Autor: Rok Klemše
Mjesto: Scratch Rock bar, Ljubljana
Datum intervjua: 18.08.2011.
Dickless Tracy su, s osnivačima-diktatorima, braćom Cepanec, na čelu jedan od najdugovječnijih (neprekinuto) aktivnih metal sastava kod nas. Vjerojatno ne postoji slovenska pozornica na kojoj sastav nije stajao u svojoj 14-godišnjoj povijesti, tijekom koje se u njemu izmijenilo more članova, a stalnica su ostali Tomi i Ivan Cepanec. 2009. bend je izdao svoju prvu pravu studijsku plošču Halls of Sickness, a ovaj maratonski intervju nastao je prošlog ljeta… i potom se do danas maratonski dugo i sporo pretipkavao.
RockLine: Počnimo s albumom koji ste zapravo počeli snimati još prije dosta vremena u Zagrebu, ako se ne varam. Što je zapravo bio razlog da tada snimanje niste dovrđili?
Cepo: Ne, sjećam se (smijeh).
Tegla: U Zagrebu 2005. bilo je zamišljeno da bismo snimali plošču u pravom studiju, i to praktički posve džabe, odnosno za protuuslugu u obliku piva i ćevapčića. Kad smo snimali prvi put, imali smo vremena samo ja i Cepo pa smo preko noći snimili bubnjeve, a sljedeći dan sam se morao vratiti u Ljubljanu. Kasnije je bilo zamisli da snimimo i bas i gitare, a kad je snimka bila gotova, osim vokala, tip je odjednom postao prezaposlen. U to vrijeme, dok se s tim ništa nije događalo, Cepo je u Brežicama sam snimio vokale. Ali snimka je katastrofalna, već su osnovne snimke bile užasne, mogli bismo ih iskoristiti samo za demo. To je bio jedan razlog, a drugi razlozi su bile izmjene članova, koje je naravno trebalo naučiti materijal. Tek kad su Sine i Hočevar čvrsto bili u bendu, imali smo novu priliku za snimanje, ali onda je bend napustio Hočevar. Ukratko, svemu je kumovala izmjena članova i to da nikad nismo posve znali s kim bismo uopće snimali, kada bismo imali vremena za snimanje. Pjesme su bile gotove, ali davali smo prednost nastupima uživo. Onda se pojavila mogućnost da album snimimo u Prekmurju s Tilnom Sapačom; počelo je tako da smo u srpnju snimili bubnjeve, u jesen je Cepo snimio gitare, a u veljači bas i vokale; s Chopom smo se već dogovorili za svibanjsko izdanje kod On Parole, a do zadnjeg se album još miksao. I 25. travnja album je napokon izašao.
RockLine: Spomenuo si da je problem bio u čestoj izmjeni članova. Jeste li vas dvojica takvi diktatori da ljudi bježe od vas (smijeh)?
Tegla: Ne, ali definitivno ima nešto u tome da puno vremena izgubiš učeći nekoga novog materijal. Problem je bio i to što nismo imali određene prioritete što uopće želimo, hoćemo li uopće snimiti studijsku plošču… To je naš hobi pa je užitak svirati uživo, što manje vikenda provoditi doma ili u prostoru za probe. Ogromno vikenda je otišlo na sviranje koncerata i upravo kad bi se postava učvrstila, netko bi je napustio. Osobno nikad nisam bio tip koji bi sjeo i vježbao, pa je u meni postojao neki unutarnji strah od snimanja. Time si stvoriš neke stresne scenarije prije nego što se uopće i počne.
RockLine: Bi li rekli da bi plošča snimljena u Zagrebu zvučala drukčije nego što sad zvuči Halls of Sickness?
Cepo: S estetskog gledišta bez sumnje, jer je snimana s drugom opremom, s drugim ljudima, u profesionalnom studiju. To je studio u centru Zagreba koji je snimao od Jinxa do Tonyja Cetinskog, njegova fotka u Sepultura majici čak visi na hodniku.
Tegla: On je čak miksao i DVD Olivera Dragojevića za koji je dobio neku prestižnu nagradu.
Cepo: U tom smislu bi bez sumnje zvučala drukčije.
RockLine: A same pjesme?
