Autor: Rok Klemše
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izdanje: year
Trajanje: 51:24
Ocjena: 5/5
Predvodnici britanskog heavy metala Iron Maiden dosegnuli su izdavanjem prijelomnog albuma Powerslave vjerojatno vrhunac svoje dotadašnje karijere. Nakon izlaska Powerslavea uslijedila je monumentalna, pompozna turneja World Slavery Tour, koja se i danas smatra jednom od najdužih rock turneja u povijesti. Statistika govori sama za sebe: turneja je započela 9. kolovoza 1984. i završila 5. srpnja 1985., dakle kolosalnih 331 dan, od čega 193 koncerta. To matematički znači više od pola koncerta na dan! Nevjerojatno uspješna turneja provela je bend kroz 24 države i iznjedrila jedan od najboljih koncertnih snimaka svih vremena, Live After Death, snimljen u četiri uzastopne večeri u londonskoj dvorani Hammersmith Odeon i u Long Beach Areni u Kaliforniji. Raspored ih je fizički i psihički potpuno iscrpio pa su s radom na sljedećem albumu počeli tek 1986. Somewhere in Time tako je bio prvi studijski album od prvijenca Iron Maiden koji nije izašao godinu dana nakon prethodnika.
Možda je i to razlog zašto Somewhere in Time predstavlja odmak u glazbenom smjeru sastava i pomak u nešto eksperimentalnije vode te potragu za novim i drugačijim stilskim smjernicama. Somewhere in Time je tako prvi album na kojem su Iron Maiden (na poticaj Adriana Smitha) upotrijebili gitarske i bas sintisajzere. Iron Maiden su novu stečevinu iskoristili promišljeno, precizno i suptilno – za razliku od Turba Judas Priesta, izdanog iste godine, klavijature na Somewhere in Time ne guraju se u prvi plan i lijepo popunjavaju zvučnu sliku, a skladbe samo dobivaju na intenzitetu i suptilnosti. Reakcija fanova na novi smjer bila je podijeljena, no Iron Maiden su se hrabrost i želja za eksperimentiranjem i inovacijom samo i isključivo isplatili. Zanimljivo je i da je bend u cijelosti odbio Dickinsonove skladbe jer je on, prema Harrisovim riječima, nudio čudne akustične aranžmane, koji bi trebali biti posljedica iscrpljujuće World Slavery turneje. Umjesto Dickinsona, na albumu se doprinosom triju omiljenih pjesama izvrsno dokazao Adrian Smith, a to je još jedan dokaz više da je njegov povratak u grupu 1999. bio jednako važan kao i Dickinsonov. Još jedna važna činjenica jest da je Somewhere in Time do tada bio najskuplji album grupe, dečki su si za stvaranje nove ploče uzeli više vremena, a iza sebe su imali iskustvo s pozornica te zrelost, godine i pamet starih izdanja. Bez ikakve sumnje, Somewhere in Time i danas ostaje jedan od najambicioznijih projekata za grupu. Ovaj put je svoj posao ambiciozno postavio i Derek Riggs te stvorio jednu od najboljih naslovnica svoje karijere. Eddie je odbacio zavoje s Powerslavea i pretvorio se u kiborga tipa “Schwarzi susreće Blade Runnera”, a Riggs je na naslovnicu sakrio gotovo 40 aluzija i referenci na povijest Iron Maiden (popis možeš pogledati OVDJE)
Maideni šokiraju već u prvim sekundama albuma kad nas u uvodu u Caught Somewhere in Time dočekaju teški zvukovi klavijatura. A kako se samo miješaju s gitarama! Ionako epskoj mješavini žestokih gitarskih napada, rušilačkih bubnjeva, debelog zvuka bas-gitare i visokoletećeg vokala dodaju posve nove prizvuke mračnosti, mistike i tajanstvenosti, koji istovremeno djeluju izrazito toplo i stvaraju savršenu smjesu. U nastavku skladbe klavijature doduše nestaju, a zamjenjuju ih božanski rifovi ispod prstiju majstora Murraya i Smitha, koji zajedno s fantastičnim lead dionicama u nastavku i blistavom ritam-sekcijom s Caught Somewhere in Time stvaraju jednu od najsavršenijih uvodnih skladbi svih vremena. Dickinson se u refrenu slično kao u Aces High opet iskazuje kao prava “air raid” sirena i sjajno otpjeva tekst koji podsjeća na SF djelo H. G. Wellsa The Time Machine, a zapravo govori o nekome kome je ponuđeno da proda svoju dušu. Vremenski stroj nas dalje nosi do Wasted Years, prvog singla s albuma i prvog singla koji je napisao isključivo Smith. Skladba je bila baš pravi izbor za singl jer Wasted Years i danas ostaje najpristupačnija i komercijalno te mainstream zvučeća pjesma, no unatoč tome i dalje zvuči maidenovski kako treba i sadrži fantastičan, zarazan refren i odličnu solažu. Poruka teksta, “carpe diem”, pjesmi dodaje još samo pravu mjeru optimizma. Smithov Sea of Madness doduše ne nudi uobičajeno fenomenalan početak Iron Maiden skladbi jer počinje prosječnim, hard