Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Menza pri koritu / AKC Metelkova / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 01.12.2012
Subota. Ljubljanske ulice kucaju čudnim tempom, a u zraku se osjeća naelektrizirana napetost. Dan prije po ljubljanskim su ulicama opet izbili sukobi izgrednika i policije, a one koji su došli mirno, s karanfilima u rukama, kako bi izrazili nezadovoljstvo stanjem duha i politikom samovoljnih oligarha što vladaju našom sve sivijom domovinom, nadglasali su zvižduci raketa, petardi, suzavca i topot kordona oklopnih policijskih jedinica. Kao suprotnost tiraniji trenutka, na drugoj je strani, u srcu alternativnog hrama kulture i revolta, ljubljanskoj Metelkovoj, održan koncert starina slovenskog alternativnog rocka, Brežičana Demolition Group. Oni su utjelovljenje potpune snage i povezujuće moći rock’n’rolla i, unatoč godinama, vitalni generator previranja svijesti mladih i mladih po srcu, a nakon godinu dana prisutnosti u srce se brojnih preko ušiju usidrio baš svaki trenutak ploče Planet starcev. Riječ je o obračunu s negativnostima sadašnjeg vremena, a o poruci, poslanju i smislu Demolition Group u Celici nam je prije koncerta govorio karizmatični vokalist, pjesnik i izraziteljj srčane biti sastava – izniman Goran Šalamon, kojeg prijatelji i znanci znaju i kao Friški.
Rockline: Današnji intervju zapravo i ne treba neke velike uvode, ali mi je zaista velika čast i zadovoljstvo što se nakon dobre godine, otkako se Planet starcev prvi put predstavio u ljubljanskom Kinu Šiška, ponovno vidimo. Promotivna turneja polako se privodi kraju. Planet starcev je tako nakon 16 godina iščekivanja ponovno zaorao ledinu i u ljudima razbuktao osjećaje i uvid u to što preporođeni Demolition Group danas predstavljate. Reci mi, kakva je zapravo bila ta godina i kakvi su retrospektivni osjećaji koji prožimaju tebe i ekipu? Što se događalo u tom vremenu?
Goran Šalamon – Friški: Nemam što drugo reći nego da su osjećaji dobri, a dobri su bili u samom principu od samog početka rada na albumu Planet starcev. Cijelo nas je vrijeme prožimao osjećaj da je to dobar i kvalitetan materijal koji se može dobro napraviti i prezentirati, glazbeno pak u onaj segment glazbe koji u potpunosti zadovoljava članove Demolition Group. To je jedna od onih naših strana koja je od prve note, koja je bila postavljena, pa do kraja, imala izrazito pozitivno raspoloženje u bendu, a ja mislim da se to zrcali i na konačnom proizvodu. Zadovoljni smo konačnim studijskim izdanjem, kao i onim što je oblikovno s omotom i svime napravio Ajax (pa, malo smo i mi surađivali u tom grafičkom smislu, ali bili smo cijelo vrijeme uz te razgovore, razgovore i filozofiranja o konceptu i poruci samog omota. Točku na i ipak je stavio upravo Ajax …). Kad je sve bilo pod krovom, osjećaji su bili još bolji, a nakon promocije i koncertnog predstavljanja u Kinu Šiška bili su još bitno bolji. Kvaliteta i dobrota osjećaja linearno je samo rasla s tim promotivnim koncertima. Ploča je sve bolje disala i poboljšavala klimu na koncertima, pa smo na kraju odlučili tu klimu uhvatiti na nosač zvuka i snimiti koncertnu ploču Na živo. To je nekako zadnja faza potvrde i, recimo tako, zaključak rada na albumu Planet starcev.
