Lokacija: St. Veit a. d. Glan / Herzogburg / Austrija
Datum: subota, 09.06.2018
U idiličnom austrijskom gradiću Sankt Veit an der Glan kao posebni gost svjetski poznate mađarske jazz rock fusion/world music postave Djabe gostovao je legendarni gitarski velemajstor Steve Hackett, koji je prvi put zaslovio kao član kultne engleske progresivnorock grupe Genesis, a kasnije je izgradio sjajnu i iznimno raznoliku solo karijeru. Gospodin Hackett s grupom Djabe povremeno surađuje još od 2002. godine. Zajedno su snimili već čitavu plejadu koncertnih albuma te sudjelovali na dva Djabe studijska projekta, među njima i na aktualnom studijskom albumu »Life is a Journey – The Sardinia Tapes« (2017).
Godine 2009. Djabe su nastupili i kod nas, u Slovenj Gradcu, što je ujedno bio Steveov prvi posjet Sloveniji i naše prvo druženje s njim, kojeg smo prije koncerta uglavnom proveli kraj lokalnog zdenca. Ovaj put Steve nije bio usamljen posebni gost svojih starih mađarskih prijatelja, jer mu je na pozornici društvo pravio raznovrsni islandski bubnjar/udaraljkaš Gulli Briem, koji se na dvije različite bubnjarske odnosno udaraljkaške postave izmjenjivao s Djabe bubnjarom Peterom Kaszásom, s kojim je činio iznimno dinamičan ritmički dvojac. U rijetkim trenucima bez Steveove prisutnosti na pozornici za glavnu gitaru brinuo je Djabe gitarist Attila Egerhazi, koji je te večeri uglavnom bio ritam gitarist, a povremeno se brinuo i za neka udaraljkaška pomagala i dodatni sintesajzer. Zabavljao nas je i najavama pojedinih Djabe skladbi, koje su tekle na engleskom s jakim mađarskim naglaskom.
Za zagrijavanje su Djabe, koji su ovaj put nastupili u malom, ali idiličnom prostoru usred zidina dvorca, odsvirali svoju skladbu »Flow«, nakon čega im se na pozornici kod izvedbe jednog od manje razvikanih Genesis evergreena, »In That Quiet Earth«, na gitari pridružio Steve sa svojim obaveznim šalom, što je rijetke Slovence među pretežno austrijskom publikom podsjetilo i na dugogodišnju praksu našeg Lada Leskovara. Genesis i Hackett solo evergreeni u zajedničkoj izvedbi engleske gitarske ikone i sastava Djabe uvijek ispadnu iznimno zanimljivo, jer im ti odlični glazbenici u zajedničkoj vezi dodaju brojne elemente jazza i world glazbe, ponajprije zahvaljujući trubi Árona Koósa i brojnim raznovrsnim udaraljkama. Nakon uvodnog zagrijavanja na pozornicu je za svoju udaraljkašku točku naslova »Hang Drum Song« stigao Briem, koji je iznenadio sviranjem na poseban bubanj što je podsjećao na metalni poklopac divovske morske školjke. Usput je Briem spretno ubacio ritmički motiv Bowiejeve klasike »This Is Not America«, a s pokojnom glazbenom legendom povezuje ga i sličan izgled.
Malobrojna publika prvi je put postala malo glasnija kad se iznimno spretna ekipa starih glazbenih kumpana prihvatila ‘obrade’ Steveove omiljene solo klasike »The Steppes«, koju Djabe zbog elemenata world glazbe inače izvode s posebnim žarom svaki put kad im gostuje gitarska legenda. Uslijedila je izvedba skladbe »Life is a Journey«, koju je za istoimeni spomenuti studijski projekt napisao Djabe basist Tamas Barabas. Tijekom njezine izvedbe preuzeo je i glavni vokal. Ubrzo nas je iznenadila još jedna klasika novijeg roka iz Hackettove solo riznice, i to izvedba skladbe »Last Train to Istanbul«, koju je stvorio za album »Out of the Tunnel’s Mouth« (2009).
