The Least We Can Do Is Wave To Each Other
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 4.5/5
Van Der Graaf Generator sastav su koji i danas uzburkava duhove svojim vizionarskim albumima, punim kompleksnih progresivnorockerskih himni koje daju lirički uvid u složenost ljudske duše i sadrže brojne mračne vizije bliske budućnosti. Osim King Crimson, glavnih nositelja “baklje” koja je potpalila vatru novog poglavlja u povijesti popularne glazbe, u to vrijeme (još) nije bilo progresivnorockerskog sastava koji bi se mogao mjeriti s obožavateljima električnih vodiča, fizike i metafizike, sastava koji je svojom neobičnom i beskompromisnom mješavinom elemenata rocka, jazza i klasične glazbe pošteno šokirao tadašnju glazbenu zajednicu, koja se još oporavljala od propasti hipijevskih iluzija o “miru i ljubavi” i počinjala shvaćati sivu svakodnevicu i blisku budućnost pod željeznom rukom “Velikog brata”. Glazba i tekstovi Van Der Graaf Generator bili su sukladno tome često brutalni, cinični, futuristični i apokaliptično intonirani. Neki je kritičar jednom izjavio da bi vrag vjerojatno stvarao prilično sličnu glazbu kad bi imao svoj bend. Time su “generatori” postali jedni od glavnih vjesnika nove ere popularne glazbe i, tako reći, barem desetljeće prestigli buduće glazbene trendove, što je jedan od glavnih razloga zbog kojih sastav danas ne cijene samo brojni ljubitelji progresivnog rocka nego i ljubitelji tako ekstremnih žanrova kao što su metal i punk.
Ipak, u vrijeme prije izlaska njihova drugog albuma, sarkastično nazvanog “The Least We Can Do Is Wave To Each Other”, vjerojatno nitko nije ni očekivao da će se uopće ikad vratiti (to im je s godinama postalo već tradicija). Nakon izlaska prilično psihodelično obojenog prvijenca “The Aerosol Grey Machine” (1969), koji je prvotno bio zamišljen kao solo album Petera Hammilla, pjevača i središnjeg autora glazbe i tekstova, uslijedio je naime drugi raspad od njihova osnutka i malo je falilo pa da zauvijek ostanu zakopani u moru opskurnosti. Dečki su imali sreće što su sklopili ugovor s Tonyjem Strattonom-Smithom, šefom izdavačke kuće Charisma i velikim mecenom progresivnog rocka (među njegovim “štićenicima” bili su, među ostalima, i Genesis, Lindisfarne te String Driven Thing), što ih je uspjelo dovoljno motivirati da se odluče na povratak u nešto preoblikovanoj postavi i s prilično drukčijom zvučnom slikom. Njihov uspon od psihodelično intoniranih eksperimentatora do velesila progresivnog rocka počeo je upravo na ovom albumu, koji je godinama definirao njihov zvuk.
Genijalni Peter Hammill sa svojim posve unikatnim i posebnim vokalom glavni je faktor prema kojem se pojedinac na kraju obično odluči sviđa li mu se sastav ili ne. Svojim poetskim načinom pjevanja, često izvan melodijske tonalitete, te brojnim izmjenama visokih i niskih dionica, odnosno epskih i brutalnih, nametnuo se kao jedan od najboljih pjevača i tekstopisaca progresivnog rocka, koji je povremeno prihvatio i akustičnu gitaru (dok je električnu naučio tek nekoliko godina kasnije). Jedna od velikih posebnosti glazbe VDGG-a jest da gitari daju vrlo malo prostora, a nju uglavnom zamjenjuje saksofon Davida Jacksona, kojemu je ovo bio prvi album sa sastavom. Jackson je u tren oka postao jedan od ključnih elemenata njihova posve unikatnog zvuka. Originalnog basista Keitha Ellisa zamijenio je Nic Potter, koji se brine i za ono malo električne gitare što se nalazi na pojedinim dijelovima. Nicov staž u sastavu bit će jednako kratak jer će VDGG bas gitaru zamijeniti kar basovskim pedalama na klavijaturama Hugha Bantona. Potonji je svojim majstorijama na melotronu i hammond orguljama često glavni čuvar kontrasta između “svjetla” i “tame” u njihovoj glazbi. No ne treba previdjeti ni izvrsnog jazz bubnjara Guya Evansa, jedinog člana sastava koji je s Peterom surađivao na svim albumima VDGG-a. Većina Peterove poezije sarkastična je kritika besmisla ratova, zlouporabe tehnološkog napretka i vječnih ljudskih zabluda te čežnje za nepoznatim.
