Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Flower Kings, The
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 2007
Trajanje: 75:01
Ocjena: 4/5
Švedski prog rock revitalisti The Flower Kings nikako nisu zadovoljni ako svake godine ne izdaju barem jedan novi album, ne naprave barem jedan ep dulji od 20 minuta i najmanje 70 minuta glazbe (moram priznati da sam prilično iznenađen što ovaj put nije posrijedi dvostruki album). Njihova opsjednutost tipičnim klasičnim progresivno rockerskim klišejima već je oduvijek šire poznata među onima koji puno više cijene sastave koji su svoju glazbu stvarali s dušom te u njoj otkrivali nova glazbena obzorja. Potonji Cvetličkote sigurno ne shvaćaju preozbiljno i na njih gledaju samo kao na jedne od glavnih prog revitalista koji nastavljaju svirati glazbu kakvu su njihovi uzori posljednji put stvarali u svojim najboljim godinama, prije nego što su promijenili zvuk/otišli u mirovinu/usmjerili se samo na koncertne nastupe. Netko ipak mora brinuti i za prosvjetljivanje mlađih generacija, koje upravo Cvetličkoti često uspijevaju uvesti u predivni svijet progresivnog rocka i potaknuti ih na otkrivanje korijena žanra.
Netko bi na to dodao da je u progresivnom rocku ionako već sve izmišljeno i da su Cvetličkoti logični nasljednici klasičnih simfo prog sastava, no ja se s tim nikako ne bih mogao složiti. To bi bilo i u potpunoj suprotnosti s temeljnom misijom žanra. The Flower Kings su za sve koji ih poznaju prilično slab progresivno rockerski bend u smislu inovativnosti, ali odličan prog rock bend u smislu iznimno visoke razine kreativnosti, vrhunskog glazbenog znanja i kombiniranja melodičnosti i kompleksnosti. Po mom mišljenju nema ljubitelja progresivnog rocka, pa ni među onima koji preziru moderni simfo revitalizam, koji bi mogao poreći odlike gospode Roinea Stolta i Tomasa Bodina, koji su već niz godina glavna lica švedske škole simfonijskog prog rocka utemeljene na nasljeđu sastava poput Yes. Oba radoholičara sa svojim su sastavom u stanju u kratkom roku napisati toliko glazbenog materijala da im ga očito ostane još i za sljedeći album. Njega zatim malo ispeglaju, dodaju par novih ideja i već za nekoliko mjeseci novi album The Flower Kings može biti gotov. Pohvala na iznimnoj zagrijanosti, ali ja smatram da je ponekad bolje uzeti nekoliko godina pauze i stvoriti album koji će slušatelji pamtiti po jedinstvenosti, vlastitom zvuku i inovativnosti, nego uvijek slijediti iste obrasce.
Prethodnim “Paradox Hotel” (2006), koji je bio dvostruki album (čini mi se da im to ide sa svakim sljedećim albumom), ipak su pozitivno iznenadili po pitanju zrelosti i konzistentnosti, ali mnoge je smetala prije svega njegova iznimna duljina uz stalni problem ponavljanja ustaljenih simfo prog obrazaca, koje je očito moguće uočiti u djelima poznatijih i uvaženijih prog rock sastava, osobito Yes, koji su očito Stoltova vječna opsesija. Kakve novosti i moguća iznenađenja onda donosi “The Sum of No Evil”? Na albumu je, na veliko olakšanje, ovaj put samo šest skladbi (usprkos tome 75 minuta glazbe, ali album je srećom lijepo tečan i ne sadrži razne smrtno dosadne “mašine”), od toga su tri epa