Mjesto: Ljubljana / England's Pub / Slovenija
Datum intervjua: 14.06.2012.
Američki hard rockeri Warrior Soul legendarna su postava koja je počela djelovati davne 1987. i izdala studijski prvijenac 1990.! Njihov vođa, prva buntovnička duša, pogonski stroj bez kojeg nema grupe, naravno ostaje neukrotivi vokalist Kory Clarke, a u današnjoj inkarnaciji grupe društvo mu prave i gitaristi Johnny H i Rille Lundell, bubnjar Freddie Cocker Kvarnebrink i basist Danny Engström. S uperenim srednjim prstom lijeve ruke visoko u zraku, od 2207. reaktivirani Warriro Soul ponovno jašu punom parom.
Na jednoj od rijetkih ovogodišnjih koncertnih postaja grupe, Warrior Soul zaustavili su se i u sklopu Music Rock Festivala usred slovenske prijestolnice 15.06.2012., što je na inače skromnu slovensku ponudu pravovjernih rock koncerata donijelo pravu malu atrakciju koju nije bilo smisla propustiti!
Dan prije nastupa Warrior Soul u Ljubljani, točnije u utorak, 14.06.2012., u England Pubu, u centru Ljubljane, imali smo veliku čast popričati s Koryjem Clarkeom, neukrotivim genijem i kričavo grlenim splavom vokalne interpretacije, velikim poglavicom i govornikom lavljeg srca, oštro nabrušenog jezika, koji sa svojom zaručnicom i Warrior Soul menadžericom January već godinama živi u Velikoj Britaniji!
RockLine: Što je Warrior Soul zapravo doveo u Sloveniju?
Kory: Festival. Nikad nisam bio upoznat s vašom rock scenom, nitko mi nikad nije pričao o njoj, nisam si ni mogao zamisliti što nas čeka ovdje kad stignemo u Sloveniju, ali svi shvaćamo da se kod vas oko rock scene događa dosta toga. Jako sam sretan što smo stigli do vaše zemlje, posebno nakon što smo nedavno nastupali na festivalu na Malti. Odande do Slovenije nije bilo teško brzo doputovati. Ali ne tako brzo. Htio sam uživati u Sloveniji, zato sam se želio provozati automobilom od granice s Italijom sve do Ljubljane. Da, i zaista je riječ o vrlo slikovitoj zemlji s prekrasnom prirodom. Ponajprije me zanimao sam puls zemlje. Uistinu krasna zemlja. Ljudi su super, načitani, ljubitelji glazbe, rocka i umjetnosti općenito.
RockLine: I sam si umjetnik. Sam stvaraš slike. Kako ti ide u zadnje vrijeme na tom polju?
Kory: Svakako, samo ako nisam preokupiran. Bavim se priličnim brojem projekata. Osnovni projekt svih projekata uglavnom sam ja, a inače sudjelujem i u smislu produkcije, savjetovanja. Volio bih biti na raspolaganju svim svojim prijateljima koji su na bilo koji način povezani s umjetnošću. Cijela stvar ide i u obrnutom smjeru pa i ti prijatelji svakako pomažu meni kad ih trebam.
RockLine: Još uvijek pomažeš grupama pri produkciji albuma?
Kory: Da. Trenutačno se bavim produkcijom svog prvog samostalnog rock ‘n’ roll albuma, koji nipošto nije stvar u stilu »The Opuim Hotel Poetry«, gdje je bila riječ o »govornoj riječi«.. Taj će album na tržište vjerojatno stići iduće godine, možda čak i ovog studenog. Cijelo vrijeme dakle imam puno posla.
RockLine: Prije pet godina ponovno si pokrenuo Warrior Soul i probudio grupu. Opet djelujete. 2009. izdali ste novu ploču »Destroy the War Machine«. Vrlo ljutu i najglasniju ploču u karijeri. Što vas je dovelo do toga da stvorite tako bučan i bijesan album, kakve su bile okolnosti u vrijeme njegova nastajanja koje su dovele do dojmova kakve album nudi?
Kory: Nakon pet albuma koje su snimili Warrior Soul, dakle, na vidiku je bio šesti album, prvi nakon posljednjeg, koji je izašao 1995., dakle nakon 13-godišnje stanke, bolje je da se vratiš tako da »razbijaš«. Dakle, vratiš se kako treba! Zapravo sam u tom slučaju morao nadmašiti samog sebe, zaći dublje u sebe, da iz sebe izvučem svoj maksimum, da doista bukne onaj pravi rock ‘n’ roll karakter. I dok sam to istraživao u sebi, shvatio sam da u meni ima sve više i više dubine i da mogu dosegnuti dublje nego što sam se isprva nadao. Mogu skladati tvrđu glazbu, mogu unijeti više intuicije u glazbeni izraz, a i danas sam više usredotočen i lakše sve to kontroliram. Te kvalitete nisam imao tako razrađene u devedesetima, kad sam bio mlađi i manje iskusan. Dakle, pri povratku je prvi cilj bio da iz sebe izvučemo pravi album, dakle pravi Warrior Soul album. To je album koji će u ljudima izazvati reakciju u smislu: »Da. To je to!« Dakle, morali smo na svaki način zadržati Warrior Soul kontinuitet i prenijeti ga iz 1995. u sadašnjost.