Rockline: Demolition Group ste već od prvog dana bili koncertni bend – bend koji je lavlji dio energije ulagao u rad uživo, zbog kojeg se ljudi i zaljubljuju u DG zvuk i ideju koju predstavljate. Kako to da je trebalo 30 godina razmišljanja i ploča koja bi osamdesetih ili devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su to svi radili, bila nešto »prirodno«, a danas taj format, koji vam je potpuno skrojen po mjeri, predstavlja prilično rizik i eksperiment. Ljudi i ploče sve rjeđe kupuju …
Friški: Sve što si nabrojao stoji, ali koncerti su nama i ovakvoj glazbi bit i duša rock’n’rolla. Rock’n’roll ne živi i ne postoji zbog ploča – OK, odmislimo neki komercijalni moment, jer doista neke ploče prodaju glazbu. Upravo zato što smo cijelo vrijeme imali izrazito veliko poštovanje prema koncertima i nismo htjeli skrnaviti tu svetost snimanjem. Sam zvučni zapis, ili zapis na videosnimci, doduše predstavlja jednu dozu informacija, ali osjećaje koncertu daje upravo fizička prisutnost, a ta se fizička organska osjećanja ne mogu u potpunosti registrirati nikakvim medijem. Možda će to jednom biti moguće, ali danas još nije tako … I upravo zato – mogu reći za sebe – ono što ti ostane u sjećanju nakon koncerta, ti su doživljaji nakon slušanja zvučnog zapisa u odnosu na iskustva koja poznaješ i nosiš u sebi bitno siromašniji i škrtiji, pa nakon tog izvještačenog hvatanja koncertnih snova možeš biti i razočaran i nesretan. Zbog velike doze poštovanja prema koncertima i prema svemu što ide uz njih, izbjegavali smo te snimke uživo koliko god je to, naravno, bilo moguće.
Rockline: Ploča Na živo zvučni je zapis, dokument koncerta koji se dogodio u mariborskom ŠTUK-u. ŠTUK je mjesto na kojem mnogi glazbenici koji se na tamošnjoj pozornici nađu ili briljiraju i doista se iskažu zbog odziva publike, ili pak zbog velikog pritiska očekivanja (svojih i publike) neki i izgore. Degradacija zvuka i razočaranje bili bi mogući i na dan kad ste odlučili snimiti koncert, pa jeste li imali kakav rezervni plan ako se mariborski plan za dan D ne bi pokazao zadovoljavajućim?
Friški: Gle – ja ne bih baš previše uzdizao taj ŠTUK, ali je istina da nam se sve poklopilo, jer je ŠTUK bio završni koncert te turneje. Daleko od toga: sve poštovanje ŠTUK-u i Mariboru, ali nije ŠTUK bit žive ploče Na živo – zapravo je bit žive ploče u tome što smo snimili zadnji korak, zadnje djelo i zaključak promocije albuma Planet starcev. To da bi nam kao bendu mogla naškoditi prevelika mjera očekivanja ili razočaranje – usput: koncert u ŠTUK-u nije bio rasprodan i prostor nije bio ne znam kako pun … Ono što nas je zadesilo na samom mjestu – govorim u prvom licu množine jer smatram da smo svi bili sudionici: publika i bend – svi smo bili tamo samo zato da zajedno napravimo taj zadnji korak i da DG konkretno i predano zaključi promociju nama drage ploče. Nakon toliko godina iskustva – ne znam postoje li u rock’n’roll poslu, osim iznimaka, dulja iskustva i je li konkretan rad nakon tog razdoblja uopće još moguć …; to je neki maksimum koji u tom poslu možeš postići – nas neka očekivanja više ne mogu izbaciti iz tračnica.
Rockline: Vrijeme kleše ljude, a ti si dio DG priče od prvih začetaka i prvih koraka. U ranom razdoblju Demolition Group imali ste brojna očekivanja, a slijedile su ih i akcije – primjerice vaša prijava i nastup na festivalu San Remo …
Friški: Na festival se nismo prijavljivali, naš nastup tamo bio je samo posljedica truda talijanske izdavačke kuće s kojom smo tada surađivali, pa je preko njezinih kanala sve sjelo na svoje mjesto …
Rockline: Ja sam prema vama oduvijek imao neko strahopoštovanje jer ste razinom kvalitete koju ste unijeli u Sloveniju jako podigli standarde alternative, a to, hvala bogu, zadržavate i u novom preporođenom sastavu. Sada se polako zaključuje 2012., a s tim slijedi rekapitulacija svih koncerata s albumom Planet starcev. Priprema li se već novi materijal i hoćemo li uskoro dobiti nastavak albuma Planet starcev? Slijedi li lansiranje u neku drugu galaksiju?
