Autor: Aleš Podbrežnik, Peter Podbrežnik
Izvođač: Gilmour, David
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 2006
Trajanje: 51:40
Ocjena: 3.5/5
Gitarska i pjevačka legenda David Gilmour postao je u razdoblju kad su Pink Floyd nakon koncertnog albuma »PULSE« (1996) zapravo postojali samo još na papiru, sve do njihova službenog raspada 2014. s oproštajnim albumom »Endless River«, polako onaj dobroćudni, prigodno stariji i nasmijani striko, koji je kao solo glazbenik kleo prije svega na sentimentalnost i nostalgične osjećaje svojih brojnih sljedbenika, iako kao skladatelj zapravo više nije imao ponuditi ništa posebno novo ni pretjerano uzbudljivo, jer je sve bolje ideje iscrpio još u svojim najboljim, mlađim godinama. Kao solo glazbenik David doduše u svojoj dugoj glazbenoj karijeri, za razliku od bivšeg Pink Floyd ‘supatnika’ Rogera Watersa, nikad nije bio neki posebno aktivan, pa je među sljedbenicima jedva čekani »On an Island«, koji je izašao 2006., tek njegov treći studijski album.
Istina, Davidov prvijenac iz 1978. bio je jedan od boljih solo projekata u režiji nekog člana Pink Floyda, a i »About Face« iz 1984. bio je daleko od lošeg, iako je u mnogočemu bio proizvod svog vremena, no nijedan od njih nije izrazito podsjećao na glazbeni stil njegove slavne grupe i to je na svoj način bilo dobro, jer se gitarski velemajstor trudio pokazati što više skladateljske samosvojnosti. Godine 2006. odlučio se za nešto drukčiji pristup. Davidu je na »On an Island«, za razliku od prethodna dva solo ostvarenja, uspjelo barem djelomično (po)stvoriti ambijentalnu magiju koja je resila Pink Floyd iz razdoblja kad je sredinom osamdesetih od Watersa preuzeo uzde nad njihovim kreativnim procesom, s tom razlikom da je većina kompozicija na albumu, uz iznimku »Take a Breath«, izrazito lagana ambijentalna karaktera, pa ploči s lakoćom mogu prisluhnuti i dame u krznenim kaputima, koje na Davidovim suvremenim koncertima u počasnim ložama prate svoje sijedokose partnere s debelim novčanicima.
David se kroz većinu kompozicija na »On an Island« oslanja prije svega na svoje karakteristične, ultramelankolične gitarske solaže i brojne slide gitarske zahvate kojima je postao poznat već u svojim ranim godinama s Pink Floyd, pri čemu je sve odsvirano unutar ritmički kompaktnih i melodijski strukturiranih aranžerskih okvira. Naravno, David je k sudjelovanju na »On an Island« pozvao cijelu legiju starih prijatelja među kojima najviše ističu dugogodišnji Pink Floyd suborac i danas nažalost već pokojni Richard Wright, starina canterburyjske scene Robert Wyatt, gitarski virtuoz Phil Manzanera, bivši, izvorni Pink Floyd gitarist Rado ‘Bob’ Close, David Crosby, Graham Nash i Guy Pratt. Većinu tekstova na »On an Island« (očekivano) napisala je Daveova družica Polly Samson, koja je na jednoj od skladbi odsvirala i klavir i doprinijela prateći vokal.
Kroz cijeli album neprestano prevladava melankolična nostalgija za ‘starim dobrim vremenima’ i dobronamjerna sentimentalnost, koja odražava unutarnje raspoloženje čovjeka u zrelim godinama, koji je polako već zakoračio u tzv. treće životno doba, jer je David u vrijeme izlaska »On an Island« napunio točno šezdeset godina. »Castellorization«, otvarajući instrumental, koji je Gilmour posvetio grčkom otoku na kojem je očito provodio izrazito ugodan odmor, sadrži njegovu karakterističnu gitarsku solažu. Nešto folkrockovski začinjen »Smile« ugodan je instrumental koji će većinu zbog pastoralnog pulsa i akustičnogitarske melodije pomalo podsjetiti na Pink Floyd klasik »Fat Old Sun«. »A Pocketful of Stone« više nego na Gilmour eru Pink Floyd pomalo podsjeća na grupu Camel, negdje u razdoblju albuma »Rajaz« (1999), s tom malom, ali važnom razlikom da je Daveov vokal za nijansu uvijek bio više intoniran od Andyja Latimera. Jedina skladba na kojoj David demonstrira nešto više rockerske energičnosti je »Take a Breath«, koja je u usporedbi s mirnom naravi preostalih skladbi zbog nešto oštrijeg gitarskog rifa, aktivnijih bubnjeva i agresivnijeg pjevačkog pristupa već gotovo pravi hard rocker.
