Judas Priest – Maratonci trče počasni krug (2011)

0 99

Lokacija: Beč / Wiener Stadthalle / Austrija
Datum: srijeda, 29.06.2011.


Dosta se pričalo o nevjerojatnoj kombinaciji dvaju bendova koji su odlučili udružiti snage i zajedno krenuti na turneju. Glazbeno i misijom, utjelovljenje standarda isklesanih iz posve različitih svjetova. Judas Priest i Whitesnake. Vjerojatno već izvrćete očima i vrtite glavom. Ali takve su činjenice.

Judas Priest su dugo kuhali ovu turneju. Njome su htjeli zaokružiti svoje djelovanje. Zaključiti na najljepši mogući način. Dođu godine mudrosti kad možeš dijeliti samo pametne savjete i ništa više. Renome si stvorio prije 30 godina, a već 15 godina počivaš na lovorikama. Dođe vrijeme kad kažeš: “Dosta je bilo.” i na to imaš potpuno pravo. Štoviše. Imao si pravo već prije nekoliko godina. Judas Priest su turneju nazvali primjereno namjeni: “Epitaph”.

S druge strane tu su Whitesnake, kojima naravno zapovijeda nitko drugi nego David Coverdale. Oni za razliku od Judas Priest, barem u vanjskoj aktivnosti i jeziku diplomacije, nikako ne priznaju da je vrijeme za razmišljanje o mirovini. Coverdale i njegovi znatno mlađi kompanjoni iz ekipe Whitesnake ove su godine izdali svježi studijski album koji zvuči vrlo kvalitetno i vrijedan je svakog isprobavanja. Nazvali su ga “Forevermore”, što sugerira da se stvar za Davida Coverdalea nikako ne može završiti.

Unatoč alibijima za ovakvu ili onakvu “velikopoteznost” oba benda u 2011., danas ih ipak povezuje poprilično sličnosti. Prva je forma obojice vokalista, koja kuca na vrata da je rok trajanja glasnicama pri kraju. Ako ih ta sličnost zbližava već kojih pet godina, druga je malo mlađeg datuma. Izmjena članova ekipe. Ako ti iz postave ode K. K. Downing, čovjek koji je s Judas Priest suoblikovao temelje modernog heavy metala, to je vrlo ozbiljan problem. Bez obzira na to što planetom vrvi klinaca koji kitaru brusе do te mjere da diskografiju Judas Priest nose u malom prstu, lik K.K.-ja na pozornici je nezamjenjiv. On mora biti tu, inače nema definicije “heavy metal dvojac”, pa čak i ako definiciju Judas Priest bez Downinga nakon višekratnog buđenja iz noćne more nekako sačuvaš i Downingov odlazak preboliš. S druge strane, Coverdale, nakon ponovnog okupljanja Whitesnakea prije nekoliko godina, jednostavno ustraje u postavi rockerskih “grubijana”, a ne toliko bluesmena fino. Otud poprilično tvrđi novi zvuk grupe, koji uz izvedbe starijih himni više ne oličava onaj pravi šarm Whitesnakea iz zlatnih vremena i temeljne veze Moody/Marsden. Da. Možemo reći da su si rockerski (Whitesnake) i metalski (Judas Priest) div do 2011. pomalo oštetili zubalo.

U zadnji čas, samo mjesec dana prije, službeno je potvrđeno da se obama bendovima na europskom dijelu turneje pridružuje još jedan preteča u enciklopediji rock kulture. Thin Lizzy s temeljem dvostruke gitarske harmonije, koju je ubrzo preuzeo klasični heavy metal predvođen pokretom N.W.O.B.H.M. početkom osamdesetih. Groteskno je to da, s obzirom na nastavak puta nakon prijelomnog datuma za Thin Lizzy, 04.01.1986., danas Thin Lizzy bez Phila Lynnota teško mogu opravdati svoje ime. S prefiksom “tribute to” prošlo bi bez primjedbi.

Thin Lizzy su se prije godinu dana okupili u obnovljenoj postavi. Čak i u najvećoj aproksimaciji klasičnih Lizzy, nakon što više nema Phila Lynnota i nakon što ni Brian Robertson ni (pokojni) Gary Mooore više nisu pokazivali nikakav interes za reaktivaciju svoje djelatnosti u bendu. Scott Gorham uspio je nagovoriti originalnog bubnjara Briana Downeyja, a tu je i još jedno zahvalno pridruživanje, koje oličava klavijaturist Darrel Wharton. Whartona neki od vas možda poznaju i iz sjajnog AOR sastava Dare. Tu je Lizzy element glam-šok burleske i zabave, čovjek koji dolazi i odlazi. Marco Mendoza na bas gitari. Mjesto pjevača pripalo je pjevaču Almightyja Rickyju Warwicku. Uz Scotta Gorhama na pozornici je trebao stajati i Vivian Cmpbell, koji je zbog obveza prema Def Leppard preskočio turneju s Thin Lizzy. Njegove je čizme za ovu turneju Thin Lizzy obuo Richard Fortus iz trenutne inkarnacije Guns N’ Roses Axla Rosea.

Tako sklepana postava naravno nije ostavila loš dojam. Uz ovakav izbor klasika jednostavno ne može. U pola sata dodobra je zagrijala napunjeni parter bečke Stadthalle kroz koračnice, koje je otvorila Are You Ready, a zatim su se jedna za drugom nadovezivale Waiting For An Alibi, Jailbait, Don’t Believe A Word, Whiseky In A Jar, The Boys Are Back In Town te završna Rosalie Boba Segera.

Sve djeluje lijepo nauljeno. Warwick uspješno održava nasljeđe Johna Sykesa, čovjek srednje intonirane, blago nosne dionice s dozom mačizma, Gorham, koji svojim zrelim šarmom sve više podsjeća na Donalda Sutherlanda, pa mladi nosati potentnjaković niskog rasta Fortus u uigranim kombinacijama. Tu je najaktivniji dio zabavljačke ekipe u Thin Lizzy, Marco Mendoza, uz kojeg Lizzy ne bi trebali ni scensku rasvjetu, jer to za bend rješavaju Marcov “million dollar smile” i sjaj ispoliranog porculanskog zubala. Aktivna i dinamična te u izvedbi svestrano kvalitetna egzekucija. Zvuk? Pristojan, ali ne savršen. Whartona se naime uopće nije čulo. Za ljubitelje benda koji mogu prihvatiti činjenicu nezamjenjivosti pečata, karizme, lika i djela Phila Lynnota, današnji su Thin Lizzy jednostavno obveza koncertnog posjeta.

Točno u osam navečer na pozornici su stajali Whitesnake. Sat i dvadeset minuta. Repertoar sastavljen od skladbi s novog albuma i mega hitova koji ne smiju izostati iz repertoara. Suvišno je gubiti riječi, jer se one ponavljaju iz gledanja u gledanje Whitesnakea u zadnjih desetak godina. Coverdale ima novca, ima ime. Tako kupuje najbolje glazbenike. I oni doista sviraju nepogrešivo. Gitarski sjekači Reb Beach i Doug Aldirch usred skladbe Forevermore uzimaju čvrst svežanj minuta kojim razvlače trajanje dok Coverdale u pozadini hladi glasnice, a za Love Will Set You Free već čeka Brian Tichy sa svojim solističkim bubnjarskim pletivom. Naravno da solo točke donose punu mjeru zabave, pogotovo Tichyjevo bubnjanje golim rukama. Briljantne eskapade posvuda.

I zvuk vrlo pristojan. Whitesnake, koji su 2010. snažno obnovili postavu s Tichyjem, basistom Michaelom Devinom i klavijaturistom Michaelom Ruedyjem, svladali su oluje osobito pri izvedbi nadobveznih klasika, koje su u početnom dijelu oličavale Give Me All Your Love, Love Ain’t No Stranger te Is This Love. Cijela prateća ekipa podupire i Coverdalea u vokalima, a Coverdale dobiva i mnogo potpore s miks-pulta, što se ogleda u navijenom echo efektu pa čak i povremenoj snimljenoj podlozi iz pozadine (matrica), koja uključuje i one davno zaboravljene “orijaške” vriskove. Skraćeni Slide It In, koji se iznenada preliо u Fool For Your Lovin’, čudaki je potez benda i nimalo ljubazna gesta prema klasiku, a još manje prema publici. Ali tako to danas ide. Tu je impozantniji trenutak novog albuma i nova Forevermore s klasičnim akustičnim uvodom, pa hvatljiva Love Will Set You Free, koja odlično djeluje u živom nastupu. Koncertni vrhunac s Here I Go Again i jednim od najsjajnijih djela Whitesnake karijere Still Of The Night, koje pomažu brzo zaboraviti tegobe vokalne načetosti Davida Coverdalea. Kad David pribjegne vokalnoj interpretaciji kojoj dodaje grlenost, u pretjerivanju povremeno samo još hrešti. Dečki sviraju odlično, doduše za Fool For Your Lovin preoštro, ali s tim se treba pomiriti.

Vrlo vjerojatno nakon ove turneje s Judas Priest slijedi i samostalna turneja benda, na kojoj će se Whitesnake predstaviti širim repertoarom i odati počast novom albumu “Forevermore”. Pričekajmo koji mjesec pa ćemo vidjeti što nam donose novo rezervirane turneje za 2012.

I napokon glavna atrakcija večeri. Metalski titani, očevi metalske biblije. Judas Priest. Doista su se potrudili. Prostrana pozornica s golemim kulisama, golemim projekcijskim platnom. Kao i uvijek. Travisovi bubnjevi podignuti, do njih vode stepenice, podest je proširen da na njemu mogu stajati i ostali članovi postave. Lijevo i desno na pozornici niču golemi Judas Priest križevi.

Monitori posve skriveni. Lijevo i desno ispred zavjese i uz projekcijsko platno, golemi lanci. Priest udaraju s introm Battle Hymn na pozornicu u 21 sat i 45 minuta. Ali taj uvod ne prelazi u One Shot At Glory, nažalost ne. I ovaj put to ne igra ulogu. “Are You Rady for some Judas Priest heavy metal style!” Rapid Fire i pucnjava iz svih položaja počinje. Zvuk od prve sekunde optimalan, pogotovo straga u parteru. Odlične zvučne karakteristike. Jedva okreneš glavu, a već smo u Metal Gods. Ljudima se skida. Većina je večeras tu zbog Priest, a oni su pripremili izniman repertoar koji su sastavili baš sa svih ploča “Halford” ere. S pravim povijesnim “cvjetovima”. Naravno, Rob Halford dobivao je većinu pozornosti publike zahvaljujući standardnoj scenskoj opremi koja je oličavala kombinaciju čeličnog metalskog mesije  i čeličnog anđela u jednom. Izmjena dijelova konfekcije kao na tekućoj vrpci. “Metal God” je ovaj put djelovao posve superiorno. Stvarno? Odbijemo li naravno oštećenost glasnica. Ljetni nastupi u Europi u lipnju 2008. dobili su uz novo iskustvo bečke Stadthalle potvrdu da je Rob tada doista morao biti bolestan. Ako poznajete Robov pristup na studijskom albumu “Made In Metal” (2010), onda je to dobra polazišna točka da dobijete osjećaj kako je Halford raspolagao pjevačkim rasponom i na pozornici u bečkoj Stadthalle.

Osjetno je izbjegavao više i najviše tonalitete, a djelovao je posve superiorno u nižim i srednjim registrima. U lipnju 2008. nije skupio ni njih dostojanstveno. Ovaj je put mudro štedio vokal i samo mjestimice vrisnuo te iz svijesti publike dozvao one trenutke stare slave i veličine vokalne izvrsnosti i unikata, koji oličavaju bezvremenski lik Judas Priest i samog Roba. Da. U trenucima je bilo jasno da su “screami” dodani na matrici, što nije ostalo skriveno ni najgluhljima u skladbi Painkiller (pri kraju nastupa). Ali bez osjećaja pretencioznosti. Gdje nije išlo, nije išlo, tu je Rob marljivo ustrajao i prkosio niže. Uostalom, Rob nije skrivao izvrsno raspoloženje. Cijelo je vrijeme brinuo za kontakt s publikom, često se poput kipa ili poprsja postavljao lijevo i desno na pozornicu i nepomično zurio pred sebe i u publiku. Za Hell Bent For Leather naravno je na pozornicu dovezao motor, sjahao ga i ogrnuo se austrijskom zastavom s kojom je otvorio drugi dodatak. Naravno, dvorana na ovu gestu nije mogla ostati ravnodušna. Između pauza Rob je prisutne provodio kroz povijest Judas Priest. Gotovo je svaku skladbu predstavio tako da je sažeo pozadinu njezina nastanka. Fantastično. Već samo u tim obraćanjima Rob je svojom izvanrednom karizmom prikovao publiku uz sebe. Između Hell Bent For Leather i You’ve Got Another Thing Coming nije izostala Robova standardna točka “Shout Oh Yeah!”, dok je publiku natjerao na vehementno rastezanje glasnica kad smo uplovili u izlazni refrenski dio spomenute skladbe. Ukratko. Halford je odradio najbolje što je mogao u 2011. Bez obzira na to što više ne može činiti vokalna čuda, njegova je pojava u Judas Priest jednostavno nezamjenjiva. Toliko o Robu.

Ritam veza Hill-Travis je neuništiva. Dok je tihi i uvijek iz pozadine djelujući Ian onaj najbolji Ian, standardan, izuzetno pouzdan i naprosto okosnica Judas Priest, Scott je opčinio prisutne svojom izvanrednom bubnjarskom tehnikom i znanjem, koje je obogatilo sve Priest klasike i dalo im posve osvježen izgled, u kojem djeluju dodatno bijesno i nepopustljivo režeće. Zvuk bubnjeva bio je fantastičan, a Scott je sam po sebi kraljevao na pozornici, čime je u munjevitim prijelaznim dijelovima, a osobito u uvertiri u Painkiller, požnjeo nekoliko gromoglasnih ovacija.

Ključna točka koja je ovaj put uzburkala duhove naravno je gitarski rad. Glennu Tiptonu nije bio društvo K.K. Ali jest netko drugi. K.K.-ju je naizgled bio vrlo sličan. Samo znatno pomlađen. Richie Faulkner. Posve nepoznato ime, koje je na sebe skrenulo pažnju kao dio prateće ekipe pjevačice Lauren Harris, inače kćeri Stevea Harrisa, basista famoznih Iron Maiden. Faulkner je preuzeo karakteristiku osnovne uloge K.K. Downinga. Preuzeo je njegovu scensku konfekciju, čak i frizuru. Preuzeo je njegov “gitarski gear”, opasan markama i tipovima gitara kakve je koristio K.K. Uz to je to časno mjesto opravdao briljantnom scenskom egzekucijom i sviranjem, koje je i u scenskom kretanju podsjećalo na K.K. Downinga. Upravo je odlično vladanje Judas Priest repertoarom donijelo Faulkneru toliko pobjedničkih bodova da je Judas Priest nastup zadržao sav pedigre svoje negdašnje veličine klasičnih vremena s K.K.-jem u postavi. Faulkner je zaista odličan gitarist. Nekim se solažama u K.K.-jevim originalima doista približio na pedalj, a one u kojima nije stao točno u cipele prethodnika oblikovao je ukusno i skladno s esencijom klasičnog Priest repertoara. Tipton i kompanija mogu Faulkneru vjerovati 100%. Priest su prema Richieju djelovali izuzetno korektno. Prihvatili su ga za svojega. Prema njemu nijedan član nije pokazao ni trunku uzvišenosti. U točkama kao što su Hell Bent For Leather i Breaking The Law naravno Faulkner i Tipton nisu zaboravili “čupati” rame uz rame. To je također jedan od onih metal standarda koje su Priest prvi predstavili na planetu. Odlična igra obojice gitarista. Izvanredna dinamika, izvanredna percepcija. Ruku na srce, u svakom bi slučaju radije gledali K.K.-ja na Faulknerovu mjestu, ali očito je da su Priest u danoj situaciji “novorođenog golfera”, koji se odlučio za preranu mirovinu, s Faulknerom optimizirali stanje i stoga mogu s velikom fleksibilnošću, posve opušteno i neopterećeno jahati dalje.

