Autor: Rok Klemše
Mjesto: New Age, Roncade, Italija
Datum intervjua: 28.01.2011.
Melechesh su temelje svog jedinstvenog black metala obojenog thrash metalom i mezopotamskom mitologijom postavili 1993., kad je bend kao solo projekt stvorio “mastermind” i idejni vođa Ashmedi. U sljedećim godinama projekt je izrastao u punopravni sastav, koji je 1995. izdao danas kultni demo As Jerusalem Burns…, a godinu poslije i studijski prvijenac As Jerusalem Burns… Al’Intisar. Slijedili su ploče Djinn i Sphynx, koje su grupu zlatnim slovima upisale u metalski underground, a sljedećom studijskom pločom Emissaries grupa je dobila i nešto više teško zaslužene pozornosti šire publike. Ashmedi je naime zbog velikih problema u rodnom Jeruzalemu grupu preselio u novi dom, u Nizozemsku, gdje djeluju i danas. A nedavno su izdali krunski dragulj svoje karijere, album The Epigenesis, koji je ujedno njihova prva ploča izdana za veliku etiketu – Nuclear Blast. Usponu Melechesh trenutačno ne vidi se veća prepreka, a o konceptu ove izvrsne grupe prije koncerta u sklopu turneje s Nile razgovarali smo s Ashmedijem, koji je čovjek čvrstine i odlučnosti, a još više razrađenog koncepta o tome što želi iscijediti iz grupe.
RockLine: Bok Ashmedi, kako si?
Ashmedi: Znaš, upravo sam bio u Veneciji, jako je lijepo tamo. U Italiji još nisam bio, posvuda sam već bio, a u Italiji sam prvi put. Ne znam zašto je tako, to je jedna od onih čudnih stvari.
RockLine: Ni na turneji još nisi bio?
Ashmedi: Ne, na festivalu ovdje još nismo svirali, ni turneju, čudna je to slučajnost.
RockLine: Ako počnemo odmah s vašom aktualnom turnejom, na kojoj ste zajedno s Nile, što je zanimljivo jer oba benda imaju sličan koncept. Kako ide turneja?
Ashmedi: Da, s Nile dijelimo tu istočnjačku mitologiju. Na turneji uživamo, koncerti su za sada odlični, a odlična je i reakcija. Na turneji smo dobar tjedan i za sada ide jako dobro (kuca po stolu).
RockLine: Na ovoj turneji predstavljate novu ploču, The Epigenesis, koju ste pisali i snimali prilično dugo, od izdavanja prethodne prošlo je gotovo četiri godine. Zašto je trajalo toliko dugo?
Ashmedi: Prvo, kvaliteta ispred kvalitete. I drugo, u undergroundu je običaj da bendovi ploče izdaju svake godine ili dvije. Je li to pravilo? Ne. Dok mi snimimo dobru ploču, vi možete u međuvremenu slušati ogroman broj drugih dobrih bendova. To ne znači da će uvijek tako biti. Budući da je trajalo tako dugo, sad imam puno više komada, neke već u cijelosti za sljedeću ploču. Na kraju je važna samo kvaliteta ispred kvantitete, a dugo razdoblje omogućilo mi je i vrlo raznolike skladbe. Osim toga, morao sam riješiti i nekoliko osobnih stvari, što mi je oduzelo dosta vremena.
RockLine: Rekao si da je važna kvaliteta ispred kvantitete, a zanimljivo je da The Epigenesis zapravo nudi oboje. Vrlo je duga, a istodobno odlična ploča.
Ashmedi: Da, ali duljina je takva samo zbog duljine koju omogućuje cd. Lako smo mogli izbaciti dva komada, snimiti ih kasnije i već iduće godine imati novu ploču. No rekli smo si da, ako su ljudi toliko dugo čekali novi album, neka im treba i pola godine da upiju komade, a zbog velikog broja njih i još godinu i pol da ih potpuno istraže. Nismo htjeli ponuditi polusatnu ploču. Album je dug i raznolik i, ako ploču slušaš na različitim sustavima, u miksu možeš čuti i različite stvari.
RockLine: Kako bi usporedio The Epigenesis s prethodnim izdanjima, osobito s prethodnom pločom Emissaries? Moje je mišljenje da Emissaries ima izravniji pristup, više je black metalska ploča, dok je The Epigenesis eksperimentalniji, možda čak i progresivan.
