Izvođač: Beck, Jeff
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 40:57
Ocjena: 4.2/5
Nakon što je završio u Yardbirds, gdje je nakon Claptonova odlaska u godinu i pol dana stekao svjetsku slavu gitarskog heroja, Jeff Beck odlučio se 1968. na odvažan korak i osnovao vlastiti bend. Beck u to vrijeme nipošto nije bio nepoznato ime, jer je iza sebe već imao nekoliko manjih samostalnih hitova, poput Tallyman i Hi, ho silver lining, pjesme koju je kasnije sarkastično opisao kao ružičastu WC dasku koja će mu vjerojatno visjeti oko vrata cijeli život. Uz to mu je dosta prepoznatljivosti donio i kultni film Michelangela Antonionija, Blow up, koji je u kina stigao krajem 1966. i u kojem je Beck (u vrijeme snimanja još član Yardbirdsa) u stilu Petea Townsenda na pozornici nemilosrdno unakazio svoju gitaru. S druge strane, potpuno nepoznati vokalist Rod Stewart i basist Ron Wood, s kojima je Jeff snimio svoje prve dvije ploče, danas su važni prije svega zato što otvaraju prvo poglavlje hard rocka, a time i sve glazbe s ponešto tvrđim korijenima. Beck je nedavno oba albuma popratio komentarom :”I’m proud that we sounded that heavy, because that was my main aim – to blow every fucker off the stage.”
Proto hard rock remek-djelo Truth, oko kojeg je bila izgrađena većina konkretnijih zvukova sedamdesetih, izašlo je iste godine kad i Hendrixov Electric Ladyland i Creamov Wheels of fire, a tek nekoliko mjeseci prije prve ploče Zeppelina. No Jeff beck group je unatoč izvrsnoj postavi i soničkoj superiornosti za spomenutim bendovima zaostajao zbog nedostatka izvornog materijala. Na albumu naime nalazimo samo tri autorske skladbe; Let me love you, Blues deluxe i Rock my plimsoul, pod koje su se (i to samo uvjetno) potpisali Rod i Jeff. No idemo redom. Album otvara dobro poznata Shapes of things, kojom su se dvije godine prije izlaska ploče proslavili Yardbirds i koja se Rodu toliko svidjela da se bend odlučio na prilično neobičan potez i svoj prvi album započeo obradom. Jeff je zadržao većinu izvornih akorada, ali je malo promijenio takt i tempo te sve skupa pretvorio u neku vrstu heavy funka, začinjenog zavidnim solističkim ubacivanjima i bizarnim psihodeličnim zvukovima. Iako bi Let me love you trebala biti autorska skladba, stvar snažno podsjeća na klasik Buddyja Guyja sa sličnim naslovom. Beck je i sam priznao da su Guyjevu pjesmu doista uzeli za uzor, malo je usporili, dodali tamburin u maniri motowna, za koji se pobrinuo Micky Waller, te sve skupa vješto nadopunili Rodovim tekstom. Od obrada vrijedi spomenuti još Dobsonovu Morning dew i Dixonovu I ain’t superstitious (vjerojatno najčešće preradenu skladbu u povijesti rocka) te You shook me, koja je poznata i po tome što je izazvala razdor između Becka i Jimmyja Pagea, Jeffova bivšeg suborca iz Yardbirdsa. Page je samo pola godine nakon izlaska albuma Truth na prvijenac Zeppelina uvrstio upravo ovaj Dixonov klasik i time toliko razljutio Jeffa da s njim godinama nije progovorio. Gitaristi su se posvađali i oko autorstva znamenite Beck’s bolero, kompozicije nadahnute Ravelom, koja je prije albuma Truth prvi put tiskana na B strani Beckova singla Hi ho silver lining. Naravno, eksperimentalna post-Yardbirds “session” koja je iznjedrila poznati instrumental nije zanimljiva samo zbog spora oko autorstva, nego i zbog slavne postave u kojoj je uz Pagea i Johna Paula Jonesa blistao prije svega bubnjar sastava The who, Keith Moon. Beck se u popratnom tekstu remaster izdanja svojeg prvog albuma s nostalgijom prisjeća Moonovih životinjskih krikova (koje nam pri pozornom slušanju Bolera ne mogu promaknuti) te polomljenih činela i mikrofona, i dodaje da je Keith tog dana došao u studio skriven pod šeširom i velikim sunčanim naočalama. The who su mu naime zaprijetili da će ga otpustiti ako ga ikad uhvate kako svira za drugi bend.
Je li dvojac Beck – Stewart uz malo više sreće i zalaganja mogao postati slavan kao onaj Page – Plant? Potencijal ploče Truth bio je svakako velik, a uspjeh albuma bendu je predviđao blistavu budućnost. Što bi se samo dogodilo da Beck nije raspustio bend dan prije nastupa na Woodstocku i da Stewart malo zatim nije otišao k Faces? Ta su pitanja danas naravno besmislena, ali sigurno je da bi Zeppelini dobili žestoku konkurenciju da je prva inkarnacija grupe Jeffa Becka ostala na okupu još barem godinu dana i da je nakon izvrsnog albuma Beck-ola, koji je naslijedio Truth, napisala još nešto vlastite glazbe. No Beckov je nedostatak bio upravo u tome što za razliku od Pagea iza sebe nije imao čvrst bend i menadžment, a solo albumima koje je počeo izdavati u drugoj polovici sedamdesetih unatoč brojnim priznanjima i nagradama nije se mogao mjeriti s tadašnjim divovima teških ritmova. Instrumentalni rock bio je još u povojima, a kad se u osamdesetima s preporodom gitare konačno proširio, Beck je već bio prestar da bi učio nove trikove, zbog čega su glavni tokovi glazbene industrije u velikoj mjeri tekli mimo njega.
No premda su Beck, Stewart i Wood tog sudbonosnog dana uoči najvećeg koncertnog događaja šezdesetih nakon samo nešto više od dvije godine zajedništva završili zajednički glazbeni put, vrijeme je pokazalo da su svojim prvijencem iza sebe ostavili jedan od temeljnih kamena suvremenog rocka i jedan od važnijih orijentira u povijesti novije glazbe. I to je istina o albumu Truth.
Postava
Jeff Beck – gitara
Rod Stewart – vokal
Ron Wood – bas
Mick Waller – bubnjevi
Produkcija
Mickie Most
Popis skladbi
1. Shapes of things
2. Let me love you
3. Morning dew
4. You shook me
5. Ol’ man river
6. Greensleeves
7. Rock my plimsoul
8. Beck’s bolero
9. Blues deluxe
10. I ain’t superstitious
