Mjesto: Nove Jarše / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 05.06.2009
Istina, od prvog intervjua s Lenim kostima za RockLine nije proteklo toliko vode da bi napunila korito Tihog oceana, no pola godine nakon što smo zadnji put sjedili zajedno s pjevačem benda Milanom Krušičem u prostorijama kluba K 300 u ljubljanskim Dravljama i premlijevali ponajprije o važnom ponovnom okupljanju benda, preko benda je zapuhao dinamičan vjetar pun važnih promjena. Sve je to dovelo do toga da su Lene kosti danas čvrsto konsolidirana ekipa koja poduzima odlučne korake usmjerene prema ostvarenju vlastite glazbeno-razvojne vizije. Na obzoru je i prvo službeno izdanje benda…
RockLine: Zadnji put smo razgovarali otprilike mjesec dana nakon vašeg službenog okupljanja. Nastavimo od vašeg nastupa u klubu Gromka krajem prosinca 2008. To je bila prva prava prilika da pod pozornicom okupite svoje prave pristaše, ljubitelje teškog željeza….
Milan: Pa, pravih pristaša bilo je dosta malo, publika je na tom nastupu bila jako šarolika, a većinom su prednjačili oni koji su na događaj došli isključivo iz znatiželje. Naš nastup mi se činio fenomenalnim, a to je bila i prva predstava Ljubljani kojom smo htjeli upozoriti da Lene kosti opet ozbiljno djeluju. Sam događaj odvijao se i razvijao po planu, iznenadila me ipak struktura posjetitelja. Od hip-hopera, rastafarijanaca, nekoliko metalaca pa do naših starijih obožavatelja.
RockLine: Uslijedilo je “umjetno” etiketiranje od strane nekih pojedinaca, kao da ste Lene kosti bend koji podržava nacizam. Čak i to da u Gromki više niste dobrodošli, nešto slično procurilo je i iz Gala Halle, iako ste i tamo u ožujku 2009. trebali nastupiti. Činilo se kao da vam netko želi podmetati klipove pod noge i namjerno vas ometati.
Milan: Nakon tog koncerta neki su se ljudi očito uplašili Lenih kostiju. Navodno je došlo do nekakvog incidenta. Na koncert su navodno došli neki skinheadi koji su, kako se priča, izjavljivali da poznaju Lene kosti, da su nam prijatelji i slično, što nije istina. To je netko iskoristio u svrhu da nas pokuša onemogućiti u daljnjem funkcioniranju, jer je kod nas u Sloveniji ionako tako da ako se nekoga uplašiš, pokušavaš ga onemogućiti na sve moguće načine. Osobno podliji čin od toga da su nas proglasili skinhead bendom i da podržavamo nacizam još nisam doživio. Ali ako pogledaš iz drugog kuta, time je ujedno izražena neka potvrda da smo na dobrom putu. Ljudi koji su to pokušali zapravo su nam na taj način odali priznanje da je bend Lene kosti važan čimbenik u prostoru slovenskog metalskog pokreta. Da jednom zauvijek zatvorimo tu priču, htio bih dodati samo još to da Lene kosti nemaju apsolutno nikakve veze s nacizmom, “skinheadima”. Ta podmetanja su krajnje podla i prljava. Mi u Lenim kostima imamo toliko zajedničkog sa skinsima i nacizmom koliko žaba ima perja na glavi.
RockLine: Mogli ste iskoristiti ta podmetanja kao tržišnu kartu, kao npr. Strelnikoff, koji su nekoć umjesto malog Isusa podmetnuli štakora Mariji u naručje i to iskoristili za naslovnicu albuma?
Milan: Mi u Lenim kostima nismo bend koji bi igrao na takvu vrstu provokacije i na taj način gradio i širio svoje ime. Naše ime, Lene kosti, naša je glazba i naša pojava na pozornici.
RockLine: Zapravo ste potpuno nedužni, a nekome je uz sve to “kliknulo” u glavi i…
Milan: U vrijeme koje je uslijedilo nakon koncerta u Gromki bio sam prilično razjaren, šokiran. Bio sam spreman čak potražiti pravdu na sudu. Kasnije sam doduše dobio pisana ispričavanja, da je kod cijele stvari došlo do nesporazuma, ali to ne spira gorak okus. Znaš, to je kao da je na koncert benda Saxon došlo pet časnih sestara pa bi ih onda svi proglasili kršćanskim bendom koji slijepo slijedi samo predaju Svetog pisma.
