Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 76:37
Ocjena: 4.5/5
Novi Iron Maiden i njihov 15. studijski album donosi konačno razgraničenje. Je li to doista oproštaj i rekvijem grupe ili tek početak nove ere? Grupa koja je vidjela gotovo sve. Grupa koja je uz Judas Priest i Black Sabbath presudno utjecala na razvoj suvremenog metala i njegovo definiranje. Pioniri pred kojima se klanjaju svi redom.
“The Final Frontier” doista je svojevrsni miljokaz njihove karijere. Možda će vas iznenaditi, ali nakon Dickinsonova povratka na standardno mjesto u grupi djeluje kao četvrti uzastopni album koji je najuvjerljiviji u onome što Iron Maiden pokušavaju reći svijetu još od “Brave New World” (2000.) nadalje. Ako je “Brave New World” bio album ponovnog uskrsnuća klasične slike Iron Maiden, koji je nagovijestio kamo će voditi put u budućnosti, “Dance Of Death” (2003.) i “A Matter Of Life And Death” (2006.) bili su potvrda avanture na još neistražena i neotkrivena glazbena područja grupe. Kad god se vratimo na ta dva prethodna albuma, kvalitetu im nikako ne možemo osporiti. Iron Maiden su njima dokazivali da ostaju zanimljivi i u zrelim godinama svoje glazbene karijere. “The Final Frontier” pak je ta “putovanja” grupe na polja neistraženog sažeo najučinkovitije dosad.
Ako su se prije Maiden još lovili oko dileme koliko tipičnih obilježja koja definiraju glazbeni lik te grupe moraju zadržati, a koliko ih smiju žrtvovati na račun proširenja vlastitog izražajnog dometa, upravo je “The Final Frontier” album na kojem su Iron Maiden sazrijeli i u tom pogledu. Album je uspio sažeti sva obilježja Iron Maiden zvuka koji grupa razvija na svojim albumima od 1980. pa sve do danas, a istodobno su Maiden u skladbe uspjeli ugurati obilježja koja iznimno iznenađuju svježinom i neobičnim kombinacijama – što znači samo jedno. Ponudili su nešto novo i drukčije! “Neobično” pak seže do koketiranja s tinejdžerskim godinama članova grupe. Korijenima “pre-Maiden” ere!
Korijenima u smislu glazbenog odrastanja na albumima koji su obilježili mladost članova grupe. Ako odrastate na albumima koje su izdavale tako zanimljive grupe (progresivnog podrijetla) kao što su Nektar, Argent ili Stray, teško da vam u tom pogledu može išta po zlu. Naravno, sve dok radite stvari na svoj način. A Steve Harris, hvala bogu, to još predobro zna! Aranžmani su naime u skladbama redom zahtjevni. Spajaju mnogo motiva, mnogo obrata tempa, mnogotruka raspoloženja. Ništa novo za Maiden, reći ćete. No banalni učinak brzo probavljivih i posljedično zaboravljivih skladbi tipa Wildest Dreams na novom je izdanju posve uklonjen! To je već jedna od stvari koje je grupa uspjela postići na ovom albumu i na čemu ćete joj biti jako zahvalni, jer će vam pomoći shvatiti da je riječ o jednom od najboljih albuma post “The X Factor” ere grupe. Druga važna opaska jest da nigdje nećete patiti zbog višestrukih ponavljanja refrena. To je prošlost. Na redu je izuzetna razgibanost aranžmana.
