Izvođač: Doors, The
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1968
Trajanje: 32.49
Ocjena: 3.5/5
Već s dva silno popularna albuma iza sebe, The Doors su se ovaj put našli pod snažnim pritiskom pri produciranju svog trećeg albuma Waiting For The Sun. Zahtjevna publika od njih je s jedne strane tražila “hit”, a s druge artistički uradak, pa su se The Doors ovaj put uhvatili između dva pola. Većinu materijala iskoristili su već na prva dva albuma, zato su do rezultata morali doći u studiju, što se jasno osjeti i u samoj kvaliteti albuma.
Dakle, hit koji su svi tako nestrpljivo čekali od benda na kraju je ipak stigao, i to sa skladbom “Hello I Love You”, koja se na albumu nalazi na prvom mjestu. Otrcana melodija i trivijalan tekst The Doorse su doduše odveli do velikog uspjeha, ali su potisnuli onaj intelektualni image koji su stvorili prethodnim albumima. Povrh svega, mnogi su kritičari tvrdili da su melodiju maznuli iz hita “All Day and All of the Night” legendarnih The Kinks. Istina je da su The Doors bili obožavatelji The Kinks, no bilo kakva analogija bila je puka slučajnost. Tematika albuma uglavnom se tiče ljubavi. Zimska ljubav, ljetna ljubav, divlja ljubav, naša ljubav, ulica ljubavi, kao da su i sami The Doors napokon popustili hippijevskom utjecaju koji se u to vrijeme tako snažno širio. Još veće razočaranje doživimo kad album usporedimo s prethodnim, koji odišu originalnošću, mnogo mašte i prije svega predstavljaju neku cjelinu i smislenost. Upravo to je ono što na Waiting for the sun najviše nedostaje. Istina, Morrisonov glas je ljepši i pod boljom kontrolom, ali nas jednostavno ne osvaja na način kao na prošla dva albuma. Što stvar još pogoršava, prvi put dobivamo osjećaj da su granice stvaranja ograničene i za The Doors, usprkos svoj njihovoj maštovitosti.
Album je nježniji i romantičniji i svakako nije ono što su kritičari i obožavatelji očekivali od benda. Da su to ipak i dalje stari The Doors, vidi se prije svega iz triju tipičnih skladbi, i to iz prve Morrisonove doista političke antiratne tvorevine “The Unknown Solider”, u kojoj su dio u kojem vojnik čeka smrtni hitac na stratištu izvodili tako da je Kriegerova gitara predstavljala pušku koja ispaljuje “zvučni metak”, a Morrison bi se pri pucnju srušio na pod, zatim još revolucionarnije “Five to one” s odličnim blues rifom, koja je tihi poziv mladih na pobunu, te “Not to touch the Earth”, koja je tek kratki insert iz kompozicije od 133 retka naslova “The Celebration of the Lizard”. Potonja prikazuje Morrisonovu vječnu čežnju da ga počnu priznavati kao pjesnika, a ne samo kao rock zvijezdu. Možda se ističu i “Spanish Caravan”, u kojoj nas impresionira Kriegerova akustična gitara s latino primjesom i slikama života Roma, te ” My Wild Love”, koju prate skandiranje i ritmičko pljeskanje, dok tiho mrmljanje stvara jezovitu pozadinu. Manji spomen zaslužuju i balade poput “Love Street”, tužaljka “Sumer’s Almost Gone”, koja se nastavlja u “Wintertime Love”, te “Yes, The River Knows” s inače odličnim jazzy gitarskim ubačajem, kao i “We Could Be So Good Together”, koja zapravo osim provokativnog teksta nije ništa posebno.
Za neke je ovo i dalje odličan album, no prave obožavatelje The Doorsa snažno je razočarao. Istina je i da je većina skladbi snimljena u velikoj žurbi i uopće u teškim okolnostima, jer je Morrisonovo pijanstvo i drogiranje postajalo sve manje podnošljivo. Tako je glavnu ulogu u bendu počeo preuzimati Krieger, što je svakako jako uočljivo.
Postava
Jim Morrison: vokal
Robby Krieger: gitara
Ray Manzarek: klavijature
John Densmore: bubnjevi
Produkcija
Paul A. Rothchild
Popis skladbi
1.Hello I Love You
2.Love Street
3.Not To Touch The Earth
4.Summer’s Almost Gone
5.Wintertime Love
6.The Unkonown Soldier
7.Spanish Caravan
8.My Wild Love
9.We Could Be So Good Together
10.Yes, The River Knows
11.Five to one