dulja od 12 minuta, dvije (za njihove pojmove) kraće stvari i super ep dulji od 24 minute (bez barem jednog ne ide, na to treba biti kod njih već priličito naviknut). Tu su opet svi oni tipično ustaljeni glazbeni koncepti po kojima sastav funkcionira: višeslojne, melodične i mjestimice namjerno retrogardno zvuče “Wakemanovske” klavijature, odlične interakcije između električne gitare i ritam sekcije, brojni preko svake mjere dramatizirani vokali (po mom mišljenju njihova glavna slaba točka općenito, iako su vokali još uvijek poprilično bolji nego primjerice oni od Kaipe) i visoka razina eklektičnosti pojedinih kompozicija koje se oslanjaju na klasične simfonijske obrasce. Kao i obično, opet imamo posla s njihovim očajno klišejskim, pozitivistički usmjerenim tekstovima (koji srećom barem nisu patetični), prozirnim oponašanjima poetskog naslijeđa sastava kao što su bili Yes (koji bi naslov skladbe mogao biti još klišejskiji od “Love Is The Only Answer”?). Ako se ne obazirete na njihove tekstove, bit će puno bolje, jer je sama glazba ponovno na zavidnoj kompozicijskoj razini. Bez pozitivnih vibracija kod vječnih veseljaka koji sade cvjetiće ipak nikako ne ide. U sastav se za potrebe albuma opet vratio izvrsni bubnjar Zoltan Csörsz, čiji se rad na “Paradox Hotel” dosta propuštao. Na albumu ovaj put nema nekih velikih eksperimentiranja ili jazz improvizacija, iako se poneka tu i tamo nađe i obično su u isključivoj domeni ritam linije Reingold/Csörsz. Na glavnom epu moguće je zamijetiti i nekoliko elemenata world glazbe (osobito orijentalne glazbe), što unosi potrebnu svježinu i čini ga najzanimljivijim dijelom albuma.
“One More Time” u uvodnom dijelu, pogotovo što se tiče zvuka klavijatura, zvuči kao neka počast ELP-u jer sadrži veliku mjeru teatralne simfonike. Tu je i neizostavno pompozan, veličanstven refren, iako već toliko puta čuo na njihovim prošlim djelima (sreća da ih ne slušam često). Skladba se većinom oslanja na 6/8 takt, melodične teksture klavijatura ukusno su raspoređene, a tu je i solidan završetak. Središnji ep albuma, već spomenuti, više od 24-minutni “Love Is The Only Answer” zasigurno je najzanimljivije i najeklektičnije djelo na albumu, i to zahvaljujući brojnim elementima world glazbe i jazza. Uvod se temelji na klavijaturama položenim u pentatonske, azijske ljestvice, a oduševljava i dobra uporaba fretless basa. Stolt tu i tamo poseže i za električnim sitarom, koji skladbi daje snažan orijentalni prizvuk. Tijek skladbe se češće mijenja i sastav čak iznenadi nekim neočekivanim, prilično netipičnim sekcijama. Nakon drugog prijelaza primjerice nastupa metalski usmjerena sekcija s jako distorziranom gitarom u prvom planu. Trubadurski postavljena srednja sekcija vodi nas u smireni dio u kojem prevladava sintisajzer, nakon čega slijedi dobar solo na klavijaturama. Za njim slijedi odlična jazz fusion sekcija u kojoj upada gostujući saksofon. Ta, poprilično zappovski usmjerena sekcija ujedno je i moj najdraži trenutak albuma. Pohvalno. Mislim da bi si slične jazz izlete mogli češće priuštiti umjesto tradicionalnog obilja pompoznih simfonijskih obrazaca, gdje na vidjelo izlaze više nego očiti utjecaji Yes.