RockLine: Došao je veljača 2009. U ljubljanskoj Cvetličarni nastupili ste ispred, danas zapravo legendarnog old school njemačkog heavy metal benda Grave Digger. Taj je špil važan za Lene kosti jer ga je došla poslušati “profilirana” publika, predana ljubavi prema heavy metal glazbi.
Milan: Nastupili smo na poziv mog osobnog prijatelja Mannija Schmidta (Manni Schmidt je gitarist benda Grave Digger, op.a.), a i tu moram ponovno naglasiti da je u vezi s našim nastupom bilo ogromno podmetanja, pokušaja da nas onemoguće, od strane slovenskog organizatora koncerta Grave Digger u Ljubljani. Imali smo dosta problema u vezi s tim, koji su onda riješeni zahvaljujući Manniju Schmidtu, koji je eksplicitno potvrdio da Grave Digger na tom koncertu u Ljubljani ne žele nijedan drugi slovenski bend ispred svog nastupa osim Lenih kostiju. Koncert je za nas potpuno uspio. Napokon smo dobili šire kritike i reakcije publike na naš nastup. Te su reakcije bile redom vrlo pozitivne i ohrabrujuće. Izvanredne pohvale dobili smo i od samog benda Grave Digger te ostalih pratećih bendova.
RockLine: Čuo sam i priznanja da ste u Ljubljani bili jedini bend dostojan otvoriti koncert ispred Grave Digger, bez obzira na to što su ih na turneji pratili Alestorm i Taletellers.
Milan: To nam može biti samo velika čast. Sjećam se i jasnih i preciznih upozorenja prije koncerta od strane obaju predbendova, što smo i čega se smijemo dotaknuti na pozornici tijekom nastupa, a nakon koncerta članovi obaju bendova došli su do nas i već htjeli postati “veliki prijatelji”. Taj je koncert za Lene kosti bio jedan od vrhunaca karijere, koji sigurno nije bio ni zadnji.
RockLine: Tijekom skladbe Russian Girl s vama je na pozornici nastupio i gitarist Grave Diggera Manni Schmidt. Što je lijepo rekao nakon koncerta o tome? Je li mu bilo fino u vašem društvu?
Milan: Nakon što smo se dogovorili za naš nastup ispred Grave Digger u Ljubljani, pozvao sam Mannija da nam se pridruži na pozornici za neku od naših skladbi. Manni je bez oklijevanja pristao. Moram naglasiti da Manni skladbu Russian Girl pri dolasku na pozornicu uopće nije poznavao. Pitao me samo za tonalitet u kojem komad počinje. Ostalo je usput na pozornici proučio. Već samo ta činjenica dokazuje da je riječ o izvanrednom glazbeniku. Nakon koncerta Manni je iskreno rekao da nam je ponudio priliku samo zbog našeg prijateljstva te da uopće nije očekivao da smo ovakav bend kakvi jesmo. Kasnije mi je u razgovorima obećao da će nas, ako se ukaže prilika, pokušati angažirati na sličan način. I po Njemačkoj. Bio je jako iznenađen jer nije očekivao razinu našeg benda. I Jens (Jens Becker, basist benda Grave Digger, op.a.) i Stefan (Stefan Arnold, bubnjar benda Grave Digger, op.a.) bili su oduševljeni našim špilom.
RockLine: Sam sam primijetio sve članove benda pod pozornicom tijekom vašeg špila u Ljubljani. Nedostajao je samo pjevač Chris Bboltendhal.
Milan: Chris se obično ne pokazuje u publici prije koncerata, više je rezervirane vrste. No Thilo (Thilo Hermann, bivši gitarist benda Grave Digger) je tijekom našeg špila “letio” do Chrisa u “backstage” i htio ga pozvati da ode gledati Lene kosti, a ovaj je samo rekao: “Yes, I can hear. It’s Milan screaming with Lazy Bones!”