RockLine: I to novi album i zrači. U samim stihovima, samoj interpretaciji. Takvu zrelost tebe kao interpreta i same grupe!
Kory: Drago mi je da si album tako shvatio, jer to je bila jedna od naših namjera. Znaš, na ovom planetu bijemo veliku bitku. Bitku između interesa korporacija i prirodnih interesa. Nažalost, većina korporacijskog interesa upravlja nacijama diljem svijeta, zato moramo uzvratiti udarac. Zapravo to nije ni uzvraćanje udarca, ne mogu trenutačno naći pravu riječ, kako da ti objasnim…
RockLine: Možda ciljaš na to da je cilj pojedinca da zaštiti vlastiti integritet i ispuni svoje poslanje prirodnim putem, kako mu je položeno u kolijevku?
Kory: Da. Na neki način zasigurno. Bit je da održavaš svoj integritet i da im se ne podređuješ. Ali želiš uzvratiti udarac. Do neke me mjere ta misao cijelo vrijeme zabavlja i istodobno potiče-
RockLine: Kod nas nije ništa drukčije. Svi ti političari, ne služe građanima, nego nekom drugom….
Kory: Wall Streetu! A i sam sam uvjeren da recimo 90% ljudi u cijelom svijetu nije u tome, to jest u smislu da bi se zalagali za korporativni sustav, da bi ga podupirali. Jednostavno to nije prirodno i za to nema mjesta u našim životima. Je li naš motiv, motiv većine svjetskog življa, da pomaže graditi tenkove, da se osjećamo prestrašeno i da nam netko stalno nešto uzima? Mislim da nije. Za to se treba glasno pitati tko to čini. Zasigurno to nije predsjednik Japana. A tko vraga to uopće zna, možda je to korporativna Kina? Prstom mogu u ovom trenutku pokazati na nekoliko bankara usred Wall Streeta. Dakle Wall Street, Kina, London, Izrael i Saudijska Arabija. Nije dakle Meksiko, okej? I nakon svega što sam razvio u ovoj tezi, to je možda fašistoidni bankarski sustav, koji je našim očima skriven već više od šest desetljeća i koji se pogađa s drugim svjetovima kako kontrolirati svjetsku populaciju na ovom planetu. Je li to moguće? To ne znam. Samo naglas razmišljam….
RockLine: Prije si spomenuo da namjeravaš izdati svoj samostalni studijski album. A što je s novom Warrior Soul pločom? Prošle su tri godine otkako je izašla zadnja.
Kory: Zapravo su skladbe za moju solo ploču već snimljene, samo još nisam posve dovršio skladbe. Kao što sam spomenuo, možda izađe još ovog studenog, ali ne nužno, pa eto, zasigurno iduće godine. Također je dovršena nova Warrior Soul ploča. Htjeli bismo skupiti 15 skladbi koje će biti opipljive, dakle u smislu glazbeno izražajne supstance, a ujedno vrlo tvrde. S vrlo snažnom poezijom! Album će izaći ovog rujna. Trenutačno pokušavamo ugovoriti nove koncertne termine za Veliku Britaniju, koji datiraju u ovaj rujan, a imamo potvrđenih i šest nastupa u Skandinaviji, pet termina na Pirenejskom poluotoku, to je to za sada. Velika je želja da nam uspije organizirati i turneju po Sjevernoj Americi. Znaš, ja nisam normalan rock tip koji dolazi iz SAD-a, zato već godinama ne živim u SAD-u, iako sam svake druge sekunde u glavi tamo, jer još uvijek povremeno skoknem na koju utakmicu američkog nogometa, ali sam sebe tretiram više kao rockera tipa Jack White ili Kurt Cobain. Naravno, ne u smislu suicidalnih sklonosti. Samog sebe shvaćam kao jednog od posljednjih ozbiljnih rock frontmena na planetu. Mi smo izumiruća linija čovječanstva. Što dobiješ danas? Modele koji pjevaju preko efekata iza leđa Beyonce i tako podupiru preko izobličenog efekta njezin vokal, ili metalsko grcanje koje ja ne tretiram kao pjevanje. A kad prizoveš iz glave imena Mick Jagger, David Bowie, Iggy Pop,… toga je kraj. Ali da više ne dramatiziram. Privremeno je sve to u sjeni, ali sve će se to nekoć ponovno vratiti.
