Mr. Gone

0 2

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Weather Report
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 37:15
Ocjena: 3.5/5

“Mr. Gone”, osmi album jazz fusion legendi Weather Report, zasigurno je njihov najkontroverzniji uradak, jer se više nego svojim glazbenim sadržajem u povijest upisao time što su njime iznenada pali u nemilost nekih dotad iznimno naklonjenih glazbenih kritičara. Prestižni jazz časopis Down Beat dodijelio mu je samo jednu zvjezdicu (od pet mogućih) te se najviše bunio zbog pretjerane komercijalizacije i preproduciranosti njegove zvučne slike. Vrijedi spomenuti da je istoimeni časopis čak pet njihovih prethodnih uradaka proglasio albumima godine. Članovi sastava čak su organizirali posebnu konferenciju za novinare na kojoj su branili pojedine skladbe. Unatoč izlijevanju žuči pojedinih kritičara  album je bio relativno uspješan, a još veći uspjeh predstavljala je koncertna turneja na kojoj se publici prvi put predstavila klasična postava Weather Report Zawinul/Shorter/Pastorius/Erskine.

“Mr. Gone” je za razliku od vehementne Down Beatove kritike daleko od toga da bude loš, no u usporedbi s monumentalnim “Heavy Weather”, kojim su dosegnuli vrhunac svog stvaralačkog opusa, ob izlasku je zasigurno predstavljao veliko razočaranje, pa su radikalno negativne reakcije tadašnjih kritičara donekle opravdane. I kritike na račun preproduciranog zvuka donekle stoje. Besmrtni klavijaturistički tata Joe Zawinul na “Mr. Gone” doslovno se po dječje uživio u tada inovativnu tehnologiju elektronski modificiranih sintisajzera. U svom elanu nad novootkrivenim elektroničkim igračkama otišao je malo predaleko i uzrokovao da su sintisajzeri u produkciji kroz većinu skladbi osjetno dominantni u odnosu na ostale instrumente. Zbog toga neke skladbe na albumu zvuče sterilno, ako ne i sintetički, i lišene su one neukrotive ritmičke energije kojom su se proslavili u prošlosti. Znatno je na tome ukraden prije svega Zawinulov nerazdvojni drug Wayne Shorter, koji sa svojim saksofonom često ispada prilično stidljivo. Druga kritika, koja je letjela na račun pretjerane komercijalizacije, isto tako nije posve iz zraka izvučena. Mnogo aranžmana i harmonija na albumu po naravi je bliže tada sve popularnijem smooth jazzu nego fusionu. Ni većina improvizacija ne spada baš u vrh njihove stvaralačke inspiracije i mogućnosti.

Iako album predstavlja neočekivano nazadovanje, nije sve išlo nizbrdo. Na “Mr. Gone” oblikovala se njihova klasična i najomiljenija postava, jer su dolaskom bubnjarskog majstora Petera Erskinea na nekoliko godina uspjeli riješiti vječni problem stalnog bubnjara. Na albumu su inače sudjelovala još dva bubnjarska velikana, Tony Williams i Steve Gadd, ali samo u ulozi povremenih glazbenika. Erskine je svojim dolaskom uz jedinstvenu tehničku potkovanost donio i izniman ritmički fluidnost koja se uspostavila između njega i bas-gitarskog čudotvorca Jaca Pastoriusa, kojeg mnogi nazivaju najvećim basistom svih vremena. S tom se oznakom osobno potpuno slažem, jer na bas-gitari ni prije ni poslije nije bilo većeg majstora koji bi se ponosio većom mjerom inovativnosti, kombinatorike, duhovitosti, izražajnosti i neukroćene energije kakvu je svojim sviranjem bio u stanju izazvati “Hendrix basa”. Upravo je Jaco bio taj koji je spasio album, i po skladateljskoj i po izvedbenoj strani, te mu unio lijepu mjeru solidnosti i uravnoteženosti uz koju ona sramotna zvjezdica u časopisu Down Beat gubi svaku vrijednost.

U trenutku kad prošetamo kroz pojedine skladbe na albumu, možemo otkriti mnogo pozitivnih i uzbudljivih trenutaka. Uvodna klasika “The Pursuit of the Women With the Feathered Heat”, koja je ujedno jedina prava klasika Weather Reporta s albuma, stilski nastavlja točno ondje gdje je stao “Heavy Weather”. Ne bih puno pogriješio da je nazovem eksperimentalnijom verzijom njihova najvećeg hita “Birdland” s jakim ritmičkim elementima latinske glazbe. Tajanstvenom uvodu na sintisajzerima pridružuje se pratnja karipskih udaraljki i hrabreći višeglasi u izvedbi gospode Pastoriusa, Manola Badrene i Jona Luciena. Šaljive Pastoriusove improvizacije zvuče bolje od svake električne gitare i skladbi unose neobičnu mjeru razigranosti. Navijačko raspoloženje ove sjajne skladbe iznimno je prikladno za praćenje nogometnih utakmica, a donekle se na nju može i plesati.

