Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Bowie, David
Izdavač: RCA Records
Izdanje: 1973
Trajanje: 40:47
Ocjena: 5/5
Autor recenzije 2: Peter Podbrežnik
Nakon fenomenalnog uspjeha kultnog konceptualnog albuma »The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars« (1972), koji ga je pretvorio u svjetsku zvijezdu, David Bowie je na vrhuncu svoje glam rock faze odlučio da je došlo vrijeme za postupni oproštaj od omiljenog alter ega u liku androginog izvanzemaljca Ziggyja Stardusta. Ipak, na svom sljedećem studijskom albumu, »Aladdin Sane«, koji za razliku od prethodnika nije bio konceptualan, David Ziggyja još nije posve pokopao, nego ga je na profinjen način pretvorio u novi lik imenom Aladdin Sane, što je bila neobična igra riječi na ‘A Lad Insane’. Ideju je Bowie dijelom dobio nakon što je njegovu bratu Terryju dijagnosticirana shizofrenija. Za razliku od Ziggyja, Aladdin bi trebao biti psihički nešto uravnoteženiji, dok je munja na polovici Davidova oslikanog lica simbolizirala razdvojenost između njegove prave osobnosti i ‘svemirskog’ alter ega.
Bowie je svoj novi lik i istoimeni album »Aladdin Sane« jednostavno nazivao »Ziggy odlazi u Ameriku«, jer je većina skladbi na albumu nastala tijekom američkog dijela turneje ‘Ziggy Stardust’, što se vidi već po naslovu pjesme »Panic in Detroit«. »Aladdin Sane« bio je ujedno Davidov posljednji album s klasičnom verzijom njegove prateće postave The Spiders From Mars, kojoj je tada na sjajan način priskočio u pomoć gostujući klavijaturist Mike Garson, koji je odsvirao nekoliko fantastičnih klavirskih improvizacija. U usporedbi sa slavnijim prethodnikom, »Aladdin Sane« bio je zamjetno prljaviji uradak s većim brojem rock’n’rollerskih rifova i živopisnih, povremeno i ženskih višeglasja, dok su pojedini klavirski aranžmani postali još sofisticiraniji i mjestimice su glamrockovskom izgledu većine kompozicija utisnuli važan eksperimentalni pečat.
Sve je jasnije postajalo da Bowiejeva glam rock faza neće dugo potrajati, što se na nekim skladbama više nego jasno čulo. Od ‘Pauka s Marsa’ ponovno se izvanredno iskazao gitarski virtuoz Mick Ronson, koji se proslavio i suautorstvom pojedinih aranžmana. Ritam-sekcija basista Trevora Boldera i bubnjara Micka ‘Woodyja’ Woodmanseyja, kojeg je ubrzo nakon izlaska »Aladdin Sane« zamijenio Aynsley Dunbar, u toj je fazi postala krajnje eklektična i uigrana.
Na nešto ‘prljaviji’ stil albuma, prema Bowiejevim riječima, utjecala je i američka turneja, prožeta drogama i dekadencijom, te njegovo druženje s The Rolling Stones predvođenim Mickom Jaggerom. Utjecaj potonjih čuje se na uvodnoj »Watch That Man«, gdje je Davidov vokal u produkciji namjerno gurnut u pozadinu, dok inicijativu preuzimaju bluesom začinjene gitarske dionice, energična ženska višeglasja i plesni ritam usmjeren na klavir. Iako je riječ o jednoj od najjednostavnijih, zabavljačkih stvari koje je Bowie stvorio u sedamdesetima, ona je krajnje učinkovit uvod u stilski silno raznolik album.
