Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1973
Ocjena: 5/5
“Over-Nite Sensation” predstavljao je još jedan od brojnih dramatičnih stilskih preokreta u Frankovoj iznimno bogatoj i burnoj karijeri kojim je postavio novi orijentir u izumljivanju specifičnih i neponovljivih, većinom avangardno-satiričnih i visoko kompleksnih oblika popularne glazbe. Legendarni skladatelj u tom se razdoblju svojeg glazbenog stvaranja odlučio da nakon dva jazz rock fusion remek-djela, “Waka/Jawaka” (1972) i “The Grand Wazoo” (1972), te oporavka od teške ozljede koju mu je nanio neki neuravnoteženi posjetitelj koncerta, a koja ga je prisilila na gotovo godinu dana koncertnog mirovanja, obnovi svoju prateću postavu The Mothers Of Invention i snimi album koji bi se stilski teško mogao više razlikovati od obaju spomenutih prethodnika i bio pravi šok da je riječ o bilo kojem drugom glazbenom stvaratelju osim Zappe. Na njemu je naime posve napustio svoje koketiranje sa složenim jazz rock fusionom te se zaputio u znatno lakše i melodičnije hard rockerske vode. S potonjima se u dotadašnjoj karijeri doduše već nekoliko puta spetljao (najočitije na “Chunga’s Revenge“, 1970), ali nikad u tolikoj mjeri kao na “Over-Nite Sensation”, kojem ne manjka duhovitih gitarskih rifova, brojnih pratećih višeglasja, udarnih ritmičkih prijelaza i gitarskih solaža začinjenih bluesovskim melosom, obično povezanih s teškom rockerskom tradicijom. Nove glazbene pustolovine kao i obično je podcrtao svojim osobitim osjećajem za društvenu satiru i (samo)ironiju, koja mu je donijela glas (ili kritiku; ovisno o tome kako tko doživljava njegovu glazbu) oca tzv. komičnog rocka.
Tadašnja sanjska postava nanovo obnovljenih The Mothers Of Invention sastojala se od nekih starih Frankovih kompanjona predvođenih klavijaturističkim čudotvorcem Georgeom Dukeom, francuskim violinskim virtuozom Jean-Luc Pontyem, svestranim Ianom Underwoodom na puhačkim instrumentima (povratnikom i jedinim članom originalnih The Mothers Of Invention), njegovom družicom Ruth na udaraljkama i Salom Marquezom na trubi, kao i nekih novih lica predvođenih Ralphom Humphreyem na bubnjevima te braćom Fowler na trombonu i bas gitari. Ne treba previdjeti ni brojne sjajne (prateće) pjevačke goste predvođene Tinom Turner i njezinom pratećom postavom The Ikettes (svoje prateće pjevačke talente doprinijela je na većini skladbi na albumu, a posebno se istaknula na završnoj i najpopularnijoj skladbi s albuma, “Montana”; iz nepoznatih razloga njezino ime nije navedeno u originalnim zaslugama za album), Kinom Vassyem na pratećim vokalima, koji je u karijeri surađivao i s Elvisom Presleyem i Kennyjem Rogersom, te Rickyjem Lancelottijem, koji je dao svoje hrapavo i strastveno vrištanje na “Fifty-Fifty” i “Zomby Woof”. Većinu vodećih vokala na albumu odpjevao je sam Frank, čiji specifični sarkastično-podrugljivi i namjerno pomalo dosadno obojeni vokal obično najbolje dođe do izražaja na skladbama koje sadrže zahodski humor, kojeg je na ovom albumu napretek. U tekstovima većine skladbi s “Over-Nite Sensation” ne manjka raznoraznih seksualnih i društvenih aluzija, dok je politička satira očita samo na “Fifty-Fifty” i završnoj “Montana”.
Glazbeno je “Over-Nite Sensation” jedan od najpristupačnijih i najmanje kompleksnih albuma u Frankovoj karijeri s mnogim kraćim skladbama kojima naravno ne manjka tipičnih glazbenih izazova, a jednostavnost pojedinih aranžmana često je varljiva. Frank je na ovom izdanju prvi put dokazao da može stvoriti album kojim može doprijeti i do šire publike, koja prije nekoliko godina nije imala nimalo sluha za njegove brojne lakrdijaške eksperimente. Vjerovali ili ne, album je po izlasku doživio čak primjetan komercijalni uspjeh na američkim glazbenim ljestvicama i postao Frankov prvi album koji je zaslužio zlatni status. Za tako raznolikog glazbenika sa stalnom i iznimno vjernom publikom to je bilo samo pitanje vremena, a sigurno je tome nešto pridonio i izostanak uobičajenih oštrih političkih satira, koje su mnoge odvraćale od toga da se aktivnije udube u Zappin glazbeni multi-univerzum. I taj podatak svjedoči o neobičnoj pristupačnosti “Over-Nite Sensation”, koji osim duhovitih i kreativnih hard rockerskih pasaža sadrži još povremene primjese funka, progresivnog rocka s naglaskom na jazzovskim aranžmanima te tračke nekih drugih glazbenih žanrova. Na albumu se ujedno našlo obilje koncertnih favorita predvođenih skladbama “Camarillo Brillo”, “I’m The Slime”, “Dirty Love”, “Zomby Woof” i “Montana”, koje su se kroz godine učvrstile kao redoviti ili povremeni gradivni elementi Frankovih nastupa.
