Izvođač: Friedman, Marty
Izdavač: Mascot Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 3/5
Što je punk pokret značio tekstopiscima, to “zvučnik” znači svim gitaristima svijeta. A ono što ćeš čuti na albumu “Loudspeaker” pravi je pravcati gitarski “Blitzkrieg” na tvoje zvučnike, koji nakon slušanja zasigurno neće ostati neoštećeni. No, šalu na stranu, tako loše ipak neće biti. Posljedica dinamičnosti i silovitosti je po svoj prilici i suradnja više glazbenika s japanskog otoka i činjenica da Marty Friedman već dulje vrijeme živi u Tokiju usred fanatičnog japanskog društva. Loudspeaker je u Japanu odmah po izlasku zauzeo počasno 20. mjesto na “Japonskih Top 20”. Prvi, dan službenog izlaska bio je doslovno razgrabljen i prodan u 10.000 primjeraka. Prvo ograničeno izdanje, za razliku od ovog koje imamo pred sobom, sadržavalo je vokalnu izvedbu skladbe “Static Rain”, koju je na ovom izdanju zamijenio instrumental.
Ako pogledamo unatrag, brzo ćemo uvidjeti da je bilo mnogo hard rock sastava koji su u Japanu imali status megazvijezda, a upravo u Japanu nastali su neki od najvećih live albuma. Dovoljno je sjetiti se Deep Purple, Cheap Trick, Dokken i ostalih. Nije tajna da su, kad su DP izgubili Blackmorea, za privremenu zamjenu odabrali Joea Satrianija upravo zbog njegova velikog statusa koji je već imao u zemlji izlazećeg sunca. Mnogo bivših rock divova upravo je zahvaljujući japanskom tržištu u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima, kad je hard rock djelomično bio u zatonu, preživjelo i još se i danas solidno othranjuje na njegov račun.
Ako se posvetimo samom albumu, intro Loudspeakera predstavlja skladba “Elixir” i pažljivom slušatelju odmah dâ naslutiti što nam album nudi. Silovite i glasne gitare uz snažnu ritam sekciju koja se ponekad besramno koketira sa starom punk rock školom. Uvod skladbe “Street Demon” jedan je od takvih primjera i lako bi ga se usporedilo s ubrzanom verzijom Sex Pistolsa i njihove “God Save the Queen”. Dok bubnjevi u skladbi “Paradise Express” drže nekakav plemenski ritam, Martyjeva gitara zauzima arapski obojenu pentatoniku koja, pošteno rečeno, zvuči vrlo primamljivo.
S obzirom na svoja bolja vremena, kad je Marty kao član Megadeth ukupno prodao preko 10 milijuna albuma, dečko je konačno zasigurno poželio beskompromisan, glasan i agresivan rock album na kojem bi mogao predstaviti neke od svojih nadudaranih gitarskih varijacija. Iako svoje znanje već ponekad nije skrivao (što potvrđuje i serija izdanih Guitar Schools…), Martyjev veliki potez na albumu Loudspeaker uz pomoć nekih odmevnih imena dobro je uspio.
Japanski naslovljena “Sekai ni Hitotsu Dake no Hana” dobar je dokaz rečenog. I iako je možda “Glycerine flesh” još bolji primjer, pa čak i melodičnija skladba s country notom, prva je svakako luđe japanska. Na njoj Marty čak odsvira cijele bas linije, dok se kao posebni gost na klavijaturama pojavljuje Jens Johanssen, poznatiji po suradnji sa svojim jednojajčanim blizancem u Malmsteenovu sastavu Rising Force. Trio Friedman/Colson/Masaki zajedno djeluje kao “power trio”, što posebno dolazi do izražaja u brutalnoj skladbi “Stigmata addiction”, gdje Marty ponovno pokazuje svoje znanje u blistavoj gitarskoj solaži.
Skladbu “Viper” kao duet nadopunjuje nitko drugi nego iluzionistički Steve Vai. Rezultat je nekoliko čarobnih eksperimentalnih gitarskih sekvenci i samo je pitanje vremena kada će se Friedman uz Vaija i Satrianija pojaviti na nekoj od (barem japanskih) G3 turneja. Već prije toga u skladbi “Black orchid” mjesto zauzima još jedan od gitarskih majstora koji je već surađivao na spomenutom G3 projektu. Riječ je o “sanjskom” gitaristu Johnu Petrucciju, koji skladbu ispunjava, bez šale, 52 sekunde neumornog gitarskog sola. Duljina solaže pedantno je spomenuta i u knjižici albuma.
Jedna, za moj ukus najčudnovatija skladba na albumu svakako je, opet poliglotska, “Coloreas mi vida”. Ne samo da je tvori čudnovat vokal, nego je na njoj bas liniju odsvirao nitko drugi nego bivši basist grupe Japan, Mick Karn. A Mick Karn svakako nije tip kojeg bi povezali sa suradnjom s Martyjem Friedmanom, zar ne? Čudna mješavina, svakako. Sama skladba stilski je melodično najsrodnija Santani. A ako voliš Santaninu robnu marku, kao stvorena je za tebe.
Završna skladba “Devil take tomorrow” sadrži prekrasan gudački aranžman koji lijepo zagrli i zaključi album udarnom, melodičnom uglazbom, koja meni osobno predstavlja glavnu notu albuma.
Uz glavnu namjeru, brzih i udarnih rockerskih skladbi, Loudspeaker nam u svojoj osnovi servira i blago prikrivenu emocionalnost. Pač u skladu s japanskom okrutnom suzdržanošću, očito je kulturno-folklorno nasljeđe zemlje izlazećeg sunca vrlo zarazna stvar koja je brzo zarazila i samog Martyja. Uz navedeno, Marty je u Japanu i član žirija u TV showu “Uta sta”, koji je japanska inačica TV showa “American Idol”. (U Sloveniji ovakav usporediv TV show još nemamo.) Zajedno s “Tokyo Philharmonic Orchestra” Marty trenutno priprema i vlastitu uglazbu TV mjuzikla. Vrijedan i nadaren dečko, nema što! I nema sumnje da vas neće privući i kemijska povezanost glazbenika na albumu Loudspeaker kad beskompromisno pogodi zvučne opne vaših kućnih audio sustava.
Postava
Marty Friedman – gitara, bas gitara
Billy Sheehan – bas gitara
Masaki – bas gitara
Mick Karn – bas gitara
Ikuo – bas gitara
Ryuichi Nishida – bubnjevi
Jeremy Colson – bubnjevi
Tetsu Mukaiyama – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
John Petrucci – gitara
Steve Vai – gitara
Jens Johanssen – klavijature
Produkcija
Marty Friedman
Popis skladbi
1. Elixer
2. Street Demon
3. Black Orchid
4. Paradise Express
5. Untitled
6. Glycerine Flesh
7. Stigmata Addiction
8. Viper
9. Static Rain
10. Coloreas Mi Vida
11. Devil Take Tomorrow