Gospodin Gilmour je s »On an Island«, albumom izrazito mirne naravi, svoje sljedbenike pozvao na ugodno obiteljsko druženje i opuštajući odmor na osamljenom mediteranskom otoku. »On an Island« je inače izuzetno slušljivo ostvarenje i s ambijentalne strane vrlo lijep album fantastične produkcije, više nego prikladan za opuštanje i okrepljujući san nakon napornog radnog dana, no, usprkos tome što na trenutke podsjeti na određena ostvarenja Gilmour ere Pink Floyd, kao cjelina nije baš remek-djelo, što je vjerojatno željela većina Davidovih sljedbenika nakon što su izuzetno dugo čekali na njegov treći solo album.
Autor recenzije br. 2: Peter Podbrežnik, datum 13.01.2017 (ocjena 3.5/5)
==================================================================================
Pink Floyd. Možda doista najnezgodnija skovanica kojom bih ovu recenziju mogao započeti. To je ona grupa koja nikad nije službeno raspuštena, ali već je dugo otkako je pokazivala znakove pojačane aktivnosti. Zato je David Gilmour sa svojim novim studijskim albumom pravi melem na ranu svima kojima je/nam je zatišje Pink Floyda apsolutno suvišno i neprihvatljivo. “On An Island” nipošto nije album Pink Floyda. To je David Gilmour od glave do pete. A ipak je neka vrsta albuma Pink Floyda, jer ga je napisao Gilmour. Kako to razriješiti?
Očito se riječi Pink Floyd neću moći riješiti. “On An Island” dokazuje da je Gilmour poslije Pink Floyda najviše Pink Floyd. Waters je zapeo negdje na “The Final Cut” (1983.), a Gilmour stvara solo album koji je najbliži onome što razumijemo pod pojmom Pink Floyd. Bilo sedamdesetih, bilo post-Waters ere! “On An Island” istodobno je Gilmourov povratak stilu i zvuku s njegova solo prvijenca “David Gilmour” iz 1978.
Gilmour nudi svoj jedinstveno prepoznatljiv topao vokal, nezaboravno jedinstveno i nezamjenjivo sviranje gitare koje je strogo značajno samo za njega. Pjeva “clean” vokalom sofisticirano i osjećajno. Mjestimice vuče “feel” ravno unatrag kroz sedamdesete, i to ravno na “floyd” komade Green Is The Colour ili If, općenito na mjestima gdje njegov nježan vokal u pozadini prati “acoustic slide” gitara. Riječ je o pjesmi The Smile, koja je posretan “križanac” između spomenute “floyd” ostavštine davne prošlosti i npr. A Great Day For Freedom (“Division Bell”, 1994.). Ta pjesma zapravo nije ništa novo, jer ju je Gilmour već svirao na koncertima 2001. i uključena je na njegov DVD “In Concerts”. Na ovu solo ploču odlično se uklapa, iako na “In Concerts” ne ostavlja baš poseban dojam.
Castellorizon je četveromintni instrumental koji otvara ploču i naravno, očekivano, u nju je utkana “moody” Davidova solaža. Ako je čemu usporediva, to je bježno otvaranju ploče “A Momentary Lapse Of Reason” (1987.), makar milju udaljena. Definitivno i iako nije Pink Floyd. Jednostavno je napravljena tako da odmah znaš i to drži kao pribijeno: “Ovo dolazi iz jedne od “floyd” glava!” Koja je to glava, ne treba dugo nagađati. Naslovna pjesma u koju se uvod preljeva jednostavno je majstorski nastavak. Plutanje kroz nebo i plivanje u mjesečini. Sve je mirno, sve počiva, mjesec sja, u njegovoj sjajnoj mjesečini svjetlucaju silhuete drveća i pojavljuje se otok Davida Gilmoura. “Let The Light Surround You!”, kao da glas dolazi iz raja. Psihodelična špica. Točno to kao Floyd, samo iz pera Gilmoura. Neposredno, ravno u venu! Naslovna pjesma pravog “floydovca” odmah presvijetli onom magijom, magijom koju David zna tako učinkovito dočarati. Solaža na sredini, nježno blaga, krhka,…. Maksimalno mekana i onda još jednom melankolično u izlaznom dijelu, lagan dašak High Hopes? Stroga kontrola zvuka gitare, gospodar “pull offa” i ovladavanja tremolom spontano pluta kroz cijelu ploču. David iz jednog tona razvija cijele palete melodija. Svaka nota ima važno mjesto, vrlo važno. Solaža u The Blue jedna je od takvih savršenih perfekcija i u Take A Breath ponovno. I ponovno i ponovno,… Čovjek s tonovima nipošto nije rastrošan, Steve Vai neka uči!
