Izvođač: Morse, Neal
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 2.5/5
Tijekom snimanja posljednja tri solo izdanja multiinstrumentalista Neala Morsea, članovi redovite studijske prateće skupine krátili su dosadu sviranjem svojih najdražih cover verzija raznih skladbi. Osim već spomenutog Neala Morsea, glavni su krivci za nastanak ovog jam-albuma Cover to Cover i nezamjenjivi, hiperproduktivni bubnjar Mike Portnoy te basist Randy George. Te su skladbe, s druge strane, bitno utjecale na njih same, na to što su danas i što znače u glazbenoj industriji. Oni kojima je Neal Morse bliži vjerojatno ćete odmah prepoznati da se skladbe s ovog albuma već mogu naći kao bonus materijal na posljednja dva Morseova albuma, Testimony i One.
Do te točke mi je osobno sve jasno, ali ne razumijem potez: zašto već objavljeni materijal izdavati još i kao samostalan album? Vjerni sljedbenici Neala Morsea (nap. a. među njih zasigurno spadam i sam) vjerojatno već imaju spomenuti bonus materijal u svojoj kućnoj zbirci. A još je manje vjerojatno da bi si ijedan Morseov fan, uz njegove prog i religiozne izlete, poželio u kolekciju dodati i skup klasičnih rock obrada.
Taj se potez može tumačiti na više mogućih načina. Iako je s jedne strane riječ o očitom “cash-in” izdanju, s druge strane album nije označen kao jedan od Nealovih sporednih projekata, nego je jednostavno potpisan imenima Morse, Portnoy i George. Još je čudnije što je uvodne riječi o albumu napisao Portnoy, a službena Morseova stranica povrh svega ne sadrži nikakvu referencu na ovaj album. Dakle, potez se može tumačiti na dva načina: ili je jednostavno riječ o ideji Mikea Portnoya ili o marketinškom potezu izdavačke kuće InsideOut. Meni osobno ovo drugo djeluje najvjerojatnije.
No ostavimo sitnice po strani i posvetimo se radije glazbi. Neka ona govori sama za sebe, a ako ništa drugo, album dokazuje da dečki mogu odsvirati baš sve. A i to je nešto!
Posebnu pohvalu zaslužuje Neal Morse, koji svojim vokalnim sposobnostima može imitirati i Bowieja, i McCartneyja, pa čak i Bona. Hiperproduktivni Mike Portnoy pak nam na trenutke posve bezobzirno otkrije i svoje vokalne sposobnosti. Ono što me osobno najviše smeta kod Morseovih posljednjih solo izdanja otkako je napustio matični sastav Spock`s Beard jest da zvukovno, što se vokala tiče, zvuče vrlo identično, a to za album Cover to Cover koji je pred nama ne mogu reći.
Svi coveri zvuče otprilike kao i vrlo blizu originalima, a jedina je iznimka U2 Where The Streets Have No Name, koja ima lagano odgođen intro. Posve je normalno da su neke skladbe ispale bolje, a neke malo slabije. Najvažniju ulogu pri vrednovanju pojedine skladbe pak, naravno, igra osobni ukus. Ako sebe u glazbenom smislu na neki način označim kao eklektika, kod mene nema “favorite one” skladbe. Tako mi album osobno prije predstavlja alternativu koju bih želio slušati preko radijskog prijamnika koji slušam svaki dan na radnom mjestu nego nešto što bih redovito vrtio doma. Kao i Fishev album Songs from the Mirror od prije dobrih 13 godina, i ovaj mi se u načelu sviđa. Na njemu nalazimo mnogo raznolikih varijacija već u izboru skladbi, primjerice Morse daje važnost McCartneyju u skladbi Maybe I’m Amazed i George Harrisonovoj What Is Life. Oboje je magično i nema baš ništa zajedničko s već objavljene dvije cover verzije koje je Neal snimio i objavio godinama unatrag sa svojim matičnim sastavom Spock`s Beard, na albumu Beware Of Darkness.
Naravno, kao i svaki desert, najbolje dolazi na kraju, i to ovaj put s izvedbom skladbe Tuesday Afternoon od The Moody Blues, koja se logično i povezano nastavlja u sentimentalni fade out s izvedbom Blind Faitha, skladbom Find My Way Back Home. Ne iznenađuje ni činjenica, ako pogledamo redoslijed i godine izdanja, da su upravo te dvije skladbe bile među prvim objavljenim coverima još početkom 2003.
Kao što rekoh, zbirka Cover to Cover sadrži niz zanimljivosti. Jedino što me još uvijek buni jest: “Tko bi uopće želio i čekao ovakav album?” Dobro je da se album prodaje pod oznakom “Special price”, inače bi čovjek doista mogao zaključiti da je riječ samo o tržišnom potezu. Hvala.
Postava
Neal Morse – vokal i sve ostalo
Randy George – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi
Popis skladbi
2005 Sessions:
1. Pleasant Valley Sunday (4:44),
2. Badge (2:51),
3. Maybe I’m Amazed (4:03),
4. Where Do The Children Play (4:40),
5. I’m The Man (4:05),
6. Feeling Stronger Everyday (5:39),
7. Rock And Roll Suicide (3:28),
2004 One Sessions:
8. Where The Streets Have No Name (5:47),
9. Day After Day (3:26),
10. What Is Life? (4:28),
11. I’m Free/Sparks (6:36),
2003 Testimony Sessions:
12. Tuesday Afternoon (6:32),
13. Find My Way Back Home (6:49)
Trajanje albuma: 63:08
