Izvođač: True
Izdavač: Geenger Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 38:20
Ocjena: 3.5/5
True – samoborski metalci sa zanimljivim elementom upotrebe tamburice – autohtonog zvuka naslijeđenog s hrvatskog otoka Brača, svojim su trećim albumom na tržište poslali svoj najambiciozniji uradak. Do danas, dakako. Na njemu su dečki postigli najjasniju profilaciju svog glazbenog usmjerenja i u njoj uvjerljivo poslužili ono što se najviše traži. Glazbenu avanturu koja djeluje svježe, zanimljivo i prepoznatljivo.
Dečki su glasnici glazbenog smjera koji uživa u boravku unutar svijeta u koji ne prodire ni zraka svjetla ni nade. Od Boga zaboravljeno posljednje mjesto na Zemlji. Sotonino klasično “utočište”, gdje si nitkov posuđuje najluđe ideje iz kojih se cijedi sjeme zla.
Mogli bismo reći da su True uspjeli postići stvarnu i jasno definiranu koliziju najekstremnijih elemenata, koji proizlaze iz osnova grinda, black metala (blast beatovi, vodeći melos tamburice), death metala (vokal, zvuk gitarskih riffova) i folk glazbe (uvodna skladba Intro uz koju ti ni na kraj pameti nije što te čeka u nastavku) i razvili vlastiti glazbeni trag. Skladbe su složene na razigran način, gdje dečki nižu svoje vodeće motive uz nepredvidiv razvoj događaja. Da. Pogodili ste. Skladbe su sastavljene od promjenjivih ritamskih tekstura koje zadržavaju dašak spontanog. Dovoljno je tečno i slikovito i spajanje pasaža, pa skladbe zadržavaju crvenu nit, prepoznatljivost unikata i svojim razigranim sadržajem slušatelja drže budnim i u temi. Ritmovi su često obilno probijeni blast beatovima. U produkciji se sjeckanju blast beatovima često u prvom planu pridružuju motivi tamburice. Zanimljivo je da skupina spektar zvučne slike ne gradi tako da bi u zvuku istaknula i podigla gitarske riffove. Oni ostaju u pozadini, pomalo prikriveni, ali “zamašćenog” zvuka, sa svojim hrskanjem “iz drugog plana”, kojeg nadglasava strojna buka bubnjeva, što djeluje grindovski. Možda je baš u tom izboru malo smole, jer naglašeni snare u zvuku na trenutke djeluje poprilično “kutijasto”. U metalu bi čovjek očekivao suprotno. Riffovsko struganje gitara preko svake mjere, pa i integraciju druge gitare. No kod True je skupina važnu ulogu dala tamburici, koja je potpuno gurnuta u prvi plan produkcije. Razorni “odgrowlani” vokal nešto je čega se ne bi stidjeli svi ozbiljni death metal bendovi.
Čovjek uz ovakav pristup ne može ni izvlačiti objektivne zaključke što je trebalo dograditi. Svakako, skupina očito nije željela black metalsku produkciju, pa su gitare potisnute malo u pozadinu i nisu podložene dodatnim brzo trzajućim riffovima. No obilna integracija blast beatova i zamjena trzanja gitare tamburicom vrlo je dobrodošla atmosferična zamjena u ovom slučaju. Pogotovo uz činjenicu da tambura “kruži” po karakterističnim napjevima koji oživljavaju brijanje vjetra i zavijanje vukova (melos black metala) u svojoj najpogubnijoj crnini. Who Am I? je u svom izražavanju glazbenog eksperimenta i ekstremnog krvarenja u postizanju jedinstvene atmosfere jedna od najzanimljivijih autorskih vragolija koje skupina ušpica na albumu.
Album “Still Life” namijenjen je strogo najužem krugu slušateljstva. Karakteristična atmosfera koju stvara skupina najuvjerljiviji je uteg na koji se lijepe uši slušatelja i slijede ga. Organski zvuk tamburice djeluje u kontrastu s growl vokalnim “mljevenjem”, kao svojevrsni rasterećivač nepodnošljivog bljuvanja krvi vokalne gusjenice albuma pa True niti ne možemo ubrojiti u branšu ortodoksno ekstremnih skupina. Dečki će biti zanimljivi ne samo ljubiteljima grinda i black metala, nego i svima onima koji tražite atmosferu rođenu iz najskrivenijih dijelova crne strane ljudske duše. Istodobno vam mora biti blizak i osjećaj slobodnog i neopterećenog autorskog izražavanja koji nudi hrabro isprobavanje i eksperimentiranje sastava. True su sa “Still Life” uspjeli ponuditi izvanrednu koliziju razorne snage, sažetosti, nepredvidivosti i istinitosti. Skupina ne skriva talente i ako bude ustrajala na zacrtanom putu, može iz svoje stvaralačke vizije izlučiti još štošta uzbudljivo. Izraz “avangardnog” bio bi već malo previše. Svakako ostaje još golem neiskorišten prostor u aranžiranju struktura, kao i u radu na produkciji zvuka.
Uz ustrajavanje u ovako zacrtanom usmjerenju, kakvo definira album “Still Life”, skupina će nam u budućnosti sigurno dostaviti još poneko vrlo lijepo glazbeno iznenađenje. No pozor! Ovo je glazba za one koji već cijeli život uživate u lizanju svojih vječno krvavećih rana i vjerujete da samo potpuno uništenje može roditi novi život.
Postava
Rtz666 – vokal
Nikola Radovanić – tambura
Mitja Greifhoner – gitara, vokal
Filip Fabek – bas gitara
Luka Kovač – bubnjevi
Produkcija
Ivan Jakić
Popis skladbi
1. Intro
2. Once
3. Massacre
4. The End
5. Okus Crnila
6. Who Am I?
7. I Kill For Nothing