Gospodin Hackett priuštio si je i kratku solo točku na akustičnoj gitari, koja ga je najprije neugodno iznenadila, jer mu je tijekom početka izvedbe Genesis instrumentala »Horizons« pregorio kabel koji je povezivao pojačalo njegove gitare. Stevea je nažalost time prošla svaka volja da »Horizons« ponovno počne svirati ispočetka, pa je nakon rješavanja tehničkog problema radije odsvirao solo instrumental »Walking Away from Rainbows«, kojim je ujedno zaključio prvi dio koncerta u St. Veitu. Nakon kraćeg, petnaestominutnog odmora međunarodna se klapa na maloj pozornici dvorca vratila u velikom stilu izvedbom Djabe skladbe »Lava Lamp«. Trenutak na koji su neki teško čekali nastupio je s neobičnom verzijom epskog Genesis remek-djela »Firth of Fifth«, u kojem je klavijaturist János Nagy nekoliko puta poštено pocvikao prije nego što se uskladio s ostalim glazbenicima, dok je poznata Steveova gitarska solo točka unutar te klasike ponovno odnijela čistu pobjedu. Uvijek iznimno staloženi Steve zbog Kovacsovih kiksova nije se nimalo uznemiravao, i tako je i prav.
Jedan od boljih trenutaka te večeri nedvojbeno je bio prijelaz iz Genesis evergreena »Fly on a Windshield« u Hackettov solo standard »Please Don’t Touch«, koji ne izvodi baš često. Steve i njegova mađarsko-islandska družina svoj su nastup zaključili na očekivan način – izvedbom nezaboravne Genesis poslastice »Los Endos«, u kojoj je do još većeg izražaja došao jazzovski pečat tog remek-djela, dok je na poseban račun došao bubnjarsko-udaraljkaški duet, premda naravno nije uprizorio bubnjarski dvoboj kakav su svojedobno Genesis priređivali između Phila Collinsa i Chestera Thompsona.
Tijekom nastupa sastava Djabe u St. Veitu mogli smo uživati u izvanrednom ambijentu, što se inače uvijek dogodi kad na pozornici nastupa veliki Steve Hackett, koji nas je ponovno oduševio svojim gitarskim umjetninama i glazbenom raznolikošću. Svejedno je radi li se o Djabe kompozicijama, njegovim solo dostignućima ili Genesis klasicima iz sedamdesetih, Steve jednako uživa u svakoj izvedbi i odsvira je na optimalan način. Neke je prije nastupa brinulo da će sve skupa ispasti preglasno za tako mali prostor, no na kraju se nitko nije žalio na ozvučenje. Ovaj put treba spomenuti i to da gospodin Hackett nije samo izniman glazbenik, nego i nevjerojatno ljubazna i pristupačna osoba, koja za svakog obožavatelja posebno odvoji vrijeme, tako da je prije i poslije nastupa cijelo vrijeme bio na raspolaganju za kraći razgovor ili potpis te se slobodno šetao među posjetiteljima koncerta. Tijekom povremenih stanki, kad ga nije bilo na pozornici, čak se više puta pridružio publici na klupi u prvom redu. Zajedno s članovima Djabe nakon završetka koncerta potpisivao je ploče i izmijenio riječ-dvije s nekim ljubiteljima svoje glazbe, što je inače njegova dugogodišnja praksa i od koje bi se štošta mogao naučiti i poneki njegov gitarski vršnjak iz svijeta progresivnog rocka.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Flow
2. In That Quiet Earth
3. Hang Drum Song / This is Not America
4. The Steppes
5. Life Is A Journey
6. Buzzy Island
7. Last Train To Istanbul
8. Walking Away From Rainbows
—15. minutna stanka—
9. Lava Lamp
10. After Limoncello
11. Firth Of Fifth
12. Fly On A Windshiled / Please Don’t Touch
13. Angklung
14. Clouds Dance
15. Los Endos
—dodatak—
16. Distant Dance