RockLine: Uslijedio je ožujak i najavljeni nastup na festivalu Metal United zajedno s jačim, prepoznatljivijim bendovima slovenskog metala kao što su MetalSteel, Interceptor i Sarcasm. Ideja je bila odlična, a onda su umjesto vas uskočili mladci u usponu Chaosstar. Što se dogodilo, zašto niste nastupili?
Milan: Chaosstar, također odličan bend, uskočili su umjesto nas u zadnji tren jer sam ja zaradio neugodnu ozljedu ruke. Natrgao sam ligamente u laktu desne ruke. Dobio sam bolovanje i bio osuđen na mirovanje. Nije problem u tome da ne bih mogao pjevati i skakati po pozornici, problem je u tome da bih, da me netko s našeg posla vidi na pozornici, na poslu odmah dobio otkaz. Zato bih htio istaknuti da su aluzije kako smo se Lene kosti uplašili drugih bendova neutemeljene. Mi u Lenim kostima nikoga se ne bojimo. Mi se ni s jednim bendom ne natječemo. Mi samo “furamo” svoju viziju, to jest svoju glazbu. A ako je netko osnovao bend zato da se s nekim natječe, neka se onda prijavi na Euroviziju.
RockLine: Usporedno s tim, u isto su se vrijeme za Lene kosti događali i drugi važni pomaci. Mislim na nedavno osvježenje same postave Lenih kostiju. Koji su bili osnovni motivi koji su do toga doveli?
Milan: Basist Davor Kastelec nam je već na samom početku rekao da nam se pridružio samo za osnovnu pomoć. Dakle, dok bend u svoje redove ne dobije stalnog člana – basista! Organizirali smo nekoliko audicija, dečki su pokazali talent i znanje, ali nitko se nije uklopio u naš princip. Koncept Lenih kostiju određujemo nas troje s braćom Kavaš i ti se dečki jednostavno nisu uklopili u taj koncept. Onda je jednog dana zazvonio telefon. S druge strane bio je neki momak koji je izrazio želju da svira kod nas. Za tjedan-dva imali smo audiciju, kad kroz vrata prostorije u kojoj vježbamo ulazi Gregor Brenko, inače sin našeg bivšeg basista Dareta Brenka. To je bilo prvo iznenađenje. Drugo je uslijedilo jer se Gregor u trenu uklopio s nama. I glazbeno i karakterno. Odmah smo ga primili u bend. Još jedna važna stvar koja se kod nas dogodila krije se u činjenici velike želje još od samog početka naše karijere, dakle još iz osamdesetih, da na bubnjevima koristimo dvostruku pedalu za bas bubanj. Tu je ulogu neko vrijeme kod nas obavljao naš bivši bubnjar Perko “Animal”, koji danas živi u Australiji. Kad se prošle godine bend iznova formirao, vratio se u njega naš prvi bubnjar Igor Kremenšek – Fico. On je klasičan bubnjar, koristi jednostruku pedalu za bas bubanj. Težili smo tome da se možda privikne na dvostruku pedalu. Pa, cijela stvar nekako nije uspjela. Mi u Lenim kostima bili smo svjesni da se možemo popeti stepenicu više ako u našu glazbu integriramo dvostruku pedalu za bas bubanj. Tako je Igor odlučio napustiti bend. Bez zlih namjera. Odnosi između nas i njega i danas su sasvim uobičajeni. I dalje smo prijatelji. Tako je došao do nas Miha Nedoh (Miha Nedoh je inače bubnjar benda Forgotten Eden, povremeno pomaže i u Requiem i Razvalinam, op.a.), sjeo za bubnjeve i već na našoj prvoj probi postalo je posve jasno da želimo točno ono što je svojim dolaskom donio Miha. Ja sam na toj probi malo pjevao jer mi se cijelo vrijeme smijalo.
RockLine: Upravo u to vrijeme dogodio se važan bum s Requiem, koji vas je zapravo doveo do Mihe.
Milan: Da. Miha nam je preporučio naš gitarist Marc, koji inače svira i za Requiem. Već nakon nekoliko razgovora među nama u bendu imali smo unaprijed dobar osjećaj da će s Mihom cijela stvar dobro funkcionirati. Za početak nam je već sama činjenica da je Miha odlučio pomoći bila važna, iako još čekamo hoće li Miha službeno postati i stalni član postave ili ne.