Ono što je Gilmour donio od Floyda i što je tako povezano s njegovom pločom izgleda otprilike ovako. Jednostavan “sample” koji se ponavlja s “delayem” izgleda isprva posve nedužno, ponekad čak i previše nedužno. Taj se polako majstorski usavršava, s potpunim osjećajem, komadić po komadić, melodija na melodiju, tako da na kraju naraste u potpunu perfekciju, koja je besprijekorno spajanje klasike i rocka u potpunu simbiozu, s maksimalno ispunjenom zvučnom slikom. Red Sky At Night nosi sa saksofonom u otvaranju pravi Vangelisov “The Blade Runner feel”. Gilmour majstor atmosfere! Ta se preobrazi iznenada u This Heaven, koja je “walking blues” zamišljena pjesma, “feel” je ponovno izniman, ali posve drukčiji, Hammond čini čudesa u pozadini, da ne spominjem “bluesy clean” skokove Gilmourove gitare. Raspoloženja se uporno okreću naglavačke i neprestano ponovno padaju na noge. “On An Island” je ona nepredvidljiva ploča koja neprestano iznenađuje. Nikad ne znaš što se krije iza njezine obale.
Pjesme prate fantastični orkestralni aranžmani, koji kroz pjesme grade grandiozno ozračje. Npr. A Pocketful Of Stones. Nevjerojatno kako neočekivano Gilmour prelomi tu pjesmu i vodi nas negdje na sredini ravno, ne na “A Saucerful Of…”, bez brige, he, he, he,.. nego na početak sedamdesetih (ploča “Meddle”).
Where We Start je prava majstorija što se tiče izbora prikladnog komada za zaključak. Kompozicija snažno podsjeća na otvaranje ploče naslovnom pjesmom zajedno, ali melodija je druga, a “feel” je snažno sličan početku ploče. Krug se polako zatvara, priča je zaključena. Gilmour se ponovno ljulja u čamcu svojih nota jedinstvenog sviranja “slide” gitare i “steel pedal” sviranja. Jednostavno nema riječi koje bi bile dovoljne za recenziju ove ploče. Svaki put kad slušaš “On An Island” prožimaju te posve drukčiji osjećaji. “On An Island” je doista pravo plutanje među zvijezdama. Zamisliti si doista nije teško bajkovito ozračje odjeveno u besprijekornu mjesečinu, zamahe vesala na počivajućoj rijeci, u noći u kojoj je tišina gospodar. U tom trenutku obuzmu te ti jedinstveni zvukovi i odvedu daleko, daleko. Ploča je transcendentalna i nosi ezoterične učinke, prava relaksacijska masaža za mozgić. Zaspati uz nju je, kao da bi trepnuo, jednostavno.
Gilmour je napravio ono što nekako potiho očekujemo od Pink Floyda, no za potonje je priča zaključena. “On An Island” je nastavak Pink Floyda, iako to nije album Pink Floyda. Pravi je solo album Davida Gilmoura, koji može zvučati samo “gilmourovski” i nikako drukčije. To je to! Vokal, gitara, poimanje glazbe na posve osoben način koji poznaje samo Gilmour. Dec je genij, ploča je s obzirom na staž njezina stvaratelja i po perfekciji ploča mjeseca ožujka 2006. i vjerojatno odmah mogu reći, ploča godine! Vrhunsko psihodelično remek-djelo, izvanrednih melodija, moćnih ozračja, uz to jedinstvene savršenosti i perfekcije nema premca. Za potpuno uživanje uz “On An Island” morate obavezno isključiti tijekom slušanja ploče svoj “ratio”. Dakle nemojte činiti ono što čini ova recenzija! Ne analizirajte tijekom slušanja, nego se prepustite glazbi, neka vas ponese onkraj horizonata logičnog. Postanite dio Gilmourova beskrajnog obzorja!
Autor recenzije br. 1: Aleš Podbrežnik, datum: 06.03.2006 (ocjena 4/5)
Postava
David Gilmour – vokal, gitara, bas gitara, udaraljke, klavir, Hammond orgulje, električni klavir, saksofon, bas harmonika, cumbus
Guy Pratt – bas gitara
Robert Wyatt – udaraljke
Andy Newmark – bubnjevi, udaraljke
Jools Holland – klavir
Phil Manzanera – klavir, klavijature
Leszek Mozdzer -klavir
Polly Samson – piano, prateći vokali
Caroline Dale – čelo
Ged Lynch – bubnjevi
Willie Wilson & The Tunemasters – bubnjevi
Lucy Wakeford – harfa
Chris E. Thomas – klavijature
Georgie Fame – Hammond orgulje
Chris Stainton – Hammond orgulje
Graham Nash – prateći vokal
Crosby, David & Graham Nash – prateći vokali
Chris Laurence – dvostruka bas gitara
Alasdair Malloy – staklene usne harmonike
Produkcija
David Gilmour,Chris Thomas & Phil Manzanera
Popis skladbi
1. Castellorizon (3:54)
2. On an Island (6:47)
3. The Blue (5:26)
4. Take a Breath (5:45)
5. Red Sky at Night (2:51)
6. This Heaven (4:24)
7. Then I Close My Eyes (5:27)
8. Smile (4:03)
9. A Pocketful of Stones (6:17)
10. Where We Start (6:46)