rockerski prljavim uvodom, no loš okus popravlja sjajnim, melankoličnim refrenom i učinkovitim vokalnim linijama koje nevjerojatno interpretiraju nejasan tekst, koji možda govori o sporom mračenju uma. Vrhunac Sea of Madness zasigurno doseže u genijalnom gitarskom obračunu Murray/Smith. Na rub smrti vodi nas epska Heaven Can Wait, koja govori o iskustvu pred smrt i o tunelu sa svjetlom na kraju koji nas, eto, sve čeka. Skladba je praktički napravljena za žive situacije jer sadrži izrazito zarazan “sing-a-long” dio, opet nenadmašan nastup gitarskog dvojca, a povrh svega se u dijelu “ooo oo” Dickinsonu pridružuju i tipovi koje su Iron Maiden pronašli u baru Tehe (vidi reference na naslovnici). The Loneliness of a Long Distance Runner je bez trunke sumnje jedan od previđenih bisera diskografije Iron Maiden jer posjeduje baš sve elemente maidenovske klasike – od sporog, blago sjetnog gitarskog uvoda koji izaziva naježenost, postupnog uključivanja genijalnog Harrisova basa i Nickove nemirne noge, sve dok sastihovima ne upadne Brucey. Adrenalinska šestominutna vožnja zabavnim vlakićem smrti temelji se na istoimenoj kratkoj priči Alana Sillitoea, koja govori o maloljetnom prijestupniku koji utjehu pronalazi u trčanju, a naposljetku se pobuni protiv svojih nadzornika i preda utrku koju je trebao pobijediti. Dickinson u nezaboravnom refrenu otpjeva jedan od svojih boljih nastupa, a instrumentalni dio je jednom riječju briljantan. Tekst na simboličkoj razini djeluje i kao unutarnji sukob pojedinca koji ima izbor između slijeđenja svojih načela ili padanja na koljena pred vlastodršcima. Osobno me skladba svojom epskošću i sličnom temom podsjeća i na legendu o maratonskom trkaču. Posljednji Smithov doprinos je Stranger in a Strange Land, koja govori o čovjeku zarobljenom na Arktiku čije smrznuto tijelo pronađu godinama poslije. Skladba svojim sporijim tempom izvrsno hvata blago morbidno i tmurno raspoloženje samog koncepta pjesme, a samoću i neizbježnost situacije ne bi mogla bolje uhvatiti još jedna, opet neprekosiva solaža. Iako su naslov posudili iz novele Roberta A. Heinleina, skladba nema veze s knjigom. Deja Vu je još jedan previđeni heavy metal biser, koji naravno govori o osjećaju već viđenog. Iako gitarske linije skladbe možeš slušati bezbroj puta, osjećaj deja vua ne možeš dobiti jer su opet jednostavno nevjerojatne. “My son ask for thyself another Kingdom, for that which I leave is to small for thee.” uvodna je rečenica koju izgovara Nicko McBrain, u vrhunac albuma, bez sumnje najbolju skladbu na ploči, Alexander the Great. Genijalan ep o jednom od najboljih vojskovođa svih vremena, koji navodno nije izgubio nijednu bitku, Aleksandru Velikom ili Aleksandru Makedonskom, i koji je za života osvojio većinu tada poznatog svijeta, album nije mogao bolje zaključiti. Od prvih uvodnih rifova, koje prate Nickove vojničke plotune, preko brojnih interludija, prepleta gitara i basa, nezaboravnih melodija i harmonija pa sve do dah-oduzimajućih gitarskih obrazaca i solaža, skladba predstavlja jedan od vrhunaca diskografije Iron Maiden. Harris je ovim pompoznim epom dokazao da je jedan od najboljih pisaca, skladatelja i aranžera jer u skladbi nanize toliko preokreta da je ep morao biti pravi šok za fanove koji su skladbu slušali 1986. i očekivali da su od Maidena navikli na sve. Iako tekst sadrži nekoliko manjih netočnosti (poznato je da je Aleksandar s vojskom marširao sve do Inda, a točan uzrok njegove smrti nije poznat), to skladbi ne oduzima čistu briljantnost.
Somewhere in Time ostat će za sva vremena klasik metala s obiljem klasičnog materijala. Iron Maidenu se pomalo novi i drugačiji pristup albumu isplatio jer su nadmašili sami sebe, dokazali da nisu bend koji stagnira i stvorili glazbu koja se generacijama usidrila u uši, a ne sumnjam da će i budućima. Nažalost, Somewhere in Time je od strane benda vjerojatno i najpreviđeniji album jer se skladbe s njega praktički gotovo ne mogu čuti uživo. Iron Maiden imaju još vremena i nadam se da će tu pogrešku još ispraviti.
Postava
Bruce Dickinson – vokal
Steve Harris – bas
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Nicko McBrain – bubnjevi
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. Caught Somewhere in Time
2. Wasted Years
3. Sea of Madness
4. Heaven Can Wait
5. The Loneliness of the Long Distance Runner
6. Stranger in a Strange Land
7. Deja-Vu
8. Alexander the Great