RockLine: Energija benda nakon promjene na bubnjevima porasla je za 100%!
Milan: Za tim smo težili. To smo si oduvijek željeli. Točno to što smo sada, s ritam-osnovom kakvu trenutno imamo. To je bio jedan od naših prioritetnih ciljeva.
RockLine: I u svibnju ove godine bili ste, Lene kosti, vrlo aktivni na pozornicama.
Milan: Prvi od nastupa bio je na Bikerskem festivalu u Ivančni Gorici. Bio je to oproštajni špil s Ficotom i krsni s Gregorom. Još jedan vrlo dobar špil za nas. Slijedio je dugo očekivani nastup u Austriji na Mairock festivalu u mjestašcu Scheifling. Na tom smo špilu prvi put isprobali Mihu i tako tim nastupom donijeli posve novu, drugu dimenziju na pozornicu. Počeli smo suzdržanije, ali nakon dva komada pritisnuli smo gas do daske. Austrijska publika vrlo je brzo bila na našoj strani.
RockLine: A tek na nastupu u Orto baru, na RockLine festu II, dva dana nakon Scheiflinga, osjetio sam onaj maksimum Lenih kostiju.
Milan: Pa. Mi se trudimo na svakom špilu dati svoj maksimum. Nastup u Austriji za nas je značio da smo zapravo prvi put u karijeri nastupali u inozemstvu. Možda je bilo i malo treme. Ja se prije toga nikad nisam obraćao publici na engleskom jeziku. Cijelo smo vrijeme bili svjesni našeg dometa, naše ponude, bilo je samo pitanje hoće li ljudi to prihvatiti ili ne. Možda je dojam da smo kočili, uz navedeno, bio i odraz manje napetosti, jer nismo znali kako će nas ljudi prihvatiti. Na kraju je prevladala apsolutno pozitivna vibracija.
RockLine: I onda je bio RockLine fest II. u društvu s Chaosstar i Shutdown. Tamo si priredio pravu zabavnu pustolovinu. Preobukao si se u ludog kirurga, doktora Evila. Rodio se dakle dr. Evil. To ti je sada zaštitni znak.
Milan: Da. Odsad je dr. Evil moj zaštitni znak, moje novo ime u šoubiznisu. Uz taj nastup htio bih reći da su i Shutdown i Chaosstar bendovi koji su na tom koncertu dali svoj maksimum. Odlični bendovi. I u “backstageu” smo se odlično slagali. Bilo je puno zabave, pozitivne energije. Za taj nastup u Orto baru pripremali smo nešto posebno. A moja je ideja da ću to odsad pokušati osigurati na svakom našem koncertu. Sve bih to htio nadograditi. Da imamo dovoljno love, pokušali bismo nadograditi i bendove kao što su Alice Cooper ili Lordi. Trudimo se najbolje što možemo. I ostali u ekipi svjesni su da sam klasičan tip zabavljača na pozornici. Ljudi su bili šokirani kad sam izašao na pozornicu. Reakcije su bile jedinstvene. Uz to moram naglasiti da je taj RockLine fest, računajući od dana ponovnog okupljanja do danas, kad radimo ovaj intervju, naš daleko najbolji koncert. Po tehničkoj strani, po načinu na koji smo odsvirali repertoar, do reakcije publike. Na tom je špilu bilo prilično i onih koji su čuli za nas da smo nekoć postojali, došli su više “iz znatiželje”. I sam je koncert bio odlično organiziran, sve je teklo bez zastoja.
RockLine: Milane, ti si jedan od rijetkih pjevača u Sloveniji koji ima izniman talent scenskog zabavljača, koji ga znaš i možeš s uspjehom iskoristiti. Ta je činjenica, barem što se mene tiče, od velike važnosti, daje vam neku određenu prednost, neki veliki as koji vam je položen u kolijevku. Osjećaju li se dečki ikad odgurnuto, zapostavljeno jer ti sam za sebe zahtijevaš puno prostora na pozornici?