Već uvodni taktovi (za Frankove pojmove) iznimno lakršavne “Camarillo Brillo” najavljuju da je ovaj album radikalno drukčiji od prethodnih komično-veličanstvenih jazz rock fusion epopeja uz pomoć big benda. U osnovi je riječ o laganom hard rocku sa šaljivim tekstom u kojem ne manjka seksualnih aluzija. U naslovu skladbe primjetna je i parodija na račun kalifornijskog grada Camarillo, koji se rimuje s Brillo, što je inače naziv nekog poduzeća za proizvodnju sredstava za čišćenje. Frankovo sofisticirano izmjenjivanje bluesy akorada te duhovita i kreativna uporaba puhača u pozadini ključni su gradivni elementi jednog od najboljih i najomiljenijih među melodičnije obojenim ostvarenjima njegove karijere. U ugođaju skladbe može se osjetiti i neki meksički prizvuk, osobito nakon šaljivog stiha o meksičkom ponču. Na “I’m The Slime”, koju otvara kratka, ali nestašna solaža, nastupa prva društvena satira na albumu (na račun nekih “zabavnih” TV programa). Uporaba puhača u pozadini, brojni efekti na gitari te rastresen ritam daju kompoziciji iznimno komičan podton. Frankovu narativno obojenom vokalu, kad namjerno zvuči poput nekog perverznog društvenog otpadnika, poseban šarm daju izvrsni ženski prateći vokali Tine Turner i The Ikettes u refrenu te šaljiva sekcija puhača. Skladbu pri kraju proširuje još i prepoznatljiva, lakrdijaška Frankova gitarska solaža.
“Dirty Love” je još jedna od kraćih i melodičnih, hard rockerski obojenih skladbi koja se sa svojim pjevnim i prepoznatljivim refrenom kroz godine učvrstila kao jedna od najomiljenijih Frankovih klasika. Udarna ritam linija poduprta je iznimno šaljivim tekstom u Frankovoj vokalnoj interpretaciji i bogatim pratećim vokalima. Izvrsno. Na “Fifty-Fifty” u ulozi ludog vriskača predstavlja se neukrotivi Ricky Lancelotti, koji je dao jedan od najprepoznatljivijih vokala u Frankovoj diskografiji uopće. Društvo mu u refrenima pravi i sam Frank. Osim lakrdijaških vokala, ova je skladba prava poslastica za sve ljubitelje instrumentalne virtuoznosti. Solo demonstraciju prvi si priušti George Duke na sintesajzeru (Duke je općenito bio jedan od vodećih pionira na području uporabe sintesajzera), slijedi ga Ponty s gurmanskom solažom na violini, a na kraju upadne i Frank s jednom od onih svojih “vrata (ili još bolje, vratove) trgajućih” gitarskih solaža. Posebno izvrsno zvuči završna sekcija puhača, koja se pri kraju pridružuje razigranim gitarskim pasažama. Ovu odličnu kompoziciju cijelo vrijeme naprosto raznosi od vragolastosti i neukroćenih strasti, za što je zacijelo najzaslužniji Lancelotti.
Slijedi još jedna lakrdijaška poslastica, “Zomby Woof”, koja osim udarnih hard rockerskih gitarskih pasaža i moćne uporabe bubnjeva sadrži i brojne elemente jazza kroz složenu uporabu puhača i klavijatura. Posebno oduševljava odličan refren s pratećim ženskim vokalima, koji nastupa nakon svake složene, rastresene i jazzovski obojene instrumentalne sekcije. I ovdje se na glavnom vokalu rasprdao uvijek strastveni Lancelotti, koji katkad zvuči već gotovo poput nekog nezasitnog rosomaha ili halapljivca (namjerno se trudi zvučati opako, a zapravo ispadne groteskno smiješno). Frankove na milju prepoznatljive svemirske gitarske solaže, koje dodatno obogaćuju skladbu, nije ni potrebno spominjati. Zacijelo još jedan od vrhunaca albuma. Na iznimno zabavnoj “Dinah-Moe Humm”, gdje se duhovito miješaju elementi funka, jazza i hard rocka, slušatelja u srednjem dijelu iznenadi prilično sočna sekcija, koja spada među seksualno najprovokativnije u Frankovoj karijeri. Frank si u prvom dijelu inače priušti jednu od svojih najzabavnijih vokalnih predstava, koja već gotovo graniči s repom (nekih deset godina prije nego što se uopće pojavio taj termin). Ovdje si priušti i nekoliko nestašnih šala s erotskim izljevima, koji su već gotovo na granici mačizma posebne disciplinske komisije za utvrđivanje posebnih talenata odabranih groupie. Slijedi prilično sočan “posteljni dijalog”, u kojem se čuju udaraljke koje bi trebale simulirati tresenje posteljnih rekvizita, upute i uzdasi užitka (iskreno se nadam da zapravo nije riječ o snimkama rekreativnih aktivnosti s Gail Zappa, nego “samo” o “razgovoru” s jednom od Iketa). Naravno, ni prva ni posljednja demonstracija takve vrste zahodskog humora, koji mu je u karijeri donio barem toliko sljedbenika koliko mu ih je odnio.