I “Young and Fine” u mnogočemu slijedi smjernice “Heavy Weather”, jer u sebi spaja dobrodušnost melodijski obojenih aranžmana i uobičajeni ritmički eksperimentalizam. Za potonji su najzaslužniji sočni Pastoriusovi ritmički ukrasi i nabrušene Shorterove saksofonske dionice, koje se kroz skladbu šeću s mladenačkom plahovitošću. “Punk Jazz” je savršena Pastoriusova klasika na kojoj možemo diviti se basističkoj legendi kakve više nikad neće biti u jednom od njegovih najenergičnijih solističkih trenutaka. Njegove improvizacijske umjetnine prate izvrsne dionice na saksofonu te povremeni moćni valovi sintisajzera, koji unose suptilnost u razigranu predstavu najvećeg rockera među jazz basistima. Prilično zanimljivo djelo je i kratki i enigmatični “Pinocchio”, gdje se ističe prije svega Erskine s nekim potresno divljim prijelazima uz društvo podivljalog saksofona, dok je završni “And Then” gotovo pravi unikat u njihovoj povijesti, jer na svom kraju sadrži kraći vokalni nastup u izvedbi Mauricea Whitea. Njegov doprinos uz suptilne klavijaturističke dionice pobrinuo se za iznimno romantičan i sretan završetak albuma.

Manje ugodne trenutke albuma predstavljaju neki ne previše posrećeni eksperimentalni pokušaji s tada naprednom tehnologijom, kao što je “River People”, gdje dominiraju Zawinulovi sintetički sintisajzeri s elektroničkim dionicama i jednolični ritmički obrasci. Shorterovi puhački aranžmani ovdje su bliži uobičajeno sterilnom smooth jazzu nego fusionu. Jedinu pohvalu zaslužuje iznimno duhovita rzajuća bas-linija. “The Elders” je prilično smirena, da ne kažem gotovo pospana tvorevina koja, osim prilično skromnih improvizacija na saksofonu, udaraljkama i električnom klaviru, ne nudi ništa posebno oduševljavajuće. Savršen primjerak skladateljske i produkcijske atrofije pak utjelovljuje naslovna skladba, koja osim nekih dobrih improvizacija, prije svega zloslutne bas-linije i kraćih zanimljivih umetaka na saksofonu i klavijaturama, zvuči kao da je nastala u kakvoj zrakoopropusnoj zatvorskoj prostoriji. Daleko od toga da je riječ o lošoj skladbi, ali je ispod uobičajenih standarda. Nabrojani nedostaci naravno nisu dovoljni za otvoren frontalni napad na u svim ostalim pogledima vrlo solidan album, koji bi zaslužio veće poštovanje nego što ga inače uživa.

Gledano u cjelini, “Mr. Gone” nipošto ne predstavlja tako dramatičan pad kvalitete kakvim su ga ob izlasku albuma željeli opisati neki kritičari, jer se ponosi nizom iznimno ugodnih skladbi uz koje će još i danas uživati svaki zanesenjak jazz fusiona. “Mr. Gone” zasigurno je mogao biti i znatno bolji uradak da ga nije obilježilo pretjerano Zawinulovo eksperimentiranje s modificiranim sintisajzerima i očito koketiranje sa smooth jazzom, koji vizijama zvuka ove legendarne skupine nikad nije previše dobro pristajao. Unatoč uočljivom padu kvalitete, koji ipak nipošto nije bio razlog za paniku, krajem 70-ih još su uvijek bili najvruće ime u svijetu jazz fusiona. Oblikovanjem svoje klasične postave bili su odlučni osvojiti koncertne dvorane diljem svijeta. “Mr. Gone” je doduše nagovijestio početak njihova postupnog zalaska, ali je najavio još mnogo uzbudljivih skladateljskih zgoda prije nego što je veselju bio kraj.

Postava

Joe Zawinul – modificirani Rhodes 88 električni klavir, dva ARP 2600 sintisajzera, Oberheim polifonijski sintisajzer, Prophet 5 sintisajzer, Mu-Tron Bi-Phase i Mu-Tron zvučni Wah efekti, kalimba, tumbeki bubnjevi, zvona, melodika, akustični klavir, glas
Wayne Shorter – tenor i soprano saksofon, glas (skladba 1)
Jaco Pastorius – bas-gitara, bubnjevi (skladba 1 i 2), glas (1, 2 i 5), timpani (2)
Peter Erskine – bubnjevi (1 i 7), hi-hat (3)
Manolo Badrena – udaraljke, glas (1)

GOSTUJUĆI GLAZBENICI:

Tony Williams – bubnjevi (5 i 6)
Steve Gadd – bubnjevi (3 i 8)
Jon Lucien – glas (1)
Deniece Williams – glas (8)
Maurice White – vokal (8)

Produkcija

Joe Zawinul i Jaco Pastorius

Popis skladbi

1. The Pursuit of the Woman with the Feathered Hat
2. River People
3. Young and Fine
4. The Elders
5. Mr. Gone
6. Punk Jazz
7. Pinocchio
8. And Then

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići