The Physics Of Fire

Dvije su godine prošle otkako je metalsku glazbenu scenu zahvatio uragan tehnički dovršenog progresivnog death metala iz Atlante. Dvije godine od prvog upoznavanja s kvartetom Becoming The Archetype, koji nas je već prvijencem Terminate Damnation suočio s činjenicom da je prema njihovoj beskompromisnoj svirci, kad je jednom čuješ, teško ostati ravnodušan. A jedva dvije godine poslije, nakon iscrpljujuće promotivne turneje, vraćaju se sa svježim izdanjem koje za inspirativnim prvijencem ne zaostaje ni za pedalj. Dame i gospodo: vrijeme je za upoznavanje fizike vatre – The Physics Of Fire.

Klasicistički obojen uvod s čembalom i nježnim gitarskim ubiranjima već nakon dobre minute grandioznog draženja osjetila pjesmom ‘Epoch Of War’ razdire brutalni izljev iskonskog death core pristupa. Melodično dovršene konture lijepo se nadopunjuju s Jasonovim izbrazdanim vokalom, kao briljant ih kompaktno zaključuju dovršeni Sethovi soloi, a nipošto ne smiješ zanemariti ni Brentovo precizno ritmiziranje na bubnjevima te Alexovo popunjavanje svih još nepopunjenih pukotina melodičnim pjevanjem i gitarskim harmonijama. Ono što čuješ Becoming The Archetype su u najsjajnijem svjetlu. Vatra je oslobođena. ‘Immolation’ s gotovo black metalskim simfonizacijama, na kakve smo obično navikli kod nekih Dimmu Borgir, na prije svijetle konture nanizuje crni briljant. U drugoj polovici pjesma, rasterećena betonski teških distorzija, približava se gotovo Dream Theaterovskoj motivici mekših vokala i epskih gitarskih solaža, ali kvartet metalskih mađioničara ne posiže za stereotipima, pa su čista polja interpretacije prilično uska i razbijena, no kroz labirinte psihe vode te suvereno. Ariadninu nit razvlače sve do prostora tvog osobnog uništenja. ‘Autopsy’ zasijeca s kirurški preciznim rezom skalpela ravno do malog mozga, još jednom gotovo neočekivano, brutalni tempo ublažavaju dvoboj kao granit tvrdih vokala Jasona Wisdoma i kao paperje mekanih vokala Alexa Kenisa te razvaljujuća domišljatost brzoprstih ekskurzija Setha Hecoxa i Alexa po cijeloj duljini vrata gitare. Dečki znaju zaustaviti podivljali tempo potpunog uništenja. ‘The Great Fall’ je još posljednje odmorište prve trećine albuma, na kojem se može osjetiti ljudskost, živost. Instrumentalka ‘Nocturne’ nudi gotovo osjećaj smrti i ponovnog rađanja nečega epskijeg. Kao da su iz feniksova repa poletjeli plamenovi i uništili stari svijet grotesknog i ništavnog. Klijanje i rasta nov obrisa svijeta može se dočarati upravo bez riječi. Forma i sadržaj tu su nadopunjeni u strukturalno savršenstvo crnog, noći te bijelog, svijetlog, svjetla. Ljepljive i guste gitare tkaju uvod pjesme ‘Monolith’, nedvojbeno jednog od posebnijih trenutaka ploče, koji nadilazi očekivanja na način na koji smo navikli kod švedskih veterana Opeth. Arhetipizacija stvaranja se pojačava. Orguljski zvuk pojačava osjećaj približavanja nečemu gotovo božanskom. Bogovi grade i uništavaju. ‘Construct And Collapse’ poigrava se ritmikom i melodikom na progresivan način, koji ni za pedalj ne zanemaruje divljinu i nepopustljivost čeličnog zagrljaja potpune nihilizacije. Put ovog spoznanja samo je za najizdržljivije. Samo će oni shvatiti što je bit vatre. ‘Endure’. Malo manje od tri minute vinjeta uništenja i groteske. Pomalo iscrpe, da bi dovele do klasične death metalske božanskosti, koja zvuči kao da ju je napisao Chuck Schuldiner, a umjesto cerebralne tekućine u kralježnički kanal nalili su čisti kerozin – ‘Fire Made Flesh’. Alexov milozvučni pjevni vokal ovaj je put gotovo suvišan. Nepotreban. Završne distorzirane gitare čarobno su nadopunjene motivom španjolske gitare. Nježna akustika tek je interludij potpunog uništenja, koji divljim tempom otvara vrata ponovnom umiranju – ‘Second Death’. Kako i ime kaže, glazbena motivika znatno je epskije razvučena i zasladena. Samo na početku, jer se doista isplati poslušati pjesmu i nakon nekoliko taktova uvodnog patetiziranja. Da ne dobiješ teški oblik dijabetesa, ne boj se, jer ti serviraju vrlo teško probavljiv i ništa slađen paket tehničkog death metala. Izdržao bi i bez lijepih napjeva, koji zvuče kao da dečki u zadnjem dijelu ploče traže mast i žele razvući priču na malo dulji oblik. U šest minuta dobivaš overdose osjećaja nezemaljskog lutanja iznad oblaka, potpune tvrdoće spoznaje da si u svemu što si mislio da znaš bio u zabludi i još ponečemu. ‘The Balance Of Eternity’ ponavlja nešto omekšanu verziju već čute epske melodike i dečki ploču dovode do velikog finala, u kojem na trenutke ponovno dominira zvuk klavira. Svijet treba spaliti do kraja. Nakon posljednjih salvi uništavajućih krikova koji drobe spokoj te nakon prilično razvučenog zvučnog zida balasta tema i mesorezačkih gitara, strasti se smiruju i ploča izlazi u tišinu i tamu.

Nakon prvog slušanja ploča ti se može učiniti prilično napornim zalogajem za fast food probavu. No nedvojbeno su upravo zbog toga Becoming The Archetype sastav koji obećava puno više od većine svojih suvremenika, koji se kunu u instant mješavinu želucu prijateljskih milozvučja i predvidljivih trenutaka dirigirane divljosti. Becoming The Archetype puno su više od jednog u nizu klišejskih klonova već čutog. Isprobavaju neisprobano. Šire horizonte svog izričaja da bi te lakše poslužili još većim izborom iskonskih prapodoba, arhetipova. Ovaj su put poslužili svoju viziju vatre. Elementarno. Ništa pretjerano avangardno, ali rečeno na posve njihov način. Shizofreno i fragmentirano. Pred tobom se razgrće mozaik brojnih nijansi koje teško možete registrirati odjednom. Ocjena: uvjetno odlična ploča koja ti može pričiniti užitak tek nakon drugog ili trećeg slušanja.