Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 1983
Trajanje: 56:21
Ocjena: 4/5
Englezi IQ bili su od prvih koraka, kad su krajem sedamdesetih počeli svoj put pod imenom The Lens, jedna od najzanimljivijih, najenigmatičnijih i tehnički najsuperiornije potkovanih grupa drugog vala britanskog progresivnog rocka (žanrovsku oznaku ‘neo prog rock’ izmislili su nekoliko godina kasnije američki mediji; članovi IQ i danas se ograđuju od nje), iako im u karijeri nikad nije bilo ‘zastrto ružama’. Svoj prvijenac »Seven Stories into Eight« snimili su 1982. iz financijskih razloga kar na kasetu (do službenog izdanja došlo je tek 1998.), a za razliku od neoprog sunarodnjaka Marillion, koji su se dogovorili s diskografskim divom EMI, pošteno su se namučili prije nego što su uspjeli potpisati ugovor s malom izdavačkom kućom Samurai, kod koje su snimili svoj drugi studijski uradak naslovljen »Tales from the Lush Attic«.
Poprilično avangardnu naslovnicu albuma, koja prikazuje pojedine likove i događaje iz tekstova, oblikovao je pjevač Peter Nicholls, obdaren velikim intelektom i bujnom maštom, autor sve IQ-ove poezije i jedan od najkarizmatičnijih likova neo prog pokreta, čija je vokalna sličnost s legendarnim Peterom Gabrielom bila presudna da su ih brojni posjetitelji koncerata od samog početka uspoređivali s Genesis. Takvim usporedbama zasigurno su pridonijele i Peterove scenske predstave, jer se u ranoj fazi karijere, slično kao Gabriel, pomoću šminke pretvarao u različite likove iz svojih tekstova. IQ su doduše proizlazili iz ostavštine legendi tada, početkom osamdesetih, izrazito nepopularnog simfonijskog prog rocka, što se osim iz Nichollsova vokala čuje i iz raskošnih simfonijskih aranžmana u režiji svestranog klavijaturista Martina Orforda. S druge strane, zahvaljujući poprilično specifičnoj gitarskoj tehnici Mikea Holmesa, koji je oduvijek volio nešto žešće gitarske fraze i kojemu nikad nije bio pretjerano blizak klasicizam nekog Stevea Hacketta, već su tada spadali među najtvrđe neoprog formacije.
Najveća Ahilova peta općenito kvalitetnog albuma »Tales from the Lush Attic«, ako se zanemare neke razmjerno početničke i nekako nedovršeno zvučeće aranžerske ideje, jest slaba produkcija kojom članovi benda godinama nisu bili zadovoljni, zbog čega su album 2013. ponovno izdali, i to s obnovljenom, temeljito poboljšanom produkcijom te bonus skladbama. Najbolji dokaz da su IQ već u mladim godinama bili izrazito ambiciozan bend s izuzetnim kreativnim žarom nudi uvodni, gotovo 20-minutni superep »The Last Human Gateway«, poprilično kompleksna i nepredvidljiva kompozicija koja se otvara inovativnim i specifičnim zvukom Orfordove melotronske flaute. Čim upadne melodramatični vokal Petera Nichollsa i simfonijski slojevi sintesajzera, sličnost s klasičnim Genesis postaje samorazumljiva. Kao i Gabriel, i Nicholls je bio izniman majstor pjevačke teatralnosti i stalnog izmjenjivanja emocionalnih raspoloženja, dok je klavijaturska raznovrsnost, unutar koje se može čuti i puno melotrona, već na početku njihova puta bila vrlo dobra, ako ne i fascinantna.
Holmesove vatrene gitarske pasaže i Orfordove živopisne sintesajzerske teksture cijelo se vrijeme ukusno prepliću te stupnjuju moćnu atmosferu, dok bubnjar Paul Cook na svojoj postavi ispaljuje poprilično vratolomnih i potpuno neočekivanih krešendâ. Među uzburkanim, kompleksnim vremenskim prijelazima može se naći poprilično smirenih ambijentalnih interludija s veličanstvenim melotronskim zavjesama, gdje se nude predivni kontemplativni trenuci. U drugoj polovici ovog klasičnog IQ epa dolazi do zanimljivog ambijentalnog preokreta, kad se u prvi plan probiju vedriji aranžmani, a i Nichollsov vokal, nakon početne rezigniranosti, odjednom postaje gotovo pun nade. Ni inteligentnih improvizacija na orguljama i mini moogu nikako ne manjka, tako da se među pojedinim instrumentalnim sekcijama cijelo vrijeme nešto događa. Članovi benda već su tada posjedovali zavidno tehničko znanje, iako su kao skladatelji i aranžeri u kasnijim godinama još poprilično napredovali.