“Trading My Soul” je mračna balada (obično mora biti barem jedna takva na njihovom albumu, vjerojatno da ne ispadnu previše veseli). U takvim eksperimentima koji zahtijevaju bogatiji vokalni izraz pokazuje se njihov hendikep u tom elementu, iako se u refrenima dobro izvuku solidnim višeglasjem. Tekst je očajno klišejski i do krajnosti izlizan (ponekad čak imam osjećaj da se time rugaju slušateljima), ali kao što ponavljam, riječ je o sastavu koji se nikako ne sluša zbog tekstova. Skladba inače sadrži dobre simfonijske aranžmane i očaravajuće melodije. Interakcija između klavijatura i gitare je na visokoj razini i tu se pokazuje pravo majstorstvo obaju vodećih glazbenika sastava. “The Sum Of No Reason” je još jedan prilično solidan ep sa zanimljivom uporabom vibrafona u smirenim sekcijama, što opet stvara orijentalno ozračje. S vremena na vrijeme zalaze u tvrđe sekcije koje zvuče kao neka mješavina prog metala i zappovskih fusion eksperimentiranja. Ovakvih instrumentalnih varijabilnih sekcija ima unutar u izobilju, iako je tu cijelo vrijeme prisutna visoka melodičnost. I to je jedan od zanimljivijih trenutaka albuma. Jedini instrumental na albumu, “Flight 999 (Brimstone Air)”, čiji je naslov više nego očito isticanje simboličke suprotnosti poznatog đavolskog broja (ah, da…ovi Šveđani ga ponekad stvarno pošteno biksaju kad žele djelovati previše pametno i produhovljeno, što je već zdravo za granice dobrog ukusa). Nakon pijetlova kukurijekanja slijedi zanimljiv fusion u kojem zamjećujemo ponajprije mnoge elemente jazza i cirkuske glazbe. Skladba je usmjerena prije svega na sintisajzere, bubnjarske prijelaze i opsežnu uporabu wah-wah efekta na gitari. Odlikuje je dinamika i spontanost pa je to opet jedan od boljih trenutaka albuma. Završni ep “Life In Motion” pak je opet tipično yesovsko-simfonijski obojen, s opsežnom uporabom steel pedala, brojnih melodičnih pasaža na električnoj gitari i obiljem svemirskih klavijatura. Tu su naravno i brojne trijumfalne sekcije bez kojih nikako ne ide. Vrlo solidan završetak, ali prilično tipičan i već gotovo nekako očekivan.
“The Sum of No Evil” je još jedan glazbeno izuzetno dovršen proizvod iz prstiju samih odličnih, visoko talentiranih glazbenika. Zasigurno spada među njihove bolje albume. Iako se po pravilima drži njihovih ustaljenih obrazaca, razina vlastite originalnosti ovaj je put barem malo veća nego obično i ne događa se da bi se neki motiv slučajno čuo kao da je izravno prekopiran iz neke prog klasike, kao što se to često događalo u prošlosti. Ipak, ono što albumu nedostaje i što će Cvetličnim kraljevima, kako izgleda, uvijek nedostajati –vlastiti, prepoznatljiv zvuk, a time i vlastita duša. Dok su se njihove brojne uzore po zvuku prepoznavalo već izdaleka i razlikovalo, nešto takvo za albume Flower Kingsa nikako ne mogu reći. Upravo je to ono što me kod njih uvijek razdvaja, da većinu njihovih albuma ne mogu ni pretjerano pokuditi ni pretjerano pohvaliti, i glavni razlog zašto nijedan od njih, usprkos odličnoj izvedbi i nekim zavodljivim melodijama, ne mogu proglasiti remek-djelom. Isto vrijedi i za “The Sum of No Evil” jer njime The Flower Kings nikako nisu otkrili toplu vodu, ali svoje fanove nisu ostavili na cjedilu i stvorili su album kakav su oni od njih očekivali. Svi ostali pak se, kad poželimo bogato izražajnog i inovativnog simfonijskog progresivnog rocka, radije vraćamo u prošlost.
Postava
Roine Stolt – vokal, gitara
Hasse Fröberg – vokal, gitara
Jonas Reingold – bas gitara
Tomas Bodin – klavijature, prateći vokal
Zoltan Csörsz – bubnjevi, udaraljke
Hasse Bruniusson – marimba, udaraljke
Produkcija
Roine Stolt
Popis skladbi
1. One More Time (13:05)
2. Love Is The Only Answer (24:30)
3. Trading My Soul (6:25)
4. The Sum Of No Reason (13:25)
5. Flight 999 (Brimstone Air) (5:00)
6. Life In Motion (12:33)
