Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Moody Blues, The
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1969
Trajanje: 40:15
Ocjena: 4.5/5
The Moody Blues, legendarni praoci progresivnog rocka, krajem šezdesetih proživljavali su svoj najveći umjetnički procvat, kad su inovativne glazbene ideje nicale jedna za drugom, a oni su još uvijek imali važan utjecaj na brojne rock izvođače svog vremena, ponajviše na domaćem britanskom terenu. Ti osebujni majstori spajanja prekrasnih orkestralno-akustičnih aranžmana, moćnih vokalizacija i njegovatelji izoštrenog osjećaja za melodiku ovim su izdanjem dosegnuli jedan od vrhunaca karijere. “To Our Children’s Children’s Children” bio je ujedno prvi album nakon osnivanja vlastite izdavačke kuće Threshold Records (ime je dobila po prethodnom albumu, koji je izašao iste godine) i četvrti u nizu klasičnih albuma Moody Bluesa kojima su si izgradili reputaciju pionira ranog progresivnog rocka.
U svojoj uhodanoj tradiciji njime su nastavili niz sjajnih konceptualnih albuma koji su započeli kultnim “Days Of Future Passed” (1967). Ovaj put na red je došla iznimno zahvalna tema svemirskih letova, koju su unutar progresivnog rocka i psihodelije do tada već dobrano populariziraju prije svega space rock prvaci Pink Floyd, dok su Hawkwind upravo te godine izbili na površinu svojim studijskim prvijencem. Naravno, ne treba zaboraviti ni vječnog kameleona Davida Bowieja i njegovu nezaboravnu klasiku “Space Oddity”. Neki se tekstovi odnose na čovjekovo slijetanje na Mjesec, koje je iste godine uspješno izvela odprava Apolla 11, što je dakako imalo dalekosežan utjecaj na brojne glazbenike toga doba, dok se nekoliko lirskih koncepata odnosi na djecu i njihovo poimanje svijeta, odnosno tadašnjih svjetskih prilika.
U zvučnom smislu Moodyji su se i dalje držali pobjedničkog recepta kojim su pojedine aranžmane gradili na bazi moćnih orkestralnih zavjesa, za koje je obično bio zadužen melotron klavijaturista i povremenog pjevača Mikea Pindera. Na albumu ne manjka ni česta upotreba tehnike zvučnog nadograđivanja pojedinih motiva zbog koje je koncertno izvođenje pojedinih skladbi s ovog albuma bilo iznimno zahtjevno, pa se rijetko našao na njihovu koncertnom repertoaru. Ovaj su put autori najprivlačnijih skladbi, koje su se zlatnim slovima upisale među zimzelene The Moody Blues, bili gitarist/pjevač Justin Hayward i basist/pjevač John Lodge, što je bila svojevrsna uvertira u njihov uspješan skladateljski dvojac, koji će 1975. zapečatiti vrlo dobrim zajedničkim albumom “Blue Jays”.
Brojne skladbe na “To Our Children’s Children’s Children” ubrajaju se među njihove ambijentalno najdorađenije tvorevine i najljepše primjerke skladnog spajanja simfonike, psihodelije i rocka na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete. Uvertira u album je “Higher and Higher”, koja se otvara zvučnim efektom raketnog leta i nastavlja tradiciju uvodnih dijelova s govorenom riječi. Njezin je autor pomalo iznenađujuće bubnjar Graeme Edge, koji je ujedno pisao većinu recitala, iako ih je obično čitao klavijaturist Pinder. Inspiracija za tekst potječe iz čovjekova slijetanja na Mjesec 1969. Energično recitiranje izvedeno je preko brojnih dramatičnih vokalizacija, iskričavih gitarskih fraza i moćnih valova melotrona. “Eyes of a Child” podijeljen je na dva međusobno odvojena dijela. Prvi dio je eterična i melankolična balada s prekrasnim orkestralnim aranžmanima i nježnom melodijom na akustičnoj gitari. Tekst pripovijeda o dječjem doživljaju čovjekova slijetanja na Mjesec i o značenju koje će ono imati za budućnost ljudske vrste. Drugi dio odvija se u znatno energičnijem i bržem tempu, dok središnja melodija na akustičnoj gitari ostaje ista.
