Izvođač: Accept
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1983
Ocjena: 5/5
Ako su Black Sabbath i Judas Priest kumovi metala, onda su Accept njegovi roditelji. Malo je naime bendova koji su imali tako velik utjecaj na tadašnju glazbu, a istovremeno, manje-više zadovoljni statusom sive eminencije, ostali u pozadini rock povijesti. Djelomičnu krivnju za to vjerojatno snosi vokalist Udo Dirkschneider, koji svojim uši parajućim glasom i ne baš zavidnom figurom nije posve odgovarao prototipu rock zvijezde, a tu su i mračni tekstovi zbog kojih bend nikad nije izborio pristojan air play na MTV-u i radiju. Ameriku su doduše osvojili otprilike u isto vrijeme kad i sunarodnjaci Scorpions s Love at first sting, ali su se kasnije sakrili u sjeni njihova tržišno promišljenog i dobro tempiranog albuma Crazy world te su, zajedno s većinom dugokosaca u uskim hlačama, dolaskom grungea tužno utonuli u zaborav. Balls to the wall se unatoč tome u svijetu prodao u otprilike dva milijuna primjeraka i još danas slovi kao kultni i temeljni album bez kojeg nije potpuna nijedna prava metal kolekcija.
Ploča je snimljena u Kölnu kod Dietera Dierksa, starog znanca Scorpionsa, a za miks su Accept, slično kao kod prethodnog albuma Restless and wild, zadužili legendarnog Michaela Wagenera, koji se proslavio takvim remek-djelima kao što su Master of puppets od Metallice, Under lock and key od Dokken i prvijenac Skid row. Balls to the wall svog prethodnika ne nadmašuje samo po zvuku, nego i po tekstovima, kojih se laća tadašnja menadžerica, sada žena gitarista Wolfa Hoffmanna, koja pod pseudonimom Deaffy brine za kontroverze oko pjesama London leatherboys (čiji je rif kopija Killing machine od Priesta) i Love child. Naravno, krune albuma su monstruozni rif kojim se otvara naslovna pjesma, a koji zlokobno sabbathovsko ozračje učinkovito potkrepljuje gang vokalima i političkim konotacijama, te melodramatična Losing more than you’ve ever had, čiji početak podsjeća na epsku Princess of the Dawn. Kao i većinu Accept albuma, i ovaj uvelike obilježava Hoffmannov Flying V, neumoljiv i oštar i u solažama i u ritmovima, koji se kreću od progresivnih ideja, kakve nalazimo na Head over Heals, pa sve do testosteronskih provala koje nastavljaju tradiciju Fast as a shark, po mišljenju mnogih prvog speed metal komada u povijesti. Album zaključuje akustična Winter dreams, koja za razliku od drugih balada benda nije mračnjačka, nego izrazito raspoloženjska, a njezini umirujući impresionistički potezi za liriku Accepta prilično su neuobičajeni.
Balls to the wall je zrelija i promišljenija inačica Restless and wild, četvrtog albuma kojim Accept oblikuju svoj prepoznatljiv stil i prvi put kušaju međunarodnu slavu. Budući da je bend krajem sedamdesetih relativno brzo došao do izdavača, glazba s prva tri albuma poprilično je zbunjena i, ako bismo htjeli izbjeći oštriju kritiku, nazvali bismo je nekakvim istraživanjem i pipanjem, jer sve do albuma Breaker i pjesme Midnight Highway Accept nemaju ideja vrijednih spomena. Nakon Breakera na nekoliko godina odlazi drugi gitarist Jorg Fischer, tako da je cjelokupni studijski posao na Restless obavio Wolf Hoffmann, a na turneji je bendu pomagao Herman Frank, koji je sudjelovao i na Balls. Naravno, idejni vođa Accepta je prvenstveno Hoffmann, autor lavovskog dijela glazbe i jedan od najpodcijenjenijih gitarista u povijesti rocka. Kao i većina njemačkih majstora, i on se nadahnjivao kod Ulija Rotha i braće Schenker, a primjetni su i klasični utjecaji koje nalazimo na Metal Heart, a mnogo kasnije, kao glavnu temu, na samostalnom albumu Classical, snimljenom u Nashvilleu kod dugogodišnjeg prijatelja Wagenera. Hoffmannovi rifovi moćniji su od Iommijevih jer ih osim mraka često resi i primjereno dozirana melodičnost, a njegove solaže su kompozicijska remek-djela koja imaju glavu i rep, a ne temelje se samo na lickovima i obrascima, nego prije svega na izoštrenom osjećaju za harmoniju. Lijepi primjeri za to su Head over heals i Winter dreams. Balls je dakle promišljeno strukturirano rock remek-djelo, začinjeno fenomenalnim gitarskim ubacima i ukrasima koji nikad nisu nametljivi i uvijek su na pravom mjestu, te grupnim vokalima tipičnima za današnji adrenalinski power metal. Najslabija točka albuma je zacijelo glavni vokal, koji funkcionira samo u kontekstu osamdesetih, a danas kao element koji izaziva podsmijeh tragikomično odjekuje među kritikama tog razdoblja. Svojom visokofrekventnošću najviše podsjeća na nekakvog križanca između Briana Johnsona i Kinga Diamonda ili, u najboljem slučaju, na Roba Halforda s teškim kroničnim bronhitisom. No kao što si Accept bez Hoffmanna, tako ni bez Dirkschneidera nije moguće zamisliti, što potvrđuje prije svega prilično neuspješna suradnja s Davidom Reeceom na albumu Eat the heat, kojim završava njihovo zlatno razdoblje.
Balls to the wall tako nije tek relikvija iz prošlosti, nego kvintesencijalni metal album kojemu nikako ne bismo mogli prilijepiti nepopularnu oznaku hair ili glam, a čije se odjeke s dalekog sjevera, odakle dolaze novi branitelji vjere Hammerfall i Lordi, može čuti i danas. Na to su se odazvali u izdavačkoj kući BMG, koja je u remaster verziji 2002. godine uz Balls izdala još tri njihova najveća hita Metal heart, Russian Roulette i Eat the heat s bonus trackovima, a za stariji katalog pobrinuli su se u SPV/Steamhammer 2005. godine.
Postava
Udo Dirkschneider – vokal
Wolf Hoffmann – gitara
Hermann Frank – gitara
Peter Baltes – bas-gitara
Stefan Kaufmann – bubnjevi
Produkcija
Accept
Popis skladbi
1. Balls To The Wall
2. London Leatherboys
3. Fight It Back
4. Head Over Heals
5. Losing More Than You’ve Ever Had
6. Love Child
7. Turn Me On
8. Losers And Winners
9. Guardian Of The Night
10. Winter Dreams
11. Up To The Limit (live) – bonus
12. Head Over Heels (live) – bonus
Trajanje albuma: 56.12