Album iznenađuje već samim uvodnim dijelom naslovne skladbe. Gotovo plemenski ritmovi lupaju u znaku očajničkog preplaha koji nas ispaljuje ravno na tuđi planet. Tamo čekaš, kao jedan od posljednjih pripadnika ljudske kolonije, konačni obračun s tuđom rasom. Nije teško snaći se na palubi svemirskog plovila usred unakrsne laserske vatre. Gitarski uzorak podsjeća na alarmantno zavijanje sirena, pred nama se odvija crni scenarij posljednje bitke susreta treće vrste. Zatim se iznenada priključuje Bruce koji vokalom produbljuje to kazalište. Nakon četiri i pol minute slijedi stanka. Grupa šokantno udara dalje s zapravo trivijalnim rockerskim riffom, a slušatelj je još uvijek na prvoj skladbi Sattelite 15… The Final Frontier! Odmah možemo osjetiti izuzetnu opuštenost na toj točki albuma. Neopterećenost prošlim radovima, neopterećenost očekivanjima i zahtjevima obožavatelja koji uvijek traže samo “troopersko” ukrasno razigrani riff galop! Možemo li govoriti o nadogradnji skladbe The Reincarnation Of Benjamin Breeg s prijašnjeg albuma? Po retro rockerskom riffu u strofi zasigurno. Pompozno oblikovana melodija prvi put izaziva tradicionalno Maiden lice u refrenu. Nevjerojatno svjež i nepredvidiv razvoj događaja odmah na početku. Koliko je šokantan početak skladbe, jednako iznenađuje i njezin završetak. Maiden stanu ton prije. To je “nedovršen” kraj. Nakon toga slijedi El Dorado, koji se otvara na način na koji grupe općenito koriste u klasičnim izlaznim završecima, kakav namjerno nedostaje na Sattelite 15… The Final Frontier. El Dorado je najpredvidljivija skladba albuma, ali joj ni na trenutak ne možemo prišiti osjećaj budalasto trivijalnog minimalizma koji se rado prilijepio uz prvu skladbu posljednjeg ili pretposljednjeg albuma. Grupa i dalje koristi riff koji je bliži spoznajama škole klasičnog hard rocka nego metala, ali ga podlaže The Trooper galopom i tako slušatelja odvodi od “sitničavih i nevažnih opaski”. Unatoč opasci da su skladbe zahtjevno građene, El Dorado je najbrže osvojiv trenutak albuma.
Sada se album tek počinje dizati i razvijati u pravu poslasticu. Od ovdje dalje Iron Maiden naime idealno uspijevaju spajati obilježja klasične definicije svoje glazbe s “novim” licem. Dakle, uvođenje klasičnih trikova poput savršeno izvedenih harmonija u tercama koje odišu vječnom keltskom melankolijom, trgajućih Harrisovih linija (naglašen “trebble” efekt neće vas izniznevjeriti ni ovaj put), tipičnih unikatnih prijelaza uvijek duhovito razgibane ritamske podloge Nicka McBraina i epski oblikovanih vodećih refrena Brucea Dickinsona, koji svojim nastupom opet u svemu opravdava oznaku “Air Raid”.
A što ovaj album čini tako zanimljivim? Više nego ikad osjeti se djelovanje autorskog tandema Dickinson-Smith, što priziva neke osjećaje koji se (htjeli ili ne htjeli) prenose na album s Dickinsonovih najboljih samostalnih studijskih dosega (“Accident Of Birth”, “Chemical Wedding”). Da. Bez obzira na to što Harris, kao posljednji, uvijek stavlja svoj šefovski žig “prihvaćeno” prije nego što se napisani materijal nađe na svakom novom Maiden CD-u. Stvar je iznimno dobrodošla i simpatična. Čak i prije nego što CD stavimo u player izloženi smo toj dosjetki. Jedna od novih skladbi nosi isti naslov kao skladba s Dickinsonova solo albuma “Chemical Wedding” (The Alchemist). Bez obzira na to što nije bilo nikakvog osvrtanja i (ne daj bože!) namjernog oslanjanja u potrazi za inspiracijom za novi materijal na Dickinsonove samostalne radove, stvar je jednostavno energetski toliko snažno isprepletena da sama od sebe, posve spontano, tjera na izražavanje.
Taj osjećaj osvaja još u prvom dijelu albuma skladba Coming Home. Strofa te skladbe podložena je ubiranjem čistih akorda koji blago oživljavaju energiju Dickinsonovih radova poput Chemical Wedding, Book Of Thel ili The Alchemist. Taj osjećaj produbljuje i Smithovo solo u nastavku te srednji instrumentalni dio.