RockLine: Neko si vrijeme pjevao u Trouble. Kako je došlo do te suradnje?
Kory: Oni su me nazvali. Telefonom me nazvao Rick Martell. Vidio me kako nastupam s grupom Dirty Rig u New Yorku, sam je tada vodio svoju solo grupu. Rekao mi je ovako: »Zašto ja ne mogu imati takvog pjevača u ekipi?« Godinama se poznajemo s Rickom i prijatelji smo, a nazvao me baš u vrijeme kad sam bio u studiju na produkciji i upitao me: »Hej, bi li ti možda htio biti novi Trouble pjevač?« »Što se vraga dogodilo s Ericom?«, upitao sam natrag, »Otišao je« kratko je odvratio Rick. »Okej! Daj mi 24 sata da razmislim, nazvat ću te natrag!« odvratio sam mu. S curom smo prevrtjeli situaciju i shvatili da ideja i nije tako glupa, nemam što izgubiti. Loša ideja svakako to nije bila. Nazvao sam Ricka natrag, on mi je obećao da ćemo zajedno snimiti novi Trouble album, da će tome slijediti nova turneja. Odmah sam bio za. Volio sam pjevati u Trouble. Ozbiljno. Ali pojavio se problem. Moraš svirati. Moraš nastupati. A cijelu vječnost nisam bio spreman čekati na to. Dečki su mi lagali. Snimio sam vokale za novi Trouble album, sve je ostalo negdje u studiju. I znaš što? Ja sam u Trouble funkcionirao kao recimo Paul Rodgers kad je pjevao u Queen. Želio sam u potpunosti zadržati svoj vokalni karakter i svoj pristup. Nisam želio biti Eric Wagner. I Ronnie James Dio bio je Ronnie James Dio kad je došao u Black Sabbath i takav je i ostao.
RockLine: Što Warrior Soul očekujete od ovogodišnjeg nastupa u sklopu festivala Wacken Open Air?
Kory: To je vrlo dobro organiziran festival. Ondje nastupa golem broj odličnih grupa i to je odlična prilika za nas da ponovno dobijemo veću ekspoziciju među njemačkom publikom. Pitanje je samo kamo će nas strpati u rasporedu nastupajućih grupa. Nažalost, to je festival koji je u prvom redu podređen promociji metala, a mi nismo metalci. Mi smo, kako da kažem, neka bluesovska izvedenica metala, ali još uvijek vrlo, vrlo, vrlo tvrda verzija. Uostalom, i Black Sabbath su blues bend. Što su Black Sabbath napravili što drugi nisu? Samo su pojačali pojačala do kraja. Dakle? Blues je prema tome metal. I to za metal može biti veliki kompliment. »Oprostite gospodo metalci, ali blues sviraju i crni ljudi, znate? To se zove pravi black metal« Ha ha ha… Znaš, Warrior Soul možemo preživjeti sve. I vjerujem da ćemo dići na noge mnoštvo u Wackenu. Ako smo ga mogli dići kao predgrupa Metallici, nema šanse da nam to ne uspije i ovaj put u Wackenu.
A znaš u čemu je razlika između rocka s jedne strane te jazza i bluesa s druge? Kod rocka vrijedi da se moraš držati istih stvari cijelu karijeru. Kod jazza i bluesa ne. Ti glazbenici stalno otkrivaju nešto novo, stalno se istražuju, razvijaju, moguće su sve varijacije, povezivanje različitih glazbenika u različite glazbene projekte i to donosi mnogo različitih, unikatnih glazbenih izričaja. Ali danas toga više nema. Jer ljudi više nisu dovoljno fleksibilni da bi to shvatili i poticali. I jazz i blues poprimili su danas hermetičnu zatvorenost. A to je loše. Još je gore u rock glazbi. Ja se tome protivim i zagovaram da svaki glazbenik mora isprobavati različite stvari, povezivati se s različitim glazbenicima i stvarati različite vrste glazbe. Recimo, zašto glazbenici iz naše grupe ne bi nekoć surađivali s grupom tipa Backyard Babies?. Zašto to ne bi bilo moguće? Meni se čini posve realnom ta mogućnost. Nažalost, udio publike ne samo u rocku, nego odnedavno i u jazzu i bluesu toliko je skučeno usmjeren da ne podnosi ništa drugo osim onoga što vidi na svom plakatu svako jutro kad ustaje iz kreveta. Doslovno su glupi ti ljudi. Nažalost.
