Izvođač: Johnson, Eric
Izdavač: Capitol Records
Izdanje: 1996
Trajanje: 58:29
Ocjena: 5/5
Kad su rock eminenciju Georgea Lyncha pitali kojeg bi gitarista izabrao da može jedan dan biti muha na zidu njegova studija, bez oklijevanja je odgovorio: Eric Johnson. Lynchevu oduševljenju nije se čuditi jer Johnson, usprkos nešto manje zvučnom imenu, u glazbenim krugovima važi za jednog od najuglednijih gitarista na planetu. Virtuoz je kojeg cijene i to prije svega virtuozi, o čemu svjedoče brojne naslovnice gitarističkih časopisa i poštovane pohvale kolega, poznatijih i manje poznatih. Iako njegova motivika crpi inspiraciju iz iznimno širokog instrumentalnog spektra, koji se kreće od jazza, new agea, rocka pa sve do bluesa i countryja, ona unatoč tome cijelo vrijeme zadržava posve karakterističnu i lako prepoznatljivu osobenost.
Prva stvar koja nas privuče kod Johnsona je zvuk njegove gitare. Riječ je o uhu iznimno ugodnoj mješavini mekoće Stratocastera i promišljene uporabe delaya, nalik violini, koja se poput ovijalice prepliće s autorovom sofisticiranom glazbenom mišlju. Johnsonov profinjen zvuk, iza kojeg stoje desetljeća istraživanja i eksperimentiranja, u suvremenoj je glazbi rijetkost, a bio je i jedan od razloga zašto je album Venus isle nastajao gotovo šest godina. Toliko je naime prošlo od izlaska prethodnika Ah via musicom, na kojem se nalazi Ericov dosad najveći hit Cliffs of Dover, za koji je 1991. dobio i Grammyja. U kategoriji najboljeg rock instrumentala te je godine suvereno pomeo konkurenciju, među kojom su bili velikani Allman brothers, Rush i Yes. Vjerojatno su prevelika očekivanja kriva što Venus Isle, koji je izašao 1996., unatoč očitim kvalitetama koje su odražavale Johnsonov rast u tehničkom, producentskom i aranžerskom smislu, nije ponovio taj uspjeh, zbog čega se gitarist razišao s izdavačem Capitol Records. No ta je godina za Erica bila sve samo ne neuspješna, jer ga je Satriani pozvao na američku turneju prve inkarnacije sad već legendarnog projekta G3, čija je posljedica bila platinasta ploča i izdanje DVD-a G3: Live in concert.
Ali vratimo se na Venus Isle. Riječ je svakako o zrelom i duhovno i glazbeno zaokruženom albumu, punom meditativnih dojmova i raspoloženjskih krajolika koji kucaju na dušu najizbirljivijih glazbenih sladokusaca. Nakon naslovne skladbe, u čijem uvodu možemo diviti se vokalnim sposobnostima svestranog Amita Chatterjeeja, slijedi otužna Battle we have won, a potom nešto živahnija All about you, u kojoj se Johnsonu na vokalu pridružuje debeljuškasti Christopher Cross, čiju je karijeru početkom osamdesetih pokopao dolazak MTV-a i glazbenih videa. Iza inicijala blueserski obojenog instrumentala SRV naravno se krije hommage velikom Stevieju Rayu Vaughanu, teksaškoj legendi koja je 1990. tragično preminula u helikopterskoj nesreći. Instrumental kojim je Johnson žarao burne aplauze na G3 turneji i time izazivao nelagodu kod Satrianija, koji je morao nastupati nakon njega, s kompozicijskog je stajališta najbliži onome što bismo mogli označiti hitom. Sadržaju primjereno, na gostujućoj se gitari ovaj put pojavljuje Stevieov brat Jimmie Vaughan, ali njegove je solaže moguće bez poteškoća razlučiti od Ericovih majstorija. Violinski motiv skladbe Lonely in the night uvelike podsjeća na Eleanor Rigby, no sve sličnosti s Beatlesima razblinjuju se u drugom dijelu, kad vokal zamijeni munjevita gitara s arpeggiima u maniri Malmsteena. Jezgru albuma mogli bismo tražiti u instrumentalima Manhattan, Camel’s night out i Song for Lynette, koji uz kompozicijsko otkrivaju i tehničko majstorstvo Johnsona, a zaključak u rokerski obojenim skladbama Pavilion i Venus reprise, koje sadržajno zaokružuju ovaj veličanstven album.
Venus isle bismo dakle bez poteškoća uvrstili u kategoriju najpodcjenjenijih rock albuma proteklog desetljeća. Iza njega se, uz izniman i u glazbenoj industriji jedinstven osjećaj za glazbu, kriju godine teškog rada i traženja pravog zvuka. Johnson si je tijekom dugog istraživanja i “navijanja” raznih pojačala priličito oštetio sluh, ali još uvijek ne toliko da njegovo uho tijekom procesa stvaranja ne bi zamijetilo i najmanja odstupanja od zadanog ideala. Njegovo cjepidlačenje najbolje opisuje svjedočanstvo nekih tonskih tehničara koji su znali ispričati da je majstor planuo već ako bi mu efekte napunili baterijama pogrešne marke, jer bi tako navodno pokvarili cijelu zvučnu sliku. Kad su Johnsona pitali zašto je Venus isle nastajao tako dugo, odgovorio je da se nije htio ponavljati i da je tražio nove izražajne putove, a da je pritom pokušao zadržati perfekcionistički pristup. Riječ je dakle o glazbeniku koji unatoč prilično dugoj karijeri nema zavidno opsežnu diskografiju, ali istodobno možemo zaključiti da su svi njegovi albumi točno promišljeni i u svakom pogledu izbrušeni do savršenstva. A za takvo je savršenstvo potrebno vrijeme.
Postava
Eric Johnson – gitara, vokal
Kyle Brock – bas (1,2,4,5,6,7,10)
Roscoe Beck – bas (3,9,11)
Chris Maresh – bas (8)
Tommy Taylor – bubnjevi
Bill Maddox – bubnjevi(8)
Steve Barber – synthesizer
Produkcija
Eric Johnson, Richard Mullen
Popis skladbi
1.Venus Isle
2.Battle we have won
3.All about you
4.SRV
5.Lonely in the night
6.Manhattan
7.Camel’s night out
8.Song for Lynette
9.When the sun meets the sky
10.Pavilion
11.Venus reprise
