Mjesto: Devil pub / Bled / Slovenija
Datum intervjua: 14.05.2009
Grega Habič, trenutno najljepši slovenski približak stvaranju svjetskih gitarskih heroja kova Joe Satriani, Michael Romeo, Paul Gilbert, John Petrucci,…. Ili, ako provirimo samo preko državnih granica Republike Slovenije, tu su ostali Europljani, poput Hrvata Damir Šimić – Šime, bosanskog državljanina Emir Hot, Austrijanca Milan Polak, ili Talijana Arturo Falcone, Dario Mollo te Aldo Giuntini… A popis bi mogao rasti i rasti. Ne u smislu da netko u Sloveniji ne bi dosezao tehniku nabrojenih, nego je Grega Habič glazbeni umjetnik koji je kreativan u smislu da na studijsku vrpcu stavlja “samog sebe”. Zato je već izdao tri studijska albuma. Oni odišu potpunim pristupom eksperimentalnog fusion “jamma”, u kojem električna gitara ima prednost pred svim instrumentima. Grega Habič svira i stvara vlastitu autorsku glazbu. U tom je pogledu unikatan i jedinstven biser te zapravo jedna od najčuvanijih državnih tajni Republike Slovenije. Grega je upravo izdao svježi samostalni studijski album “Self Destruct Sequence” (vlastita naklada, 2009), koji je ujedno i njegov najzreliji album do sada. U razgovoru za RockLine među sugovornicima se razvila silno vruća i sočna rasprava, u kojoj su riječi tekle bez “dlake na jeziku”.
RockLine: Za početak malo neobično pitanje. Jesi li ikad zamišljao da pišeš glazbu sa simfonijskim aranžmanima?
Grega: Svašta se može napraviti. I to što je ponudio Steve Vai sa simfoničarima vrlo je zanimljiva stvar. Ali sumnjam da bi moj pristup dopuštao razinu kompatibilnosti s orkestralnim elementima koja bi se uklopila u moje poimanje sviranja gitare. A ako bih već bio gurnut u takvu situaciju, vjerojatno bih se radije okrenuo nekom jazzu.
RockLine: Novi album koji si upravo izdao, “Self Destruct Sequence”, nedvojbeno pokazuje tvoju figuru višeslojnog glazbenika. Sklon si prihvaćanju mnogih žanrova, glazbu shvaćaš šire i prihvaćaš je cjelovito….
Grega: Zapravo ja kod glazbe ne trpam puno stvari u pretince. Jednostavno, ako mi se određena glazba sviđa, onda me zanima, ako ne, onda ne. U prošlosti sam svirao i u sastavu koji je izvodio isključivo komercijalnu glazbu, što sam zapravo mrzio. To je bilo više zbog love. Svirao sam ovdje preko puta, u bledskom kazinu. Recimo, u tom sam razdoblju shvatio da je lakše svaki dan ići na posao nego svirati za novac i pritom prodati dušu. Danas, kad se osvrnem unatrag, vidim da je i to razdoblje moje karijere bilo za nešto korisno.
RockLine: Kako je počela tvoja glazbena karijera?
Grega: Hmmm… svirao sam s Gregorjem Rožičem iz Game Over. Otprilike pola godine smo imali sastav. A s Gasarom (Klemen Gasar, gitarist Game Over, op.p.) sad prilično dosta surađujemo. Inače, što se školske potkovanosti tiče, prošao sam samo teoriju. Mama me upisala u školu sviranja trube. Imao sam osam godina, ali sam odmah znao da od toga neće biti ništa. Teoriju sam završio do kraja, a gitaru sam naučio svirati potpuno sam. Stric mi je na početku pokazao par akorada, tipa za neke “skautske” pjesme. Inače me najviše potaknulo kad sam čuo Joea Satrianija, s nekih 12 godina. To me i natjeralo da si kupim električnu gitaru.
RockLine: Pa, Satrianija se dosta osjeti u tvom sviranju na skladbama koje imaš dostupne preko svoje MySpace stranice.
