Izvođač: Seventh Wonder
Izdavač: Lion Records
Izdanje: 2008
Trajanje: 74:06
Ocjena: 4.5/5
Već drugi studijski album “Waiting In The Wings” (2006, RockLine recenzija OVDJE) neosporno je upozoravao da su Seventh Wonder bend izuzetnog potencijala. Potencijala zapisanog u spajanju najboljih karakternih osobina poante progresivnog metala.
Vrijeme u kojem se nalazimo nije naklonjeno vrstama metala koje se u prvom redu oslanjaju na implantaciju melodičnosti. Naravno, popularnost žanrova vrti se u ciklusima. A u ovom je razdoblju zanimanje za melodičnost nažalost nekako puklo o dno, pa uz “power metal”, tako pati i progresivni metal. Unatoč tome, bendovi žive i probijaju se dalje. Seventh Wonder su među njima, kao posve neopterećena glazbena cjelina, s “Mercy Falls” stali još stepenicu više i izbacili najambiciozniji dosezi dosadašnje karijere.
Iza glazbe koju nudi “Mercy Falls” krije se koncept. Prilično je kompleksan i dosta ga je teško odmrsiti, ali ga pred kraj albuma približi dijalog supružnika:
“Dragi?”
“Što je, draga?”
“Žao mi je, ali to dijete nije tvoje!”
Može li takva plitkost u svojoj brutalnosti uopće bolje djelovati? Da žene znaju biti prave zmije, odavno je poznato, ali tu zapravo počinje cijela priča koncepta “Mercy Falls”. Obitelj se vozi kroz mjesto zvano Mercy Falls kad životna družica izgovori sudbonosnu rečenicu mužiću. Zlo! Muškarac još nekako uspije izdaviti: “Što?!?!”, a onda vrlo brzo izgubi kontrolu nad volanom. Slijedi tragedija prometne nesreće, nakon koje nesretnik otplovi u komu, a žena i “nepriznati” sin prežive. “Komiranje” nesretnika srž je koncepta. U glavi mu se vrti svašta, pacijenta kroz bolničku karijeru posjećuje cijela obitelj i plače mu na ramenima. Sve podsjeća na patetičnu mješavinu ludila i boli, dok akteri priznaju svašta. Iako se ne čuju, riječi prodiru kroz logični um i “hrane” podsvijest. Nesretni muškarac, otac i muž, na kraju izdahne. Svi odahnu. Ne zato što bi mu to željeli. Shvate naime koliko je važna moć oprosta.
Kompleksna priča u kojoj su se autori koncepta naravno izvrsno snašli, osobito basist Andreas Blomqvist, koji je u vrijeme nastanka albuma proživljavao teška razdoblja svojih dana, i pjevač Tommy Karevik. Novi korak u rukama tako inteligentnog sastava visokoprofiliranih glazbenika svojevrsni je logičan potez kojim je bend dodatno proširio svoj umjetnički doseg.
Skladbi je 15. Neke služe kao interludiji koji u konceptualnom smislu priče potiču aktiviranje pacijentove podsvijesti. Te kraće glazbene uloške, među duljim (pravim!) skladbama, bend koristi isključivo za iznošenje koncepta. Dakle bez pripovijedanja, naracije, nego kroz glazbu. Tako je pjevač Tommy Karevik u tim usputnim, prijelaznim skladbama uključen u oživljavanje uloga sina, majke i žene te u njima preuzima apsolutnu dominaciju pred ostalim gradivnim elementima glazbe Seventh Wonder.
Očito je bend procijenio da je takav način povezivanja cijelog koncepta najbolji pristup. Svakako povremeno smetaju neki preveliko patetični i preslatki izljevi koji podsjećaju na jeftinoću višesatnih sapunica meksičkog i američkog podrijetla. Pa ipak, stvar je spretno zamotana u izuzetnu kvalitetu vodećih skladbi. One su naravno dulje, bogato razigrane, s karakterističnim višestrukim ritmovima koji se povremeno pošteno progresivno lome. Bend u njima lovi svu slobodu koju razumije njegovo načelo eksperimentiranja i isprobavanja. Naravno, ona je zapisana klasicističkim temeljima koji ne smiju prijeći uobičajene dosege strogo zacrtane melodične forme simfonija i uvertira. S jedne strane prokletstvo, s druge blagoslov.
