Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavačka kuća: Roadrunner Records
Izlazak: 2007
Ocjena: 4.5/5
“Fear Of A Blank Planet” je deveti studijski album kultnih i iz godine u godinu (i u komercijalnom smislu) sve prepoznatljivijih progresivnih rockera Porcupine Tree. Riječ je o jednoj od rijetkih modernih progresivnih skupina koja ne prestaje iznenađivati inovacijama te je istodobno svojim kompozicijama sposobna oduševiti i širi krug ljubitelja glazbe. Otkako su prije nekoliko godina polako počeli napuštati svoje psihodelično obojene elektroničke odlutalosti i sve se više okretati progresivnometalnim vodama, naravno na svoj klasičan transcendentalan način i s inteligentnom poezijom, Porcupine Tree su izrasli u, po mojem mišljenju, najvažniju i najuzbudljiviju skupinu suvremenog progresivnog rocka, koja cijelo vrijeme ima vlastiti glazbeni izraz, ali nikad nije skrivala simpatije prema legendarnim skupinama koje su značajno utjecale na razvoj njihova zvuka. Steven Wilson, sentimentalni multiinstrumentalist i glazbeni inovator, i ovaj je put osmislio prvorazrednu transcendentalnu majstorију koja slušatelja s lakoćom odnese u različita stanja podsvijesti i osobnih percepcija te je inteligentno spojio svemirske i zasanjane zvukove soundscapea s udarnim metalnim pasažama u kombinaciju koja stvara izniman kontrast između melankolije, čežnje i bijesa.
“Fear Of A Blank Planet” je, grubo rečeno, zvučna mješavina obiju prethodnih majstorija, to jest “In Absentia” (2002) i “Deadwing” (2005), ali s osjetno mračnijim dionicama i atmosferom nego što smo je mogli osjetiti na oba prethodnika. Stevenu je uspjelo za suradnju na albumu privući i dva legendarna imena progresivnog rocka, Roberta Frippa (King Crimson) i Alexa Lifesona (Rush), koji svaki na svoj vlastiti i prepoznatljiv način pridonose izgradnji njegove atmosfere.
Ona je ovaj put prilično fatalistički obojena jer je “Fear Of A Blank Planet” konceptualni album koji se vrti oko sveopće apatije suvremenog, informacijama prezasićenog društva, koje je ostalo na slijepoj točki u svojem emocionalnom i duhovnom razvoju. Ponajprije se odnosi na emocionalno ispražnjenu, duhovno zakržljalu i materijalno zasićenu “MTV/MP3/MSN” generaciju tinejdžera koji sve svoje slobodno vrijeme troše pred računalnim i TV zaslonima, gdje tupo i apatično zure u razne reality showove, po internetu traže pornografiju ili se okušavaju u nasilnim i seksom prožetim videoigrama. Takav koncept odražava Stevenov strah da će sljedeće generacije postajati sve više mentalno i duhovno zakržljale, što će na kraju neizbježno dovesti do sveopćeg raspada moderne “civilizacije”. Mogu reći da je skupini više nego uspješno uspjelo spojiti inteligentan koncept s duboko atmosferičnom glazbom. Koncept povezuje šest skladbi koje se mogu shvatiti i kao jedna skladba podijeljena u šest međusobno povezanih dijelova.
Uvodna “Fear Of A Blank Planet” otvara se zvukovima tipkovnice dok se klinac priključuje na internet kako bi skinuo goru mp3-jeva, pogledao porno filmove, doznao što se dogodilo u novoj epizodi Big Brothera, u računalnoj simulaciji potukao virtualne vojnike i tako potrošio cijeli dan pred monitorom. Otuda i naslov albuma i skladbe – “strah od praznog planeta”. Nakon te slikovite, simboličke predstavke slijedi spora dionica koja dobiva zamah preko oštrih zvukova energične ritam linije, gitare i odličnog Stevenova vokala, koji pjeva o svakodnevici informacijama prezasićenog klinca, i to značajnim tekstom. Mračnu atmosferu pomalo podiže melodičan refren koji stvara kontrast u odnosu na oštar ritam uz poplavu raznovrsnih zvučnih uzoraka na klavijaturama. U srednjem dijelu odsviraju nekoliko tvrđih metalnih pasaža, a Steven si na gitari priušti i kraći solo. U završnici soundscapei na klavijaturama ponovno stvaraju melankoličnu atmosferu i zaokružuju to odlično djelo.