Posebno poglavlje za sebe je naslovna skladba, to jest »Aladdin Sane (1913-1938-197?), sa svojom tajanstvenom, enigmatičnom atmosferom i brojnim Garsonovim avangardnojazzovskim-fusionističkim improvizacijama na klaviru, kojih se ne bi posramili ni neki Soft Machine u svom zrelom stvaralačkom razdoblju. Bowie se u tekstu pita hoće li uopće itko moći zavoljeti Aladdina Sanea (nakon iznimne popularnosti njegova prethodnika Ziggyja Stardusta), dok prve dvije godine predstavljaju vrijeme prije početka dvaju svjetskih ratova. Nedovršena godina trebala bi poručivati da je Bowie potiho vjerovao kako je treći svjetski rat sve bliži i neizbježan, osobito nakon što je tijekom američke turneje svjedočio brojnim dekadentnim dubinama zapadnog kapitalizma. Moglo bi se reći da je to ključna skladba cijelog albuma kad je riječ o najavi Davidove bliske glazbene budućnosti, jer su najeksperimentalniji dijelovi njegove karijere tek dolazili na red.
Doo-woop utjecajima prožeta »Drive-In Saturday«, koja je izašla i kao singl, sa svojim nostalgičnim ugođajem i živopisnim saksofonskim umecima, predstavlja zanimljiv ambijentalni kontrast. Tekst govori o posve sterilnom i dehumaniziranom društvu u dalekoj budućnosti, koje je zaboravilo što je to seks i preko gledanja starih pornografskih filmova želi naučiti ‘kako se s tim stvarima postupa’. Energičnim ženskim višeglasjima prožeta »Panic in Detroit« sadrži autoritativnu trdorockersku gitarsku frazu, dok je tekst nadahnut fenomenom svakojakih revolucionarnih utopista predvođenih Che Guevarom, na koje su brojni zapadnjaci usred kapitalističkog društva tada imali prilično romantičan pogled.
Prepredeni hibrid glama i hard rocka »Cracked Actor« još je jedna od prljavijih skladbi s »Aladdin Sane«, gdje kraljuju Ronsonove drske gitarske dionice. Bowie se u tekstu igra pričom o susretu ostarjelog filmskog glumca i prostitutke, pri čemu ne nedostaje referenci na zlouporabu droga. S potresnom atmosferom prožeto »Time«, koje je također izašlo kao singl, sadrži na klaviru potencirane elemente kabaretske glazbe i avangardnog jazza, dok ‘pobjedu’ odnosi melodramatični refren, jedan od najboljih na albumu.
»The Prettiest Star« je skladba koja je u originalnoj verziji, kao singl s posebnim gostom Marcom Bolanom, izašla još 1970. Verzija iz 1972. zvučala je znatno glamrockerskije, dok je Ronson pobrinuo za savršenu imitaciju Bolanovih gitarskih linija. »The Prettiest Star« trebala bi biti posvećena Bowiejevoj tadašnjoj supruzi Angeli ‘Angie’ Barnett. Od svih skladbi na albumu daleko najzalihijom ispada inače krajnje posrećena izvedba obrade hita The Rolling Stones »Let’s Spend the Night Together«, koju je Davidova ekipa odjenula u glamrockovsko ruho i odsvirala na znatno udarniji način.
Jedna od najomiljenijih skladbi s »Aladdin Sane« i danas je hit »The Jean Genie«, vodeći singl s albuma, gdje Bowie unutar svoje specifične glamrockovske mješavine unosi elemente bluesa i protopunka, dok tekst sadrži aluziju na francuskog pisca Jeana Geneta. Album završava veličanstveno i iznimno melodramatično potresnom ljubavnom ispovijedi »Lady Grinning Soul«, koja svojim enigmatično-romantičnim pulsom dosta podsjeća na glazbenu podlogu kakva je obično karakteristična za filmove o tajnom agentu Jamesu Bondu. Ta iznimno previđena skladba je potpuno zasebno poglavlje i ne može se usporediti ni s čim što je Bowie stvorio prije nje i poslije nje. Umjetničku stranu albuma sasvim na kraju nedvojbeno podiže barem za jednu razinu više i potvrđuje Davidovo bezgranično zvučno vizionarstvo.