No upravo tu Seventh Wonder uspijevaju iscijediti maksimum u izražajnom smislu. Odlično voze po sredini između kompleksne strukture i zarazne melodičnosti. To su i zaštitni znakovi drugih bendova skandinavskog podrijetla koji danas održavaju poruku progresivnog metala, kao npr. Circus Maximus, Vindictiv, Platitude ili Vox Tempus. To je “moderan” pristup u prog metalu. Zato zaboravite na mesarenje uzvišenih Dream Theater, koji već deset godina ne mogu izbaciti nadahnut album. Kad smo već kod Dream Theater, nužno je spomenuti da se Seventh Wonder silno ugledaju na američke prvake prog metala. No izvlače iz njih ono što im najviše koristi pri plasiranju i očuvanju sažete kompaktnosti te time uvjerljivo prkose opasnosti da bi skladbe raspadale u mnoštvo motiva. Od Dream Theater naslijedili su primjerice zvuk sintesajzera iz ere “Kevin Moore”. Solističke linije klavijatura pak obogatili su dodatnim aranžmanima, tako da album mjestimice zvuči kao da na njemu svira simfonijski orkestar. Klavijature odlično funkcioniraju kad se vežu uz rad rifova, dijaloge solaža s gitarom. Rifanje je jasno istaknuto, a udarnost koju mora iscijediti predznak “metal” u produkciji nigdje ne šepa niti zaostaje za ostalim gradivnim elementima glazbe Seventh Wonder. Gitarske solaže mjestimice upozoravaju da pripadaju tipičnoj švedskoj školi Yngwieja J. Malmsteena, ali su spretno dozirane i ublažene pristupačnijim melodičnim pasažama koje rasterećuju napetost povremenog zasipanja notnim nizovima. Deseta skladba Break The Silence preuzima apsolutni primat na albumu upravo zbog izvanrednog instrumentalnog dijaloga u srednjem dijelu, gdje su Seventh Wonder u svom izražajnom karakteru posebno impresivni. Raspoloženja dišu, živa su i sposobna se nositi čak i s mrvicom nepredvidljivosti kad se nesputano prelijevaju jedno u drugo, i u kompleksnijim dijelovima.
Najvažnija spona između slušatelja i benda pak je vokal Tommyja Karevika. On uvjerava odmah svojom šarenošću, osjećajnošću, visokom autoritativnom melodičnošću. Čovjek se spretno uživljava u mnoge uloge, a emotivna strana ovog albuma majstorski je iskorištena kroz izvedbu stihova. Doseže svoj optimum i time svrhu. Linije koje bira u stihovima mogu podsjetiti na izražajnu snagu Dream Theater iz prve polovice devedesetih, ali je vokal puno puniji, življi, topliji, prije svega harmoničniji u svim registrima, što ga približava ekspresivnoj snazi Russella Allena (Symphony X), iako u boji nema grlenost (osim kad je namjerno dodana – emocija bijesa ili strasti). Odlično bi se snašao i u melodičnim hard rock pristupima. I naposljetku, vrlo važna stvar kojom bend postiže vrhunce raspoloženja u refrenima: opremljenost pratećim vokalima kakvima bi pozavidjele i profinjene AOR postave zlatnih osamdesetih.
Prednost Seventh Wonder jesu i odlične bas linije koje pobjednički koketiraju s nepredvidljivim ritmičkim obratima duhovitog i iskričavog bubnjanja. To albumu daje dodatnu mjeru dinamične razigranosti i živahnosti. Bas linije jasno se čuju, doslovno su izlučene iz jezgre zvučne slike, dok neprestano istražuju svoj domet melodičnosti. Snaga izvedbe te vještine benda Seventh Wonder može ostalim progresivnim metal bendovima biti doista svijetao primjer.
Mnogo vještine Seventh Wonder naučili su i suradnjom s Mind’s Eye radoholičarom Danielom Floresom, koji je brojnim korisnim savjetima pomogao oblikovati album do te mjere da je on pristupačan i jasan čak i slučajnom laiku.
“Mercy Falls” je album kojim su Seventh Wonder doktorirali na svom zvuku i izričaju. Nadograđuje prethodnika “Waiting For The Wings” u svim izražajnim elementima. Nudi odličan sudar koncepta priče i glazbenog komponiranja. Nudi čvrstu kost za glodanje, koja će biti privlačna i onima koji tražite savršenstvo i sami sebe smatrate audiofilima, kao i onima koji zahtijevate apsolutno inzistiranje na neprestanom prelijevanju vodećih motiva. Istodobno će biti zadovoljni i oni koji zahtijevate jasnu dominaciju sažetosti vodećih motiva, to jest oni koji traženje zaraznih melodija stavljate iznad svega. Kao i bend koji tome udovoljava u svakom trenutku, “Mercy Fall” je odličan album kojim se u carstvo progresivnog metala mogu upustiti i manje zahtjevni slušatelji, a istodobno album kojemu će se bez zadrške rado vraćati i niz godina koje će proći nakon njegova izlaska. No stvarnost je ipak drukčija, jer si danas masa više ne zna priuštiti uživanje u dobroj glazbi. Zato je “Mercy Falls” skroman u traženju ciljane publike, ali istodobno izniman doseg u kvalitativnom pogledu, koji snagu poruke svjetskog progresivnog metala čuva netaknutom i u vremenima njegove manje popularnosti. Srećom, uz svu nepravednu podcijenjenost Seventh Wonder, barem neki od nas svjesni smo sjaja glazbenog zanata ovog benda.
Postava
Tommy Karevik – vokal
Johan Liefvendahl – gitara
Andreas Söderin – klavijature
Andreas Blomqvist – bas-gitara
Johnny Sandin – bubnjevi
Produkcija
Tommy Hansen
Popis skladbi
1. A New Beginning (3:05)
2. There And Back (Overture) (3:02)
3. Welcome To Mercy Falls (5:11)
4. Unbreakable (7:18)
5. Tears For A Father (1:58)
6. A Day Away (3:43)
7. Tears For A Son (1:43)
8. Paradise (5:44)
9. Fall In Line (6:09)
10. Break The Silence (9:29)
11. Hide And Seek (7:46)
12. Destiny Calls (6:17)
13. One Last Goodbye (4:21)
14. Back In Time (1:14)
15. The Black Parade (6:57)