Cepo: Mi smo prije toga imali snimljena dva albuma, odnosno mogu se prema minutaži smatrati albumima, tako da je Halls of Sickness zapravo već treća plošča, ali prva studijska. Na Halls of Sickness su i vrlo stare pjesme i na toj zagrebačkoj potencijalnoj plošči, koja je imala radni naslov Dimensia Eternity, određene pjesme čak s prve dvije plošče, The New Domination (1999) i Of Light and Darkness (2001). Onda smo rekli neka to ne bude plošča, nego neka vrsta retrospektive grind godina, jer u zadnje vrijeme sviramo više death metal.
RockLine: I ova plošča na neki način pokazuje evoluciju benda od grinda prema death metalu.
Tegla: Da, definitivno. Zapravo je već Of Light and Darkness bila neka mešavina grind i death metal pjesama. To se vidi po duljini pjesama, od četverominutnih do minutnih. Nikad nismo razmišljali na taj način koje pjesme staviti na koju plošču, nego snimiti što više, i ako je pjesama dvadeset, onda ih je dvadeset. Tek kasnije smo počeli razmišljati u smjeru slaganja pjesama. Zapravo je plošča Of Light and Darkness bila prva koja je nagovijestila smjer prema death metalu jer su pjesme nastajale s nekim death metal gitaristom koji je tada bio s nama. Album je snimljen u jednom danu i to tako očajno da se ni ne čuje da je riječ o death metalu, samo nam je po strukturama i duljinama nekako jasno o čemu se radi. Halls of Sickness je već bila nekako oblikovanija slika.
Cepo: U određenom smislu je dijelom i best of, jer su tu i starije pjesme.
RockLine: Dosta ste ih i svirali uživo prije izdavanja plošče.
Cepo: Da, tako je.
Tegla: To je čak naše prokletstvo, moglo bi se reći. Za razliku od većine bendova nikad nismo radili tako da se na dva mjeseca zatvorimo u prostor za probe i radimo pjesme, pa onda unajmimo studio, snimimo ih i tek onda predstavimo uživo. Halls of Sickness smo zapravo predstavili već četiri godine prije stvarnog izlaska plošče, odnosno barem 90% pjesama.
Cepo: To je naša metodologija (smijeh).
Tegla: Tek nakon te plošče, kad smo učvrstili postavu, situacija se promijenila i počeli smo razmišljati o tome da stanemo, napravimo pjesme i onda ih predstavimo.
RockLine: Možda je to čak i dobar potez, jer su ljudi pjesme već poznavali i htjeli ih imati i u obliku albuma?
Tegla: Da, možda, a s druge strane nisi onda imao ništa više za predstaviti osim činjenice da imaš album.
RockLine: Halls of Sickness je tematski prilično povezana plošča, jer govori o mračnim stranama života, pojedine pjesme su i oblikovno predstavljene u samom bookletu, ako se ne varam.
Tegla: Ako se dobro sjećam, bilo je tako da smo stvarno pokušali poštovati neku crvenu nit, iako izvorno, dok su nastajale, nije bilo zamišljeno tako. Istina je da tekstovi govore o grozotama čovječanstva: bolest, smrt, patnja, smrt, kaos, uništenje, očaj, morbidnost. Same teme nisu bile ništa drukčije od onih o kojima smo oduvijek pisali. Čini mi se pak da smo više birali raspored pjesama prema dinamici pojedinih pjesama. Tek zadnje dvije, Dark Waters i Conclusive Inscription, namjerno su tamo gdje jesu, prvo zato što pokazuju noviji smjer, a drugo Conclusive Inscription kao zaključak.
RockLine: Ako je već Halls of Sickness neka kompilacija starijih pjesama, jeste li ikad razmišljali da i ostale starije pjesme, kao što su na primjer They Killed Kenny ili Nordland Fjordland, snimite iznova u studiju?