“My Ashes” je odlična emocionalna balada, postavljena na sjajne orkestralne aranžmane, melankoličnu akustičnu gitaru i osjećajan vokal. Nakon sporog uvoda postupno gradi svoju atmosferu preko palete odličnih soundscapea koji slušatelja u trenu odnesu u transcendentalno stanje svijesti. Skladba koja smiruje atmosferu pred ključni trenutak albuma.
“Anesthetize”, više od 17 minuta dug prog rock ep, središnje je i po mojem mišljenju ujedno najbolje djelo na albumu, koje uz izniman raznolikost krasi i višeslojna atmosfera. Tu kao posebni gost sudjeluje i legendarni gitarist Alex Lifeson, koji u srednjoj sekciji odvali nezaboravan solo, za njega karakterističan. Nakon sporog i mračno obojenog uvoda na bubnjevima, zvučnim uzorcima i rezignirano zvučećem vokalu prelaze u sirovu i opskurnu dionicu, gdje uši prosijava debela linija bas gitare. Slijedi jedna od najboljih dionica u povijesti skupine, u kojoj se izmjenjuju tvrda ritam linija i osjećajne klavijature, dok Lifeson u pozadini svira izvrstan solo, prepoznatljiv samo njemu. Na tom se mjestu stvara nezaboravna, stupnjevana atmosfera koja se mijenja od melankolične do agresivne. Opskurnost se još povećava upadom “metalne” dionice, u kojoj Steven odsvira nekoliko tvrdih rifova poduprtih brutalnim ritmom, kojega se ne bi sramio nijedan suvremeni thrash metal bend. Stevenov je vokal središnji element odličnog, sarkastičnog refrena, koji cijelo vrijeme drži kompoziciju u ravnoteži, osobito tijekom brutalnih pasaža. Preko soundscapea i ostalih zvučnih uzoraka na Barbierijevim klavijaturama skladba se počinje polako smirivati. Nastupa smirena dionica na klavijaturama i višeglasnim vokalnim harmonijama iz kojih se na kraju izlučuje, kao i uvijek, emocionalan Stevenov vokal, koji postupno zaključuje jedno od najveličanstvenijih i najambicioznijih djela njihove karijere.
Izuzetno lijepa i melankolična balada “Sentimental” je, kao što i sam naslov kaže, sentimentalno djelo, koje nakon kompleksnog i mračnog epa brine za nešto svjetliju atmosferu, koja je ipak iznimno tužna. Krase je Stevenov duboko ispovjedni vokal, klavir, udaraljke i akustična gitara svirana u flamenko stilu. Ta me skladba lagano podsjeća na “Lazarus” s prethodnog albuma, samo što je malo prizemnija. Njezin refren slušatelja, usprkos blagoj depresivnosti koja se opet odnosi na naslov albuma, iznimno brzo povuče za sobom i ne sumnjam da će ta skladba postati jedna od njihovih klasika. Završava sličnim gitarskim rifom kao što ga sadrži klasik “Trains” s albuma “In Absentia”, nakon čega slijedi završno stupnjevanje na klaviru i zvučnim uzorcima.