Ashmedi: Da, slažem se, samo što izraz progresivno ne koristim jer ne znam što znači (smijeh). Ima pak elemente psihodeličnog rocka sedamdesetih, a koristio sam i dvanaesterožičanu gitaru, što prije nikad nisam. Osim toga, što se tiče pisanja materijala, bio sam vrlo liberalan, rekao bih čak i sebičan. Pitao sam se kako napisati novu ploču i shvatio da je najbolje biti slobodan, ušutjeti i samo pisati. Kako nadmašiti ploču poput Emissaries!? Kad sam snimio Sphynx, trebalo je nadmašiti tu ploču, što je bilo nemoguće, ali uspjelo mi je s Emissaries, pa kako onda nadmašiti i to? Osim toga, The Epigenesis je i naša prva ploča za veliku etiketu i stvarno sam imao problema s time kako pristupiti pisanju. Nakon dugih sati razmišljanja, čak i neprospavanih noći, jednostavno sam sjeo i pisao. Bilo je lagano, slobodno i sebično. Glavni rif za komad Defeating the Giants napisao sam već 1995., svirali smo ga još u Jeruzalemu. Ali sam ga promijenio i sad se potpuno uklapa u komad. To su najveće razlike, ploča je organskija (i što se tiče snimanja) i raznolikija, a razlikuje se i način pisanja materijala za obje. Ipak, volim oba albuma.
RockLine: I ja (smijeh). Ako nastavimo s novim albumom. The Epigenesis znači postići prosvjetljenje, duhovni rast. Bi li mogao reći da se koncept tog naslova odnosi i na evoluciju benda? The Epigenesis je naposljetku jedno od vaših najjačih djela.
Ashmedi: Hvala. Slažem se s tvojom tezom! Taj smo pojam upotrijebili na više razina, jedna od njih je moj napor prema prosvjetljenju, da se poboljšam kao čovjek. I dalje sam govno, svi smo, ali trudim se. Druga razina je zasigurno opis rasta benda, a uz to je i naš gitarist Moloch na kušnji. Našli smo vrlo prikladnu riječ za ovo vrijeme, sve mora imati snažno značenje. To nije cool riječ, to ne tražimo, mora imati značenje, inače ne možemo biti poštovani. S tog gledišta potpuno si pogodio njezino značenje.
RockLine: Snimanje ovog albuma bilo je vrlo drukčije, i kad si snimao vokale, činio si to na vrlo poseban način…
Ashmedi: Snimao sam ih gol, da. Razlog je što je cijeli proces bio duhovno vrlo intenzivan. Prva stvar koju smo odredili bila je da ćemo snimati u Istanbulu. Tamo sam prvi put bio 2009. i silno mi se svidjelo, ali tada tamo još nije bilo prikladnog studija za nas.
RockLine: Dakle, studio odnosno lokaciju snimanja izabrao si isključivo na temelju grada kao takvog, njegove energije?
Ashmedi: Da, prvotno. Onda sam razgovarao s jednom novinarkom, postali smo prijatelji i rekla mi je da poznaje elitu studijskih producenata u Istanbulu koji grade studio. Otišao sam ga pogledati i tada je još bio sav u betonu. Doletio sam iz Nizozemske da razgovaram s odgovornima i odmah sam odlučio da ćemo snimati tamo. Morali smo pričekati još nekoliko tjedana da završe radove. Studio je bio nevjerojatan, energija je bila odlična. Kad sam u studiju, uvijek radim po deset, dvanaest sati dnevno, a kad je došlo vrijeme za snimanje vokala, morao sam sve isključiti, postati zvijer, iskonski. Vokali na albumu su iskonski i dečkima u studiju rekao sam kako želim snimati, pa i ako je zvučalo čudno, okultno ili psihopatski, ali nije bilo ništa od toga. To je bilo za mene, nisam htio biti u odjeći, želio sam biti gol, iskonski samo sa svojim okultnim nakitom, tepihom, mezopotamskim simbolima, crvenim svjetlom, malo viskija, čajem i Coca-Colom. I nikome nisam dopustio da se šeta tim katom, tamo sam bio samo ja, sva svjetla bila su ugašena, sve je bilo u mraku i da bih došao do snimaonice trebala mi je svjetiljka. Snimao sam od noći do zore i to je bio vrlo dobar proces, mislim da moji vokali zvuče vrlo dobro, ponajviše zbog te iskonskosti.
RockLine: Inače je i pjevanje na ovom albumu raznolikije, od black metalskog vriska, preko death metalskog growla, sve do čistog pjevanja. Je li to bilo spontano dok si snimao ili si o tome odlučio ranije?
