Autor: Rok Klemše
Izvođač: Sonata Arctica
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2007
Odmah na početku da kažem da su mi Sonata Arctica nekad bili čak jedan od najdražih power metal bendova. Odlični debitantski album Ecliptica (1999) i njegov nasljednik, možda još bolji, Silence (2001) vrtjeli su se bezbroj puta. Nažalost, kasnijim izdanjima taj status, barem kod mene osobno, nisu postigli, spomena je vrijedan možda samo još Winterheart’s Gulid (2003). Finci se drže načela izdavanja albuma otprilike svake dvije godine, pa ni ovaj put nije drukčije; od njihova posljednjeg albuma Reckoning Night prošle su tri godine. Što nam, dakle, donosi novi album? Hja, nažalost ništa sanjivo, kako obećava sam naslov albuma (Unia je finski za snove).
Mogu reći da se Sonata Arctica još od albuma Silence poprilično ponavlja. Iako su njihova izdanja uvijek vrlo visoke kvalitete, svježinu, originalnost i udarni power metal spomenutih albuma još nisu dosegnuli. Ni Unia ne donosi nekakve ludačke promjene, ali srećom ipak nije Reckoning Night 2, jer se može pohvaliti priličnom dozom svježine i spontanosti. Nažalost, Unia nema ono po čemu sam ja zapamtio Sonatu Arcticu, jer je odmak od “trademark” zvuka poprilično velik. Pjesme su mračnije i manje melodične, a najveće je razočaranje to što gotovo da nema skladbe koju bi si mogao zapamtiti. Samo rijetki trenuci doista se urežu u sjećanje. Gdje su, dovraga, ti visokoleteći, adrenalinski, fantastični refreni? Glazba je postala poprilično progresivna, gotovo sve pjesme imaju prepun koš različitih dijelova i promjena tempa. Upravo tu će se publika podijeliti. Ja evoluciju benda više nego pozdravljam, ali iskreno, njezin mi trenutni smjer ne miriše kao nedjeljni ručak…
Vokal Tonyja Kakke je kao i obično odličan, ali ovaj put uglavnom ostaje u nižim i srednjim registrima, što albumu daje mračniju atmosferu. Velika je promjena i (pre)velika upotreba višeglasnih slojeva. Instrumentalno osobno nedostaje mi malo više gitara, koje su potisnute pomalo u pozadinu u korist simfonijskih elemenata, a solaže ne donose baš ništa novo, jer riječ je o posve tipičnim Sonata Arctica brzim, melodičnim pasažama. Bas gitara je u miks smještena vrlo dobro, ne previše, ne premalo, a svako malo razveseli čak i kratka bas solaža. I tako smo došli do najvećeg minusa albuma. Većina albuma naime ostaje u mid-tempu, o brzim, nadzvučnim komadima tipa Wolf and Rave (Silence) ili The Cage (Winterheart’s Gulid) nema ni traga ni glasa. Tempo malo ubrza tek The Harvest, dok ostalih 11 pjesama ostaje srednje brzo, a dvije su balade, naravno, spore. Na Uniji nećete naći baš nijednu ubojitu skladbu zbog koje biste si od headbangana slomili vrat. Na albumu gotovo da nema trenutka koji bi bio bolji od prosjeka, a pjesme su si gotovo slične kao jaje jajetu. Formula pjesama praktički je ista: početak s dosadnim, neinspiriranim rifom, koji prate visoke, spore klavirske melodije, kad se oglasi Tonyjev vokal, one se povuku u pozadinu, a u prvi plan se ponovno probiju gitare sa sličnim izsviranim rifovima. Kad počne refren, podupru ga prateći vokali i višestruki slojevi… Klavijature su barem na trenutke vrlo dobre.
Ali što kad su vrlo rijetki trenuci koji će ostati u sjećanju barem srednjoročno. Gitare zvuče gotovo isto u baš svakoj pjesmi, klavijature sviraju slične spore melodije, a bubnjevi su tu manje-više samo za ukras. Unatoč svemu, na Uniji se može naći nekoliko izvrsnih trenutaka. Brza The Harvest zasigurno je jedan od vrhunaca albuma, a Caleb bi uspio kao odličan ep da početak nije pokvario patetični monolog (Caleb je inače početak trilogije koja je započeta od kraja na albumu Silence pjesmom The End ot the Chapter i nastavljena na Reckoning Night s Don’t Say a Word, a govori o muškarcu koji odraste u opsesivnog uhodu). Spomena je vrijedna još i My Dream’s But a Drop of Fuel for a Nightmare, koja na trenutke podsjeti čak i na Blind Guardian.
Sonata Arctica su eksperimentiranjem na albumu Unia malo pretjerali i izgubili zvuk odličnog power metala kojim su počeli. Mislim da će stari fanovi grupe biti poprilično podijeljeni, a ako ste i sami novopečeni fan Sonate Arctice, za početak radije posegnite za njezinim starijim izdanjima, Ecliptica ili Silence.
Postava
Tony Kakko – vokal
Jani Liimatainen – gitara
Marko Paasikoski – bas gitara
Tommy Portimo – bubnjevi
Henrik Klingenberg – klavijature
Produkcija
Tony Kakko & Sonata Arctica
Popis skladbi
1. In Black and White 05:04
2. Paid in Full 04:24
3. For the Sake of Revenge 03:23
4. It Won’t Fade 05:59
5. Under Your Tree 05:14
6. Caleb 06:17
7. The Vice 04:09
8. My Dream’s But a Drop of Fuel for a Nightmare 06:13
9. The Harvest 04:19
10. The Worlds Forgotten, the Words Forbidden 02:57
11. Fly with the Black Swan 05:08
12. Good Enough Is Good Enough 05:32
