Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 4.5/5
“Weasels Ripped My Flesh” bio je nakon “Burnt Weeny Sandwich” (1970) drugo od dva posthumna izdanja koja je Frank snimio još s originalnom verzijom svoje prateće postave The Mothers Of Invention, koja u svijesti većine Frankovih obožavatelja još i danas uživa glas najdraže, ali i najluđe (“odštekane”) među svim Frankovim pratećim postavama. Već jedan pogled na ozbiljnu kandidatkinju za kraljicu bizarnih omota dovoljan je da shvatiš kako glazbeni sadržaj nije puno manje bizaran i da ovo definitivno nije album namijenjen glazbeno uskogrudnim i prepredalčkanim tvrdoglavcima. Frank je ideju za taj već gotovo slavni omot dobio kad je ugledao naslovnicu “Man’s Life”, nekog starog časopisa za muškarce koji je izlazio 50-ih. Na njoj je bio prikazan napola gol muškarac koji se, sav krvav, bori s čoporom lasica. Frank je svom tadašnjem ilustratoru, nakon što mu je pokazao naslovnicu spomenutog časopisa, naložio da pokuša stvoriti nešto što bi ispalo još grotesknije.
Glavna odlika albuma jest da je izmiješan od snimki s koncerata i studijskih uradaka. Većina potonjih vjerojatno je snimljena iz prvog pokušaja i posve spontano, iako kod Franka obično nema slučajnosti, čak ni kad je riječ o najapsurdnijim uradcima, pa i najčudniji šum ima točno određeno mjesto unutar pojedine kompozicije. Dok je “Burnt Weeny Sandwich” imao razmjerno strukturirane dijelove, uglavnom utemeljene na jazz rock fusionu i plod uobičajene Frankove studijske perfekcije, “Weasels” je potpuni avangardni odklop, koji je i po izvedbi i po atmosferi bliži njegovim ranim avangardnim izdanjima. Sastav je na većini snimki uhvaćen uživo usred kaotičnih improvizacija. Većina njih oslanjala se na razne izvedbeno slobodne oblike avangardne jazz glazbe. Za sve ljubitelje takvog jazza ovaj album sadrži nekoliko pravih poslastica. Na “Weasels” se čuje i nezanemariva upotreba grotesknih zvukova tipičnih za musique concrete te elektroničkih efekata u izvedbi klavijaturista Dona Prestona. Moglo bi se reći da se gotovo pravilno, u kontrastu, izmjenjuju avangardniji dijelovi i primjetno strukturiranije skladbe. Vjerojatno ne treba nagađati da je Frankova zaštitnog napola zahodskog, napola društveno satiričnog humora i ovaj put napretek, a neki su od njih u ono vrijeme zacijelo bili vrlo provokativni za sve samozvane čuvare američkog javnog morala.
“Did Ya Get Any Onya?”, snimljena tijekom nastupa u Philadelphiji, prava je eksplozija slobodnog avangardno-jazzovskog improviziranja s umetnutim neartikuliranim dramatičnim uzdasima i ritam gitarom Lowella Georgea, koji je nakon što mu je Frank pokazao vrata osnovao vlastiti sastav Little Feat. Poludjele improvizacije na puhačima podsjećaju na plesni marš turskih derviša, a povremeno čak i na zavijanje slonove surle. Dok George u jednom trenutku priča šaljivu zgodu iz svog djetinjstva, između se javljaju razuzdana, gotovo operetna zavijanja kojih se ne bi posramili ni neki Magma. Neke jazzovske improvizacije na puhačima podsjećaju i na zvukove iz starih crtića, što je Frank tijekom karijere općenito jako rado radio. Da nije uvijek imao tako nekonformistički pristup, sigurno bi nekad surađivao s nekom velikom filmskom kućom na pisanju glazbe za crtiće. Slijedi “uspavana” skladbica koja će zacijelo razveseliti sve zaklete bluesere – “Directly From My Heart To You”, u kojoj blista Don “Sugarcane” Harris s bluesy dionicama na violini i izvrsnom vokalnom izvedbom te primjerenim, namjerno patetičnim tekstom. Uspavani ritam i monotona gitara s ponavljajućim linijama sigurno su slast za prosječnu izgubljenu bluesy dušicu, ali odlično violinsko solo bit će im zacijelo odvratilo apetit. Zato će se uz njega sigurno zadovoljno smješkati svi ljubitelji progresive. Velika je posebnost to što je riječ o obradi, a original je djelo R. W. Pennimana, jer je kod Franka uopće bila prilična rijetkost da se laća obrada. Kao i u ovom slučaju, od njih je u pravilu pravio zabavne parodije.