Nova slika sastava oživljava već u uvodnom remek-djelu “Darkness (11/11)”, prvoj od mnogih Peterovih vizija mračne budućnosti, odnosno skore apokalipse (sreća da datum u zagradi nije 9/11, inače bi u Americi sad vjerojatno zabranili prodaju albuma). Sve skupa počinje vrlo tajanstveno i mrakobesno, sa zvukovima vjetra na klavijaturama, nakon čega nastupa zloslutno stupnjevanje na klaviru i udaraljkama, što samo pojačava napetost. S vremenom upada dramatični Peterov vokal, kojemu se pridružuje izvrsna dionica na saksofonu, što izaziva dramatičnu epsku harmoniju. Peter svoj vokal ponekad koristi do krajnjih granica i zvuči potpuno razjareno, gotovo zlobno. S vremenom upada odlična instrumentalna dionica u kojoj se miješaju slojevi klavijatura, saksofona i klavira, koji pojačavaju osjećaj potpunog kaosa i destrukcije. Jacksonov saksofon, kojemu se u pratnji pridružuje i truba, uz paklene prijelaze na bubnjevima, dodaje neko posebno ozračje, kao da neki mahniti terorist pleše usred ruševina zgarišta.
VDGG cijelo vrijeme s nevjerojatnim osjećajem plove između očaravajuće ljepote i sirove brutalnosti. To dokazuje i ezoterično utopijski simfonijski ep “Refugees”, koji pokazuje nježniju stranu sastava i ostavlja zraku svjetla u mračnoj budućnosti. U njemu se cijelo vrijeme miješaju neopisiva melankolija i epska veličanstvenost, koju stvara nevjerojatna harmonija između klavijatura, flaute i prekrasne boje Peterova vokala, koji je ovaj put u najvišem registru. Banton usput stvara prekrasnu podlogu na klavinetu i melotronu. U srednjem dijelu nastupa odličan jazzerski prijelaz na bubnjevima, nakon kojeg slijedi pobjednički i melankolični glavni refren, u kojem uz vokal u istom dahu zagrme i hammond orgulje, melotron te saksofon. VDGG se tada nalaze u svom najromantičnijem trenutku. S vremenom se Peterovu vokalu pridružuju i prekrasne epske zborske harmonije koje zrače nevjerojatnom melankolijom i čežnjom za slobodom. Zasigurno jedna od njihovih najljepših pjesama, čiji je tekst ujedno i Peterova kritika svih totalitarnih režima. Malo je pjevača sposobnih dočarati toliko različitih emocija u jednoj skladbi.
“White Hammer”, koja govori o inkviziciji i lovu na vještice, još je jedna od VDGG klasika. Najavljuje je tutnjava hammond orgulja, nakon čega nas Peterov brutalni vokal uvodi u jezivo ozračje. Pojedine dionice cijelo vrijeme njišu između mirnih i energičnih, kad nastupe pravi paklenski kataklizmični obračuni između saksofona i ritma. Riječ je o kompoziciji brojnih kontrasta. S jedne strane prisutna je visoka epskost, s druge brutalni jazzerski ispadi, čiju dramatičnost još pojačava sloj melotrona i Peterov već gotovo manični vokal. Prijelazi na bubnjevima i nekoliko distorziranih dionica na gitari u kombinaciji sa saksofonom i klavijaturama zvuče nevjerojatno tvrdo za svoje vrijeme. U posljednjem dijelu nastaje pravo jezivo (i nadasve uvjerljivo) ozračje, gotovo kao iz kakvog psihodeličnog horora, koje izaziva opsežna jazzerska improvizacija. U osjećaju kaosa i potpunog zamračenja može se mjeriti čak i s remek-djelom kao što je “Devil’s Triangle” u izvedbi King Crimson.
“Whatever Would Robert Have Said”, posvećena ocu projekta Manhattan, Robertu Oppenheimeru, i čiji se tekst odnosi na prijeteću opasnost potpunog nuklearnog uništenja čovječanstva, još je jedna vrlo kompleksna apokaliptično-paklena poslastica. Nakon razmjerno nedužnog uvoda na klavijaturama, kojima se s vremenom pridružuju prijelazi na bubnjevima i zloslutan saksofon, nastupa pravi šamanski ritam, koji brzo smiruje Peterov vokal (koji je na početku posve naracijske naravi). U pozadini se može čuti i nešto namjerno razglašene Potterove električne gitare, kojoj se u kontrastu pridružuje i nešto Peterove akustične gitare, više za opuštajuće zvučne ukrase nego išta drugo. Glavni, poludjeli motiv na saksofonu uz manični vokal doista zvuči kao da ga je smislio sam Mefistofel. Iznenada nastupa zanimljiva jazzerska improvizacija koja se razvija u pravu bitku među instrumentima, osobito između električne gitare, saksofona i klavijatura. Unatoč pojedinim akustičnim upadima, njezin tijek se nikad posve ne smiruje, a završetak joj ispada prilično kataklizmičan.