Cepo: Ne, a nema ni potrebe za tim. Čak i kad sam razgovarao s ljudima koji su s ovim bendom od početka, o tome da danas znamo te pjesme odsvirati puno bolje, da ih možemo snimiti na bolju opremu i da će zbog toga i bolje zvučati, većina je rekla da je to bez veze, jer dođeš do onoga što rade veći bendovi. Ne znam začšto bendovi poput Exodusa osjećaju potrebu da još jednom snime Bonded By Blood. U ono vrijeme je to zvučalo dobro, istina, danas bi zvučalo bolje, brutalnije, ali pravi zvuk, čar izvornog uratka ne možeš dobiti. Stari Dickless Tracy zvuče namjerno tako jer je to tada jednostavno bio standard za zvuk našeg glazbenog žanra. Tada je to bio »a must«, kao što je danas nužno za bend koji hoće potpisati za Nuclear Blast i zvučati kao Dimmu Borgir. Ukratko, nema smisla, jer imamo poneku stariju pjesmu snimljenu uživo, a prvenstveno je bila namjera da The New Domination ostane kakav jest. Taj zvuk je jednostavno album.
Tegla: To su tada bili Dickless Tracy.
RockLine: Pa to je napokon i čar albuma.
Tegla: Da. They Killed Kenny je zapravo i bio snimljen, a Nordland Fjordland samo na nekoj live snimci. Kao što je rekao Cepo, to je bio zvuk za ono vrijeme i toga više nema. Isto vrijedi kad ljudi uživo žele čuti te stare pjesme. Neku ćemo sigurno još svirati, ali čini nam se i gubitkom vremena da nove članove učimo stare pjesme koje smo svirali u prošlosti. Ako vas tada nije bilo, jebi ga. Većina ljudi želi čuti zafrkantske pjesme koje smo svirali 1998. Na pozornici se još uvijek rado zafrkavamo, ali nema smisla. Doduše, ponekad razumiješ takav zahtjev, i ja bih ponekad htio čuti samo stare pjesme nekog benda kojeg rado slušam, ali razumijem da ni njima više nije do zafrkancije.
RockLine: Vjerojatno vam sviranje tih pjesama više nije ni izazov?
Tegla: Meni je ponekad kul odsvirati They Killed Kenny, koji danas odsviramo puno točnije i udarnije. Ali tada je ta pjesma imala točno određeno vrijeme, točno određen kaos i agresiju.
Cepo: Ta pjesma je jednostavno dio situacijske komike, glazbeno nije ništa posebno, radena je na hardcore glazbenoj podlozi. Što se tiče smijeha i šale, to nije doma naučeno, to je dio situacijske komike. To je kao kad za stolom s kolegama ispričaš vic na koji svi crkavaju od smijeha, a tebi ide čak i na plač, ali istog vica ne možeš ponavljati deset godina istim ljudima. Ni tebi više nije smiješan. U prvom redu je uvijek bilo bitno da nam se neka stvar sviđa, a ako pjevamo o Kennyju koji jednostavno umre, to je metal. To je death metal, Kenny je death metal.
Tegla: On umre na najviše mogućih načina. On je dead.
Cepo: Naravno, svaka stvar ima određenu granicu. Kad snimiš prvi demo, onih dvadeset minuta, sviraš kao predgrupa i mole te da sviraš još… Sjećam se kad smo na Noć vještica 1997. u Železnikima svirali svoj prvi koncert, imali smo 7 minuta programa i svirali smo dvaput da je barem nekako izgledalo. U takvom slučaju nije teško nekome tko je prekomirao prvi set još jednom odsvirati kompletan program, ali kad imaš dva sata programa, ne možeš dvije pjesme svirati petnaest godina.
Tegla: Najveći štos je to da smo lani odsvirali nekoliko koncerata s prvim pjevačem i to je bila najbolja prilika čuti New Dominaton cd i First Chapter demo. To je bilo svih tih 20, 25 pjesama te They Killed Kenny i Nordland Fjordland. Te dvije pjesme se lako mogu svirati i bez gitare, samo bubnjevi, bas i vokal, to smo pokušali i par puta u Srbiji i u Sloveniji, a problem bi bio da smo to više puta uzeli kao spasonosnu slamku. Već smo više puta ljudima stvorili dojam krize identiteta, znaš, što vi uopće sad svirate? Stare pjesme, radite nove pjesme, tko je uopće u bendu, ostala su samo vas dvojica, onoga više nema… Takve probleme smo morali rješavati od 2005. do danas. I sadašnji setlisti sadrže nekoliko starih pjesama koje su neke i malo promijenjene.