»Aladdin Sane«, sljedeća faza glamrockovske sage o Ziggyju Stardustu, obično je jedan od Bowiejevih kritički više previđenih albuma, iako je njime Bowie dokazao da ga novostečeni zvjezdani status nije uspavao kao umjetnika, jer je u relativno kratkom roku uspio stvoriti još jedno nezaboravno remek-djelo. Iako »Aladdin Sane« u mnogočemu nadmašuje svog slavnijeg studijskog prethodnika, jer je predstavljao još jedan važan korak naprijed u Bowiejevu neprekidnom zvučnom kameleonstvu, reakcije tadašnjih kritičara bile su navodno prilično podijeljene, budući da je većina očekivala potpuni stilski nastavak konceptualnog remek-djela. Bowie, koji nikad nije namjeravao počivati na lovorikama, već je u međuvremenu postao zasićen glam rockom. Nakon što je u jesen 1973. izdao album obrada »Pin Ups«, svoj posljednji uradak s članovima The Spiders From Mars, prihvatio se osmišljavanja budućeg studijskog projekta na kojem je definitivno pokopao Ziggyja odnosno Aladdina te predstavio neke posve neočekivane stilske eksperimente s još većim naglaskom na futurističko-distopijske koncepte.
Ova je recenzija posvećena u spomen na Davida Bowieja (1947-2016).
————————————————————————————————————————————
Autor recenzije 1: Aleš Podbrežnik
“Aladdin Sane”, nasljednik Ziggyja Stardusta, ploča je na kojoj je Bowie na prilično drskiji i izravniji način definirao svoje iskustvo zvano rock’n’roll. Ploča je udarniji nasljednik, ali strogo Bowiejev album, na kojem tip spretno i na sebi svojstven način izvrće formatirani domet rocka s početka sedamdesetih. To je ujedno i posljednja ploča koju je snimio sa svojim sastavom Spiders From The Mars. Na basu je kod pauka s Marsa i ludog Aladina tada svirao Trevor Bolder, koji je i danas aktivan u Uriah Heep.
Jedan od najosjetljivijih glazbenika u cijeloj povijesti rocka ovaj je put napustio Zyggyja i poistovjetio se s osobom zvanom Aladdin Sane. Ne treba dugo nagađati da je aseksualni hibrid bića iz druge galaksije ljudskih obrisa širom otvorio vrata novih glazbenih prostranstava. Bowie je gradio dalje na svojstvenoj inačici jednostavnog rock’n’rolla u kojoj su prednjačile izobličena distorzirana gitara s jedne strane i klasični klavir s druge. Zvuku je dodavao erotske palete puhačkih aranžmana (ističe se u The Prettiest Star) i napadnih ženskih back vokala te preinačio cjelinu kroz namjernu razgolićenost. Tako je izborio svoj osebujan stav pod slobodnim suncem.
Nakon navijene uvodne Watch That Man, u naslovnoj pjesmi Bowie nastupa maskiran u Aladdina Sanea s ledenim vokalom mahnitog prizvuka. Pjesma, u kojoj bezuvjetno u središte stupa klavir koji kroz završni dio pjesme razvija pravi psihodelični trenutak, priziva u život ludog crvenokosca, šminkom namazanog do posljednjeg kvadratnog centimetra svoje kože. Navodno su na turnejama u prvih deset redova sjedili sami Davidi Bowieji, toliko je narasla Bowiejeva popularnost na račun njegova glamerstva, koje je na stare i ukočene djelovalo šokantno, neprihvatljivo, neuredno, bogohulno, a mlade je Bowiejeva stvaralačka sloboda i hrabrost, koju je izražavao izravno svojim provokativnim stavom, logično privlačila – prava “bowiemania”.