Ashmedi: Zapravo je ploča vokalno snimljena dvaput, jednom s visokim vokalima i jednom s niskima. Ponekad idu zajedno, a ponekad su zamiksani tako da to ne primijetiš, ponekad tako da primijetiš. To sam htio napraviti, ali moram ti reći da sam većinu vokalnih linija stvorio izravno tijekom snimanja. Isto vrijedi i za gitarske “leadove”, od kojih nisam svjesno napisao niti jedan, a rockerski su, ne metalski. Ritam gitare i bubnjevi su 100% pripremljeni unaprijed. Tu nema mjesta za pogreške, osim ako mislimo da još ima prostora za poboljšanja. Sve ostalo temelji se na osjećaju trenutka. Jednom smo snimali u ponoć i prestali, jer su u Istanbulu upravo svirali moji prijatelji Secret Chiefs, a kad smo se vratili, snimali smo još do tri ujutro. Čak je i reverb bio organski, dobili smo ga tako da smo otvorili vrata u predvorje i uhvatili prirodan zvuk hodnika.
RockLine: Kao što si već rekao, gitare se temelje na black, death, thrash metalu i rocku sedamdesetih, a na The Epigenesis iskoristili ste i priličan broj tradicionalnih instrumenata, koji dodatno poboljšavaju doživljaj.
Ashmedi: Da, istina je, ali morate biti svjesni da smo prvenstveno metal bend. Točka. Nismo eksperimentalni, ali mogu reći da smo izumili bliskoistočni blackened thrash, koji zvuči kako zvuči u skladu s našim predodžbama. Tradicionalne instrumente koristimo iz kozmetičkih razloga i za instrumentalne dijelove koje metalci recimo, da, ne razumiju. Mi pak da, npr. sufijsku glazbu, dakle vrlo nekomercijalnu glazbu. Osim toga, odabrali smo instrumente koji imaju mračan zvuk, ne želimo zvučati kao Disneyjev aladinski zvuk s klavijaturama, to radi previše bendova (otpjeva i promrmlja dio koji bi se doista mogao ubaciti u Alibabu ili Aladina, op.a.). Čuo sam i bendove koji pjevaju o “Jerusalem in the heart in the desert.” Što to, dovraga!? Jeruzalem je šumsko područje, pustinja leži iza njega, a ni ona nije prava pješčana. Ukratko, izabrali smo neklišejske instrumente, perzijske, indijske, arapske. Neke smo odsvirali sami, a neke su odsvirali majstori. Sam sam prvi put svirao pravi sitar i sve što je na albumu odsvirao sam sam bez “editiranja”. Trebao mi je dan, dva da se naviknem na instrument i onda sam samo svirao i svirao. Bilo je lako jer sam ga osjećao i stvarno sam bio ponosan na sebe.
RockLine: Zapravo je sitar vrlo kompliciran instrument.
Ashmedi: Istina je, njegov vlasnik me čak pitao jesam li stvarno siguran da ga sviram prvi put. I stvarno sam instrument osjećao kao da sam rođen za njega. Mislim da ću sitar u budućnosti svirati češće. Tip mi je sitar zapravo još posudio na dva mjeseca, kad smo snimanje već završili.
RockLine: Na Emissaries ste snimili zanimljiv “cover” benda The Tea Party, Gyroscope, i vrlo dobro ga preradili u svoj stil.
Ashmedi: Da, zato je radije zovem adaptacija, a ne “cover”. The Tea Party poznajem i rekao sam im da želim preraditi komad kako ja želim i rekli su da nema problema, da se slobodno izlijem.
RockLine: Već si rekao da vam je ostalo priličnno materijala nakon snimanja albuma The Epigenesis, jeste li snimili još kakvu adaptaciju?
Ashmedi: Da, jako mi se sviđa turski glazbenik Baris Manco, koji je nažalost već preminuo. Bio je jedan od glazbenika koji su izumili tzv. anadolski rock, to je istočnjački rock šezdesetih, kad su svi još bili hipiji. Jedan od utemeljitelja tog žanra svira i na našem albumu, a svirao je i s Barisom. Napisali su vrlo lijepu skladbu, koju smo svirali u studiju, i to s blast beatima, a ja sam promijenio glavni rif. Pitali smo ih za dopuštenje, ali su postavljali nemoguće zahtjeve pa smo sve skupa odustali. Možda drugi put. Ali to je nešto što me jako zanima.
RockLine: Hoćete li te ideje, skice i slično izdati na sljedećem albumu ili možemo očekivati singlove, b-strane ili EP-ove?
Ashmedi: Ne znam. Sve je moguće, ali nije toliko ovisno o meni, tu puno toga ima za reći etiketa. Za mene su trenutačno važne druge stvari, DVD kakav ja želim, možda akustična ploča i naravno novi album. No to su moje ambicije i želje, ne nešto što će se nužno i dogoditi, ali trudim se oko toga.
RockLine: Htio sam te pitati i za mogućnost DVD-a…
Ashmedi: Zapravo, ako sam iskren, DVD-e niti ne volim. Ne volim te velike koncertne DVD-e. Naravno, važno je da ljudi imaju mogućnost pogledati DVD ako ne mogu vidjeti koncert. Ja pak želim ponuditi nešto drugačije, svježe. Trenutačno o tome razgovaramo, ali riječ je o ogromnom projektu i nadam se da će uspjeti.
