Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavačka kuća: Mercury Records
Izlazak: 1969
Ocjena: 3.5/5
Prvi album Van Der Graaf Generator u početku je zamišljen kao solo projekt već tada nadaleko prepoznatljivog pjevača (i povremenog gitarista) Petera Hammilla, koji je želio ostvariti svoje glazbene i filozofske vizije, koje su bile daleko ispred tekstova većine tadašnjih glazbenika. Hammillove tekstove prije svega je obilježavalo koketiranje s granicom između znanosti i fikcije, razuma i intuicije, apokaliptičnih vizija i egzistencijalizma. Iako je to na “The Aerosol Grey Machine” še vrlo u začecima, mnogi plodovi njegovih kasnijih remek-djela (što vrijedi i za bend kao cjelinu) naziru se već ovdje. Pod Hammillovim vodstvom bend, koji se prije početka snimanja već jednom raspao, ponovno se okupio i započeo svoju misiju. Hammill će u idućim godinama stalno dijeliti vrijeme između Van Der Graaf Generator i svoje ništa manje zapanjujuće solo karijere. Razlika između ta dva projekta često je bila jedva primjetna jer je Peter na oba često koristio iste glazbenike, no Van Der Graaf Generator ipak su od samog početka imali neku posebnu auru zbog koje su postali tako zanimljivi brojnim ljubiteljima progresivnog rocka.
Bend je do izlaska ovog albuma ionako već prošao kroz svašta. Hammill je bend osnovao 1967., još kao student na sveučilištu u Manchesteru, zajedno s Chrisom Judgeom Smithom na bubnjevima i puhačkim instrumentima te orguljašem Nicom Pearneom. Nakon preseljenja u London počeli su snimati glazbu. Tada im je uspjelo potpisati i prvi ugovor s izdavačkom kućom Mercury. Hammillov dotad najveći uspjeh bilo je formiranje njihove prve prave postave nakon dolaska Hugha Bantona na orgulje, Guya Evansa na bubnjeve i Keitha Ellisa na bas, te dogovor o suradnji sa šefom izdavačke kuće Charisma, Tonyjem Strattonom Smithom (pod svojim je okriljem imao i Genesis). Unatoč tome, odmah ih je počela pratiti smola. Judge je napustio bend čim su snimili svoj prvi singl “People You Were Going To” (na B-strani je “Firebrand”), a nakon nekoliko nastupa ukradena im je i oprema, što je neizravno dovelo do raspada benda. Kao što je već spomenuto, Hammill počinje snimati solo album kad odjednom shvati da mu treba pomoć starih prijatelja i Van Der Graaf Generator ponovno su rođeni. Većina skladbi na “The Aerosol Grey Machine” doduše je daleko od njihovih kasnijih, često kompleksnih, simfonijskih, epskih i po atmosferi uglavnom mračnih kompozicija, ali album ipak sadrži mnogo zanimljivih stvari koje slušatelju daju dobar uvid u evoluciju benda. Uz psihodelično intonirane stvari tu je i nekoliko kompleksnijih i ambicioznijih skladbi koje su dale smjernice njihovim budućim albumima. Šteta je što je ovaj album po izlasku izašao samo u SAD-u. Strattonova spretna manipulacija bila je dovoljna da bend raskine ugovor s Mercuryjem i preseli se k njegovoj izdavačkoj kući Charisma, gdje su uz Genesis i Lindisfarne postali jedan od njihovih glavnih aduta.
Već otvaračka, psihodelično intonirana i prilično naivno obojena “Afterwards” otkriva prikriveni potencijal benda. Po atmosferi je to mirna i lijepa skladba, pogodna za opuštanje, kakvih VDGG u idućim godinama zapravo neće snimiti baš u izobilju. Slušateljima predstavlja prije svega Hammillov jedinstveni vokal (ovaj put njegovu nježniju, svjetliju stranu), koji je barem toliko prepoznatljiv koliko i njegovi tekstovi. Iako svoj pravi potencijal još ne pokazuje, bez sumnje je već tada nagovijestio zašto je oduvijek bio jedan od najboljih pjevača u progresivnom rocku. Vrijedi spomenuti i vrlo dobru melodiju na Bantonovu klaviru. Nakon mirnog početka, oba dijela “Orthenthian” već nas odnose u Hammillov često mračni i strašni svijet postapokaliptičnih vizija, koje će zaživjeti tek na njihovu idućem albumu. Iako skladbi još nedostaje prava energija koja će kasnije resiti većinu njihovih djela, riječ je o vrlo dobroj stvari i prvom pravom prikazu toga što bend može i kamo vuče njihov zvuk. Evansovo delikatno bubnjanje i Bantonova veličanstvena upotreba hammond orgulja postat će, uz Hammillov vokalni i lirski genij, glavni zaštitni znak benda, dok će Ellis sa svojim često ritmičnim i tankim basom ispasti iz igre već nakon ovog albuma. “Running Back” je općenito prilično mirna stvar melankolične atmosfere. Resi ga prije svega Hammillov emocionalan vokal, koji je ujedno pun poetike, i flauta gostujućeg člana Jeffa Peacha, koja