Grega: Da, priznajem. Ali ove nove ploče koje Satriani sad izdaje nisu mi više tako drage kao one s početka njegove karijere, pogotovo prva dva albuma. On je jedan od glavnih krivaca što sam se prihvatio sviranja električne gitare.
RockLine: Recimo, prva stvar s tvoje nove ploče “Self Destruct Sequence”, Razors Edge, žestoka je kombinacija metalskog riffanja i podloge iz wah-wah groovea, koja nekako s druge strane potpaljuje sam beat skladbe.
Grega: Da, to je jedan od onih trikova koji pokušavaju razbiti monotoniju koja se može pojaviti u skladbi. Znaš, da ne bude dosadno. Meni se osobno čini da je kod sviranja gitare najlakše ono “drkanje”. Dakle, soliranje nije problem, ali skladbu moraš oblikovati da dobije neki smisao. Recimo, ako imaš pjevača u sastavu, stvar je u tom pogledu lakša. Odmah dobiješ liniju. On otpjeva, ti dodaš akorde. Kad instrumentalnoj skladbi koju vodi gitara daš neki smisao, razbiješ onu dosadu koja može nastati ako bi bio prisiljen slušati samo gitarsko soliranje. Doista, kad jednom dosegneš tu tehničku razinu, shvatiš da je najlakše “predrkavanje” ljestvica gore-dolje.
RockLine: Sad kad to spominjemo u raspravi o toj tehničkoj razini, ja osobno vidim da kod nas ima puno glazbenika koji su u tehničkom smislu dobro potkovani. Problem je što njihov autorski materijal često zapadne, radije kažem podlegne, čistoj generičnosti. Kako ti to vidiš?
Grega: Uffff… to bih radije ne komentirao. Od glazbenika s kojima sam u kontaktu, trenutno novi album radi Mark Lemer. Mislim da bi taj njegov album mogao biti nešto posebno. Bit će i nešto pjevanja na tom albumu, nešto instrumentalnih dijelova. On je jedan od onih gitarista u Sloveniji koje jako cijenim. I što se produkcije zvuka tiče. Kad čuješ Lemera, osjetiš razliku između njegovog sviranja i ostatka Slovenije. Sjećam se i njegove opsjednutosti Yngwiejem Malmsteenom. Mogao je svirati potpuno isto kao Yngwie, ništa lošije. Onda je tu i Cveto Polak iz Šank Rocka, koji priprema svoj studijski album. I od te ploče očekujem da bi mogla biti posebna. Ali problem je što te albume, kad izađu, kod nas ionako nitko neće ni primijetiti.
RockLine: Zašto je tako kod nas?
Grega: Ja ne znam.
RockLine: Vrijeme u kojem živimo nije sklono gitarskoj glazbi. Ako si povrh svega još i izvođač koji njeguje glazbu bez vokala, to je dodatna otegotna okolnost da skreneš pozornost na svoju glazbu.
Grega: Da, zapravo mi se čini da danas, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu, već zadovoljava znanje triju akorda. Uz to “navijaju” sedmožičane gitare i stvar je riješena. Ti novi gitaristi ne da nisu voljni solirati. Nego ne znaju solirati, ili čak ne mogu solirati. Pratim malo MySpace stranice raznih novih popularnih sastava. Eto, svi ti klinci, to nije ni za što. Ako samo pogledam Jesenice, odakle dolazim. Tu su uvijek bili dobri gitaristi. Bilo ih je puno. Gasar iz Game Over, Mičo iz Heavy Company, pa Andraž Kalan…
RockLine: I Dejzi iz Negligence.
Grega: Da, ali on je moj godište. No, ovi koji su mlađi, to znači sviranje “ništa od ništa” na gitari. Samo smo još ja i Dejzi ostali s Jesenica, a onda kraj. To ne sluti na dobro.
RockLine: Koja ti je skladba na novom albumu “Self Destruct Sequence” bila najveći izazov dok si je komponirao?
