Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1969
Ocjena: 3/5
U razdoblju nakon odlaska “ludog dijamanta” Syda Barretta i izlaska njihova drugog albuma “A Saucerful Of Secrets” (1968) Pink Floyd su na poticaj poznatog njemačkog redatelja Barbeta Schroedera snimili glazbu za film “More”. Ona je zatim, na poticaj izdavačke kuće, kroz dodatnu obradu i izmjene nekih dijelova izašla kao njihov treći album, koji je u široj kolektivnoj svijesti možda najpoznatiji kao njihov prvi uradak bez Syda u postavi, iako ni njegov glazbeni sadržaj nije za podcijeniti i nudi obilje onoga po čemu su se Pink Floyd još od svojih početaka svrstavali među najinovativnije i najjedinstvenije rock sastave druge polovice 60-ih.
Prvu važnu promjenu u idućem evolucijskom zvučnom koraku, koji je uslijedio na ovom albumu, nedvojbeno je predstavljala uspješna integracija tada još sasvim mladog gitarista/pjevača Davida Gilmoura, koji je na ovom albumu dobio posve slobodne ruke i za vlastite glazbene ideje te se počeo razvijati u jednog od najboljih gitarista u povijesti rock glazbe. Kao gitarist je svoj izniman potencijal već uspješno pokazao na prethodniku, no kao pjevač je do većeg izražaja došao tek ovdje. Na “More” mu je basist/pjevač Roger Waters naime dopustio da otpjeva sve glavne vokale, što je prije i poslije toga do određenog razdoblja bilo posve nezamislivo. Waters, koji je godinu ranije uspio spasiti sastav s ruba egzistencijalnog ponora u koji su ga doveli Sydovi hirovi tijekom njihovih koncertnih nastupa, tada se čak trudio da mladi gitarist dobije još malo veću ulogu u izrazu sastava nego što ju je imao pri svom dolasku. S obzirom na to da su s godinama postali najbolji “prijatelji”, to je danas teško povjerovati. Možda najvažnije što je donio stvaralački proces ovog albuma je to da je sastav nakon traumatičnog odlaska “ludog dijamanta” zaživio kao uspješan i ravnopravan kolektiv te se prvi put okušao i u ulozi producenata.
“More” je stilski prilično raznolik album koji sadrži gotovo jednak broj instrumentala i vokalnih izvedbi. Na njemu se mogu čuti brojni raznoliki, pa i neki za sastav netipični glazbeni elementi poput folka i hard rocka te karakterističnije eksperimentalno avangardne kreacije s mnoštvom efekata i tipičnim space rockerskim ugođajem. Najpoznatiji (a po mišljenju većine i najbolji) komadi na “More” su “The Nile Song”, “Green Is The Colour” i “Cymbaline”. Potonje dvije redovito su se u to vrijeme izvodile i uživo. Sadržaj filma ne poznajem pa ne mogu detaljnije komentirati razlike između filmskih verzija i onih na albumu, no uvjeren sam da su za potrebe studijskog izdanja osjetno poboljšane. Što se tiče filmskog scenarija, navodno je riječ o prilično turobnoj egzistencijalističkoj drami o jednom paru, dvoje ovisnika o teškim drogama, koji na kraju dožive tužan kraj. Nekako dosta u skladu s krajem psihodelične ere na glazbenom i društvenom polju, o čemu su svjesni bili i članovi Pink Floyd, koji su se polako, ali vidljivo počeli otresati svoje psihodelično rockerske ostavštine iz Sydova razdoblja. Film je s godinama zbog svoje glazbe naravno doživio kultni status, ali to se dogodilo tek nekoliko godina nakon njegova izlaska, kad su Pink Floyd već postali svjetska atrakcija.