RockLine: Jesu li vas na početku »true« metalci upravo zbog te komike gledali ispod oka? Jer pač niste bili evil i necro.
Cepo: Ne znam, tražim prave riječi da ne bih nekoga uvrijedio. Mnogi metal žanr je ograničen, mi jednostavno sviramo old-school death metal jer je to oduvijek bila moja želja. Ne bih pak rekao da smo Dickless Tracy kopija nekih Death, Deicide i sličnih. Prije nekog vremena sam se vraćao kući s posla i slušao AC/DC – Powerage i upravo je to po mom mišljenju ono što nas razlikuje od svih tih bendova. Neću reći neka originalnost zbog toga što se mi zafrkavamo i što se humor ne bi trebao pojavljivati u death metalu. Mnogi će reći da flauta u metalu nema što tražiti, ili maskarada po norveškim šumama i polijevanje krvlju, a zapravo su vegani i mamine maze. Upravo mi se to sviđa, da smo mi veliki fanovi širokog glazbenog spektra i te utjecaje možemo unijeti i u našu glazbu. Ali nećemo sad ići u ekstreme da bismo u pjesmu koja se temelji na blastovima ubacili AC/DC riff.
Tegla: Upravo taj odnos o kojem govori bio je mnogim ljudima od početka naše karijere trn u oku. Mnogima smo se tada sviđali jer su razumjeli vicеve i jer smo svirali brzo, kratko, udarno. Tada se nismo obazirali jesmo li dio punk ili metal scene. Jedan dan smo tako svirali sa ska punk bendom, drugi dan sa Scaffold, treći dan s nekim lokalnim black metalcima, a uglavnom s avangardnim ili hardcore bendovima. Nikad nismo gledali s kim sviramo, nego samo da sviramo. Slovenija tada nije imala benda koji bi zvučao kao mi, a i humor uživo je bio spontan, odraz opuštenosti, užitka. Tadašnja scena u Sloveniji bila je ozbiljna, bilo je ogromno black metala. Do 2003. rijetko je tko među metalcima razumio humor, dok s punkerima, crusterima i alternativcima nije bilo problema. Mi se time nismo opterećivali, štoviše, činilo nam se čak zabavno i uvijek smo se zafrkavali koliko smo black metalaca uvrijedili neku večer. 2005., kad smo mi ozbiljnije pristupili stvari, ironično je mlađa generacija puno opuštenija od starije. Tada smo mi bili humoristi u ozbiljnom okruženju, a danas naš humor u opuštenijem raspoloženju ni ne dolazi više tako do izražaja. I pjesma Nordland Fjordland nastala je kao odgovor na tadašnje Doblekarje, Noctiferiu, kad nas nisu smatrali ozbiljnima. A kako razjariš takve ljude? Uzmeš najozbiljniju tadašnju vrstu, black metal, i napraviš parodiju. Cepo je nastupao u bakinom ogrtaču i s plastičnim ušima.
Cepo: Da ne bude zabune, s Teglom sam fan dobrog black metala, tom pjesmom smo ljudima htjeli nešto reći, odnosno pred lice im staviti zrcala. Na slovenskom su parafrazirani svi ti klиšejski tekstovi, ali nismo htjeli time namjerno nikoga uvrijediti. Mi tome kažemo engleski humor.
Tegla: Ogromno ljudi je tu foru brzo shvatilo, istina je da najmanje među metalcima. A dosta je vremena i prošlo prije nego što smo mi počeli svirati na striktno metalskim koncertima. Prije toga smo rado svirali s kim god, jer nikad nismo imali osjećaj da se posebno ističemo.
Cepo: I kao što se opterećuje publika, opterećuju se i neki bendovi koje poznajemo, i kod nas i u inozemstvu. Opterećuju se ograničavanjem, odnosno time kako ne iskočiti iz kalupa. Sve mora biti napravljeno po nekom kalupu, sve je instant. Kad mi pišemo pjesme, nemam potrebe prisiljavati se da ne bih nečega napravio. Ako je sporo, ne znači da je doom, ako je brzo, ne znači da je speed metal.
Tegla: Ako pjevamo o votki, to nije Russian Girl (smijeh).