“Way Out Of Here” je još jedno iznimno zanimljivo i višeslojno djelo, koje predstavlja obje glavne glazbene strane skupine, transcendentalnu i metalnu, koja prevladava posljednjih godina. Na soundscapeima se ovdje iskazao nitko drugi nego legendarni gitarski majstor Robert Fripp, koji je postao već svojevrstan mecena skupine nakon što ih je pratio na njihovoj prethodnoj turneji. Nakon Adriana Belewa, koji je sudjelovao na “Deadwing”, Fripp je već drugi glazbenik iz redova King Crimson koji je skupini pomogao ostvariti njihove glazbene vizije. Frippov je doprinos jedan od ključnih gradivnih elemenata nevjerojatne atmosfere, koja seže od veličanstvenih zvučnih aranžmana na soundscapeima do brutalnih metalnih pasaža. Skladba ima spor uvod na soundscapeima, nakon čega polako gradi atmosferu na Stevenovu vokalu i melankoličnoj gitari, a slijedi je odlična instrumentalna dionica. Nakon smirenih zvukova zvučnih uzoraka slijede brutalne pasaže na bubnjevima i gitari, koje su cijelo vrijeme podložne iznimno lijepim aranžmanima na klavijaturama. Odlično građene strukture te kompozicije osvojile su me od početka do kraja, a uslijedila je spoznaja da je riječ o vjerojatno najuravnoteženijem djelu na albumu, koje će sigurno postati omiljeni dio njihove sljedeće koncertne turneje.
“Sleep Together” otvara se opskurnim i tajanstvenim zvukovima zvučnih uzoraka klavijatura, nakon čega upadaju bubnjevi i depresivno obojen vokal. Konačni je rezultat skladba koja zvuči kao neka mješavina gotičkog i progresivnog metala, s tom važnom razlikom da, za razliku od većine skupina iz oba spomenuta žanra, sadrži izvrstan vokal koji seže od krhkog do kroz efekt izobličeno brutalnog. I ovaj su put upotrijebili odličnu kombinaciju naoštrenih gitarskih rifova, višeslojnog ritma i dubokih, transcendentalnih zvučnih uzoraka, koji kod slušatelja stvaraju različita stanja svijesti. Svjedoci smo i dobrog Stevenova gitarskog solla, kakve inače ne nudi baš u izobilju. Ponajprije je odlična upotreba orkestralnih aranžmana ono što od naizgled jednostavnog djela stvara majstorију.
“Fear Of A Blank Planet” za skupinu znači još jednu majstorију više u njihovu impresivnom nizu duboko ispovjednih i bogato strukturiranih albuma koji su sposobni slušatelja u tren oka prenijeti iz jednog stanja svijesti u drugo i uputiti mu brojne životne poruke. Porcupine Tree i njihovu središnjem glazbenom geniju, koji je bez dvojbe jedan od najinovativnijih glazbenika posljednjeg desetljeća, ponovno je uspjelo stvoriti izniman emocionalan i raznovrstan album koji “raste” sa svakim novim slušanjem, a istodobno sadrži poruke koje su sposobne potresti kolektivno razmišljanje i dati na razmišljanje brojnim pripadnicima “blokirane” generacije koji su još sačuvali iskru vlastite osobnosti. “Fear Of A Blank Planet” još je jedan testament raznolikosti skupine koja nastavlja svoju misiju stvaranja duhovno bogatog progresivnog rocka. Taj i u današnje vrijeme vladavine emocionalno i duhovno zakržljalih informacijskih sveznalica, koji na svim područjima žive samo još po načelu “novac ili smrt”, i dalje raste i malim koracima jača svijest da nijedno društveno uređenje ne traje vječno i da su promjene naša jedina stalnica.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, klavir
Colin Edwin – bas gitara
Richard Barbieri – klavijature, sintesajzer
Gavin Harrison – bubnjevi & udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Alex Lifeson (Rush) – gitarski solo (3)
Robert Fripp (King Crimson) – soundscapei (5)
John Wesley – prateći vokal
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. Fear of a Blank Planet (7:28)
2. My Ashes (5:07)
3. Anesthetize (17:42)
4. Sentimental (5:26)
5. Way Out of Here (7:37)
6. Sleep Together (7:28)
Trajanje albuma: 50:08