Grega: Skladba Scars, koju smo radili zajedno s Jesseom Adamsom. Jer tu je i vokal. To je jedina skladba s vokalom na ovoj ploči. Jesse je prije bio reper u SAD-u. I to prilično poznat reper. Prodao je nekih 50.000 albuma, bio je prava zvijezda. No onda mu se u glavi nešto “okrenulo” i odjednom je postao gitarist. I njegov otac je gitarist. Jesse se danas oglušuje na hip-hop. Jedva sam ga nagovorio, dva mjeseca sam ga diplomatski nagovarao preko MySpacea da otpjeva nešto u repu za skladbu Scars. Inače mi je poslao svoj album. Tip je car. U Sloveniji nema takvog hip-hopera kakav je Jesse. Ja sam oduvijek želio isprobati tu vibraciju, prenijeti je u svoju glazbu. Onu energiju koju imaju recimo Rage Against The Machine. To mi je odlična glazba.
RockLine: Je li te glazbeni put ikad odveo u Ameriku?
Grega: Nikad. Ali sad se nešto dogovaramo s Jesseom. Čak se dogovaramo i oko promocije ovog albuma, da bi on možda došao u Sloveniju.
RockLine: To s Amerikom sam izbacio posve onako, jer sam na tvom novom albumu dobio osjećaj “američnosti”?
Grega: Da, da, to mi je već rekao bubnjar Jure Rozman. Kaže da bih trebao kar u Ameriku, jer ću ovdje na Jesenicama ionako cijeli život proveti samo na poslu. Ali u Americi je takvih gitarista kao što sam ja na kile.
RockLine: Pa nikad se ne zna. A jesi li ikad razmišljao da bi neki svoj album pokušao predstaviti nekoj stranoj izdavačkoj kući?
Grega: Trenutno teku neki dogovori s izdavačem Guitar Nine. O njima mi je rekao glazbeni novinar Jernej Vene s Vala 202, ali njima moraš poslati CD-e s matricom napravljenom od stakla. Glazba koju im šalješ i želiš im predstaviti kao autor – izvođač ne smije biti na CD-R-u.
RockLine: A što je sa slovenskim izdavačima Dallas, Nika itd…?
Grega: Time se uopće ne bavim. Čini mi se da vrijeme uopće nije sklono takvoj glazbi ovdje u Sloveniji. Možda samo za distribuciju, ako bih ih ikad kontaktirao.
RockLine: Razmišljam samo s tog aspekta, jer takve stvari kakvu ti stvaraš u Sloveniji nema. Ili ipak ima?
Grega: Po mom mišljenju stvarno nema. Bor Zuljan je još nešto “grebao” u tom smjeru. Koliko ja znam, do sada još nitko u Sloveniji nije napravio isključivo samostalni album koji bi bio gitarski, u smislu da izražavanje glazbe kroz sviranje gitare ima prednost pred ostalim instrumentima.
RockLine: Koje još gitariste u Sloveniji cijeniš po njihovim dosezima? Maloprije si spomenuo Lemera.
Grega: Pa… Osim Lemera tu je još Primož Grašič. Ta dvojica su kraljevi što se tiče sviranja gitare u Sloveniji. Vjerojatno se kod nas sigurno još kriju neki…
RockLine: Ali su komercijalni pi…. Ne daju stvari “van iz sebe”…
Grega: Da, vjerojatno.
RockLine: Ali tvoj novi studijski album ujedno je i nova potvrda da razvijaš svoj prepoznatljiv pristup, stil koji ne možeš odmah strpati u usporedni kalup raznih Satrianija, Malmsteena, Vaija, Gilberta itd…
Grega: Pa to je stvar na koju sam osobno najponosniji. Imam prepoznatljiv stil. Ne možeš reći da povremeno stvari ne podsjećaju na nekog od gitarista koje nabrajaš, ali događa se da kad slušam album nekog drugog gitarista koji izda svoj gitaristički solo album, čujem doslovno prepisane linije soliranja i slično. Ja mislim da to nije pravi pristup. Istina je da je teško svirati na način kako diktiraju ti veliki gitaristi, ali nakon što ih “dosegneš”, moraš svirati “iz sebe”, ne smiješ svirati njih.