Friški: Da će sljedeći album biti neki nastavak albuma Planet starcev – to ne bih tako postavljao, a i ovo što sada radimo to dokazuje. Zapravo smo nakon svih ovih godina došli do spoznaje da neko užasno planiranje, neka golema očekivanja, ne rezultiraju maksimalnim rezultatima. Radimo, ne baš stihijski, i prepuštamo se trenucima koji utječu na nas. Tražimo i strpljivo čekamo prave trenutke koji vode k najboljem rezultatu. Ono što pripremamo neće biti nastavak dosadašnjeg rada, nego nešto svježe.
Rockline: Povjereno mi je da su neke konture već tu – kako je rekao Joco, već je tu osam komada koji se polako shematski ocrtavaju. Pletu li ti se u mislima već novi stihovi, dijelovi tekstova, ideje po kojima će biti ispisana nova naracija?
Friški: Ne još, do tog trenutka i pomaka još nije došlo. Mislim da je ono što se vuče kao nit kroz koncept i tekstove albuma Planet starcev neko nagovještavanje i slikanje svega onoga što sa sobom nosi neoliberalizam i taj životni stil, princip i doktrina koju nam velikom žlicom i, bojim se, velikom mjerom sile nameću. Što je to sada, čini nam se da je svima manje-više jasno. Ako nije, to je žalosno, jer je kristalno jasno kako sve izgleda, kamo sve vodi i što se događa … Demolition Group nikad nije zanimalo nekako preslikavati preko nekih parola situaciju koja se događa, konkretno stanje koje je svima jasno. Nova bi ploča tako vjerojatno mogla ići u neki drugi smjer – hoće li biti više romantično ljubavno nastrojena ili pak … – tko zna što nam donosi sutrašnji dan? Možda se u samom društvu stvari opet zaokrenu u takvom smjeru da će opet biti moguće naslutiti nešto što neće biti jasno vidljivo i bit će zanimljivo i nama.
Rockline: Ipak ste oduvijek bili bend koji je puno držao do doticaja s aktualnošću. Kao prvi ste svoju podršku i težinu dali pokretu Occupy ispred ljubljanske burze svojim nastupom za prosvjednike. Svojom prisutnošću i energijom dali ste dodatnu vrijednost revoltu masa …
Friški: To ne bih stavljao u kontekst neke velike važnosti našeg čina. Ljudi ispred burze bili su jedini važni i jedini zaslužni za sve što su radili i napravili. Mi smo koncertom samo poručili da smo s njima i da smatramo da je to što rade ispravan čin i pravi odgovor.
Rockline: Nakon Maribora, Ljubljane i Celja skup protiv truleži politike i sustava najavljuje se i u Brežicama. Brežičani ćete moći i sami izraziti nezadovoljstvo situacijom u našoj državici koja se našla u slijepoj ulici …
Friški: Obuzimaju me slutnje da cijela stvar s tim prosvjedima nije onakva kakva bi trebala biti. Prvi val prosvjeda u Mariboru, taj prvi šok za sustav, bio je pravi, i to ne zato što je riječ o Mariboru ili zato što su Mariborčani tako drukčiji od ostalih. Mislim da je vlast bitno bolje bila pripremljena na ono što dolazi, na budućnost, nego mi ostali, narod. I tako je nakon prvog prosvjeda u Mariboru došlo do toga da su političari, naši državni vlastodršci, počeli navoditi vodu na svoj mlin. Petkovi izgredi u Ljubljani samo su dokaz. Zapravo im je čista namjera namjestiti i prikazati te prosvjede, koji su isprva bili mirni, kao kanal za nasilne huliganske ispade gnjeva. To rade uz pomoć svojih provokatora. Stvari idu u nekom takvom smjeru – vlasti je dosad uspjelo međusobno posvađati sve te društvene organizacije i pokrete – da sindikat i proizvodni radnici više ne trpe radnike u javnom sektoru. Riječ je dakle opet o još jednom uspjehu vlasti, jer podijeljenima i zavađenima lakše je vladati. Posvađati i zavaditi one koji bi zajedno mogli predstavljati pokretačku snagu promjena. I ti su prosvjedi tako totalno razdrobljeni, a prosvjednu su snagu uspjeli preusmjeriti tako da ćemo svi u svojim gradovima prosvjedovati protiv svojih gradonačelnika, a nećemo se postaviti protiv doktrine neoliberalizma koju ta vlada nameće i koja je zapravo bit onoga što se danas događa. Ne tvrdim da nije loše ako neki gradonačelnik krade, vara i ukradeno trpa u svoj džep – naravno da je loše! Ali moramo znati i vidjeti da se u pozadini toga događaju i skrivaju znatno veće stvari.