Cepo: Ukratko, kod nas nema autocenzure na način, jer taj bend je super, ali nije death metal. Jer taj bend podsjeća na Cannibal Corpse, ali što je s humorom između pjesama i začšto pjevač ne pusti kosu.
Tegla: I začšto bubnjar nikad ne zadrži majicu na sebi (smijeh).
Cepo: I to je nešto što ljudima ide jako na živce.
RockLine: Ako se sad vratimo malo još u prošlost, kako je bilo kad je bend napustio Gooyda. Jesi li ti vokale preuzeo namjerno ili jednostavno niste našli odgovarajuću zamjenu?
Cepo: Mislim da vokal poslije nismo ni nikad tražili. Gooyda je bend napustio 2004., tada smo Ivan i ja djelovali još s Tenacious Zghantsi, koji je isto imao vokalista koji je također napustio bend. Netom prije nekog koncerta otišli smo jednom na deci rujnog da pokušam kako mi ide vriska i očito se u meni ipak krije vrag.
Tegla: To sad kaže, ionako je bio back vokalist u svom hardcore bendu i da, imamo snimke (smijeh).
Cepo: Ukratko, nikad nismo namjerno tražili pjevača.
Tegla: Zanimljivo je pak da je u tadašnjoj postavi Gooyda super tulio, a Cepo je stvarno odvratno loše vrištao. A danas Cepo super tuli, a Gooyda je negdje usput izgubio tuljenje i danas više vrišti. Ali nije tada bilo lako, jer je Gooyda bio s nama od početka, ali tada jednostavno nije bio zadovoljan smjerom u kojem smo se kretali.
RockLine: U svojoj diskografiji imate i prilično splitova i sudjelovanja na brojnim kompilacijama. Kako uopće do njih dolazi?
Cepo: Zadnja stvar koju smo realizirali je jedna pjesma na kompilaciji Grom Records, Message From the Other Side. U pripremi je split tape s bosanskim Motherpig, a prednost je to da je u devedesetima, kad smo mi počeli, bila vrlo jaka tape trading scena i zbog toga imamo izdan materijal zapravo po cijelom svijetu. Surađivali smo s doista ogromno bendova na raznim splitovima i kompilacijama. Radilo se o reklami odnosno promociji benda bez interneta.
Tegla: Na tim izdanjima smo surađivali i s bendovima koji su danas veća metal imena.
Cepo: Sve se bazirало na tape tradingu i nitko nije gledao je li stvar producirana kod Petera Tägtgrena, tko ju je masterizirao… masturbirao i slično.
Tegla: Stvarno imamo tone tih kaseta i CD-ova, sad nam je uspjelo izdati čak i sedmoinčni vinil, što je stvarno znak undergrounda.
RockLine: Postoji li neki bend s kojim biste željeli surađivati na splitu i da je u rangu da je to izvedivo?
Tegla: Ogromno ih je, ali da bi netko posebno isticao se, ne. Ako bi se pojavio neki bend ili ponuda koja bi bila korisna za sve, sigurno bismo u to išli.
RockLine: U tome vam je vjerojatno pomoglo i to što ste dosta svirali i po bivšoj Jugi?
Tegla: Pa ni ne, imali smo dva, tri koncerta u Srbiji, jedan u Bosni i dosta u Hrvatskoj. Ali Cepo je već prije imao kontakte s tom scenom preko fanzina i tape tradinga. Zanimljivo je svirati pred ljudima koji te ne poznaju, jer onda dobiješ doista iskren odziv, osim toga je i odnos samih ljudi u sceni tamo posve drukčiji nego kod nas.
RockLine: S obzirom na to da ste braća, je li vam je zbog te činjenice bilo lakše ili teške djelovati u bendu? Death Angel, koji su u prvoj postavi bili svi bratići, rekli su mi recimo da je zbog toga ponekad bilo još teške.
