Fresh Cream

 Kad su Eric Clapton, Jack Bruce i Ginger Baker 1966. osnovali power trio Cream, doista su postali “the cream” tadašnje britanske glazbene scene. U tom takozvanom R & B boom razdoblju pojavila se skupina sastavljena od tada vjerojatno najboljeg R & B/blues gitarista, basista i bubnjara svoje generacije. Dok je Clapton već stvorio ime u Yardbirds, a posebno kasnije kod blues velikana Johna Mayalla i njegovih Bluesbreakersa, Jack Bruce i Ginger Baker plivali su s Graham Bond Organisation više u jazz vodama. I upravo je ta kombinacija različitih glazbenih utjecaja, začinjena dugim i istraživačkim improvizacijama, Creamu donijela glas “supergrupe”.

Malo albuma predstavlja takvu revoluciju u glazbenom razvoju kao debitantski album tria Cream! Fresh Cream predstavlja se kao jedinstvena mješavina psihodeličnog popa i nevjerojatnih blues rock improvizacija. Album počinje razigranom I Feel Free, kojom svojim fantastičnim sviranjem basa i taman dovoljno jadikujućim vokalom u potpunosti dominira Jack Bruce. Pjesma je i važna prekretnica za bend, jer je riječ o prvoj značajnijoj suradnji Brucea s pjesnikom i tekstopiscem Peteom Brownom. Taj će par ubuduće biti odgovoran još za mnogi dragulj iz njihova repertoara. Dok je N.S.U., inače zanimljiva pop tvorevina iz 60-ih, još više u Jackovoj i Gingerovoj domeni, Sleepin’ Time je prva “spotlight” točka za Erica Claptona. Eric tu brzo daje do znanja koliko je snažan bio njegov utjecaj u tom ranom razdoblju benda. To se vidi u svemu tom bluesu, koji Jacku i Gingeru na početku vjerojatno nije bio ni približno tako blizak. Što ni u kom slučaju ne znači da dvojac na bilo koji način zaostaje za svojim “učiteljem”. Dreaming, još jedna popish stvar iz Jackova pera, zabavna je, ali posve zanemariva, dok se sa Sweet Wine stvar počinje pošteno tresti. Dečki tu prvi put isijavaju onu snagu i energiju koja im kasnije donosi međunarodnu slavu i slušatelju bude pitanje kako tek cijela stvar mora zvučati na pozornici. Naravno, ne odustaju. Spoonful opet predstavlja Claptona u svom sjaju. Ta obrada Dixonova klasika lijep je pokazatelj Ericova bluesovskog majstorstva. Njegov “zapaljivi” pristup ono je zbog čega taj blues oživi. Jednostavnost i humor krase sljedeću obradu inače tradicionalne Cat’s Squirrel, na čijem se kraju Clapton opet pošteno razmaše. Podjednako je zabavno i Claptonovo “tumačenje” Johnsonove Four Until Late, u kojoj Eric prvi put preuzima ulogu vokalista, na početku inače pomalo stidljivog. Obrade starih blues štikli svih vrsta ovdje se samo nižu, a I’m So Glad nije iznimka. Stara skladba Skipa Jamesa trojcu pruža još jednu lijepu priliku da pokažu što sve mogu, zbog čega pjesma brzo postaje dio njihova čeličnog repertoara. Rollin’ and Tumblin’ još je jedan poklon, ovaj put drugoj blues legendi, Muddyju Watersu. Riječ je o fenomenalnoj obradi u kojoj Bruce ovaj put bas mijenja za usnu harmoniku, dok nas svojim neumornim “mljevenjem” stalno podsjeća na sebe i drug Baker. Njegov jasan i izražajan način bubnjanja lijepo se pokazuje u solo točki njegove vlastite skladbe Toad, kojom se album i završava.
Fresh Cream lijep je dokument početka jedne nove ere u kojoj je kraljevao blues u britanskoj interpretaciji. Grupe poput Fleetwood Mac i Ten Years After kasnije su zapravo samo nastavile ondje gdje su Cream stali. A stali su u stilu. S trešnjom na vrhu šlaga.