Epska završna sekcija s moćnom melotronskom pozadinom i Nichollsom na vrhuncu njegove teatralne pjevačke igre predstavlja čistu pobjedu simfoprog veličanstvenosti, kakvih su IQ u nastavku karijere ipak postigli još mnogo puta. Za ona vremena, početak osamdesetih, tako kompleksna i duga skladba kao »The Last Human Gateway«, koja i danas ostaje najpopularniji uradak s albuma »Tales from the Lush Attic« među većinom IQ-ovih sljedbenika, svakako je predstavljala iznimno riskantan i hrabar potez. Na manje od tri minute dugom »Through The Corridors«, gdje su u prvom planu pakosna gitarska fraza i Nichollsov kameleonski vokalni pristup, bend preko ubrzanog ritmičkog pulsa demonstrira i nešto smisla za humor. Visoki tonovi sintesajzerskih tekstura, spojeni sa supersoničnim gitarskim pasažama, idealno se prepliću i uspješno dovode skladbu do njezina brzog, ali ipak zanimljivog klimaksa.
»Awake And Nervous«, za koji je karakterističan pompozni sintesajzerski aranžman, i danas je omiljeni koncertni standard. Prema riječima članova benda, to je čak jedna od najstarijih kompozicija u njihovoj povijesti, koja korijene ima još u vremenu kad su se zvali The Lens. I ovdje ne manjka epskih i ‘podižućih’ sekcija, dok je Nicholls opet u svom omiljenom ‘karnevalskom’ elementu, kad je iz njegova sarkastičnog vokala tijekom pripovijedanja dramatične priče teško razlučiti ruganje od žalovanja. Potpuno nekonvencionalna gitarska fraza, spojena s odsječenim sintesajzerskim motivom, povoljno stupnjuje uzburkanu atmosferu. »My Baby Treats Me Right ‘Cos I’m A Hard Lovin’ Man All Night Long« sa svojim burleskним naslovom, koji zvuči kao parodija na Deep Purple, kratki je solistički instrumental kroz koji Orford demonstrira svoje virtuozne vještine na klaviru.
Album se zaključuje s »The Enemy Smacks«, još jednim kompleksnim, simfonijskim epom, gdje razdraženi gitarski prolazi i dinamične sintesajzerske teksture, poduprte vehementnim bubnjarskim prijelazima, pobrinu se za pravi borbeni vrtuljak. Nichollsov vokal je ovaj put poprilično ratoborno raspoložen, dok središnji simfonijski aranžman za uobičajene IQ prilike zvuči poprilično neuobičajeno, gotovo pozitivistički. Neke lude improvizacijske ideje za koje se činilo da ih nakon kraja sedamdesetih neće biti moguće čuti još godinama na inteligentan način obilježavaju razgranate instrumentalne sekcije, kojih je unutar ovog epa u izobilju.
Psihodelični interludij s Nichollsovom otužnom pjevačkom ispovijedi gotovo je okrutno presječen podivljalim gitarskim improvizacijama i žestokom bubnjarskom kataklizmom. Holmesova solaža s bluesovskim pulsom s vremenom krči put sakralno obojenom završetku ovog sjajnog epa, gdje Nicholls na kraju ipak uspješno istjera svog unutarnjeg demona. Ponovno izdanje albuma kod izdavača Giant Electric Pea sadržavalo je i bonus skladbu, neobično veseljački »Just Changing Hands«, koji kao skriveni dodatak sadrži i kratki, egzotično zvučeći instrumental s električnim sitarom.
»Tales from the Lush Attic« je, unatoč nekim početničkim skladateljskim greškama i poprilično šepavoj produkciji koja obilježava originalnu verziju albuma, klasik neoprogrockovskog pokreta. IQ je, usprkos neiskustvu, uspjelo stvoriti ambiciozan album koji i danas prilično dobro prolazi test vremena, a ujedno je i s povijesnog aspekta vrlo važan uradak, jer je to bilo, uz prvijenac Marillion, jedno od prvih studijskih izdanja u povijesti drugog vala progresivnog rocka, koje je ambicioznom bendu širom otvorilo vrata prema budućim pobjedama, iako za svoj rad nikad nisu doživjeli zasluženo priznanje.
Postava
Peter Nicholls – vokal
Mike Holmes – električna gitara, akustična gitara, 12-žičana gitara
Martin Orford – klavijature, sintesajzer, melotron
Tim Esau – bas-gitara
Paul Cook – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
IQ
Popis skladbi
1. The Last Human Gateway (19:57)
2. Through The Corridors (2:35)
3. Awake And Nervous (7:45)
4. My Baby Treats Me Right ‘Cos I’m A Hard Lovin’ Man All Night Long (1:45)
5. The Enemy Smacks (13:49)
6. Just Changing Hands (bonus skladba na ponovnom izdanju) (10:18)
