Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1973
Ocjena: 4/5
Electric Light Orchestra su prije izlaska drugog albuma, jednostavno nazvanog “ELO 2”, napravili ključan potez cijele svoje karijere. Nakon što su na svom sjajnom prvijencu demonstrirali svojevrsnu avangardnu mješavinu višeslojnih simfonijskih aranžmana i melodičnog rocka pod neskrivenim utjecajem The Beatles, došlo je do neizbježnog sukoba ega između dvojice vođa grupe, Jeffa Lynnea i Roya Wooda. Radilo se o sukobu različitih glazbenih vizija glede budućnosti grupe. Lynne je želio da grupa više naglasi svoju melodičnu rockersku stranu, dok je ekscentrični Wood zagovarao nastavak avangardnog smjera. On je na kraju popustio, spakirao kofere i osnovao vlastiti glam rock sastav Wizzard, u kojem je nastavio svoje ekscentrične glazbene vizije, iako je s njima uvijek ostajao na rubu opskurnosti i potpuno se odrekao svake mogućnosti komercijalnog uspjeha. U međuvremenu je Lynne preuzeo uzde ELO-a i od tada ih više nije ispustio iz ruku (ako izuzmemo kratkotrajni eksperiment pod imenom ELO II u prvoj polovici 90-ih).
Lynne je ELO, počevši od “ELO 2” nadalje, pod svojim vodstvom odveo u zlatno doba, jer nije bio samo odličan pjevač i multiinstrumentalist, nego i izniman zvučni perfekcionist, koji je produkciji njihovih albuma posvetio ogromno vremena i pobrinuo se da ona postane jedna od najboljih u usporedbi s ostalim (prog) rock sastavima tog doba. “ELO 2” se prvotno trebao zvati “The Lost Planet”, no taj su koncept nakon Woodova odlaska odbacili i odlučili se za puno jednostavniji naslov. Iako u zahvalama nisu naveli njegove zasluge, Wood je snimio čelo i bas dionice na skladbama “In Old England Town (Boogie No 2)” i “From The Sun To The World (Boogie No 1)”. Wooda su u ulozi čelista zamijenili klasično školovani čelisti Colin Walker i Mike Edwards. U međuvremenu je Wif Gibson na violini zamijenio originalnog violinista Stevea Woolama. Ulogu klavijaturista preuzeo je Richard Tandy. Mike de Albuqerque pak je na basu rasteretio Lynnea, koji se tako mogao još više usredotočiti na sviranje gitare. ELO su tek dolaskom spomenutih glazbenika zaista zaživjeli kao grupa, a ne više kao zajednički projekt Lynnea i Wooda. Kao zanimljivost navest ću da je Lynne u to vrijeme kao Woodovu zamjenu u ELO pozivao nikoga drugog nego legendarnog pjevača/basista Glenna Hughesa (ex-Trapeze, Deep Purple, Black Sabbath), no to se na sreću ELO-a i Deep Purple nije dogodilo.
Svih pet skladbi na albumu bilo je duže od uobičajenih rock standarda i sadržavalo je brojne melodične orkestralne aranžmane. Uz njihov prvijenac to je nedvojbeno bio njihov komercijalno najmanje pristupačan album, iako se duhovita obrada “Roll Over Beethoven”, u originalnoj izvedbi Chucka Berryja, probila među najveće britanske hitove te godine. ELO se nikad nisu previše trudili slijediti tradiciju prvaka simfonijskog progresivnog rocka, koji su svoju inspiraciju većinom crpili od klasičnih skladatelja iz 19. stoljeća i onih s početka 20. stoljeća. Njihovi bogati orkestralni aranžmani na gudačima i klavijaturama bili su većinom barokne naravi te su slijedili središnju melodiju rockerskog kostura pojedine skladbe. Improvizacije su već tada u njihovoj glazbi bile posve zanemarive i gotovo ih nije ni bilo. Da su većini skladbi na “ELO 2” oduzeli orkestralne aranžmane, dobili bi energične melodične rock tvorevine, no na taj bi račun grupu opljačkali za jedan od ključnih elemenata njihova prepoznatljivog zvuka. Melodičan pristup, pristupačnost pojedinih aranžmana i blistava produkcija već su tada bili među glavnim sastojcima recepta za njihov kasniji silni komercijalni uspjeh.
Na dramatičnoj uvodnoj skladbi “In Old England Town (Boogie No 2)”, koja je svojom blago opskurnom strukturom stilski nastavila tamo gdje je prvijenac stao, nije se moglo preslušati energičan Woodov doprinos na čelu. Skladbu naime otvara mračan i srhljiv rif na gitari i čelu, koji se kroz kompoziciju još nekoliko puta ponovi. To i još neki opskurni aranžmani na gudačima čak malo podsjećaju na King Crimson, što ju je od svih skladbi na albumu činilo najbližom nekim tvorevinama slavnih progresivnorockerskih sastava. Lynne i družina su, očekivano, popriličeno smirili početnu opskurnu atmosferu suptilnom i prilično melankoličnom baladom “Mama”, koja zasigurno spada među njihove najljepše tvorevine. Tu slušatelja očaraju ponajprije njezina melodična, a kompleksna struktura s melankoličnim Lynneovim vokalom te iznimno ukusni orkestralni aranžmani, koji pri svakom slušanju bude neku posebnu nostalgiju.