Svjetlija strana sastava ponovno oživljava na sanjivoj baladi “Out Of My Book”, u kojoj prevladava romantičan motiv na Davidovoj flauti i Peterovoj akustičnoj gitari. Sve skupa vodi smiren i poetičan vokal koji ni najmanje ne sliči onoj brutalnosti koja je prevladavala u njegovoj prethodnoj kompoziciji. Slojevi Hughovih klavijatura također su položeni s izuzetnim osjećajem. Od svih djela na albumu upravo je ovo najmanje nalik novoj slici VDGG-a, odnosno najbliže njihovoj psihodeličnoj prošlosti. Glavni folk-rockerski začinjeni motiv na akustičnoj gitari, flauti i višeglasju očarat će sve one koji tvrde da se sastav spetljao s vragom i odvesti ih u deveto nebo. Osobno mi silno godi taj kontrast između svjetla i tame koji u njihovu glazbu unose ovakva “opuštajuća” djela.
Završno remek-djelo “After The Flood”, u kojem nas debela linija basa, zloslutne klavijature i akustična gitara uvode u konačni epilog ljudskih zabluda i ismijavanja prirodne ravnoteže, još je jedno djelo koje oduzima dah svojom nepredvidljivom i kompleksnom naravi. Peter je opet u svom vokalnom elementu, kad ne znaš hoće li epskost zamijeniti brutalnost. Uvodni tempo prilično je smiren sve dok ne nastupi paklenski marš na bubnjevima i povampirjeno tutnjeće hammond orgulje. U pozadini se povremeno čuju i zvukovi grmljavine. Epski središnji motiv, koji prati cinični vokal što opjevava konačnu apokalipsu i čišćenje svijeta od jarma ljudske prljavštine kroz “sveopći potop”, možda cilja i na propast Atlantide. Paklenski bljeskovi nastavljaju se preko pojedinih prijelaza na saksofonu, basu i tutnjećim orguljama, koji tvore visoku simfoniku pomiješanu s mrvicama opskurnog jazza. U drugom dijelu nastupa izuzetno ukusna jazzerska improvizacija u kojoj blista Davidov solo na flauti. Nakon toga još jednom se ponavlja pesimistični glavni refren, u kojem pobjednički odjekuju saksofoni, orgulje i Peterov sarkastičan vokal. Zatim slijedi još jedna instrumentalna kataklizma iz noćne more, koja završava pravim potopom, što ga predstavlja dionica na akustičnoj gitari, regljanje basa i upad kroz efekt namjerno zarobotiziranog vokala (nekako u stilu King Crimson klasika “21 Century Schizoid Man”), koji predstavlja konačnu robotizaciju svega života, odnosno rođenje Matrice. Posve na kraju još se jednom ponavlja onaj glavni epski motiv, koji predstavlja kraj budućnosti za čovječanstvo. Ne baš optimistično obojen završetak albuma, ali iskreno govoreći, od VDGG-a bi očekivati išta drugo bilo gotovo utopijski.
S “The Least We Can Do Is Wave To Each Other” VDGG su stvorili prvi od svojih brojnih klasičnih albuma, pravo remek-djelo ranog progresivnog rocka. I iako na njemu još nisu dosegnuli onu nevjerojatnu razinu zrelosti koju će dosegnuti sa sljedećim albumom, predstavlja zapanjujuće postignuće, daleko ispred svog vremena, koje ni danas ne prestaje oduševljavati svojim mračnim vizionarstvom. Taj album ujedno predstavlja onaj ključni trenutak kada su VDGG definirali svoj prepoznatljiv zvuk i dosegnuli ključnu razinu svog razvoja, jer je značio veliki napredak u odnosu na razmjerno prosječan debi. VDGG su naglo postali jedna od glavnih i najuzbudljivijih velesila u razvoju ranog progresivnog rocka. Iako je velika većina njihove glazbe bila daleko od trenutne dostupnosti, nakon izlaska ovog albuma počeli su skupljati legiju izuzetno vjernih fanova koji su znali cijeniti njihove napredne vizije. “The Least We Can Do Is Wave To Each Other” jedan je od onih albuma koji su na neki način bili barem deset godina ispred svog vremena. Hammill će u sljedećoj godini sastav dotjerati do krajnjih granica njegovih mogućnosti i sa sljedeća dva remek-djela VDGG će se zauvijek upisati među besmrtne.
Postava
Peter Hammill – vokal, akustična gitara
Nic Potter – bas gitara, električna gitara
Hugh Banton – orgulje, klavir, prateći vokal
Guy Evans – bubnjevi i udaraljke
David Jackson – saksofon, flauta, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Gerry Salisbury – kornet na “White Hammer”
Mike Hurwitz – violončelo na “Refugees”
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. Darkness (11/11) (7:27)
2. Refugees (6:22)
3. White Hammer (8:15)
4. Whatever Would Robert Have Said? (6:17)
5. Out Of My Book (4:07)
6. After The Flood (11:28)
Trajanje albuma: 43:56
Bonus skladbe s reizdanja (2005):
7. Boat of millions of years (3:50)
8. Refugees (single version) (5:24)