W.T.Y.D. (Welcome to Your Death) i završni šrapnel Human Insecticide. Drugi album »Never Neverland« bio je po običaju zastupljen fantazmagoričnom Phantasmagoria. Završni dio u redoslijedu Phantasmagoria, Allison Hell te Huamn Insecticide doveo je koncert do završnog krešenda. Zanimljivo je bilo to da unatoč preklapanju s Accept Annihilator nisu dobili praznu dvoranu. Naprotiv. U njoj je vrjelo. To je bio odraz činjenice da su Nijemci posljednjih godina vidjeli Accept mnogo puta, što ne vrijedi uvijek i svugdje za Annihilator. A imali su što vidjeti i čuti. Bez obzira na prigovore zbog Jeffovih vokalnih ograničenja, okružuje ga izvrsno društvo triju glazbenika, i to Aaron Homma (gitara), Rich Hinks (bas gitara) i Fabio Alessandrini (bubnjevi). Pritom je zanimljivo da Homma po izgledu,. na prvi pogled brzo podsjeti na mladog Watersa (iz početne ere djelovanja Annihilator). Waters ostaje potpuni unikat. Kad ga gledaš s kakvom perjanom lakoćom radi sve na pozornici i kakva tehnička kompleksnost i izbrušenost neprestano obavija njegove solističke vragolije, zastane ti dah. Pritom se neukroćeni gitarist ponovno posve preznojio Istina, glavnina je u to vrijeme gledala Accept, dok su oni spektakularno grmjeli na glavnoj pozornici, ali nema sekunde za koju bi ti bilo žao i koju si mogao provesti s Annihilator u dvorani Volksbankmesse. Izvanredna predstava.
Accept i Annihilator zaključili su svoje nastupe istodobno. U 23.00 sata. Pola sata kasnije bio je najavljen još jedan koncert. U Dvorani. Stuttgartskih Primal Fear. Branitelja časti i slave njemačkog power metala, kojeg zastupa kvintet iznimno iskusnih i odličnih pojedinaca . Iako su Primal Fear imali na raspolaganju sat i pol, svirali su znatno manje. Nakon sat i deset minuta oprostili su se. Volksbankmesse je bila nabijena, a bend je očekivano blagu prednost prepustio točkama albuma »Rulebreaker« (Angels Of Mercy, The End Is Near, In Metal We Trust). Kod Primal Fear (još) uvijek vriješti svom žestinom sjajni Ralf Scheppers, koji je te večeri bio u znatno boljoj formi nego prije dvije godine, kad smo gledali nastup grupe u Beču. Ponovno je rušio sve pred sobom i potresao svojom vokalnom karizmom i nesluđenim rasponom. Gitarski dvojac na relaciji Tom Naumann i Alex Beyrodt ostaje briljantan, ako ne i vrhunski, dok ritam sekcija, predvođena poglavarom Matom Sinnerom, koji je ponovno zdušno strugao i zveckao bas gitarom, te Francescom Jovinom za bubnjevima, daje osjećaj neprobojnosti. Uz prilično predvidljiv izbor, gdje su među klasicima ponovno odjeknule Nuclear Fire (»Nuclear Fire«), pa Metal is Forever (»Devil’s Ground«), Final Embrace (otvaranje koncerta, album »Jaws Of Death«) te orkanske powermetalske pljuske, preuzete s prvijenca «Primal Fear« (1998) Chainbreaker i Running in the Dust, Primal Fear su si na prilično udoban način priigrali pobjednički poker asova te u zrak bacili ne samo mnogo mnoštvo, nego podigli karte čak i krov dvorane. Zapravo bend nije mogao napraviti nijednu vrijednu spomena pogrješku odnosno promaša. Kolovoški izlazak novog albuma najavila je izvrsna Hounds of Justice (»Apocalypse«, 2018). Pa skok na »Seven Seals« s Rollercoaster, dok je od novijih odjeknula još When Death Comes Knocking (»Delivering the Black«).
Bend je dakle imao na raspolaganju više vremena za sviranje, ali bi trebalo Horstu Sinneru i kompaniji ugurati još koju gljivu eura više da bi bend produljio druženje s nadasve radosnom i raspaljenom publikom. Primal Fear su provjereno kopali, trgali, rušili i bjesnili. Ostaju jedna od najuglednijih power metal utvrda s zavidno dugim stašem u ovom trenutku. Njemačka škola iskusnih majstora koji su svoj izgrađeni osjećaj za bravurozno privlačan heavy metal naravno već davno pažljivo ukrstili s potpunim profesionalizmom.
Drugi je dan dakle bio dug i pun odlične glazbe. Ponudio je ponešto za svakoga. Ostao je dakle još treći dan. Taj će biti staroškolskiji, jer su među ostalima nanizali svoje nastupe; Amerikanci Hexx, pa N.W.O.B.H.M. suvremenici Tygers Of Pan Tang i Cloven Hoof, japanske legende Loudness te danski Pretty Maids, koji su u cijelosti odsvirali svoj kultni album »Future World«. Nastavlja se idući put.
Galerija slika