Između dvaju dijelova “Eyes Of a Child” nalazi se “Floating”, simpatična dječja skladbica sa šaljivim tekstom o organiziranim obiteljskim putovanjima na Mjesec negdje u dalekoj budućnosti. Takve duhovite tvorevine s obiljem klasičnog engleskog humora bile su zaštitni znak flautista Raya Thomasa, njezina autora i pjevača. Haywardova jednominutna pastoralna balada “I Never Thought I’d Lived to Be a Hundred” govori o osobi koja je iznenada shvatila da je na kraju životnog puta uspjela ostvariti sve zacrtane ciljeve. Njezin nastavak je “I Never Thought I’d Lived to Be a Million”, koji sadrži isti tekst, samo što se odnosi na milijun proživljenih godina. Solidni, ali kratki instrumental “Beyond”, u kojem se miješaju psihodelični i folk rock ukrasi, sadrži brojne “sjeckane” intervale koji su snimljeni pomoću tehnike višeslojnog snimanja. S “Out And In”, u kojoj očarava eterična suzvučnost vokalne melodije, nježnih gitarskih pasaža i valova melotrona, nastupa prvi od vrhunaca albuma u kojem se ističu glavne odlike neobičnog skladateljskog dvojca Edge-Pinder.
Fenomenalno Haywardovo skladateljsko postignuće “Gypsy (Of Strange And Distant Time)” s lakoćom se može proglasiti najboljim djelom na albumu i klasikom simfonijskog prog rocka. Legendarni gitarist se osim prelijepog polaganja romantičnih akorada preko dramatičnih valova melotrona i uzburkane ritam linije iskazuje i izvanrednim pjevanjem s vrhuncem u zarazno melodičnom refrenu, zbog kojeg nije teško pogoditi zašto je uvijek bio najcjenjeniji pjevač među svim članovima skupine. Tekst je prilično tužan i potpuno se podudara s melankoličnim ugođajem jer govori o astronautu koji je osuđen na vječno putovanje svemirom bez ikakve mogućnosti povratka kući. “Eternity Road” s alegorijskim tekstom o svemiru kao vječnoj cesti za koju nitko ne zna što se nalazi iza njezina sljedećeg zavoja, zahvaljujući skladatelju i pjevaču Rayu Thomasu opet je nešto pastoralnije usmjerena tvorevina s tipičnim engleskim ambijentalnim ugođajem, obiljem orkestralnih i akustičnih ukrasa te razigranim tempom.
Na romantičnoj baladi “Candle Of Life”, u kojoj kraljuju zavodljivi orkestralni aranžmani i prekrasna kombinatorika akorada na akustičnoj gitari, pjevačku inicijativu preuzimaju i Hayward i Lodge te svoju zadaću obavljaju s odlikom. Psihodelična “Sun Is Still Shining”, u kojoj se Hayward okušava i u sviranju sitara te tako slijedi tradiciju “tihog” Beatlea Georgea Harrisona, sadrži optimističan tekst o skladnoj povezanosti Zemlje i Sunca. Završna klasika “Watching and Waiting” izašla je kao jedini singl s albuma, no usprkos tome što je melotronski aranžman srodan onome s njihove najpopularnije klasike “Nights In White Satin”, komercijalno je potpuno propala. Bez obzira na tadašnji odziv publike, riječ je o još jednoj odličnoj tvorevini u klasičnoj Haywardovoj melodičnoj režiji, koja kipti od moćnih melotronskih prostranstava, ispletenih oko nježne akustične melodije i Haywardova srceparajućeg pjevanja.
“To Our Children’s Children’s Children” ubraja se među ključne albume koji su oblikovali simfonijski progresivni rock, a ujedno je imao nezanemariv utjecaj na razvoj eksperimentalne, ali i popularne glazbene scene sedamdesetih. Jedan od umjetničkih vrhunaca ove legendarne skupine, koja je u narednim desetljećima doživjela i to da su svemirske odprave počele slušati njezinu glazbu za pratnju (dakako, prije svega “Nights In White Satin”), bio je ujedno i iznimno uspješan u komercijalnom smislu i dodatno pridonio široj popularizaciji progresivnog rocka. Moodyji u vrijeme njegova izlaska s pojavom skupina poput King Crimson, Genesis, Van Der Graaf Generator i Yes doduše više nisu bili među najvećim inovatorima unutar progresivnorockovske scene, ali i dalje jedno od najpouzdanijih jamstava vrhunske kvalitete i dosljednosti.
Postava
Justin Hayward – vokal, gitara, sitar
John Lodge – vokal, bas-gitara
Ray Thomas – vokal, flauta, tamburin
Graeme Edge – bubnjevi, udaraljke
Mike Pinder – vokal, melotron, orgulje
Produkcija
Tony Clarke
Popis skladbi
1. Higher And Higher
2. Eyes Of A Child I
3. Floating
4. Eyes Of A Child II
5. I Never Thought I’d Live To Be A Hundred
6. Beyond
7. Out And In
8. Gypsy
9. Eternity Road
10. Candle Of Life
11. Sun Is Still Shining
12. I Never Thought I’d Live To Be A Million 13. Watching And Waiting
