Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 27.01.2011
Helloween su više od jedne u nizu grupa – oni su konstitutivni temelj suvremenog heavy metala i franšiza koja obećava dobru glazbu te spoj brzine, melodičnosti i heavy metal klasika. Dvije godine nakon posljednjeg nastupa u Sloveniji, naoružani trinaestim albumom 7 Sinners, u čeličnom su savezu s grupama Startovarius i Avatar u četvrtak napunili gotovo posljednji kutak Kina Šiška. O koncertnoj čaroliji i simboličnom značenju trinaestog albuma 7 Sinners govorili su gitaristi Michael Weikath i Sascha Gerstner.
Baš je super da vas opet možemo malo prisvojiti nakon fenomenalnog nastupa na Metalcampu prije dvije godine. Što dakle očekujete od današnjeg, prvog samostalnog slovenskog nastupa?
Michael Weikath: Posve smo uvjereni da će sve biti vrlo civilizirano i europskog duha, no s druge strane stvarno se nadamo da će obožavatelji tijekom koncerta ipak pustiti svojoj životinjskoj prirodi na van. Svejedno – sudeći po onome što smo do sada vidjeli, postaje nam vrlo jasno zašto je baš Slovenija bila ta koja je prva prekoračila prag Europske unije. Ovdje se osjećamo sasvim domaće. Molimo vas samo da ne budete tako civilizirano raspoloženi tijekom samog koncerta. (smijeh)
Jučer ste nastupili u Zagrebu. Vibracije tamošnje publike i naše prilično su slične. Koji su glavni argumenti kojima nas namjeravate konačno otpuhnuti? Ako čovjek mora zahvatiti najbolje iz čak trinaest albuma, selekcija je vrlo teška …
Sascha Gerstner: Na popis smo uvrstili skladbe iz gotovo svih razdoblja koja Helloween predstavljaju, naravno koliko je to doista bilo moguće. Sat i tri četvrt, odnosno jedva dva sata koncerta, doista je premalo, pa je izbor za to uistinu škrto odmjereno vrijeme bio stvarno težak. Kad grupa izda toliko albuma … Svirat ćemo skladbe s Keepera (Keeper Of The Seven Keys Part I. & II., nap. prev.), tako da neće nedostajati skladbi iz doba Derisova članstva (Andi Deris, pjevač grupe Helloween od 1993. nadalje, nap. prev.). Naravno, svirat ćemo skladbe i s novijih albuma – 7 Sinners kao posljednjeg. Bit će izvrsno!
Na domaćoj web stranici oglašavate poseban događaj na ovoj turneji – među publikom birate najboljeg Dr. Steina među svim dr. Steinima na svijetu. Možete li reći nešto više o samom nagradnom natječaju? Kako izbor ide i po kojem ključu?
Michael: Ne znam, to je posve u domeni našeg prodavača suvenira i majica. Izbor natjecatelja posve je u njegovim rukama jer je on taj koji većinu ljudi i najbolje vidi, budući da publika dolazi k njemu kupovati majice, a to radi svaki dan. Bira najljubaznije ljude. Naravno, u izbor ne možeš staviti čovjeka koji je potpuno ispovraćan, a važno je i da su usvojili osnovne civilizacijske norme, jer moraju biti na pozornici s nama, koliko je meni poznato. Obično je to dopušteno svakome. Bilo je samo nekoliko slučajeva kad natječaj nismo mogli provesti jer su ili stepenice bile preotvorene ili su na pozornici bile druge stvari zbog kojih je bilo nemoguće jamčiti potpunu sigurnost ljudi na pozornici i svih onih koji su došli samo mahati kosom s nama. Te se poteškoće obično ne događaju, no povremeno do tih komplikacija ipak dođe.
Sascha: Naravno, jednako je važno da izgledaš barem približno kao dr. Stein …
Istaknimo prilično šokantnu činjenicu da ste na sceni već punih 27 godina. U tom se vremenu značenje metala i način na koji ga mase prihvaćaju prilično mijenjalo i oblikovalo. Kako vi gledate na taj dugi put metala od vaših prvih dana do danas?
