Skin Deep

72-godišnji Buddy Guy ime je koje ljubiteljima bluesa nije potrebno posebno predstavljati. Starina blues glazbe jedan je od bogova ovog žanra, ali i jedan od rijetkih još aktivnih glazbenika koji je imao čast surađivati s blues velikanima Muddy Watersom i Willie Dixonom. Buddy je kao vino. Za Skin Deep okupio je simpatičnu družinu prijatelja, od kojih je većini kroz desetljeća u ulozi mentora i sam veselo “predavao” osnove bluesa. Tako je ovdje moguće naći Erica Claptona, fenomenalnog steel gitarista Roberta Randolpha te majstora slide gitare Dereka Trucksa.

Već na samom početku albuma jasno je da s Buddyjem nema šale. Guy nam usluge nudi odmah s Best Damn Fool, kojom na svoj način na slušatelja pušta vatrenu oluju emocija. Prepoznatljivi zahvati, koje gitarist oplemenjuje vrelokrvnim gitarskim obasipanjem i za njega tipičnom prljavom lirikom, u tren oka nagovještavaju snagu sirove prirode tradicionalne škole bluesa. Nastavak nije ništa manje spektakularan! To Many Tears nastavlja u maniri prethodnice, ali ovaj put praćena razdraženim glasom Susan Tedeschi. Ona u tandemu s Guyem čini izuzetno zarazan spoj, pun uzbudljivih dijaloga, koji se zna uvući pod kožu pogotovo onim plašljivijim konzumentima albuma. U kategoriji prilagodljivijih motiva uskoro nailazimo i na Show Me The Money, svojevrsno posvećenje čikaškom bluesu slušljivije naravi.

Buddy Guy je čovjek izuzetnog karaktera i humora, pa si gospodin može dopustiti svašta. Uz Who’s Gonna Fill Those Shoes, primjerice, laća se cinizmom prožetog presjeka moderne blues scene, kojoj, iskreno govoreći, baš nedostaju karakteri njegova tipa. Ne vjerujete? Onda si priuštite spust u Lyin’ Like A Dog. Skladba životnu snagu crpi iz Guyevih korijena, koji nas preko tradicionalnog bluesa vode duboko u teritorije Alberta Kinga. Opasno putovanje završava se još malo ruralnijom manirom kad se s Out In The Woods nađemo do koljena zakopani u močvarnoj zemlji donjeg Mississippija. Jedan od vrhunaca albuma svakako je mračna Every Time I Sing The Blues, koja odzvanja u režiji otrovnog odmjeravanja snaga dviju legendi gitarskog bluesa. Guy ovdje fantastično komunicira s Ericom Claptonom, i u gitarskom i u vokalnom smislu. Sirova demonstracija snage u završnici eruptira u epski sudar improvizacija, čime se zaokružuje još jedno neponovljivo druženje dviju ikona blues glazbe.

Buddy Guy si je trnovit put do zvjezdanog statusa oduvijek kovao oštrom i izrazito naelektriziranom intonacijom, pa kitaristovo koketiranje sa zaraznom melodikom mnogog lakomislenika brzo može uhvatiti na krivoj nozi. Skin Deep na prvi pogled pokazuje Buddyjevu nježniju stranu, no svakako je ovdje prije svega riječ o lijepo uravnoteženom prikazu glazbene zrelosti, koji smjelim smirivanjem žoge u odnosu na ostatak albuma stvara most između dvaju karakterno posve različitih svjetova. Guy nije stranac skladbama sa zavodljivo upregnutim melosima, zapravo sa Skin Deep staje uz bok velikanu takvog žanra Robertu Crayu.

Skin Deep se zasigurno neće prodati u enormnim nakladama. Iskreno govoreći, svako makar i simbolično kreiranje slike glazbenih ljestvica u svakom bi pogledu nadmašilo realna očekivanja. Naravno, nije potrebno posebno naglašavati da se Guy takvim sitnicama neće dati smesti. Opravdano! Sa Skin Deep uspjelo mu je stvoriti senzacionalan album, koji pikantnom mješavinom novog s tradicionalnim baca kost modernim blues trubadurima. Obvezna lektira za pravovjerne blues entuzijaste!