Nova skladba Iron Maiden The Alchemist ima s Dickinsonovom toliko zajedničkog da je pjeva isti pjevač. U njoj se prvi put svojim autorstvom javlja i Janick Gers. Skladba naime nosi ritam preuzet iz ritmova “Blaze Bayley ere”, koju oličava primjerice skladba Man On The Edge. Osobito u strofi. Pompozni vrhunac ta ubrzana skladba albuma naravno dosiže u refrenu koji Maiden majstorski proširuju dizanjem tragične – melankolične atmosfere uz pomoć prepoznatljivih keltskih harmonija.
Jedna od najljepe zamišljenih skladbi novog albuma bez sumnje je Isle Of Avalon. Ona nosi akustičnu podlogu, s jakim osloncem na Harrisove bas linije koje u produbljivanju oživljavaju magiju albuma “Seventh Son Of a Seventh Son”, osobito onih mirnih atmosferičnih pasaža naslovne skladbe klasičnog Maiden albuma. Isle Of Avalon je i najava izražajno snažnije i uvjerljivije druge polovice novog Iron Maiden albuma. Ta je skladba istodobno i jedini trenutak u kojem Steve Harris “gura” bas linije u uvodni dio skladbe. Ti su dijelovi na “The Final Frontier” gotovo u cijelosti domena gitarista! Slijedi Starblind, koji osjećaj albuma “Seventh Son Of A Seventh Son” mjestimično opet naglasi.
Starblind je komad u kojem dečki gitarski podlažu pronicljivu ritamsku frazu koja skladbi daje “drive” srednje brzog naboja i zato izvrsnu odskočnu dasku za stvaranje visoko vibrantnog raspoloženja tragičnih razmjera. U melodijskom smislu duguje nešto paralela s najboljim solo radovima Brucea Dickinsona (osobito refren te uvodni Dickinsonov napjev). Iznenađenje je pak prijelazna veza između refrena i strofe, koju otvara stih “Take my eyes for what I’ve seen…” jer nije teško dozvati neke sličnosti s Maiden klasikom Infinite Dreams i dijelom koji načinje stih “Even thought it reached new heights…”.
The Talisman je do neke mjere zbog nasrtljivog galopiranja u ritmu sažetak energije koračnice Out Of The Silent Planet s albuma “Brave New World”. Riječ je o jednom od najnabrijanijih trenutaka albuma s fantastičnim refrenskim napjevom koji ne štedi uvjerljivo podavanje klasično-unikatnog kodeksa Maiden pompoznosti! U refren se prikradaju, više nego učinkovito, opet tipični keltski ukrasi harmoniziranja koji evociraju energiju nove skladbe The Alchemist. Zanimljiv je srednji razgibani dio, gdje “plačljivo vučenje” po žicama solaže izražava poneku lekciju naučenu od genijalnog pionirstva Ritchieja Blackmorea (Deep Purple, Rainbow, Blackmore’s Night) i naglaša osjećaj da novi album najneposrednije dosad izražava rast i praishodište grupe Iron Maiden na glazbi divóva rock zanata sedamdesetih.
Uz tu spoznaju ne možemo mimo srednjih instrumentalnih pasaža kad god govorimo da je “The Final Frontier” jedan od najzanimljivijih “post The X Factor Maiden” albuma. Oni su naime glavno jamstvo nepredvidljivog razvoja skladbi, koje ne samo da unose zahtijevani faktor iznenađenja, nego ga i dramatično produbljuju. S obzirom na posrećeno svježe zvučeće nove aranžmane, ti su dijelovi ugrađeni osobito u skladbe od rednog br. 6. (Isle OF Avalon) do 10. (posljednja). To produbljuje opšti osjećaj izražajno snažnijeg, nadahnutijeg i zanimljivijeg drugog dijela ovog albuma, premda nigdje više ne nailazimo na tako snažnu točku eksperimentiranja kao što je nudi otvaranje albuma “The Final Frontier”. I The Man Who Would Be King jedna je od najzanimljivijih i najrazgibanijih skladbi albuma. Jednostavno je najimpresivniji razvoj događaja u srednjem instrumentalnom dijelu, gdje jedini put na albumu ulogu solista preuzima Dave Murray. Izlaz iz te skladbe u harmoniziranoj gitarskoj pasaži evocira energiju albuma Somewhere In Time. Zvuk gitara! Premda nisu provedene kroz gitarske sintetizatore, kao što je obilježje spomenutog klasičnog Iron Maiden albuma. Izlaz vuče na spomenuti album, a tom osjećaju najvjerojatnije pridonosi i činjenica da je “The Final Frontier” snimljen u točno istom studiju kao “Somewhere In Time” – najvrjedniji trenutak Iron Maiden opusa.