RockLine: Spomenuo si turneju s Metallicom sredinom devedesetih. Nakon toga je za Warrior Soul krenulo nizbrdo. Što se dogodilo?
Kory: Izdavačka kuća počela je ulagati u druge grupe. Grupe kojima sam albume producirao sam. Grupe čiji članovi nisu ni znali da pripadam Warrior Soul. Otišao sam u Los Angeles, postavio svoj studio. Kod mene su došli Joe Strummer (The Clash) i Steve Jones (Sex Pistols). Tehnologija snimanja se mijenjala, tražio sam prirodan zvuk koji nisam mogao rekonstruirati računalnom manipulacijom. Zato sam spakirao kofere i vratio se u New York, napravili smo zajedno odličan bend nazvan Space Age Playbvoys! Bend koji je odlično funkcionirao. Dakle. Idi u Los Angeles, upoznaj demona, pobijedi ga i vrati se kao pobjednik!
RockLine: Dakle, privlači te glazbena izazovnost »umjetničkog kameleonstva«, kakvu poznajemo kod izvođača tipa David Bowie, Marilyn Manson itd.?
Kory: Bowie je tip glazbenika koji neprestano mijenja glazbeni identitet. Bowie spada za mene osobno među šačicu najboljih i najvećih rock umjetnika. Svih vremena. Bowie je pokazao izniman hrabrost da se usudi stalno mijenjati. To nije kao tipični rockerski štos u stilu: »Oh pustio sam dugu kosu, sad ću uvijek imati dugu kosu!« Bowie je umjetnik koji, unatoč tome što stalno mijenja samog sebe, u smislu scenografije, u smislu artizma glazbenog sadržaja, istodobno cijelo vrijeme zadržava svoju unikatnu i na milju prepoznatljivu glazbenu esenciju. Ona je neponovljiva i jedinstvena. I to je bit pravog umjetnika. Bowie je doista jedan od najvećih umjetnika na ovom planetu. Ali što se danas događa s ljudima? Privlači ih glazba s mrtvom energijom. Ti ljudi tonu sve dublje i dublje, s druge strane su ljudi koji se na to pišaju i ti idu sve više i više.
RockLine: Jesi li ikad pomislio da bi čovječanstvo u tome moglo dosegnuti kritičnu masu i da bi ta kritična masa prevladala u smislu da bi znala posvetiti pozornost isključivo glazbi s opipljivom supstancom, dakle glazbi koja te isključivo puni energijom?
Kory: Sve te teške kategorije skučenih ljudi padaju, a mi rastemo, izlazimo. Po mom shvaćanju kritičnu smo masu već dosegnuli. Za primjer uzmimo nogomet. Svi ti ljudi koji tako opsjednuto prate nogomet i utakmice, time skrivaju put svog pada. Sami pred sobom zakrivaju taj aspekt. Što više gledaju utakmice, manje vide. A budući da se fokusiraju samo na to, na utakmice, energetske se moći raspoređuju tako da dolaze k onima na drugoj strani, koji se na nogometne utakmice ne obaziru ili im povremeno, prigodno posvećuju pozornost. Mi svi ovdje za stolom dio smo te druge strane. Ja ne volim vidjeti niti čuti baš nikakvo reklamiranje Coca-Cole, neću podupirati korporacije, ne kupovati od njih, zašto? Jer za to nemam razloga.
RockLine: Ja već nekoliko godina ne gledam televiziju
Kory: Ni ja. Ako shvaćaš da je sve to program, sva ta režija, ako se samo načas navečer ozreš prema nebu, k zvijezdama, brzo ćeš shvatiti da je ljepše gledati njih nego televiziju. Zato apeliram na ljude da si učine uslugu i samo na mjesec dana, ili barem na jedan jedini tjedan prestanu gledati televiziju i prestanu listati časopise koji žive od tračeva. Onda neka ponovno uključe televiziju i kažu kakvi ih osjećaji tada prožimaju. Kad bi svi to pokušali, to bi promijenilo svijet. I to je, pretpostavljam, kraj našeg razgovora?
RockLine: Dobro. Imam samo jedno pitanje, prilično generično i zapravo glupo.
Kory: Samo pitaj, samo pitaj.
RockLine: Što očekujete Warrior Soul od nastupa u Ljubljani sutra, 15.06.2012.?
Kory: Pojma nemam. Samo se nadam da će se sutra na mjestu održavanja okupiti puno ljudi koji će doći s podignutim rukama visoko u zrak i stisnutim šakama navijati za rock n’ roll i da će to biti nezaboravna rock n’ roll žurka.
RockLine reportažu s koncerta Warrior Soul u Ljubljani, od 15.06.2012., možete pročitati OVDJE.
Galerija slika