Michael: O tome je prilično teško suditi. Počeci su naravno bili divlji i više alkoholom nadahnuti, jer su izvorni heavy metal fanovi – obožavatelji Mötörheada i Rainbowa davne ’77. – bili motoristi u svom sjaju. Na leđima kožnih jakni imali su našivke obiju grupa. Zatim su tu bili slušatelji koji su izgledali točno onako kako danas izgleda mlada publika, a bili su naklonjeni Pretty Maids u doba albuma Red Hot And Heavy, ili Def Leppard – sa svim tim prugastim trapericama i svom krama. Renesansu toga nedavno smo vidjeli na nastupu u Barceloni, a sve je više toga i drugdje. Očito postaje ponovno moderno slijediti smjernice iz ’82.
Sascha: Ponovno se vraća modnost. Sjećam se da su moji počeci, kad sam posegnuo za gitarom, težili samo tome da budem buntovnik koji radi buntovne stvari. Sad to postaje više stvar mode. Istodobno ljudi postaju tolerantniji. Vidio sam razvikanu njemačku TV emisiju pod imenom Harald Schmidt, koja se ugleda na Davida Lettermana. Schmidt je publici, koja nije bila ni za zrno metalska, objašnjavao razlike među metal žanrovima. Pred sobom je imao klavijaturni sampler na kojem je pritiskom na svaku tipku predstavio svaki put drugu grupu – s grmećim vokalima. Pritiskom na sljedeću: “To je nešto posve drugo! To je gothic metal!” i iz zvučnika je odjeknuo klasični vokal pjevačice te epske gitare, a ljudi nisu razlikovali razlike jer je za njih oboje bila buka. Odnos prema metalu se dakle promijenio i ljudi su postali tolerantniji i strpljiviji. Sve je više ljudi koji se s određenom glazbom poistovjećuju, ali nisu više otvorenog duha. U mojim prvim danima brojao je samo metal koji je bio heavy metal, postupno smo prešli u thrash metal. Došlo je do blagog cijepanja, ali to je bilo to. U osnovi je u srži sve bilo metal.
S obzirom na to da si dio grupe od 2002., a nekoć si izjavio da, iako mnogom ognjevitom fanu članstvo u ekipi Helloween znači nešto sveto, ti nikad nisi bio fan grupe.
Sascha: Tako je! Nikad nisam bio obožavatelj. (smijeh)
Možeš li reći nešto više o svom dolasku u Helloween i što ti Helloween znače?
Sascha: Na početku je bilo malo more dugokosih hard rock grupa, a zbog alergije na to pozerstvo toj glazbi nisam mogao ni prisluhnuti. Uzmimo za primjer Pretty Maids jer smo ih prije upravo spomenuli – to je bilo nešto najtvrđe što sam iz te branše mogao slušati. Ja sam bio više zagledan u Bad English, Totto, Dokken i slične stvari. Zaključivao sam da su Helloween oduvijek bili više thrasheri, jer sam to zaključivao po imidžu, majicama, crno-bijelim hlačama i mnoštvu s Helloween majicama. Ti isti ljudi slušali su Kreator, Megadeth i slične grupe. Sve je išlo istim kolosijekom i proizlazilo iz glazbe koju tada nisam slušao. Svejedno sam poznavao skladbe Helloweena a da nisam znao da su to skladbe Helloweena. Primjerice skladba March Of Time (s albuma Keeper Of The Seven Keys, Part II., nap. prev.), koju sam imao snimljenu na kaseti – uz March Of Time imao sam snimljenu i skladbu Dr. Stein, a uopće nisam znao da su to Helloween. Prijatelj mi je dao kasetu i na njoj je bilo nekoliko skladbi bez naslova. Da su to Helloween shvatio sam po obradi komada Dr. Stein, kad su se toga prihvatili Freedom Call, nakon čega mi se ta glazba dopala. Tada sam upoznao tu grupu Helloween, kao i sve ono za čime su tada stajali i za čime stoje i danas. Kad me Michael prvi put nazvao, to sam najprije doživio kao izvanrednu priliku jer sam se nadao da ću puno nastupati i snimati albume u studijima, a nakon izlaska albuma opet krenuti na turneju. Neka sam takva iskustva već poznavao od prije, ali sam žudio za dobrim iskustvima. Pridruživanje grupi značilo mi je druženje s dečkima. Uopće nisam prihvatio gitaru, jer je bilo bitnije da provjerimo slažemo li se uopće međuljudski. Toga od grupnog rada ni ne očekuješ, jer ljudi misle da sve ide tako da grupi pošalješ snimke i tako dalje … Uopće nisam znao da itko koga traži. Charlie Bauer, naš producent, nazvao me i pitao bih li želio upoznati Michaela. Doista smo se upoznali i nakon druženja i čavrljanja sve se razvilo i krenulo dalje.