“The Final Frontier” još je jedan zrelosni preokret. Riječ je o prvom albumu nakon uključivanja triju gitarista u grupu koji rad svih trojice i najbolje iskorištava! Za nadahnutost i svježinu u prvom je redu najzaslužniji Adrian Smith. To je opet “njegov” album. Odsolira većinu solaža, brine se za definiranje zvučnih efekata koji prevladavaju u pojedinim skladbama i posljedično oživljavaju određeno raspoloženje točaka albuma, ukratko, Adrian je na “The Final Frontier” ono tiho prvo pogonsko kolo koje vuče razvoj Iron Maiden za sobom! Taj je osjećaj Adrian unio i odmah nakon ponovnog priključenja Iron Maiden, kad je nastao “Brave New World”. Preostala dva gitarista, Janick Gers i Dave Murray, Smithu većinom drže podlogu za solističke točke. Gers pridonosi solaže za prvu skladbu albuma, zatim na The Alchemist i The Talisman, dok je Murray čujan samo u srednjem dijelu skladbe The Man Who Would Be King. I to je gitarist u produkciji uravnotežen na jednaku razinu glasnoće sa Smithovim motivom. Potonji trik nije jedini na albumu i zapravo je njegova važna posebnost.
Sva su tri gitarista naime kroz cijelo vrijeme jasno čujna u miksu zvučne slike. Njezin spektar majstorski neprekinuto ispunjavaju i takav spektar zvučnog razmještaja nema nikakvih “rupa”. Štoviše. Sva tri gitarista kroz cijelo vrijeme koriste različite fraze kojima drže melodiju skladbi, što donosi fenomenalno razgibavanje aranžmana i nudi slušatelju kost za glodanje koju će se dugo neće zasititi glodati. To je vrlo važan gradivni element postizanja briljantne dinamike novog albuma, a proširuje ga i ponovna integracija klavijatura. One se mjestimično prikradaju u pozadinu i djeluju kao blaga simfonijska koprena, promišljene implantacije idealnog završnog učinka proširivanja drame trenutka cjelokupnog “The Final Frontier” kazališta.
Ako je Sign Of The Cross bio skladba Seventh Son Of A Seventh Son za Maiden eru devedesetih ili više, rekapitulacija nedovršenog, nesuđeno pobačenog epa Mother Russia s “No Prayer For The Dying”, ta se energija svakako nije zadržavala ni u novom mileniju. Prenijela se na skladbe Nomad, Dance Of Death i kasnije na The Legacy. Govorimo dakle o novoj manifestaciji takvog epa! To je When The Wild Wind Blows! Ep novih Iron Maiden, kakve pjevaju dečki od To Tame A Land nadalje (ako odbijemo prvi nagovještaj u Hallowed Be Thy Name i Phantom Of The Opera). Zrelosno nadograđen u novim vremenima, kako su Iron Maiden dozrijeli u aranžerskom smislu komponiranja novih skladbi. Fantastičan ep optočen potresnim harmonijama u tercama i najrazgibanije nepredvidivim razvojem događaja, koji drže na okupu fantastični Dickinsonovi refreni, u napjevima se okrene nekoliko puta, a svakako je oplemenjen i višekratnom rotacijom energije koju vrtlože promjene tempa. Skladba koja pripada na kraj albuma i skladba koja najučinkovitije predstavlja nove Iron Maiden u novim vremenima! Ako smo prije natuknicama dirkali u radove uzora Iron Maiden tipa Nektar, ovo je skladba vođena kalupom udžbenika najavanturističkih radova rock grupa sedamdesetih. Pretjerano širokih za rođenje i bit Iron Maiden. Zato Iron Maiden na “The Final Frontier” često ne daju osjećaj da su metalska grupa, nego je novi album grupe artizam novog kvalitativno izražajnog miljokaza koji bježi daleko od žanrovskih kalupa!