Milan: Apsolutno ne. Sve što ja radim na pozornici, ionako radim apsolutno u korist benda. Čini mi se da smo počeli postizati neki profesionalan odnos prema svom poslu. Vrijedi za sve nas u ekipi. Svi dogovori među nama prije koncerta dosljedno se poštuju i na pozornici i u tome nema odstupanja. Moram ipak dodati da sam ja još u osamdesetima bio jedan od prvih u Sloveniji koji je počeo tim svojim budalaštinama na pozornici zabavljati svijet. Negdje 1985. došao sam politi krvlju na pozornicu i slično…
RockLine: Šteta što sam sve to propustio, ali sjećam se iščekivanja prije nastupa u Orto baru. Iza mojih leđa čulo se, kad su dečki, osim tebe, već bili na pozornici: “A Krušiča još nema? Zanima me što će danas smisliti!”
Milan: Na festivalu Haliaetum Open Air u lipnju ove godine sve to što smo pokazali u Orto baru bit će samo još dodatno nadograđeno. Ali neću ništa reći o tome što sam smislio za naš nastup na tom festivalu u Izoli.
RockLine: Pa i napokon možemo reći i to da se na obzoru već pojavljuju prvi obrisi vašeg prvog službenog izdanja u karijeri uopće.
Milan: Hvala bogu, napokon mogu naglas reći da smo došli do te stepenice, da ćemo izdati 30 godina dugo očekivanu ploču. Studio u kojem ćemo snimati zapravo je “zabukiran”, komadi su napravljeni. Našim sedam-osam standardnih komada dodat ćemo još četiri ili pet novih. Na albumu će biti i dvoje gostiju iz inozemstva. Htio bih da imena zasad ostanu tajna. Riječ je o dvojici eminentnih gostiju koji u heavy metalu predstavljaju imena koja ne možeš zaobići. Na vrhu su svjetskog heavy metala i obojica dolaze iz Njemačke.
RockLine: U Njemačkoj sigurno nekakvi metalski tutori, ako već ne i legende.
Milan: Da. Za izdavanje ovog našeg albuma dakle pripremamo nešto što nijedan slovenski bend dosad još nije napravio.
RockLine: Dakle sedam, osam klasičnih komada Lenih kostiju bit će odsvirano ispočetka?
Milan: Da. S novom, trenutnom postavom. Svi stari komadi bit će iznova aranžirani, s Mihom na bubnjevima i Brenkom juniorom na basu. Zamislio sam i da bismo ovaj album izdali samo u nakladi od 1000 primjeraka, kao nekakvu raritetnu stvar. Većinu primjeraka pokušat ćemo i potpisati. U knjižici bi trebale biti skupljene arhivske slike, nešto novijih slika, isječci iz novina.
RockLine: Ostali materijal, koji dosad još niste svirali uživo, vjerojatno potječe iz starih rifova koji su dosad stajali, vjerno čekali i plijesnivjeli u spremištu.
Milan: Tako je. Ta četiri komada koja ćemo još uključiti na album komadi su koje smo svirali na probama, ali ih nikad dosad nismo svirali uživo. Stari su najmanje 15 godina. Ali smatramo ih novima jer dosad još nikad nisu bili predstavljeni široj javnosti.
RockLine: Takozvani “izgubljeni bombončići”, uz klasike kao što su Russian Girl, Stones Of Death, Warrior…
Milan: Naravno, naravno. Uz to da su napisani u tradicionalnom stilu Lenih kostiju, kao i komadi koje nabrajaš.
RockLine: I s osvježenjem koje se zove razarajući ritmički marš podvozja dvostruke pedale za bas bubanj.
Milan: Da. U cijelosti.
RockLine: Dakle, u jesen idete u studio.
Milan: Da. Trenutno razgovaramo s raznim izdavačima za izdavanje ploče, a ako ne, ići ćemo u izdanje preko samizdata. Kao što rekoh. Tiskali bismo samo 1000 komadića, za sve naše die hard fanove. Onda ćemo vidjeti kakva će biti potražnja i isplati li nam se cijelu stvar ponovno tiskati.
RockLine: Eminentni gosti koji će sudjelovati na albumu donose važnu odskočnu dasku i za potencijalni proboj Lenih kostiju u inozemstvo.