RockLine: Kakva je trenutačna situacija s dokumentarcem o tebi i bendu? Znam da si imao dosta problema oko njega.
Ashmedi: Da, imao sam velike probleme. Redatelj nije bio psihički stabilan, ima ogromnih problema. Sam me kontaktirao, počeli smo snimati u Jeruzalemu, odveo sam ga kući, u svoju školu… Snimili smo sve, a onda mi je rekao da je izgubio sve snimke. Izgubio je snimke s Hellfesta, “behind the scenes” bili su nevjerojatni. U redu, dogodi se, dao sam mu još jednu priliku, ali se ponovila ista priča i rekao sam mu da me samo pusti na miru. O tome je ipak čuo još netko, ponovno smo počeli snimati, usput je snimio čak i naš videospot. Ne znam što se trenutačno događa oko toga i po istini me ni ne zanima. Za njega mi je posve svejedno, ja sam subjekt tog dokumentarca, a ne njegov tvorac, zanima me samo bend.
RockLine: Ako imam prave informacije, gitarist Moloch ima zdravstvenih problema i nije dio turneje?
Ashmedi: Ne ne, s njegovim zdravljem je sve u najboljem redu, pridružit će nam se za 10 dana. Kako se šalimo, Moloch je još uvijek “B” građanin, a ne “A” građanin kao ti i ja. Ja imam nizozemsko državljanstvo, a Moloch još ima jordansko i Bugarska i Srbija odbile su mu zahtjev za vizu. Nije htio da imamo logističkih problema pa će nam se pridružiti kasnije.
RockLine: Kako ste izabrali “session” gitarista?
Ashmedi: U Nizozemskoj, gdje imamo prostor za probe, svira ogroman broj grupa s kojima smo dobri prijatelji. To smo inače već više puta radili, jer Moloch živi u SAD-u, piše doktorat i nije uvijek dostupan. Da neće moći na dio turneje znali smo već nekoliko mjeseci prije, kad su mu odbili vizu. Odmah smo izabrali session gitarista, koji je naš prijatelj, a Moloch ga je naučio sve dijelove. Tip je bio spreman odmah, s njim sam vježbao samo dvaput, ali sam vidio da je odlično pripremljen i otišli smo na turneju. Nikad prije nije bio na turneji i stvarno uživa.
RockLine: Ako se dotaknemo još malo vaših tekstova u kojima govorite o mezopotamskoj mitologiji, okultnom. Smatram da se savršeno slažu s vašom glazbom, s iskonskim nagonom Melechesh.
Ashmedi: Da, apsolutno, riječ je o cjelokupnoj slici. Zanima me bliskoistočni misticizam, nisam ograničen samo na mezopotamsku mitologiju, proučavam npr. i kabalu. Većina tekstova temelji se oko kolijevke života, što je iznimno zanimljivo. No ne radi se o recitalu mitologije, radi se o interpretaciji, subliminalnim porukama…
RockLine: Na neki način dakle stvarate Melechesh mitologiju.
Ashmedi: Da, recimo. Interpretiram mitologiju tako da je relevantna i danas. Riječ je o subliminalnim porukama, pseudoznanosti, o tome jesu li drevni bogovi s drugih planeta i slično. To su stvari koje me privlače, koje me zanimaju, ali to nije neki moj vjerski sustav.
RockLine: Prije ove turneje imali ste i kratku headlinersku turneju na kojoj ste svirali s našom Noctiferiom. Kako je bilo?
Ashmedi: Turneja je bila puna dobrih ljudi, Noctiferia su super ljudi i odlični glazbenici, imaju odličnu scensku prezenciju, odličnu glazbu i odličan vizualni dio. Ja ih vidim kao prave umjetnike. Pozdravi ih! (smijeh) Super su bili i Svart Crown iz Francuske.
RockLine: Moje posljednje pitanje je što čeka Melechesh u budućnosti i kako ćete nadmašiti The Epigenesis?
Ashmedi: Oh… Jebi se! (smijeh) Nemam pojma. Reći ću samo da ćemo raditi glazbu. Ne znam pak što će donijeti budućnost. Dokle god budem osjećao potrebu za stvaranjem, toliko dugo ću to raditi. Kad više ne bude iskrenosti, prestat ću. Budućnost iz moje perspektive je snimiti DVD, snimiti akustičnu ploču i snimiti novi ritokopajući album. Sad kad sam na to pomislio, došlo mi je da povraćam (smijeh). Snimanje novog albuma koji će barem dosegnuti The Epigenesis stvarno me plaši (smijeh).
Fotografije: Nina Grad
Galerija slika