S jedne strane si ti, Sascha, kao nova krv postave, a s druge strane sjedi osnivački član Helloweena, koji bi bio pravi adresat za sažetak evolucije Helloweena od prvih dana nadalje … Koji je osnovni koncept i kako se mijenjao od nastanka? Što je ono što Helloween predstavljate danas?
Michael: Koncept na početku bio je da nismo ni mogli uzeti zdravo za gotovo da ćemo izdavati albume. Prvi cilj tada je bio da potpišeš ugovor s izdavačkom kućom, a mi smo stvarali i skladali skladbe s ciljem da što bolje prodrmamo i urežemo se u pamćenje slušateljima u klubovima, da ne zaborave melodiju i rifove, a nakon odlaska s koncerta ne bi se mogli otresti naše glazbe, koju bi mrmljali ili zviždali. Zatim smo ipak potpisali ugovor i taj smo koncept metal koncerta u metal klubu prelili na album, da bi si ljudi teško izbili iz glave naš album. Potom smo počeli pisati skladbe prikladnije za veća koncertna mjesta i stadionske nastupe, koje dobro funkcioniraju na velikim pozornicama, a ne u klubovima. Naravno, stadionske pompozne kompozicije možemo svirati i u klubovima i ljudima se sviđaju, no naravno ne priliči posezati za takvim pompom na samom početku, kad si osuđen na klupsku scenu. Tada obično ne radiš sa stadionskim pristupom. Ako to ipak radiš, ispadne sve bizarno i čudno. Razvoj glazbe bio je tako postupan i temeljio se na onome što nam je u određenom trenutku bilo na raspolaganju. Istodobno smo razvijali studijske efekte i, recimo tako, komercijalizirali glazbu. Primjerice, kad smo izdali singl Dr. Stein, išlo mi je jako na živce kad je Kai Hansen (prvi vokalist sastava Helloween, koji je bio član sastava između 1984. i 1986.) rekao da smo počeli stvarati plesnu glazbu. Ja sam si mislio “Tko bi se, zaboga, htio plesati uz nešto takvo?”, ali svejedno – zašto da ne? Nastavili smo istraživati svoje mogućnosti. Za mene su bile vrlo važne balade. Prva izdanja Helloweena nisu bila baš najprirodnije povezana s baladama, jer je većina u grupi bila mišljenja da su balade sranje i da se ih ne isplati prihvaćati. S vremenom smo to proširili kao prihvatljivo i glazbeno dopustivo i sada smo u točki u kojoj možemo manje-više učiniti što god želimo! To je svakako dobra stvar. Zatim smo na 7 Sinners napravili korak natrag prema težem i izravnijem pristupu, a istodobno je riječ o vrlo modernoj produkciji. Imate sviranje u maniri crossover punka na gitarama – kad sam ja počinjao svoj glazbeni put ’77., glavna stvar bili su Sex Pistols. I što su oni radili? Strumali su! Sve se razraslo i isprepleto do danas, kad je sve utjelovljeno u glazbi Helloweena na skladbama kao što su If I Could Fly ili neka druga skladba. Svi ti elementi su prisutni, rastu s tobom i fanovima i s novotarijama te obnovama u koraku smo s prirodnim tijekom događanja. Nije stvar u tome da bismo sjedili i pokušavali dodati gram ovoga ili onoga ili nešto oduzeti. Nismo ničim fiksirani niti uklopljeni u procedure, kao što smo nekoć bili. Na samom početku doista smo si u glavama i na pločama pisali planove i dijagrame, što mi se čini da je tada bilo nužno i pametno. Možda će sada obožavatelji biti razočarani, jer su mislili da smo pisali pjesme iz srca. Da! I to! Naravno, stvar se nastavlja do danas …
Kad si se već dotaknuo teme posljednjeg, fenomenalnog albuma 7 Sinners. Koja je bila crvena nit, koji je bio koncept, možda ideja koja vas je pogodila tijekom samog pisanja ili snimanja albuma?