neizravno pridonosi njegovoj svježini i lakoći. Po mom mišljenju riječ je o jednoj od boljih skladbi na albumu, iako se osjeća da imaju još dosta neiskorištenog prostora (to će na kasnijim albumima uspješno popuniti saksofonist David Jackson). Uvod na akustičnoj gitari u “Into The Game” odličan je i pomalo podsjeća na The Who klasik “Pinball Wizard”. Bas je ovdje vrlo razgovijetan i u prvom planu, što je lijepo čuti jer VDGG nakon ovog albuma gotovo kroz cijelu karijeru neće imati pravog basista (bas dionicu pokrivat će kar Banton na svojim klavijaturama). Završava jazzovskim jamom koji se nikako ne razvuče kao što se to obično rado događa. Ovo sedmominutno djelo već neizravno pokazuje koliko će kompleksan biti ovaj bend. Naslovna skladba je šala kraća od minute koja bi više pristajala nekoj radijskoj komediji iz 50-ih. Sljedeća skladba “Black Smoke Yen” kratak je i repetitivan instrumental. Te su dvije stvari po mom mišljenju ovdje više za popunjavanje minutaže nego da ih resi tko zna kakva kvaliteta. Bend si je očito tijekom snimanja priuštio i tri minute za opuštanje i punjenje baterija. Zanimljivo je da upravo druga polovica albuma sadrži najbolje skladbe, koje već nagovještavaju njihov kasniji, mnogo kompleksniji, opskuran, epski i mračan zvuk. “Aquarian” je pravi preteča remek-djela poput “Darkness” s njihova idućeg albuma. Sadrži opskuran tekst, izvanrednu ritmičku podlogu s naglaskom na Ellisov bas i odličan Hammillov vokal. Na epskoj i tajanstvenoj “Necromacer” VDGG su tako reći već gotovo u svom pravom obličju. Ovu skladbu resi prije svega Peterov strašni i tajanstveni tekst kakvih će u karijeri napisati još mnogo (samo odakle potječe sva ta njegova mračna inspiracija?), kao i epska, marširajuća ritam linija kakvu će rado koristiti i na kasnijim djelima. Završni “Octopus” još je jedno djelo koje mogu ubrojiti među vrhunce albuma. Jedna je od prvih zaštitnih skladbi benda, u kojoj blistaju prije svega izvanredne Bantonove solaže na orguljama, Ellisov razgovijetan bas i Hammillovo zaštitno, varijabilno izmjenjivanje emocija na vokalima. Njegovo pjevanje ovdje zvuči kao da mu je bila riječ o golom preživljavanju, a takvih će si nastupa u karijeri priuštiti još mnogo puta. Nestabilnu konstrukciju kompozicije nadopunjuju i kraćim jamom (nešto što će rado raditi i u budućnosti). Sve skupa završava na kaotičan način, kao što će završavati i većina njihovih kasnijih djela.
Bonus skladbe na aktualnom reizdanju obje su strane njihova prvog singla – “People You Were Going To” i “Firebrand” te “Giant Squid” i “Ferret & Featherbird”. Od njih valja izdvojiti “People You Were Going To”, kratak, pop usmjeren pokušaj koji se danas čini prilično netipičnim za njih, te “Ferret & Featherbird”, folk skladbu s dobrom flautom koja u tom segmentu čak pomalo podsjeća na Jethro Tull.
Zaštitni zvuk benda na “The Aerosol Grey Machine” još nije razvijen, ali za razliku od debija nekih njihovih glazbenih vršnjaka, već je nagoviještena buduća usmjerenost benda. Iako će VDGG idućim albumom napraviti izniman napredak zbog kojeg će se tek rijetki sjećati njihovih početaka, i iako album pokazuje tek malo njihova pravog potencijala, koji će ih kasnije lansirati među glavne aktere britanskog progresivnog rocka, klice tog napretka ovdje su već posijane. “The Aerosol Grey Machine” naravno nije ni po čemu revolucionaran debi i čak je najmanje uočljivo djelo u njihovoj povijesti, no zreliji je od mnogih debija njihovih glazbenih vršnjaka, što rječito svjedoči o izvanrednoj konzistentnosti i sveukupnoj kvaliteti njihove diskografije. Riječ je o vrlo dobrom početku koji poručuje da su Van Der Graaf Generator bili spremni napraviti prvi korak koji će ih ustoličiti kao jedne od glavnih inovatora i vizionara u svijetu rock glazbe.
Postava
Peter Hammill – vokal, akustična gitara
Keith Ellis – bas gitara, prateći vokal
Hugh Banton – klavir, orgulje, prateći vokal
Guy Evans bubnjevi, udaraljke
Jeff Peach – flauta
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. Afterwards (4:58)
2. Orthenthian St. (Part I) (2:23)
3. Orthenthian St. (Part II) (3:53)
4. Running Back (6:32)
5. Into a Game (5:56)
6. Aerosol Grey Machine (0:56)
7. Black Smoke Yen (1:18)
8. Aquarian (8:27)
9. Necromancer (3:30)
10. Octopus (7:41)
Bonus skladbe s reizdanja:
11. Giant Squid (3:19)
12. Ferret & Featherbird (4:34)
13. People You Were Going To (2:44)
14. Firebrand (4:08)
Trajanje albuma: 60:20