Unatoč svoj zgusnutoj izražajnosti kombiniranja, novi album zadržava nevjerojatnu dostupnost. Jednostavno zato što su Maiden točno ono što jesu. Prepustili su se svojim iskonskim osjetilima pisanja i kodiranja glazbenog jezika u unikatnu sliku vlastitog opusa. Dok je jedna ideja vukla sebi srodnu ideju, nizali su ih jednu za drugom. I takve neopterećenosti kakvu niže razgolićeno kontrastna slika novih Iron Maiden zaista vjerojatno nitko nije očekivao. I u atmosferskom učinku i s obzirom na čistu oblikovanost postavljenih kompozicija.
Opšta opaska do koje nije teško doći uz višekratno slušanje jest da je bolji što smo bliže njegovu kraju. Zato je prvi put nakon izdanja “Brave New World” (2000.) riječ o albumu koji sam od sebe vapi da ga ponovno zavrtiš, da ga otkrivaš tako postupno. Kad izrasteš s njegovom porukom, osjećaš se bogatije. A to je svrha sloboština artizma rock kulture na svim područjima izražajnog općenja. Govorimo o iskrenosti. Iron Maiden su je zadržali i s novim albumom. A to nije samo album koji je “morao” biti, nego je “htio” biti. Iron Maiden na njemu izuzetno kreativnom svježinom otkrivaju da je radna kemija šestorice članova ovaj put bila fenomenalna u nadopunjavanju i optimalno iskorištena. “The Final Frontier” album je koji dokazuje da Iron Maiden zadržavaju kreativni naboj, vrlo uvjerljivo postižu novi miljokaz unikata razvojne glazbene orijentacije i poručuju svim nevjernicima da ostaju grupa dostojna svakog divljenja koja i nakon 34 godine opiranja na sceni s lakoćom visoko nadahnjuje nove glazbenike mlade generacije. Je li novi razvojni miljokaz Iron Maiden evolucije, s obzirom na naslov albuma, ujedno i kraj puta Iron Maiden? Smatram da nikako!
“The Final Frontier” je album koji je odličan! Nikad neće zasjeniti zlatni opus grupe i njezino metal pionirstvo osamdesetih, no Iron Maiden su njime prvi put u karijeri uspjeli uhvatiti ravnotežu spajanja tradicionalnih Maiden elemenata s novostima kreativnih izazova. Još su na “A Matter Of Life And Death” te izazove podređivali tradicionalnosti. “The Final Frontier” otpustio je i tu kočnicu, a grupa je na njemu tu zrelost kapitalizirala tako da nije žrtvovala ni mrvicu sebi prepoznatljive artističke biti. Oboje je naglašeno spojila u drukčiji album koji djeluje svježe, kako Maiden nisu djelovali od izdanja “Brave New World”. To je pač većina izražajnosti najvećih grupa! Rijetka vrlina koja čuva veličinu vlastitog artizma i strahopoštovanje drugih!
Postava
Bruce Dickinson – vokal
Adrian Smith – gitara
Dave Murray – gitara
Janick Gers – gitara
Steve Harris – bas gitara, klavijature
Nicko McBrain – bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1. Satellite 15 The Final Frontier
2. El Dorado
3. Mother Of Mercy
4. Coming Home
5. Alchemist, The
6. Isle Of Avalon
7. Starblind
8. Talisman, The
9. Man Who Would Be King, The
10. When The Wild Wind Blows