RockLine: Reci nam još nešto o planovima, kako namjeravaš promovirati svoj novi album?
Grega: Ljeti bi u Sloveniju trebao doći Jesse Adams. Trebao bi ostati pola godine. Trebao bi si urediti i vizu.
RockLine: A kako i gdje će živjeti?
Grega: Živjet će kod mene. Odlučio je da će si za to vrijeme ovdje u Sloveniji naći posao.
RockLine: Recimo, snimit će ti 100 albuma.
Grega: Ha, ha, ha, ha…. Ne, ali ozbiljno, imamo zacrtan jedan projekt. Zove se Fighting The Undertow. To je projekt u kojem Jesse i ja ne gostujemo jedan drugome na samostalnim albumima, nego skladbe za taj projekt pišemo zajedno.
RockLine: Dakle, predviđen je i album iz tog projekta.
Grega: Da. Ako Jesse dođe na pola godine u Sloveniju, taj bi projekt zasigurno brže zaživio. U tom se slučaju mogu očekivati i naši live nastupi. Čak se nešto dogovaramo i za Srbiju. Nekoliko linija za bas gitaru na mom materijalu doprinio je i Miša Tricko. To je odličan srpski gitarist. On je još u doba Jugoslavije snimao s mnogim glazbenicima. Malo je stariji. Odličan je studijski basist, ima svoj autorski materijal i djeluje jako u funku. Tricko se zapravo sam ponudio da mi na dvije odnosno tri skladbe odsvira bas gitaru. On nastupa u nekoliko klubova po Srbiji i nadam se da ćemo i mi tamo nastupiti. Naravno i u Sloveniji. Računam najviše na kojih 10 koncerata ukupno, jer znaš kako je? Teško je naći više interesa za ovu glazbu.
RockLine: A kako kaniš nastupati? Sam? Hoćeš li za tu priliku formirati sastav?
Grega: Računam na Jesseja. On je i klavijaturist. Svirat će uz ritam gitaru i klavijature. Jesse je odličan gitarist. Ne solo, nego ritam. Ako sve ide po planu, na bas gitari će nam se pridružiti Tricko. Samo za bubnjara još ne znam. U kontaktu sam s Juretom Rozmanom. On je zapravo pristao, ali stalno svira. Živi od toga i morat ću mu dovoljno unaprijed reći kada bismo nastupali, tako da se nadam da će nam to uspjeti i da ćemo se uspjeti uskladiti. Ako te ljude uspijem skupiti, obećavaju se stvarno ludi špilovi. Znaš, načelno, sastav stvarno nije teško sastaviti, ali po pravici ti kažem da mi stvarno ne bi bilo zadovoljstvo svirati s nekim “traljavcem” na bas gitari. Onda radije uopće ne nastupam uživo. Jer ja već sam, kao gitarist, imam sam sa sobom puno posla, moj materijal nije baš lagana stvar za sviranje uživo. A sad da bih se još morao boriti s nekim tko ne može pratiti, opterećivati se što se događa s moje lijeve, desne strane ili iza leđa, dok nastupam na pozornici, to nikako ne dolazi u obzir. Pojelo bi mi živce. Već sam nekoliko puta u životu proživljavao takve filmove i to si stvarno više ne želim. Zato npr. s najvećim užitkom surađujem s Juretom Rozmanom. On, kad dođe u studio, niti ne pita kako, što, gdje, zašto. On samo svira, kao da si pritisnuo tipku “play”.
RockLine: Kako će se zvati takav sastav?
Grega: Samo Grega Habič Band.
RockLine: Reci nama laicima kako izgleda kad potpuno sam u studiju stvaraš svoj samostalni studijski album?