“Prelude to the Afternoon of a Sexually Aroused Gas Mask” je, kako govori već njezin šašavi naslov, poprilično bizarno ostvarenje, i to čak i za uobičajene Frankove standarde iz 60-ih. Riječ je o grotesknoj mješavini slobodnih jazzovskih improvizacija i bizarnih zvukova iz domene musique concrete, poput namjerno naporno vrišteće vokalne izvedbe, izluđenog smijeha, jecanja i indijanskih ratnih poklika u izvedbi basista i pjevača Roya Estrade. Vrhunac bizarnosti nastupa kad se pojavi lijep motiv na klaviru, a između se javlja zvučno manipulirano pseće režanje za koje je bio zaslužan Motorhead Sherwood. Ovaj bizarni eksperiment snimljen je tijekom nastupa u londonskoj dvorani Festival Hall i nadam se da ga je ekscentrična engleska publika uglavnom znala prihvatiti otvorenih ruku, ako joj tek nije otrnulo od šoka, jer je za neke to zacijelo bilo najbizarnije glazbeno iskustvo do tada. “Toads Of the Short Forest”, snimljena u studiju, još je jedan avangardno jazzovski eksperiment (ako želiš, može i jazz rock fusion) s brojnim varijacijama u ritmu. Unatoč razmjerno melodičnom uvodu na smirenim udaraljkama, puhačima i bluesy gitari, s vremenom se izvrgne u poprilično bizaran bubnjarski solo s hrpom improvizacija na puhačima, klaviru i gitari. “Get a Little”, koja se otvara kašljanjem jednog od članova sastava, sadrži dokument Frankova gitarskog majstorstva s izvrsnim, zavijajućim bluesy improvizacijama na gitari (da nije bio tako višedimenzionalan glazbenik, mogao je biti i odličan blues gitarist).
Slijedi “The Eric Dolphy Memorial Barbecue”, posvećena Ericu Dolphyju, preminulom legendarnom američkom jazz glazbeniku, poznatom kao veliki inovator i izvrstan alt saksofonist, flautist i bas klarinetist. Dolphy je navodno bio jedan od prvih jazz glazbenika koji je u svoj izraz počeo unositi i slobodne, avangardne forme pa je kao takav sigurno spadao među važne Frankove utjecaje. Kako i dolikuje u Ericovu čast, skladba je puna avangardnih jazzovskih improvizacija s obiljem raznovrsnih udaraljki. Ian Underwood u drugom dijelu vodi puhačku feštu na alt saksofonu, a zajedno ga prate Bunk Gardner na tenor saksofonu, Motorhead Sherwood na bariton saksofonu i Buzz Gardner na trubi i rogu. U završnici nastupa još nekoliko neobičnih improvizacija na basu, puhačima i orguljama. Atmosferu ove avangardne jazz fusion kompozicije mogao bih opisati kao nešto između pogrebne povorke i cirkuskog marša. “Dwarf Nebula Processional March & Dwarf Nebula” (opet naslov kakav je mogao smisliti samo Frank) zvuči kao melodija iz nekog ludog crtića u kojem se vrtni patuljci spremaju na izlet raketom. Tu slušatelj nailazi na mnoštvo elektroničkih zvukova i bizarnih šumova musique concrete koji doista podsjećaju na oglašavanje nestašnih patuljaka.