Rockline: Kakve bi bile zdrave alternative – i s tvog kreativnog stajališta, sa stajališta tebe kao umjetnika, kao građanina i aktivnog člana društva u kojem živimo?
Friški: To teško mogu reći, jer ta neoliberalistička doktrina s totalnim poništavanjem solidarnosti, suradnje, razumijevanja među ljudima, to huškanje pojedinaca na to da je svatko za sebe poseban i da se svatko mora postaviti samo za sebe i protiv svih ostalih – to mi nikad nije bilo ni približno u duši! Kako se riješiti tog osjećaja? Jednostavno ne znam i odgovor ne bih znao dati, a ujedno uopće ne mogu shvatiti da većina, masa ljudi, može biti takva da ne osjeća nikakvu solidarnost, osjećaj pripadnosti i suosjećanja. Već bakterije žive u kolonijama kako bi preživjele – ljudi neće preživjeti ako ne budu držali zajedno i ako barem na nekoj plemenskoj razini ne budu surađivali međusobno, nego bude svatko za sebe vodio bitke sa svima oko sebe. Ako bude ovo potonje, to je katastrofa!
Rockline: U ovakvim teškim trenucima ljudima je potreban neki melem za dušu, a DG ste taj melem. Jučer ste odsvirali dva i pol sata koncerta, a danas već slijedi ponavljanje i pisanje priče za sebe. Što očekuješ od današnjeg koncerta?
Friški: Ja se nadam – a tu nema razlike između današnjeg, jučerašnjeg ili bilo kojeg drugog koncerta – da je ta glazba koju stvaramo Demolition Group neka masa, neko tijesto, neko ljepilo koje u ljudima može roditi i probuditi solidarni povezujući duh pripadnosti, osjećaj da smo svi jedna velika obitelj ili jedno veliko pleme i da smo zajedno jedno – mi na pozornici i ljudi ispod nje – da svaki čovjek za sebe i svi zajedno osjećamo neku pripadnost, solidarnost i povezanost. Važan je osjećaj dobrote i prijaznosti prema bližnjima: to je najvažnije i jedino vrijedno isticanja i svakodnevnog provođenja u životnoj praksi.
Rockline: Dajmo današnji razgovor zaključiti tvojom vlastitom mišlju kojom ćeš se obratiti našim čitateljima. Mnogo si pozitivnih smjernica već istaknuo, slažem se naime s tim da treba pronaći neki zajednički temelj s kojim ćemo moći gravitirati zajedno i graditi bolje sutra. Koji je tvoj misaoni haiku koji nam namjenjuješ?
Friški: Nisam retoričar da bih mogao hipnotički reagirati na zahtjeve, pa bih si za neku vrijednu misao i posvetu morao sam uzeti vrijeme i prije izgovaranja riječi predahnuti. U ovim teškim vremenima mi (DG) smo neka umirujuća tvar za dušu. Glazba je dio, a ja mislim da tu ima još nešto drugo i veće. Kao što sam nedavno čitao u nekoj kolumni Tanje Lesničar Pučko, postoji nešto važnije: kad umru muze, to znači da smo u ratu. Dok sviramo i dok postoji rock’n’roll, postoji mogućnost da živimo u suživotu i da je suosjećajan odnos prema bližnjima moguć. Kad više nećemo slušati glazbu, čitati knjige i ići u kino, onda smo u totalnom međusobnom ratu.
Rockline: Posudio bih samo dio tvog teksta: »Zucco is not dead!« i nadam se da će tako ostati još mnogo godina!
Friški: Tako je. Hvala i lijep pozdrav svima zajedno.
Galerija fotografija