Judas Priest iznenadili su s nekoliko izvanrednih točaka. Prva takva bila je Never Satisfied s studijskog prvijenca “Rocka Rolla” (1974), još prije nje Starbreaker (“Sin Afer Sin”, 1977), a jedan od repertoarnih vrhunaca koncerta utjelovila je izvedba mini epa s albuma “Ram It Down” (1988) Blood Red Skies.

Začin fantastičnim ostvarenjima Heading Out To The Highway, The Sentinel, Night Crawler, Beyond The Realms Of Death i Turbo Lover uspio je uz malo truda držati ljude u hipnozi jedinstvenog svijeta Judas Priest, koji se odvrtio pred nama u dobra dva sata. Obilje pirotehnike, salve dima, osobito u početnom i završnom dijelu koncerta, cijeli Breaking The Law koji je Halford prepustio publici. Tri dodatka.

Sveukupno odlično iskustvo koje vrijedi svakog uloženog eura u ulaznicu za koncert. Treba se pomiriti s činjenicom da bend više nije rosno mlad. Unatoč tome, briljantnom igrom i danas s lakoćom ovladava orijaškom scenskom konstrukcijom i scenom sa svim obilnim začinima laserskih svjetlosnih efekata i pirotehničkih erupcija.

Pitanje je koliko je koncertnih nastupa bendu još ostalo. Svaki koji Priest danas još odsviraju ujedno može biti i posljednji. I unatoč korjenitom vaganju o tome mogu li Priest na pozornici još biti Priest nakon odlaska K.K. Downinga, odnosno mogu li opravdati svoje ime nakon odlaska K.K.-ja, u prilog govori činjenica da Priest mogu nastaviti i bez K.K.-ja. Koncert u Beču to je u svemu potvrdio. Bio je više nego odličan. Šok šou terapija teatra! Puna efekata, unikatne Priest magije, unikata metal biblije benda! Ne znamo što će biti s Priest u budućnosti. Hoće li doista prestati s djelovanjem? Hoće li još skupiti nešto energije i produljiti karijeru za novi studijski album? Turneja prije najavljenog umirovljenja benda naime vrijedi svakog posjeta, osobito onih koji Judas Priest još nikad u životu nisu vidjeli na pozornici. Posve je vjerojatno da nakon “Epitaph” turneje nove neće biti nikad više. S obzirom na to što su nam Judas Priest dali i donijeli svojom glazbom kroz godine, mirovanje s najvećim odličjima davno su krvavo zaradili i zaslužili. Bez obzira na to je li ovo posljednji RockLineov koncertni izvještaj s koncerta Judas Priest ili ne, mogu reći samo jedno. “Hvala vam, bogovi metala!”

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Jože Hvala, Aleš Podbrežnik (samo krajnja donja desna fotografija Judas Priest)

THIN LIZZY: 
1. Are You Ready 
2. Waiting For An Alibi 
3. Jailbreak 
4. Don’t Believe A Word 
5. Whiskey in the Jar 
6. Cowboy Song 
7. The Boys Are Back In Town 
8. Rosalie

WHITESNAKE: 
1. Best Years 
2. Give Me All Your Love 
3. Love Ain’t No Stranger 
4. Is This Love 
5. Steal Your Heart Away 
6. Forevermore 
7. Guitar solo (Doug Aldrich/Reb Beach) 
8. Love Will Set You Free 
9. Drum Solo (Brian Tichy) 
10. Slide It In 
11. Fool For Your Lovin’ 
12. Here I Go Again 
13. Still Of The Night

JUDAS PRIEST:
1. Battle Hymn (intro)
2. Rapid Fire
3. Metal Gods
4. Heading Out To The Highway
5. Judas Rising
6. Starbreaker
7. Victim Of Changes
8. Never Satisfied
9. Diamonds & Rust
10. Dawn Of Creation (intro)
11. Prophecy
12. Night Crawler
13. Turbo Lover
14. Beyond The Realms Of Death
15. The Sentinel
16. Blood Red Skies
17. The Green Manalishi (With The Two-Pronged Crown)
18. Breaking The Law
19. Painkiller
—dodatak I.—
20. The Hellion
21. Electric Eye
—dodatak II.—
22. Hell Bent For Leather
23. You’ve Got Another Thing Comin’
—dodatak III.—
24. Living After Midnight


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići