Izvođač: Annihilator
Izdavačka kuća: SPV Records
Izdanje: 2002
Ocjena: 3/5
Prošla je tek godina dana i njihov novi uradak već je vani. Zato su moje brige bile opravdane. Kako će, dovraga, pjesme uopće biti dorađene? Hoću li svjedočiti još jednoj kopiji “Carnival Diablos” i slična pitanja postavljao sam si pritom. I čime su nas to momci poslužili svojim najnovijim uratkom? Skok između prethodne pomalo sanjalačke “Carnival Diablos” i “Waking The Fury” više je nego očit. Sve su pjesme beskompromisno oštre, nema akustičnih umetaka ni akustičnih introa i outroa, pa ni jednog instrumentala. Cijeli album znači samo apsolutni gas do kraja, a oštrina na koju nas je bend razmazio na svoja prva dva djela, u savršenoj ravnoteži s klasičnim elementima heavy metala (utjecaji Judas Priest, Iron Maiden), ponovno se vraća.
Po mom ukusu, ovaj je uradak (od svih Annihilator ostvarenja) pod Jeffovom rukom daleko najbolje produciran, posebno kad je riječ o živosti albuma. Gitare su u prvom planu, snažno navijene pod palicom podivljalog kompresora. Svjedoci smo savršenih prijelaza zaustavljanja akorda i stvaranja kraćih pauza, što podiže atmosferu na ploči, a ritam linija tome “slijepo” slijedi. Zvuk činela u pauzama gubi se negdje u beskraju, a do izražaja dolazi i reverb efekt na gitarama (“Striker”). Očito je Jeffu napokon uspjelo sastaviti pravi tim koji odiše novom svježinom, u kojem kipi od novih ideja i želje za stvaranjem.
Cijeli album u pjesmama krasi stalna izmjena ritmova i tempa, raznovrsnost prijelaza na bubnjevima te šarolika upotreba izražajnih činela povratnika Randalla Blacka, čija kombinacija s majstorom bas gitare Russom Bergquistom vraća bend na glas jedne od najdrskijih i najsavršenijih ritam linija metal glazbene scene svih vremena. Još uvijek “svježi” Joe Comeau na vokalima nam opet pokazuje sve svoje pjevačke sposobnosti. Naravno, upotrijebljen je i efekt distorziranog vokala, koji se može osjetiti u pjesmi “Fire Power”, što je super, jer se uvodni “nebeski” riff, pojačan klasičnom Annihilator terca melodijom, uključivanjem vokala prevali u potpuno prizemljenje. Opet smo svjedoci savršene ravnoteže.
Jeff je sve pjesme majstorski ukrasio raznim gitarističkim vražjim trikovima koji mogu nići samo na njegovu kupusištu. A solaže? Fantastične, o tome nema potrebe trošiti riječi. Izuzetno mi se sviđa solaža u komadu “My Precious Lunatic Asylum”, da spomenem samo najdraži. Sve je odsvirano s jajima, bez ikakvog kompromisa, bend pokazuje potpunu predanost glazbenom stvaranju. Sloboda stvaranja, to!
Jedini malo komercijalniji trik (pritom zamislite agresivniji AC/DC riff) na ploči je “Nothing To Me”, koja je zapravo ubrzani “Shallow Grave” (s prethodne ploče), ali bez zaustavljanja glavnog riffa. Početni mid-tempo ritam daje naslutiti da će to biti još jedna pjesma u stilu “Carnival Diablos” s prethodne ploče. No prijelaz u brzi riff stavlja stvari na svoje mjesto. Ovdje Joeovo pjevanje opet snažno podsjeća na starog dobrog Bona Scotta. Album zaključuje pjesma “Cold Blooded”. Kao da si se našao s glavom u košnici pčela. Ta će zadovoljiti i sve one zagrižene thrashere koji bi na svaki način htjeli prekrstiti Annihilator u “čistokrvni” i “moderni” thrash sastav.
Ovo je uradak uz koji je nemoguće dosađivati se. Annihilator vas pritom neće pustiti iz svog zagrljaja ni na trenutak. Dosta pametovanja. Mali vražićak Jeffrey sa svojom izvornošću i genijalnošću stvaranja riffova vraća se živ kao nikad. Opet smo mogli svjedočiti savršenom sudaru thrasha s klasičnim heavy metalom. To, momci, gas do kraja!
Postava
Joe Comeau – vokal
Jeff Waters – gitara
Curran Murphy – gitara
Russ Bergquist – bas gitara
Randy Black – bubnjevi
Produkcija
Jeff Waters
Popis skladbi
1. Ultra Motion
2. Torn
3. My Precious Lunatic Asylum
4. Striker
5. Ritual
6. Prime Time Killing
7. Blackest Day
8. Nothing To Me
9. Fire Power
10. Cold Blooded
11. Shallow Grave
12. Nothing To Me
Trajanje albuma: 58.07