Grega: Ne znam kako to rade drugi, ali ja imam takav pristup da prvo “napravim” bubnjeve. Ja već unaprijed u glavi znam kako će otprilike izgledati gitara, kako ću povesti posao oko gitare, zato se najprije bacim na bubnjeve. Slijede gitare i na kraju bas gitara. Kad se primim neke skladbe, ne razmišljam unaprijed i ne određujem kako i što, stvar se razvija posve spontano u studiju i na svoj način. Sve ideje dolaze posve prirodno. Onda naravno naknadno popravljaš, brišeš, snimaš ispočetka. Onda nekog Jesseja ili Tricka nađeš da on nešto snimi. Sve skladbe nastaju, rastu i razvijaju se u studiju posve prirodno. Tu nema nikakve matematike.
RockLine: A koji program koristiš za snimanje?
Grega: Q-base.
RockLine: A za bubnjeve?
Grega: Addictive Drums. To je inače vrlo skup program.
RockLine: Zapravo danas za jeftin novac možeš sam kod kuće snimiti album.
Grega: Da, istina je.
RockLine: A više košta samo ulaganje u promociju. Recimo, u video i slično. Jesi li razmišljao nešto u tom smjeru?
Grega: Zapravo sam razgovarao s nekim da bismo za osnovne kadrove koristili animacije. Ja u svom videu naime ne bih htio gledati samog sebe i uz to uzdisati kako sam lijep. U principu bih prednost prepustio kvalitetnoj animaciji u takvom videu, a sebe bih dodao samo u prstohvatu, minimalno, simbolično.
RockLine: A što je sa sastavima u Sloveniji? Što misliš o kvaliteti? Koje bi izdvojio?
Grega: Recimo Game Over. Oni su mi stvarno dobri. Ne zato što također dolaze s Jesenica, nego zato što su originalni. Zapravo za Sloveniju već kar previše dobri. Sad u kratkom nastupaju na svom prvom koncertu, nakon ne znam koliko godina. Zadnji put mi je Gasar spomenuo da dođem. Na Tjednu mladih u Kranju. Oni imaju te gitarske sintetizatore uključene uz to, ogromno je eksperimentiranja sa zvukom, u studiju imaju snimljene sintetizatore kar preko osam kanala, pa me stvarno zanima kako će to sve reproducirati i predstaviti uživo na tom koncertu u Kranju. Drugi takav sastav koji bih htio izdvojiti i koji je u usporedbi s Game Over mlađi, jesu Last Day Here. Pogotovo mi se sviđa njihov pjevač. On nije neki cmizdrilo, nego se osjeti da zna i može stvarno odlično pjevati, punim zamahom, iz sve snage.
RockLine: Reci nam, koliko si dnevno trošio vremena na vježbu da dosegneš razinu kvalitete sviranja kakvu dosežeš sada?
Grega: To je bilo prilično konkretno. Nekih deset godina svirao sam gitaru po 5 ili 6 sati na dan. Sad trenutno uopće više ne vježbam gitaru. Zapravo sviram gitaru samo kad stvaram glazbu ili kad konkretno sviram neku skladbu. Danas više ne osjećam potrebu za vježbom. Inače sam prije toga ogromno navježbao. Npr. Iron Maiden. Nekih dvije godine vježbao sam i prešvirao samo Iron Maiden. Recimo, jedna od njihovih ploča koja mi je posebno draga je “Somewhere In Time”. Izdrkao sam njihove skladbe u nedogled. Još sam svirao uz kasete. Vrpce su na kraju bile potpuno razvučene.
RockLine: Je li te ikad zamamilo da sviraš u sastavu?
Grega: Zapravo me trenutno to uopće ne zanima. U prošlosti sam svirao u poprilično sastava, ali me to nikad nije posve ispunilo.
intervju vodili: Tomo Jurca, Robi Lipej, Aleš Podbrežnik
uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Robi Lipej
Galerija slika