Sascha: Danas je uobičajeno da čovjek sjedi kod kuće i snimi sve uhvaćene trenutke nadahnuća i bljeskove ideja, iz čega slijedi gruba produkcija te nacrt proizvoda, koji daje naslutiti koje se skladbe oblikuju i koje će doista dospjeti na album, a koje neće. Nismo težili nekom konceptu niti ponovnom stvaranju albuma Keeper Of The Seven Keys Pt. III. Nema neke crvene niti kojom bi se moglo pozivati na konceptualnost i zaključivati da su tekstovi kruto vezani uz takav koncept. Više je riječ o tome da se sad međusobno vrlo dobro osjećamo. Nakon nekoliko turneja i albuma u ovoj postavi bilo je moguće vidjeti prirodnu evoluciju, čiji je važan građevni element bio već Gambling With The Devil, koji je po mom mišljenju vrlo blizu osjećaju albuma 7 Sinners. 7 Sinners pokazuje što smo Helloween danas. Mi samo skupljamo ideje, družimo se, zatim slijedi brainstorming na kojem biramo što može dospjeti na album i onda samo snimamo. Pristup je prilično svjež. Ne razmišljamo previše o tome što nam je raditi. To smo radili u prošlosti i to je izazivalo ogromne probleme. Ako previše razmišljaš o stvarima, gubiš čist osjećaj glazbe, zato se danas samo pustimo iznenaditi.
Michael: Prirodno je da svatko pokušava dati od sebe svoje najbolje ideje. Baš to iskustvo, kad je netko skladatelj ili tekstopisac ili se nekome dosjeti kakvog rifa, izvanredno je. Nekako nije potrebno da bilo koga pitaš: “Hej! Misliš li da je ovaj rif što sam ga napisao izvanredan ili ova melodija dobra? Slažeš li se?” – to više nema središnji značaj.
Sascha: Sada je posve jasno da svi znamo što radimo i kako se stvari poslužuju. Činjenica je da jedni od drugih očekujemo izvanredne skladbe. Nekako se ne usuđujemo izaći s nekom napola pečenom i nedovršenom skladbom. Ne usuđujemo se jedni drugima predstaviti nešto slatkasto, “cheesy” i jeftino! Nekako već znam što bi mi rekao da sam mu servirao slatkasto sranje od skladbe! “Da … Hmmm … To si mogao bolje spjevati!” Zato to ne radim, a i ostali žele predstaviti najbolje što imaju!
Velika je razlika i u popisu zasluga koje si netko može prikačiti na prsa, barem što se tiče posljednjeg albuma … Svatko je doprinio skladbu – od početka do kraja – na posljednjem albumu!
Sascha: Svi osim Danija (bubnjara Daniela Löblea, nap. prev.), koji se više usredotočuje na svoje bubnjanje, ali svi ostali pišemo skladbe, da!
A što je s činjenicom da se sedam smrtnih grijeha, trinaesti album i simboličko značenje brojeva može još nešto pripisati? Je li doista riječ samo o slučajnosti?