Tegla: Da, definitivno. Kod Dickless Tracy je uvijek tako da se stvarna pjesma realizira u prostoru za probe, a svatko hoće realizirati svoju viziju pjesme i hoće da se drži osnovnog plana pjesme. Ako ti netko ponekad taj plan ne prihvati, ja se lakše posvađam s gitaristom nego s Cepom, kojeg moram sljedeći dan gledati u istoj sobi ili na istom radnom mjestu. S te strane je definitivno teško, a s druge strane je lakše raditi pjesme, jer se među nama stalno pretaču informacije i u 90% slučajeva znam kako na primjer pristupiti njegovoj pjesmi ili obratno.
RockLine: Dickless Tracy ste zapravo bili prisutni i na samom početku razvoja slovenske metal scene u devedesetima.
Cepo: Ta je tada bila daleko od onoga što je danas.
Tegla: Nas dvojica možemo reći da smo vidjeli zalazak većine punk rock koncerata. Tada je scena bila puno otvorenija za razne alternativne, avangardne stvari, a u 14 godina postojanja došli smo do te točke da vidimo da je svaka scena otišla u neki svoj smjer.
Cepo: Ja sam tada još dosta hodao po koncertima i zapravo se ne sjećamo neke velike količine metal koncerata. Tada smo više pratili punk, hardcore i crust scenu, metal nas tada nije ništa pretjerano zanimao.
Tegla: Tadašnji metal bendovi su bili i tako nesvedeni da nisi znao jesu li tako visoki ili te se boje. Puno je opuštenije bilo surađivati s punk bendovima, s kojima si se odmah lako povezao. Neku identifikaciju s metalom ja nisam osjećao do 2004., kad sam počeo raditi u Master of Metal i 90 posto bendova koje smo poznavali bilo je izvan metala i meni osobno je to bilo posve po volji jer je scena bila zategnuta kao časna sestra.
RockLine: Nedavno ste opet ojačali postavu novim gitaristom, s njim se vjerojatno već rade i nove pjesme čiji je on koautor?
Cepo: On je zapravo kar autor (smijeh).
Tegla: Da, novi član je Andrej L’Püss, mastermind Küzlavaca, i s njegovim dolaskom se doista povećala kreativnost u bendu. Kad je riječ o radu na pjesmama, nevjerojatno je hiperaktivan i praktički na svaku probu donese novu pjesmu ili barem ideju iz koje onda gradimo. Nadam se da će u bendu ostati još dugo, jer je definitivno bend poveo u malo drukčijem smjeru i prije svega ga obogatio. Trenutno je i zbog njega opet veliki užitak stvarati, nakon dugo vremena opet se može osjetiti neki pozitivan izazov.
RockLine: Ukratko, s njim za Dickless Tracy počinje neko novo razdoblje?
Cepo: Definitivno više neće biti prežvakavanja već prežvakanog, a definitivno to ne znači da ćemo sad početi svirati nešto posve drukčije. Već druga gitara je proširenje spektra kreativnosti, sad se može puno više raditi na samoj atmosferi pjesama i prilagoditi je morbidnosti tematika. Pa naravno ne u smislu veselo zvučećih melodičnih death metal rifova a la Amon Amarth, koji pritom pjevaju o ratovima i sličnim temama. Mislim da je trenutno u bendu neka darkthroneovska atmosfera i Fuck Off and Die odnos. Radi se o tome da je to nama hobi i dok u tome uživamo, to ćemo i raditi.
RockLine: Da polako zaključimo…
Cepo: Što, to zaslužujemo nakon 14 godina? Pa obradili smo tek razdoblje do veljače 98., gdje je još 2011. (smijeh).
RockLine: Hehe, ok napravit ćemo Dickless Tracy intervju Part Deux. Hoćemo li novu plošču opet čekati toliko dugo kao Hall of Sickness?
Tegla: Sedam godina (smijeh). No ozbiljno, nadam se da nećemo tako dugo čekati i što god budemo snimali, nadam se da će zvučati na razini.
Cepo: Probe su trenutno vrlo redovite, novog materijala već ima dosta, ali nam se trenutno nikamo ne žuri. Nijednoj izdavačkoj kući ne odgovaramo, tako da ne moramo imati novu plošču vani do travnja 2012. Kad budemo vidjeli da je materijala dovoljno i da je dovoljno kvalitetan, bit će vrijeme i za snimanje, a ako će Chop biti još zainteresiran, i za izdavanje.
Tegla: Heavy metal neka živi (smijeh).
Galerija slika