Milan: Da. Smatram da će već samo zbog činjenice da će se ta dva gosta pojaviti na ploči naš album biti zanimljiv i u Japanu. No prvenstveno će biti izdan za naše, slovensko tržište.
RockLine: Onda i što više špilova da se album konkretno predstavi.
Milan: Naravno. Nakon koncerta ispred Grave Digger ustanovili smo da se jako isplati gledati prema inozemstvu, zato uspostavljamo kontakte s inozemstvom. Već su sva tri benda koja smo upoznali u Ljubljani u veljači na tom koncertu bila zainteresirana da bismo jednom svirali zajedno i u inozemstvu. Ako dobiješ takvu potvrdu, onda ima nešto u tome da u budućnosti možemo ozbiljno računati na inozemstvo, kao što inozemstvo može ozbiljno računati na nas.
RockLine: Da te pitam još nešto što se ne tiče Lenih kostiju. Kako doživljavaš slovensku metal scenu u 2009. Je li išta drukčije nego u osamdesetima ili početkom devedesetih?
Milan: Ništa nije drukčije. Uvijek se nađu neki idioti koji ti bacaju klipove pod noge. Još se uvijek nađu posjetitelji koji umjesto da dođu uživati na naš koncert, ili otići iz dvorane ako im se npr. ne sviđa, promatraju naše koncerte i nakon koncerata nas ocjenjuju i solje nam pamet što bi bilo bolje za nas, traže dlaku u jajetu, traže greške kod nas itd… S druge strane, htio bih spomenuti jednu osobu koja je naš stalni posjetitelj, cijelo nas vrijeme sa zanimanjem promatra na koncertima i djeluje ohrabrujuće. To je Gregor Čulk iz Interceptora. S tim smo bendom prijatelji, sviđa mi se što oni rade svoje, mi svoje i čovjek ne osjeća nikakvo rivalstvo, nego najviše podršku, poštovanje.
RockLine: To bi trebalo vladati uvijek među svim bendovima. Pitanje je hoćemo li to ikad dočekati.
Milan: Pa, to vjerojatno nikad nećemo dočekati. Kod nas postoje festivali s određenim kriterijima koji te prisiljavaju da se ponašaš kao posljednja kurva da bi onda na njima mogao nastupati. Od toga da prisiljavaju bendove na prethodnu prodaju ulaznica, onda tu su neka prethodna glasanja itd…. S druge strane, na te iste festivale u istom dahu pozivaju iz inozemstva bendove za koje kod nas nitko nije čuo, pa im još i plaćaju za to. Već kad pogledaš preko sjeverne granice Slovenije, na koncertima nije teško uočiti da tamošnji organizatori nude mogućnost i podršku domaćim bendovima da se predstave na pozornicama, ispred većih – glavnih izvođača. Toga kod nas nema. Mi u Lenim kostima se tako nećemo prodavati. Ako nas netko bude htio imati na pozornici, neka zna da mi nećemo puzati za njim i moliti ga za špilove. Dok god budu vladali neki uvjeti prodaje karata od strane bendova da bi uopće mogao nastupiti, sviraš džabe, da te pod pozornicom gleda 500 ljudi koji tijekom tvog špila popije 500 piva i slično… takav je način prema bendovima ponižavajući. Imali smo priliku nastupiti početkom lipnja na festivalu ispred Saxona i Grave Diggera blizu Stuttgarta u Njemačkoj, ali smo nastup otkazali zbog ozljede mog lakta. Poziv je bio službeni, od strane organizatora. A ako dobiješ takav poziv iz inozemstva, onda ne vidim razlog da bih se nekome kod nas ulizivao, molio ga i puzao za njim s molbom mogu li svirati na nekom špilu.
RockLine: A što je s novim idejama. Mislim posve novim, za nove komade. Nastaje li što?
Milan: Mi imamo toliko rifova koji još nikad nisu bili iskorišteni da bismo mogli odmah izdati tri albuma. O tome uopće ne moramo brinuti. Inače, događa se da svako malo Marc na probi predstavi novi rif. Tako je nedavno nastao instrumental The Sting. Rif mi se toliko svidio da ga nisam htio vokalom “pokvariti”. Zato je ostao instrumental. Komad je napravljen u cijelosti u samo 20 minuta.
Galerija slika