Michael: Simbolizam bismo mogli pripisati sedmerokrakoj zvijezdi koju sam si htio izraditi kao simbol za moju magiju na radnoj površini svog računala dok sam snimao demo snimke, kojeg tada još nisam imao, a nisam mogao pronaći ni veliku verziju te male zvijezde sa svog iPhonea. Kad sam je povećao na radnoj površini svog monitora, izgledala je doista očajno. Zatim sam se bacio na obradu u Photo Shopu, gdje sam nastojao napraviti verziju u visokoj razlučivosti, ali me i to prošlo. Kad smo se pak bacili na pisanje demo snimki, svoje sam ideje puštao Derisu sa svog iPhonea, ponovno sam vidio tu mističnu zvijezdu. Onda sam si rekao da ako već imamo sedam stvari, pa sedam ključeva i slične stvari, mislio sam da je sedmerokraka zvijezda prikladnija od uobičajenog pentagrama, kojeg već stvarno svatko ima, bilo da ga uzimamo pozitivno ili negativno … Moja je zvijezda simbol poganske magije i vrlo snažna. Riječ je o stvarima koje želiš istaknuti. Primjerice sa Saschom sam vodio raspravu o zvijezdama. Primjerice “Ja nosim zvijezde na jakni, a sad ih nosiš i ti!” Naravno, jer ih i ja imam, a na to nisam ni mislio. Pokazivanje tih stvari publici doista ima čarobni utjecaj. Ja sam imao hlače ukrašene sa 43 zvijezde tijekom turneje Keeper I Tour. Kad pokazuješ te stvari uokolo, to ljude nadahnjuje magičnim. Ako imaš dobre skladbe, to je uvijek dobra stvar, ako je glazbenik ima … Recimo da imate loše skladbe i magiju, možete prodati više albuma nego da imate izvanredne skladbe i manjak magije, ali to ovisi o … Ja sam samo htio imati nešto novo. Zatim smo govorili o dvjema skladbama koje smo već obradili, a bile su povezane s grešnicima (Where The Sinners Go i The Sage, The Fool, The Sinner), pa nismo težili tome da mijenjamo imena skladbi ako se u objema događa posve ista stvar. Zato smo album nazvali nečim što ide zajedno s grijehom i “sinnerima” – 7 Sinners tako posve odgovara.
Zaključimo intervju kratkoročnim i dugoročnim planovima za Helloween. Možete li nam servirati nešto konkretno – nama i našoj slovenskoj publici?
Michael: Nastavit ćemo s turnejom, nakon čega slijede festivali. Idemo u Aziju, pa u Južnu Ameriku, a između nas čeka samo beskrajan lanac koncerata i festivala. U stankama između festivala već ćemo početi skupljati novi materijal za nadolazeće skladbe, jer naposljetku nekoć u budućnosti slijedi izlazak novog albuma. Ako ne nastavimo tako i ne koncertiramo, jer u vremenima u kojima živimo – rekli ste izravno u lice – u vremenima piratskog downloadanja, to nama, glazbenicima, otima kruh i nitko ne može prodati koliko bi zaslužio. Svaki glazbenik na svijetu danas proda samo 7 % onoga što je bilo uobičajeno u prošlosti, odnosno prije samo nekoliko godina ili desetljeća. Ako ste u prošlosti snimili hit album pun uspješnica, prodali ste 30 milijuna albuma, a danas je to oklesteno na jadnih 7 % toga. Fenomenalno! Zato smo razmišljali da bismo možda svirali više, a albume možda snimali u međuvremenima (ili ne), da bi bilo vidljivo što uopće radimo.
Kao Grateful Dead …
Michael: Moguće, iako su bili na sceni prilično prije nas i svirali prilično dugo. Mislim da su izdali, čini mi se, 33 albuma?
Još kojih sto više, ako računamo koncertne, ali je svaki razlog dobar za koncertiranje … Mi možemo samo poželjeti da budete ovdje još dugo i pišete nastavak svoje priče koliko god bude moguće.
Michael: Pa zato smo tu! Moramo nastaviti, jer nema puno stvari koje bismo još mogli raditi. Sascha možda još, ostali pak … Radimo što možemo …
Sascha: Fenomenalno je što možemo biti na turnejama, snimati albume bez obzira na prodajne rejtinge. Sretni smo što smo tu i što radimo što radimo!
Hvala na iscrpnom razgovoru!
intervju vodio: Sandi Sadar Šoba
tekst preveo i uredio: Sandi Sadar Šoba
fotografije: Helloween – arhiva & Aleš Podbrežnik
•-
Galerija slika