Slijedi zabavni pop rocker “My Guitar Wants To Kill Your Mama”, jedno od najpoznatijih ostvarenja Frankove karijere, prije svega zbog teksta koji je bez sumnje bio poprilično kontroverzan za ono vrijeme. Riječ je o jednom od Frankovih prvih izravnih podsmijeha u brk američkim čuvarima javnog morala s kojima se borio kroz većinu svoje glazbene karijere, ako ne i života. Tu se Frank postavlja i u glavnu vokalnu ulogu, a njegov sarkastični vokal pronalazi pravo mjesto usred šaljive melodije. Unatoč prividnoj pristupačnosti i ritmičkoj jednostavnosti (po mom mišljenju najpristupačnije ostvarenje na albumu) sadrži prilično složenih dionica na gitari i puhačima, ali i zanimljiv barski motiv na Prestonovu klaviru. O tome kako je dalekosežan trag ova izvrsna skladba ostavila svjedoči podatak da su je mnogo godina kasnije trojica gitarskih virtuoza, Eric Johnson, Joe Satriani i Frankov učenik Steve Vai, u obliku sastava G3 izvodili na svojim nastupima. Vrijedi spomenuti i da je Frankov najstariji sin Dweezil po toj skladbi nazvao svoj prvi solo album. “Oh No”, s odličnim, ali podsmješljivim vokalom Raya Collinsa, još je jedno kraće zabavno i gotovo lepršavo pop ostvarenje s jazzy ritmom te duhovitim puhačima i udaraljkama, koje još sadrži onaj duh psihodeličnih 60-ih što ih je Frank oduvijek tako rado satirizirao. U završnici slijede još dvije skladbe snimljene uživo. “The Orange County Luber Struck”, snimljena u Londonu, čak je jedno od najboljih ostvarenja na albumu. Nakon uvodnog razmjerno lepršavog tempa kompozicija u drugom dijelu neočekivano napravi potpuni zaokret. Tu nastupa bluesy/hard rock dionica s brojnim duhovitim pasažama na gitari i raznovrsnim prijelazima na bubnjevima. Iako se Frank u tom razdoblju oduševljavao ponajprije jazzom, nikad nije zaboravljao svoje rockersko nasljeđe. Album zaključuje naslovna skladba, snimljena tijekom nastupa u Birminghamu, koja nije ništa drugo nego šumenje oscilatora. U završnici Frank i njegovi kamerađi međusobno se natječu tko će na pozornici napraviti što više buke. Nimalo neobično da se Franku uz te brijačke zvukove rodila bizarna misao o lasici koja u obliku brijaćeg aparata razdire korisnikovo meso. Vrhunac grotesknosti ovog albuma? Ni približno, ona nastupa tek na samom kraju. Nakon što se Frank po završetku šumenja zahvali publici na dolasku, naime, može se čuti jedan od posjetitelja kako se dere “more”, a to je po mom mišljenju nedvojbeno najbizarniji trenutak cijelog albuma.
“Weasels Ripped My Flesh” je bez sumnje prava relikvija za sve obožavatelje Frankovih ranih godina s prvom inkarnacijom The Mothers Of Invention, bez koje nitko od njih ne bi smio ostati. Mnogi su još godinama nakon što je prva verzija Mothersa već bila davna prošlost nostalgično tvrdili da je to bilo najbolje razdoblje Frankove karijere. Ja se s tom tvrdnjom doduše ne bih složio, ali zasigurno je to bilo najrevolucionarnije razdoblje u smislu da je njegova glazba još važno utjecala ne samo na razvoj popularne glazbe i (progresivnog) rocka, nego i na tadašnja društvena zbivanja, osobito u modernom Babilonu, to jest SAD-u, gdje su njegovi tekstovi stalno bili na tapeti prenapetih kongresnika, dok je na drugoj strani željezne zavjese njegova glazba tako i tako do kraja 80-ih bila zabranjena (većinu rock glazbe u tadašnjem SSSR-u i njegovim satelitima jednostavno su zvali “Zappa”). “Weasels Ripped My Flesh” kao posljednje djelo Frankova ranog razdoblja dobro zaokružuje stvaralački opus iz tog vremena, a ujedno sadrži nekoliko najljepših bisera koje je stvorio s originalnim Mothersima. Oni koji u glazbi daju prednost zaokruženoj strukturi i melodiji neka se slušanja ovog albuma late tek za neko vrijeme, kad istraže Frankove pristupačnije albume, jer je “Weasels” za širu publiku zacijelo jedan od njegovih “težih” albuma.
Postava
Frank Zappa – gitara, vokal
Ian Underwood – alt saksofon
Bunk Gardner – tenor saksofon
Motorhead Sherwood – bariton saksofon i hrkanje
Buzz Gardner – truba, engleski rog
Roy Estrada – bas gitara, vokal
Jimmy Carl Black – bubnjevi
Art Tripp – bubnjevi
Don Preston – klavir, orgulje, elektronički efekti
Ray Collins – vokal na ‘Oh No’
Don “Sugar Cane” Harris – električna violina i vokal na ‘Directly from my heart to you’
Lowell George – ritam gitara i vokal na ‘Didja Get Any Onya?’
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Didja Get Any Onya? (6:51)
2. Directly From My Heart to You (5:16)
3. Prelude To The Afternoon of a Sexually Aroused Gas Mask (3:48)
4. Toad Of The Short Forest (4:48)
5. Get A Little (2:31)
6. The Eric Dolphy Memorial Barbecue (6:52)
7. Dwarf Nebula Processional March & Dwarf Nebula (2:12)
8. My Guitar Wants To Kill Your Mama (3:32)
9. Oh No (1:45)
10. The Orange County Lumber Truck (3:21)
11. Weasels Ripped My Flesh (2:07)
Trajanje albuma: 43:03