Davidov pristup je naprosto fantastičan. Potpuno uživljen, cinični, deziluzioniran, namjerno razgolićen, ali istodobno do kraja uvjerljiv. Razgolićen, kakva je bila samo Bowiejeva osobnost. Najviše ga je izjedala popularnost Ziggyja Stardusta. Dok se on već odavno pretvorio u Aladdina Sanea, ljudi su još uvijek obožavali Ziggyja. Hoće li Aladdin biti dovoljno jak da uvjeri ljude da je Ziggy mrtav? Avantura Davida kao umjetnika šetnja je kroz sobu beskonačnog broja ogledala. Neke pjesme nose pravo dvostruko lice, npr. Drive-In Saturday. Panic In Detroit je Bowiejevo sjećanje na ljeto 1972. i sjevernoameričku turneju. Melodična bas gitara Trevora Boldera i živahno gitarsko rifanje Micka Ronsona, koje u pjesmi nedvojbeno odskače, usidreno je preko kontrastne podloge izgrađene na udaraljkama. Pravi rokerski trenutak puca. To vrijedi i za Cracked Actor i hit u stilu starog Iggyja zvan The Jean Genie. Obrada Rolling Stonesa Let’s Spend Night Together nudi uzbudljivu produkciju Davidova vokala, kao da njegov odjek dolazi iz pozadine.
Time je uz naslovnu pjesmu i završnu Lady Grining Soul jedan od atmosferičnih vrhunaca, s krajnje melankoličnim Davidom u prvom planu. Hladan kao sam vrag. Kao da horde pauka marširaju po ledenoj mračnoj sobi, preko ukočenog ljudskog tijela. Produkcija udaljuje gitaru, koja servira nekoliko doista uznemirujućih “scary licks” na distancu, osnovu pjesme ponovno daje klasični klavir vođen kroz glazbene zahvate jazza tridesetih i četrdesetih, koji diktira tempo pjesme. Pjesma je savršeno sastavljena. Sve se u njoj slaže i djeluje naprosto fenomenalno. Atmosferičnost u njoj neprestano raste s vrhuncem na kraju.
Jedna od najljepših balada koje su u rocku ostale previđene zasigurno je završna pjesma zvana Lady Grinding Soul. Izvanredna melodija, s Davidovim namjerno “razgolićenim” glasom, razgolićenim kakva je osoba Aladdin Sane samo mogla biti! S pristupom tankog, osjetilnog vokala i dodirom shizoidnog uma. Romantični je vrhunac ploče. Kemija između pauka i Aladina djelovala je na izvanrednoj razini. Dečki hladno ukoče s Davidom kad je to potrebno, a u sljedećem trenutku raspale situaciju i serviraju punu mjeru rocka. Ipak, David ih je “prerastao”, a kad je to nakon ove ploče osjetio, raspustio je Spiders From Mars. Uz svu svoju drugačijost, drugog izbora jednostavno nije imao. Osjećao je da ga bend vuče unatrag.
S glam vrhuncem ljeta 1973. “Aladdin Sane” novi je čarobnjak rock glazbe tako uvjerio mase da se kao umjetnik ne samo koketira, nego puno živi rock kulturu. Dekadencija i zasićena dosada ljudskog društva posebno je izražena kroz stihove pjesme Time. Rockovski monument “Aladdin Sane” album je čiji bi po jedan primjerak trebao naći svoje mjesto u svakom stanu. Svevremensko umjetničko djelo!
Postava
David Bowie – vokal, gitara, usna harmonika, saksofon
Mick Ronson – gitara, klavir, prateći vokal
Trevor Bolder – bas gitara
Mick ‘Woody’ Woodmansey – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI
Mike Garson – klavir
Ken Fordham – saksofon, flauta
Brian ‘Bux’ Wilshaw – saksofon, flauta
Linda Lewis – prateći vokal
Juanita ‘Honey’ Franklin – prateći vokal
G.A. MacCormack – prateći vokal
Produkcija
David Bowie i Ken Scott
Popis skladbi
1. Watch That Man (4:30)
2. Aladdin Sane (1913-1938-197?) (5:06)
3. Drive-In Saturday (4:33)
4. Panic in Detroit (4:25)
5. Cracked Actor (3:01)
6. Time (5:15)
7. The Prettiest Star (3:31)
8. Let’s Spend The Night Together (3:10)
9. The Jean Genie (4:07)
10. Lady Grinning Soul (3:54)