Uvodni “Cirrus Minor” prožima nadrealna pastoralna atmosfera. Nakon uvodnih efekata cvrkuta ptica upada pomiren, hipnotičan Gilmourov vokal i nježna pratnja na akustičnoj gitari, koji zajedno tvore neko posebno tajanstveno ozračje. Središnji položaj u nastavku skladbe zauzima dubok zvuk Wrightovih klavijatura, ponajprije zvučnih orgulja, koje imaju blago jeziv prizvuk. Nadrealnoj atmosferi zasigurno nešto pridonose i potpuna odsutnost Masonovih bubnjeva te neobična metrička struktura. Da je riječ o albumu s raznolikom mješavinom atmosfera, potvrđuje već “The Nile Song”, koji je izašao i kao singl i nedvojbeno je jedan od najžešćih komada u povijesti sastava. Mogao bih ga opisati kao jedan od rijetkih hard rockerskih komada u njihovoj povijesti ili čak kao nekakvu proto metalsku tvorevinu. Obilježavaju ga udarni gitarski rif i Gilmourov netipično razjaren i sirov vokal, solidni i udarni bubnjarski prijelazi te potpuna odsutnost klavijatura. Gilmour je unutra vješto upleo i kraću, za njega karakterističnu bluesy solažu, koja se ipak još ne može mjeriti s njegovim kasnijim remek-djelima. Uz klasik The Beatlesa “Helter Skelter”, “The Nile Song” može se smatrati jednom od prvih “metalskih” skladbi u povijesti. Užareno raspoloženje u sljedećem trenutku smiruje sanjarska pastoralna balada “Crying Song”, koju prožimaju nježni zvuci Wrightova vibrafona i zveckanje melodičnog Watersova basa. I ovaj put u središtu je sanjivi Gilmourov vokal i njegova nježna melodija na akustičnoj gitari, koji tvore ugodno romantično ozračje. Prilično jednostavna, ali iznimno ugodna folk balada.
Na instrumentalu “Up The Kyber” Pink Floyd pokazuju i smisao za jazzovsku improvizaciju. Tu je riječ ponajprije o spoju Masonove bubnjarske solaže i Wrightovih eksperimentiranja preko pomahnitalog klavira, disonantnih orgulja i upotrebe brojnih čudaških efekata. “Green Is The Colour” je još jedna lijepa folk balada s nježnim Gilmourovim vokalom te melodičnom pratnjom na akustičnoj gitari i klaviru. Duhoviti zvuci frule u pozadini dodatno pojačavaju njezin eterični keltski dojam. Slijedi “Cymbaline”, koja je po mom mišljenju, barem što se tiče aranžmana i njezina izvanrednog romantičnog ugođaja, najbolji komad na ovom albumu. Aranžmani u kombinaciji akustične gitare, klavira, orgulja, bubnjeva i basa predivni su i svjedoče o izvanrednom skladateljskom talentu sastava. Gilmourov romantično-sanjarski vokal položen je na iznimno lijepu melodiju klavira i gitare. Skladbu krasi i Wrightova upotreba brojnih posebnih efekata te briljantne dionice na orguljama. Tekst govori o noćnoj mori, koja je zapravo metafora za prvi od Watersovih cinično intoniranih obračuna s glazbenom industrijom. Kratki instrumental “Party Sequence” skup je Masonovih šamanskih udaraljki uz pratnju na fruli u izvedbi njegove supruge Lynette. Riječ je o jednom od rijetkih komada u njihovoj povijesti koji ima i etno prizvuk.
“Main Theme”, gdje opet izraženije zaživi i njihova space rockerska strana, ima prilično jeziv ugođaj koji se podudara s turobnom atmosferom samog filma i vjerojatno je i zato odabran za njegovu središnju temu. Nakon prilično iritantnog, šumećeg zvuka gonga nastupa jeziv zvuk orgulja. Zvuk potonjih u kombinaciji s neobičnim ritmičkim uzorcima na basu i bubnjevima diktira tijek skladbe. Svoje mračnom ugođaju doprinose i brojni neobični efekti Wrightova sintesajzera. Unutra se može čuti i nekoliko prilično neizraženih ukrasa na Gilmourovoj slide gitari. Udarni hard rocker “Ibiza Bar” ima prilično sličan središnji motiv kao “The Nile Song”, samo što su ovdje unutra integrirali i Wrightove klavijature. Netipični Gilmourov razjareni vokal i njegovo udarno struganje po gitari ispadaju prilično zabavno, osobito u kontekstu usporedbe s nekim njihovim poznatijim i ambicioznijim tvorevinama. Solidan komad koji predstavlja još jednu od njihovih rijetkih pustolovina na polju hard rocka. Kratki instrumental “More Blues” pak je jedna od njihovih još rjeđih avantura na polju bluesa, koja u skladu s tim nije ništa posebno. Gilmour tu demonstrira nekoliko svojih tipičnih blues dionica, koje je tijekom godina priličnom nadogradio i dao im posve drukčiji kontekst. “Quicksilver” je najduži i daleko najavangardniji komad na albumu, koji sadrži brojne čudaške efekte na sintesajzerima, zvukove karakteristične za izraz musique concrète te nezanemarivu upotrebu vibrafona. Sve skupa opet snažno podsjeća na neki psihodelični horor. Ovakve avangardne tvorevine dovest će do krajnosti na svom sljedećem albumu. “A Spanish Piece” je još jedan vrlo kratak instrumental koji sadrži tipičan španjolski odnosno latino gitarski rif te Gilmourovu mračno intoniranu vokalnu pratnju u pozadini. Tu se Gilmour predstavlja u posve samostalnoj ulozi bez pomoći ostalih članova sastava. Završna “Dramatic Theme” još je jedan kratki instrumental koji sadrži identičan motiv kao “The Main Theme”, samo što joj je težište ponajprije na Gilmourovoj gitari.
Mogu reći da je “More”, bez obzira na to što nije tipičan studijski album, jedan od one šačice rock albuma koji su izvorno nastali kao glazba za film, a vrijedni su pozornosti i svih onih koji film nikad nisu gledali niti su čuli za njega. Njegov položaj u ostavštini Pink Floyd doduše ne zauzima osobito ugledno mjesto, što je donekle i opravdano ako ga se usporedi s većinom kasnijih tvorevina, ali ipak na njemu, unatoč tomu što nisu svi eksperimenti najsretniji i što se na njemu još ne osjeća ona kasnija transcendentalna Floydova magija, ne nalazim lošu stvar. Čak se među njihovim obožavateljima nađe nekoliko ljudi koji ovaj album ne vole i gledaju na njega samo kao na skup nekih nedorađenih ideja, a smeta ih ponajprije to što je sastav na njemu pokazao nekoliko za njih netipičnih elemenata, bližih folku i hard rocku/blues rocku nego space rocku. To je posve njihov problem, jer u mojim očima riječ je o više nego solidnom uratku sastava koji je tada još tražio svoj zvučni identitet i u razmaku od nekoliko mjeseci snimio čak tri albuma, što sigurno nije bilo ni lako ni obično. Da je “More” zamišljen kao konceptualni album, bio bi prilično loš skup nepovezanih komada i opravdano bi zaslužio kritiku. Ovako je pak riječ o još jednom posve jedinstvenom albumu, začinjenom raznolikim glazbenim idejama, koji je Davida Gilmoura predstavio kao ravnopravnog člana sastava i izvukao ga iz Sydove sjene. “More” je po mom mišljenju čak pomalo previđen uradak, ali sa sastavom koji je stvorio toliko odličnih albuma s tim se jednostavno treba pomiriti. Prve godine bez Syda bile su bez sumnje za sve članove sastava prilično naporne u potrazi za nekim prepoznatljivim, jedinstvenim zvukom po kojem bi se zauvijek odvojili od psihodelične faze i s njom povezanog neprestanog eksperimentiranja s raznolikim zvučnim uzorcima. Iako u tom razdoblju, dakle do kraja 60-ih, nisu uspjeli stvoriti nijedan uradak kojim bi uspostavili neki novi, prepoznatljiv, stalan zvuk koji bi im ujedno donio i važan komercijalni uspjeh, Pink Floyd tog su vremena bili jedna od glavnih pokretačkih snaga tada tek oblikovanog progresivnog rocka. Među tadašnje albume kojima su, često na avangardne načine, istraživali nove granice popularne glazbe nedvojbeno spada i ova više nego solidna zbirka filmske glazbe.
Postava
David Gilmour – vokal, gitara
Roger Waters – bas gitara, vokal
Richard Wright – orgulje, klavir, vokal
Nick Mason – bubnjevi
Produkcija
Pink Floyd
Popis skladbi
1. Cirrus Minor (5:18)
2. Nile Song (3:26)
3. Crying Song (3:33)
4. Up the Khyber (2:12)
5. Green Is the Colour (2:58)
6. Cymbaline (4:50)
7. Party Sequence (1:07)
8. Main Theme (5:28)
9. Ibiza Bar (3:19)
10. More Blues (2:12)
11. Quicksilver (7:13)
12. Spanish Piece (1:05)
13. Dramatic Theme (2:15)
Trajanje albuma: 44:56