Slijedi jedna od najpoznatijih ELO klasika, odlična obrada Berryjeve “Roll Over Beethoven”, koju su Lynne i ekipa preoblikovali na posve unikatan način tako da su od nje stvorili skladbu s potpuno drugačnom naravi od izvornika. Preuredili su je ponajprije uz pomoć dramatičnih i tamnih aranžmana na oba čela i violini, a također i uvodom koji je sadržavao središnji motiv iz Beethovenove Pete simfonije. Posebno dobro izveli su prijelaz iz spomenutog klasičnog motiva na honky tonk/rock’n’roll sekciju, koja potječe iz Berryjeva izvornika. Skladbu su pak osim izvrsnih orkestralnih aranžmana obogatili još i Bevanovi dramatični prijelazi na bubnjevima te Lynneovi žarki gitarski rifovi zajedno s njegovom dramatičnom gitarskom predstavom. Za kraj skladbe još jednom su ponovili središnji motiv Pete simfonije. Ta je odlična obrada bila njihov drugi singl i drugi hit, koji se probio među najuspješnije skladbe te godine ne samo u njihovoj domovini, nego i u SAD-u. “Roll Over Beethoven” je s godinama postala zaštitni ELO himna i obvezan završetak svih njihovih koncertnih nastupa.
Odličan ep “From The Sun To The World (Boogie No 1)” resi brojni dramatični simfonijski aranžmani, poskočan, gotovo boogie ritam i Lynneova kameleonska vokalna predstava. Nakon nježnog uvoda slijede brojni udarni rifovi na gitari te pompozni aranžmani na gudačima i klavijaturama. U skladbi se nalaze brojni nepredvidivi orkestralni obrati iz energičnih u nježnije sekcije, koji stvaraju izniman razigran ugođaj. Skladba se više puta posve promijeni. Njome su ELO stvorili jednu od svojih najraznolikijih tvorevina uopće. Završna epska majstorija, više od 11 minuta duga “Kuiama”, jedna je od onih ELO poslastica u kojima su se opet malo više približili dosezima ključnih simfonijskih progresivnorockerskih sastava tog doba. Nakon jednostavnog i gotovo pospanog uvoda nastupaju izvrsni orkestralni aranžmani na čelu i violini, moćan gitarski rif i odlična Lynneova vokalna predstava. Sve to cijelo vrijeme zadržava njezinu središnju melodičnu strukturu. Iako sve skupa zvuči prilično jednostavno i pristupačno, pojedini su aranžmani kompleksniji nego što bi većina očekivala. Nakon prvog prijelaza kompozicija zaluta u potpuno drugu atmosferu. Tu nastupaju izvrsni melankolični aranžmani na gitari, oba čela, violini i klavijaturama, koji se pretaču između pojedinih bubnjarskih prijelaza. ELO su se za kraj albuma još jednom iskazali kao majstori kombinatorike veličanstvenih orkestralnih aranžmana, dramatičnih prijelaza i izvanredne suptilnosti.
“ELO2” je bez sumnje bio jedan od najboljih albuma u povijesti ovog sjajnog art rock sastava, koji nije skrivao svoje koketiranje s nekim od najboljih elemenata simfonijskog prog rocka. Možda je to čak i njihov najpotpuniji uradak kad je riječ o smještanju ELO-a među progresivnorockerske sastave. Kao takav trebao bi i danas oduševljavati ljubitelje njihovih kasnijih, više pop rockerski obojenih tvorevina, kao i one glazbene sladokusce, uvijek naklonjene najrazličitijim eksperimentalnim glazbenim oblicima, koji ujedno cijene i osjećaj za dobru melodiju. Lynne je dobro znao da se s Woodovom ostavštinom ne može tek tako i potpuno obračunati, zato je zadržao neke od najboljih ideja s njihova prvijenca te ih obogatio na račun novih dodatnih instrumentalista. Njihova nova kombinacija dvaju čelista i violinista pokazala se na “ELO 2” pobjedničkom, a grupa je i na sljedećim albumima slijedila taj središnji recept, koji im je obično uvijek jamčio uspjeh kod što šire, ali i zahtjevne glazbene publike.
Postava
Jeff Lynne – vokal, gitara, moog sintisajzer
Mike de Albuquerque – bas gitara, prateći vokal
Richard Tandy – moog sintisajzer, klavir, gitara, harmonij
Bev Bevan – bubnjevi
Wilf Gibson – violina
Mike Edwards – čelo
Colin Walker – čelo
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. In Old England Town (Boogie #2) (6:51)
2. Mama (7:00)
3. Roll Over Beethoven (8:05)
4. From the Sun to the World (Boogie #1) (8:17)
5. Kuiama (11:14)
Trajanje albuma: 41:37