Završna “Montana”, jedno od najomiljenijih i najprepoznatljivijih djela Frankove karijere, u kojem ponovno aktivno sudjeluje Tina Turner sa svojim Iketama, bila je tek šlag na torti ovog odličnog albuma. Tekst je parodija na komercijalizaciju privatnog poljodjelstva i govori o nekom budali koji sanja da se preseli u Montanu, gdje bi si uz poljodjelstvo mogao stvoriti veliki biznis na račun uzgoja svilenih buba, odnosno proizvodnje svile. Skladba je po strukturi najlakša od svih na albumu, a tekst je u Frankovoj maniri otpjevan u što šaljivijem tonu. Izvrsne ženske prateće harmonije, osobito u refrenu i na kraju, za sve su prste polizati, a odličan je i uvod na bubnjevima. Nakon prvog refrena slijedi i dulja te prilično složena gitarska solaža. Unatoč prividnoj pristupačnosti i općoj melodičnosti, zapravo je riječ o još jednoj prilično složenoj kompoziciji, strukturiranoj na iznimno neobičan način. Dodatnoj komičnosti pridonose i uporaba vibrafona te povremene otkačene prateće harmonije. Ipak, ništa se ne može mjeriti s izvrsnim završetkom, kad se u prateće vokalne harmonije osim Franka i žena uključi još i Kin Vassey, koji svojim “jipi-o-aj-tajem” refrenima daje skladbi onaj pravi kaubojski prizvuk tipičan za nekadašnji divlji zapad, gdje leži Montana. Navodno je Tina bila toliko oduševljena konačnom verzijom skladbe da je u studio na slušanje pozvala i svojeg tadašnjeg muža, razvikanog Ikea Turnera, koji je nakon minute slušanja u svojem tipičnom stilu izjavio “koji je to đavo, to sranje?” Možda je i to jedan od razloga zašto gospođa Turner nije navedena u zaslugama za album. Prava šteta, jer bi taj podatak zacijelo pridonio još većem komercijalnom uspjehu albuma
“Over-Nite Sensation” je još i danas jedno od najpristupačnijih i najomiljenijih djela iz Frankove beskrajne glazbene riznice i bez sumnje još jedno remek-djelo ovog neuništivog genija, koje pripada na policu svakog dobrostojećeg kućanstva. S njim je Frank zakoračio u svoje komercijalno najuspješnije razdoblje. Još krajem 60-ih, kad je sa svojom tadašnjom pratećom postavom diljem SAD-a važio za opasnog otpadnika i provokatora, ako ne i za revolucionarni element (taj je glas među američkom (i ruskom) krajnjom desnicom doduše zadržao sve do kraja), bio bi za njega bilo kakav veći komercijalni uspjeh svojevrsna senzacija bez presedana. To je razdoblje bilo ujedno i iznimno kreativno, a u njemu je u kratkom roku stvorio nekoliko ključnih albuma svoje nevjerojatne i iznimno plodne karijere.
Postava
Frank Zappa – gitara, vokal na svim skladbama osim “Fifty-Fifty”
George Duke – sintesajzer, klavijature
Bruce Fowler – trombon
Tom Fowler – bas gitara
Ralph Humphrey – bubnjevi
Ricky Lancelotti – vokal na “Fifty-Fifty” i “Zomby Woof”
Sal Marquez – truba, vokal na “Dinah-Moe-Humm”
Jean-Luc Ponty – violina, bariton violina
Ian Underwood – klarinet, flauta, alt saksofon, tenor saksofon
Ruth Underwood – udaraljke, marimba, vibrafon
Kin Vassy – prateći vokal na “I’m the Slime”, “Dinah-Moe-Humm” i “Montana”
Tina Turner and the Ikettes – prateći vokal (zasluge nisu bile navedene)
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Camarillo Brillo (3:59)
2. I’m The Slime (3:34)
3. Dirty Love (2:58)
4. Fifty-Fifty (6:09)
5. Zomby Woof (5:10)
6. Dinah-Moe Humm (6:01)
7. Montana (6:35)
Trajanje albuma: 34:25
